REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-220/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Stanić, odvjetnik u Zadru, protiv prvotuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel i drugotuženika OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4424/2022-3 od 7. ožujka 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2218/2020 od 16. rujna 2022., u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
''1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru, stalne službe u Pagu, pod poslovnim brojem 1-BPT: Ovr- 823/2019-3 od dana 28 listopada 2019. na nekretninama i to: 13/80 dijela zkč. br. [katastarska čestica] pašnjak, bez oznake površine, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 13/80 dijela zkč. br. [katastarska čestica] vinograd, bez oznake površine, upisane [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 13/20 dijela zkč. br. [katastarska čestica] vinograd u [adresa], površine 256 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]" po prijedlogu ovrhovoditelja- tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 protiv ovršenika ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naplate novčane tražbine u iznosu od 300.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 25. svibnja 2006. pa sve do isplate u iznosu od 5.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 28. listopada 2009.pa do isplate.
2. Nalaže se tuženiku ad.1 naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 4.000,00 (četiri tisuće) kuna, sve u roku od 15 dana.''.
1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:
''Odbacuje se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretnine: 13/80 dijela zkč. br. [katastarska čestica] pašnjak, bez oznake površine, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i 13/80 dijela zkč. br. [katastarska čestica] vinograd, bez oznake površine, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].''.
2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
''I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2218/2020 od 16. rujna 2022. i sudi:
I.a Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice LH iz [adresa] koji glasi:
''1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru, stalne službe u Pagu, pod poslovnim brojem 1-BPT: Ovr- 823/2019-3 od dana 28 listopada 2019. na nekretninama i to: 13/80 dijela zkč. br. [katastarska čestica] pašnjak, bez oznake površine, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 13/80 dijela zkč. br. [katastarska čestica] vinograd, bez oznake površine, upisane [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 13/20 dijela zkč. br. [katastarska čestica] vinograd u [adresa], površine 256 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]" po prijedlogu ovrhovoditelja- tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 protiv ovršenika ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naplate novčane tražbine u iznosu od 300.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 25. svibnja 2006. pa sve do isplate u iznosu od 5.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 28. listopada 2009.pa do isplate.
2. Nalaže se tuženiku ad.1 naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 4.000,00 (četiri tisuće) kuna, sve u roku od 15 dana“ kao neosnovan.
I. b Nalaže se tužiteljici LH iz [adresa] da 1. tuženiku Republici Hrvatskoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 630,43 eur (4.750,00 kn)1 u roku 15 dana.
II. Nalaže se tužiteljici LH iz [adresa] da 1. tuženiku Republici Hrvatskoj naknadi trošak žalbe u iznosu od 165,90 eur (1.250,00 kn) u roku 15 dana.'.'
2.1. Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:
''Odbija se žalba tužiteljice LH iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 2218/2020 od 16. rujna 2022. te se kao neosnovana odbija i zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.''.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd 2243/2023-2 od 30. kolovoza 2023. tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4424/2022-3 od 7. ožujka 2023. zbog pravnog pitanja:
''Može li predmnijevani vlasnik uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kad u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten?''.
4. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. ZPP, zbog pravnog pitanja zbog kojeg joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba prvotuženice i potvrdi prvostupanjska presuda ili ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev ocijenivši da prvotuženicu ne štiti povjerenje u zemljišne knjige jer je mogla znati za raspolaganje drugotuženika predmetnom nekretninom u korist tužiteljice koja je rješenjem Ministarstva financija još 2003. rješenjem oslobođena plaćanja poreza na promet nekretnina. Pri tome se pozvao na odredbe čl. 59. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 – dalje: OZ), čl. 84. st. 2. i 4. OZ i čl. 290. OZ u vezi s čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP), čl. 123. ZVDSP i čl. 166. ZVDSP, te čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj: 63/19 i 128/22 - dalje: ZZK), kao i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018.
9. Sud drugog stupnja je pozivom na odredbu čl. 373.a st. 1. točka 1. ZPP, prihvatio žalbu prvotuženice i preinačio prvostupanjsku odluku na način da je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Polazeći od toga da zakonom nije propisana obveza ovrhovoditelja istraživati je li na nekretninama na kojima namjerava tražiti ovrhu raspolagano, drugostupanjski sud zaključuje da takav propust ovrhovoditelja ne čini nesavjesnim, te da ga štiti povjerenje u zemljišne knjige jer kao ovrhovoditelj nije trebao istraživati izvanknjižno stanje predmetne nekretnine (čl. 122. st. 1. i st. 3. ZVDSP), što znači niti ispitivati stanje zemljišnih knjiga kroz upite svojim tijelima je li upisani vlasnik ili osoba kojoj je nekretnina otuđena nekada prijavila raspolaganje poreznoj upravi ili nije, zbog čega stanje u zemljišnim knjigama možda nije istinito. Prema ocjeni suda drugog stupnja, tužiteljica i drugotuženik su nesavjesne strane jer su oboje, kao bračni drugovi, znali odnosno tužiteljica je mogla znati za postojanje tražbine prvotuženice iz pravomoćne presude, za činjenicu da drugotuženik nije dobrovoljno namirio dug u datom roku, da je pokrenuta ovrha na novčanim sredstvima, kao i da nije bilo sredstava za naplatu, te da niti drugotuženiku nije mogla ostati nepoznata činjenica da u takvoj situaciji može doći do ovrhe na nekretninama. Zaključak drugostupanjskog suda jest da je darovanje kojim je drugotuženik tužiteljici darovao nekretnine koje su predmet ovrhe učinjeno samo pro forme za slučaj nastanka situacije koja se i dogodila odnosno da su svjesno osujetili mogućnost naplate tražbine na predmetnim nekretninama jer da je bilo suprotno tada bi uknjižba prava vlasništva tužiteljice bila u činjena i bitno prije pokretanja predmetne ovrhe.
10. Na temelju čl. 120. st. 1. ZVDSP vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Prema stavku 2. istog članka radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnoga prava. Stavkom 3. istog članka je propisano da provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za tu uknjižbu.
10.1. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Prema odredbi stavka 3 istog članka nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.
10.2. Prema odredbi čl. 8 st. 2. ZZK smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, dok je prema stavku 3. istog članka stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje.
10.3. Odredbom čl. 166. st. 1. ZVDSP propisano je da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju.
11. Iz spisa proizlazi da je ovrha protiv ovdje drugotuženika, supruga tužiteljice, određena na temelju presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci broj P- 2238/2011-2 od 30. lipnja 2011., da je FINA podneskom od 25. rujna 2019. ovrhovoditeljicu, ovdje tužiteljicu, obavijestila o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje, da je nakon toga zatražila promjenu predmeta i sredstva ovrhe, te je Općinski sud u Zadru Stalna služba u Pagu donio rješenje o ovrsi broj Ovr-823/2019- 3 od 28. listopada 2019. kojim je određena ovrha na predmetnim nekretninama. Tužiteljica LH je protiv tog rješenja izjavila prigovor tvrdeći da je vlasništvo nekretnina na kojima je određena ovrha stekla na temelju ugovora o darovanju nekretnine od 12. prosinca 2003., ovjerenog po javnoj bilježnici u Pagu, Elizabeti Škunci, broj ovjere Ov-4002/2003 od 12. prosinca 2003. Nadalje, u postupku je utvrđeno da tužiteljica na predmetnim nekretninama nije ishodila upis prava vlasništva u zemljišne knjige od 2003. kad su joj darovane, premda za to nije bilo opravdanog razloga i iste su ostale upisane kao vlasništvo drugotuženika.
12. Tužiteljica u reviziji navodi da je vlasništvo predmetnih nekretnina, kao predmnijevana vlasnica stekla prije nego što je prvotuženica zabilježbom ovrhe stekla pravo na namirenje iz tih nekretnina. Poziva se na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzeto pravno shvaćanje da je Republika Hrvatska u slučajevima kad je zaprimila prijavu poreza na promet određene nekretnine (iz koje je vidljiva promjena vlasnika nekretnine), imala dovoljno razloga za posumnjati da je ono što je upisano u zemljišne knjige glede predmetne nekretnine nepotpuno ili različito od izvanknjižnog stanja.
13. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018. zauzeto je pravno shvaćanje da predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.
14. U revizijskom stadiju postupka je sporno je li tuženica, koja je zabilježbom ovrhe stekla pravo namirenja iz predmetne nekretnine, u dobroj vjeri postupala s povjerenjem u zemljišne knjige s obzirom da je iz poreznog rješenja Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Ispostava Zadar od 15. prosinca 2003. razvidno da je ugovor o darovanju predmetne nekretnine, prijavljen Poreznoj upravi prijavljen istog dana kojeg je i sklopljen, 12. prosinca 2003., te da je tužiteljica oslobođena od plaćanja poreza na promet nekretnina.
15. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 22. veljače 2018. i u odukama broj Rev 1447/2018-2 od 17. srpnja 2018. i broj Rev 1523/2017-2 od 18. lipnja 2019., predmnijevani vlasnik (onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari, a koji se po tome ima smatrat vlasnikom te stvari) može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo - što valja cijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja: ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa. Navedeno je ujedno odgovor na pravno pitanje zbog kojeg je tuženici dopušteno podnošenje revizije u ovom predmetu.
16. Prema ocjeni vijeća, drugostupanjski sud je pravilno primijenio citiranu zakonsku odredbu kad je preinačenjem prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev. To stoga jer sukladno pravnom shvaćanju revizijskog suda i u ovom konkretnom slučaju treba ocijeniti postupanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika pravnog odnosa, dakle ne samo prvotuženice već i tužiteljice i drugotuženika.
17. Naime, kad se ocjenjuje postupanje prvotuženice, može se zaključiti da je ona glede vlasništva predmetne nekretnine, mogla imati dovoljno razloga za posumnjati da je ono što je upisano u zemljišne knjige različito od izvanknjižnog stanja. To stoga jer je Poreznoj upravi prijavljeno sklapanje ugovora o darovanju, pa je prvotuženica bila u mogućnosti putem Ministarstva financija provjeriti je li drugotuženik, eventualno otuđio predmetnu nekretninu (tako ovaj sud u odlukama broj Rev 1816/2016-3 od 11. srpnja 2018., broj Rev 1447/18-2 od 17. srpnja 2018., broj Rev 602/14 od 20. ožujka 2018. i broj Rev 1384/16-3 od 22. siječnja 2019.). Međutim, prilikom ocjene savjesnosti i dobre vjere prvotuženice, treba imati u vidu činjenicu da obveza provjere izvanknjižnog stanja nije propisana niti odredbama ZVDSP, niti odredbama ZZK, niti bilo kojeg dugog propisa, dok je odredbama čl. 122. st. 1. st. 3. ZVDSP i čl. 8. st. 3. ZZK izrijekom propisano da se nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje, pa se slijedom toga ne može zaključiti da prvotuženica nije bila u dobroj vjeri.
18. U odnosu na postupanje, savjesnost i dobru vjeru tužiteljice i drugotuženika, u postupku je utvrđeno da su tužiteljica i drugotuženik bračni drugovi, da je darovanje učinjeno 2003. te da je kao razlog darovanja tužiteljica navela njihov dogovor i da je tako najbolje, dok drugotuženik navodi da je to učinio jer voli tužiteljicu. Osim toga bitna je činjenica da tužiteljica nije ishodovala uknjižbu prava vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama od 2003. kad je darovanje učinjeno, time da za takav postupak nije navela opravdane i razumne razloge. Stoga ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak suda drugog stupnja da je tužiteljica mogla znati za postojanje tražbine prvotuženice, kao i za ovršne postupke, te ocjenu da je darovanje učinjeno samo za slučaj nastanka situacije kakva je predmetna kako bi se od ovrhe sačuvale predmetne nekretnine. Sve navedeno upućuje na zaključak da je postupanje tužiteljice i drugotuženika, kao stranaka ugovora o darovanju predmet bilo protivno načelu savjesnosti i dobre vjere jer je bilo usmjereno isključivo na izbjegavanje naplate duga u mogućem ovršnom postupku.
19. Iz navedenog slijedi da je drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 122. st. 1. i 3. i odredbe čl. 8. st. 3 ZZK, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
20. Pritom treba navesti da su odluke revizijskog suda na koje se poziva tužiteljica u podnesenoj reviziji donesene u bitno različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od one u ovom predmetu.
21. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, reviziju odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 19. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Željko Pajalić