Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-33/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Marijanke Salopek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi obvezno – ništetnost, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-136/2021-13 od 4. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-136/2021-13 od 4. prosinca 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50-4443360 koji su dana 05. listopada 2007.g. sklopili tužiteljica UZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužiteljici UZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 2.093,03

eur/15.769,97

kn1

(dvijetisućedevedesettrieura

i

tricenta/petnaesttisućasedamstošezsesetdevetkuna i devedesetsedamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 1,12 eur/8,43 kn počevši od 30. studenog 2007.g.

-na iznos od 0,51 eur/3,82 kn počevši od 31. prosinca 2007.g.

-na iznos od 2,64 eur/19,91 kn počevši od 31. siječnja 2008.g.

-na iznos od 3,82 eur/28,75 kn počevši od 29. veljače 2008.g.

-na iznos od 5,83 eur/43,91 kn počevši od 31. ožujka 2008.g.

-na iznos od 2,80 eur/21,13 kn počevši od 30. travnja 2008.g.

-na iznos od 1,61 eur/12,12 kn počevši od 31. svibnja 2008.g.

-na iznos od 3,08 eur/23,21 kn počevši od 30. lipnja 2008.g.

-na iznos od 0,92 eur/6,92 kn počevši od 31. srpnja 2008.g.

-na iznos od 1,03 eur/7,73 kn počevši od 31. kolovoza 2008.g.

-na iznos od 2,31 eur/17,39 kn počevši od 30. rujna 2008.g.

-na iznos od 12,02 eur/90,53 kn počevši od 31. listopada 2008.g.

-na iznos od 5,51 eur/41,53 kn počevši od 30. studenoga 2008.g.

-na iznos od 13,78 eur/103,81 kn počevši od 31. prosinca 2008.g.

-na iznos od 15,05 eur/113,39 kn počevši od 31. siječnja 2009.g.,

-na iznos od 15,62 eur/117,71 kn počevši od 28. veljače 2009.g.,

-na iznos od 14,04 eur/105,79 kn počevši od 31. ožujka 2009.g.,

-na iznos od 14,34 eur/108,07 kn počevši od 30. travnja 2009.g.,

-na iznos od 11,92 eur/89,83 kn počevši od 31. svibnja 2009.g.,

-na iznos od 10,14 eur/76,41 kn počevši od 30. lipnja 2009.g.,

-na iznos od 10,62 eur/79,98 kn počevši od 31. srpnja 2009.g.,

-na iznos od 11,55 eur/87,06 kn počevši od 31. kolovoza 2009.g.,

-na iznos od 11,47 eur/86,44 kn počevši od 30. rujna 2009.g.,

-na iznos od 10,52 eur/79,29 kn počevši od 31. listopada 2009.g.,

-na iznos od 12,30 eur/92,71 kn počevši od 30. studenoga 2009.g.,

-na iznos od 13,73 eur/103,48 kn počevši od 31. prosinca 2009.g.,

-na iznos od 15,76 eur/118,78 kn počevši od 31. siječnja 2010.g.,

-na iznos od 15,30 eur/115,27 kn počevši od 28. veljače 2010.g.

-na iznos od 18,06 eur/136,05 kn počevši od 31. ožujka 2010.g.

-na iznos od 17,53 eur/132,11 kn počevši od 30. travnja 2010.g.

-na iznos od 18,55 eur/139,79 kn počevši od 31. svibnja 2010.g.

-na iznos od 27,38 eur/206,28 kn počevši od 30. lipnja 2010.g.,

-na iznos od 25,56 eur/192,59 kn počevši od 31. srpnja 2010.g.,

-na iznos od 31,11 eur/234,41 kn počevši od 31. kolovoza 2010.g.

-na iznos od 29,19 eur/219,96 kn počevši od 30. rujna 2010.g.,

-na iznos od 26,11 eur/196,72 kn počevši od 31. listopada 2010.g.,

-na iznos od 32,62 eur/245,76 kn počevši od 30. studenoga 2010.g.,

-na iznos od 40,90 eur/308,13 kn počevši od 31. prosinca 2010.g.,

-na iznos od 35,03 eur/263,97 kn počevši od 31. siječnja 2011.g.,

-na iznos od 37,09 eur/279,46 kn počevši od 28. veljače 2011.g.,

-na iznos od 34,47 eur/259,75 kn počevši od 31. ožujka 2011.g.,

-na iznos od 34,94 eur/263,29 kn počevši od 30. travnja 2011.g.,

-na iznos od 46,04 eur/346,91 kn počevši od 31. svibnja 2011.g.,

-na iznos od 47,12 eur/355,06 kn počevši od 30. lipnja 2011.g.,

-na iznos od 56,40 eur/424,93 kn počevši od 31. srpnja 2011.g.,

-na iznos od 51,63 eur/389,04 kn počevši od 31. kolovoza 2011.g.,

-na iznos od 46,42 eur/349,75 kn počevši od 30. rujna 2011.g.,

-na iznos od 45,86 eur/345,54 kn počevši od 31. listopada 2011.g.,

-na iznos od 45,46 eur/342,51 kn počevši od 30. studenog 2011.g.,

-na iznos od 47,95 eur/361,25 kn počevši od 31. prosinca 2011.g.,

-na iznos od 50,11 eur/377,59 kn počevši od 31. siječnja 2012.g.,

-na iznos od 50,40 eur/379,77 kn počevši od 29. veljače 2012.g.,

-na iznos od 48,90 eur/368,47 kn počevši od 31. ožujka 2012.g.,

-na iznos od 49,92 eur/376,10 kn počevši od 30. travnja 2012.g.,

-na iznos od 50,61 eur/381,32 kn počevši od 31. svibnja 2012.g.,

-na iznos od 49,44 eur/372,54 kn počevši od 30. lipnja 2012.g.,

-na iznos od 49,75 eur/374,85 kn počevši od 31. srpnja 2012.g.,

-na iznos od 48,88 eur/368,27 kn počevši od 31. kolovoza 2012.g.,

-na iznos od 46,99 eur/354,04 kn počevši od 30. rujna 2012.g.,

-na iznos od 49,00 eur/369,20 kn počevši od 31. listopada 2012.g.,

-na iznos od 49,97 eur/376,49 kn počevši od 30. studenog 2012.g.,

-na iznos od 49,29 eur/371,38 kn počevši od 31. prosinca 2012.g.,

-na iznos od 45,49 eur/342,77 kn počevši od 31. siječnja 2013.g.,

-na iznos od 48,72 eur/367,08 kn počevši od 28. veljače 2013.g.,

-na iznos od 49,00 eur/369,20 kn počevši od 31. ožujka 2013.g.,

-na iznos od 47,74 eur/359,67 kn počevši od 30. travnja 2013.g.,

-na iznos od 43,80 eur/330,04 kn počevši od 31. svibnja 2013.g.,

-na iznos od 43,70 eur/329,29 kn počevši od 30. lipnja 2013.g.,

-na iznos od 44,67 eur/336,56 kn počevši od 31. srpnja 2013.g.,

-na iznos od 46,22 eur/348,23 kn počevši od 31. kolovoza 2013.g.,

-na iznos od 48,36 eur/364,39 kn počevši od 30. rujna 2013.g.,

-na iznos od 47,26 eur/356,06 kn počevši od 31. listopada 2013.g., sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) dužan je tužiteljici UZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,57eur/12.436,22 kn 2 sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog "svih zakonom predviđenih razloga", uz prijedlog drugostupanjskom sudu da presudu preinači sukladno žalbenim navodima uz nadoknadu troškova u povodu žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet zahtjeva je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kako su to označene u izreci pobijane presude pod točkom I. sklopljenog 5. listopada 2007. između stranaka i to tuženika kao kreditora i tužiteljice, nesporno pod prezimenom U, kao korisnice kredita za iznos od 12.277,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor) te isplata razlike u tečaju valute CHF jer se po stavu tužiteljice radilo o ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora.

6. Ocjenjujući osnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima prvostupanjski sud je prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatu.

7. Prvostupanjska odluka je ispitana u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP).

8. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi.

9. U donošenju pobijane odluke prvostupanjski sud nije počinio niti neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenio.

10. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno članku 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u svezi članka 338. ZPP jer je obrazloženje sastavljeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom, a prvostupanjski sud je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz članka 220. stavka 2. ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

12. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP jer tuženik nije onemogućen da raspravlja pred sudom, na što ukazuje prema sadržaju žalbe. Saslušana je svjedokinja UZN, javni bilježnik u [adresa], koja je solemnizirala Ugovor, tužiteljica kao stranka, dok je tuženik odustao od saslušanja svoga zaposlenika JZ. Iz stanja spisa ne proizlazi da tuženik nije imao kontradiktoran postupak u kojem se mogao očitovati na činjenične navode i dokazne prijedloge protivne strane, kao i iznositi svoje činjenične navode i predlagati izvođenje dokaza. Tuženiku je i za odgovoriti da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP), te (članak 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka radi čega postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što ocjenom dokaza tuženik nije zadovoljan i smatra da je valjalo prihvatiti ono što on tvrdi i njegovo tumačenje činjeničnog stanja, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno njegovo pravo koje mu pripada u postupku kao stranci.

13. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud navodi članak 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) u kojem je u stavku 1. propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba njihova ništavost. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u člancima 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07).

14. Na žalbene navode tuženika valja navesti da je prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava ZZP/07 u članku 138.a.

14.1. Navedeno stoga što sukladno članku 502.a stavku 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Člankom 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom je odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja, u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavka 1. ZPP. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da su banke stranke spora, pa i tuženik, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tuženik kao trgovac nije dokazao da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće obaviješten o naravi obveze glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da je upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, odnosno nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama (koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima) u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Ujedno valja i navesti da su u konkretnom slučaju odredbe ugovora o kreditu na ništetnosti kojih tužitelj temelji zahtjev sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora utvrđene ništetnim.

16. U odnosu na provođenje testa poštenosti, na što ukazuje žalitelj, za navesti je da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorena odredba ne mora bit samo gramatički razumljiva, sve to kako to i navodi prvostupanjski sud. Odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, pa tako ova odredba u članku 2. Ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, a što pravilno i utvrđuje prvostupanjski sud.

17. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je obveza tuženika (kao profesionalca ) bila da prilikom pregovaranja upozori tužiteljicu na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti joj sve parametre o kojima ovisi njezina odluka za sklapanje ugovora o kreditu.

17.1. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i izravno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

18. Pored navedenog, predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su članku 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) u kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerila ponašanja procjenjuju se ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Predmetnim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

19. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi na kojima tužiteljica temelji zahtjev za isplatom.

20. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud nije primijenio članak 326. stavak 2. ZOO jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja radi čega, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, tužiteljica ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi na ništetnosti kojih temelji zahtjev za isplatom.

21. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema članku 323. stavku 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je člankom 1111. stavkom 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici jer je u smislu članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine, s time da visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporio.

23. Budući da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženik je nepošten stjecatelj, kakvim ga je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

24. Tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer članak 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu u svezi ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. to nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a tužba je u ovom postupku podnesena 30. ožujka 2021., radi čega tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

26. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je u odluci o glavnoj stvari pravilno odlučio o prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda. U smislu članka 70. ZPP ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istoga članka propisano je da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, time da je stavkom 5. propisano da isprava o sporazumu mora biti priložena uz tužbu. Iz stanja spisa nesporno je da su stranke zaključile Ugovor u kojem je u članku 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora.

26.1. Međutim, vezano uz navedeno ističe se i da je članak 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.travnja 1993., koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav, kojom je o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta i stvara mu dodatne troškove, ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom.

26.2. Iz navedenog je prvostupanjski sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti, i o kojoj se isto nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uključena u ugovor između potrošača i trgovca te koja određuje sud glavnog mjesta poslovanja trgovca isključivo mjesno nadležnim, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive vijeća od 5. travnja 1993.

26.3. Kako je Ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik kao trgovac zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj tog ugovora, pa prema tome ni odredbu iz članka 12. kojem je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, a koju odredbu je tuženik kao jača ugovorna strana očigledno sastavio u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru. Imajući u vidu i da je prebivalište tužiteljice u [adresa], Gradu koji je udaljen od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužiteljicu nastali znatni troškovi dolaska na sud, za zaključiti je i po ocjeni ovoga suda da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Kako je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], i da bi pristup sudu tužiteljice na ugovorenoj nadležnosti bio otežan, tim više što se konkretno radi i o ekonomskoj neravnoteži stranaka, to i ovaj sud smatra da se treba primijeniti i članak 59. ZPP, u skladu s kojim je tužiteljica odabrala sud mjesne nadležnosti prema sjedištu podružnice tuženika u kojoj je Ugovor i sklopljen i rezultat je poslovanja podružnice tuženice u [adresa].

27. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud postupilo ocijenivši prigovor nenadležnosti neosnovanim, a čime nije počinio bitnu povredu članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP na koju povredu tuženik neosnovano ukazuje.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP jer je tužiteljica uspjela u parnici, a tuženik nije.

29. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" , broj: 138/23., dalje: Tarifa) i osnovano priznao tužiteljici i trošak za sastav podneska od 4. listopada 2023. u kojem je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, br. 57/22.), kao i za pristup na ročište za objavu presude (Tbr. 8. stavak 1. i Tbr. 9. stavak 3. u vezi sa Tbr. 52. stavkom 3., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife.) Nadalje, tužiteljici je osnovano priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u visini plaćene pristojbe prema priloženoj uplatnici dostavljenu uz tužbu. Stoga, suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

30. Radi navedenog valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

1 0

31. Zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe odbijen je kao neosnovan jer sa žalbom nije uspio (točka II. izreke presude ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP i članak 154. stavak 1. ZPP).

U Sisku 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić