Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, M. Gupca 22

Poslovni broj: P- 817/2023.-14.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa],Vilka [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Blajher, odvjetnik iz OD Blajher & Fuchs, Zagreb, Andrije Hebranga 33, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 8. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja SH, odvjetničkog vježbenika iz OD Blajher & Fuchs iz Zagreba te u prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika NH, odvjetničkog vježbenika iz OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, dana 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-3190258 sklopljenog između : tužitelja : ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika : RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dana 15.12.2005. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA“, a koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 498,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana 17.12.2005. godine, pa do isplate, po stopi koja je :

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate,

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 01.01.2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 526,23 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 15.12.2005. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50- 3190258 kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.722,34 CHF, obračunat prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 3. (trećem) predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza naplate naknade u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, a koja je naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza plaćanja naknade nije jasna, te se iz iste ne može utvrditi struktura eventualnih troškova, kao ni razlog zašto je naknada navedena upravo u iznosu od 3,30 posto. U konkretnom slučaju radilo se o naknadi koja je iznosila 782,84 CHF, kako je to navedeno u Otplatnom planu, Kontrolni ispis Reiffeisenbank d.d. od 16.12.2005. godine. Tužitelju nitko nije prije sklapanju ugovora, a niti naknadno, predočio strukturu navedenih troškova, niti mu je dao mogućnost da o istome pregovara. Ova odredba ugovora odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe sukladno članku 81.i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) , jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom ugovoru, koji je unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Tuženik je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao odredbu o naknadi, te je tako doveo tužitelja u neravnopravan položaj, jer nije ni na koji način mogao utjecati na sadržaj ovakvog unaprijed pripremljenog ugovora, te se o toj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga, nije navedeno po kojem tečaju se obračunava sporna naknada, ni koji će biti relevantan- onaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, na dan isplate po kreditu ili neki treći datum. Naknada je naplaćena tužitelju na dan isplate kredita, dakle dana 16.12.2005. godine.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. 11. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik se očituje kako slijedi. Navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 18 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva. Tuženik u prilogu dostavlja potvrdu o visini naplaćene naknade za obradu kredita. Nastavo tuženik tijekom postupka ističe prigovor da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena te da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu niti da je bila propisana obveza navođenja troškova. Isto tako, osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj pa slijedom iznijetih prigovora predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja i naložiti tužitelju naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu na listu 7 do 10 spisa, proveo dokaz saslušanjem tužitelja te izvršio uvid u potvrdu tuženika o visini plaćene ulazne naknade na listu 42 spisa te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4. Naime, sud je odbio sve istaknute prigovore tuženika i to iz slijedećih razloga. Prvenstveno nije osnovan prigovor tuženika da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a to iz razloga jer u samom ugovoru nema objašnjenja na što se odnosi ugovorna odredba za obradu kredita i kakvi su troškovi u istoj sadržani, a koje bi tužitelj trebao posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Znatna neravnoteža odnosi se na pravni položaj odnosno na prava i obveze ugovornih stranaka koji je narušen ugovaranjem takve ugovorne odredbe na štetu tužitelja i to neovisno o visini naplaćene naknade jer ona nije pravi pokazatelj neravnoteže već se neravnoteža odnosi na činjenicu da se o istoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe jer se radilo o tipskom ugovoru tuženika a što direktno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja te je upravo iz tog razloga takova ugovorna odredba i nepoštena a što za sobom povlači posljedicu ništetnosti u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

5. Isto tako, neosnovan je prigovor da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja radi čega se ništetnost ne može isticati, a to iz razloga jer je tuženik kao ugovorna strana koja je sastavila predmetni ugovor i ima jaču poziciju u odnosu prema tužitelju i stručno i financijski, iskoristila svoj položaj i ugovorila nepoštenu i ništetnu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

6. U odnosu na prigovor zastare potraživanja potrebno je pozvati se na odredbu čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO) kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa prema tome tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe nije u zastari, a u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim se potražuje isplata iznosa, radi se o stjecanju bez osnove koji je reguliran odredbama čl. 1111 do 1120. Zakona o obveznim odnosima kod kojeg se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, a kako će se o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe tek odlučiti u ovome postupku, potpuno je jasno da zastara u odnosu na ovaj restitucijski dio zahtjeva nije nastupila.

7. Stoga nije osnovan niti prigovor tuženika da je tužba preuranjena jer nema zapreke u istom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti i postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

8. U odnosu na prigovor da tuženik nije nesavjesni stjecatelj obrazlaže se da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu, a u koji ugovor je umetnuta odredba kojom je za tužitelja ugovorna obveza plaćanja naknade za obradu kredita, a koja odredba je nepoštena i ništetna, jer se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a s obzirom da je isključivo tuženik odgovoran za umetanje ovakove nepoštene ugovorne odredbe u ugovor o kreditu, sve ono što je tuženik time stekao, stekao je nepošteno, a u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da se kod vraćanja stečenog bez osnove moraju platiti i zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten, tuženik je u obvezi platiti tužitelju i zakonsku zateznu kamatu koja teče od prvog slijedećeg dana od plaćanja naknade za obradu kredita.

9. Obzirom je među strankama nesporno da je ulazna naknada odnosno naknada za obradu kredita u iznosu od 3.755,49 kuna odnosno 498,44 eura, naplaćena dana 16. prosinca 2005. godine, to od prvog narednog dana je tuženik u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos, pa je u tom smislu prigovor tuženika za isplatu zakonskih zateznih kamata također odbijen kao neosnovan.

10. Sud je uzimajući u obzir da su se stranke tijekom postupka sporazumjele o visini tužbenog zahtjeva, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je precizirao podneskom od 18. 10. 2024. godine, dok je sve ostale prigovore tuženika koji se odnose na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovanim i neutemeljenim, radi čega je slijedom iznijetog valjalo presuditi kao pod točkom I. i II. izreke presude.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

11.1. Tužitelju su odmjereni i dosuđeni troškovi parničnog postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika i sukladno Zakonu o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23).

11.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe po tar.br. 7/I u vrijednosti od 50 bodova, odnosno 100 eura, za sastav podneska od 18.10.2024. po tar.br. 8/I – 50 bodova, odnosno 100 eura, za pristup ročištu 08.01.2025. i 28. 01. 2025. oboje po tar.br. 9/I, a svako po 50 bodova, odnosno ukupno 200 eura, što ukupno iznosi 400 eura, a uvećano za PDV od 25% u iznosu od 100 eura, to iznosi 500 eura, a čemu su pribrojani troškovi pristojbe na tužbu koju je tužitelj platio 12.06.2023. u iznosu od 13,27 eura, što sveukupno iznosi 513,27 eura.

11.3. Tužitelj je zatražio i trošak sastav podneska od 30.01.2024. po tar.br. 8/III u iznosu od 50 eura, a kojeg mu sud nije dosudio jer isti nije bi nužan i neophodan za vođenje postupka, jer se radi o obavijesti tužitelja da ga zastupa određeni punomoćnik a čija punomoć ionako prileži spisu, te je nadalje tužitelj odbijen sa zahtjevom za sastav podneska od 02.01.2024. u iznosu od 100 eura, budući da isti podnesak ne prileži spisu.

12. Tužitelj je zatražio za pristup raspravi 08.01.2205. putni trošak upotrebom vlastitog automobila po tar.br. 50 u iznosu od 54,00 eura, te trošak cestarine po tar.br. 50 u iznosu od 3,40 eura, te trošak izbivanja iz pisarnice po tar.br. 39 u iznosu od 150,00 eura, te je istovjetan trošak zatražio i za raspravu dana 28.01.2025. godine.

12.1. Sud je tužitelju dosudio trošak i to prema odredbi čl. 11. st. 4. i 5. Zakona o sudovima u kojem je određeno da strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatiti će se na teret Državnog proračuna u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koji bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

12.2. U ovome konkretnom predmetu rješenjem Predsjednika Županijskog suda RH posl.br. Su-IV-223/23 od 25. rujna 2023. određen je za postupanje u ovome predmetu Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovome predmetu.

12.3. Kako se radi o delegiranom spisu to je sud u smislu prednje citirane odredbe Zakona o sudovima tužitelju dosudio na ime putnih troškova iznos od ukupno 12,96 eura, a što se odnosi na trošak javnog prijevoza prema javno dostupnim podacima o cijenama javnog željezničkog prijevoza na relaciji Zagreb-Zabok-Zagreb, koja u jednom smjeru iznosi 3,24 eura, pa kako je punomoćnik tužitelja pristupio na dva ročišta to mu je odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 12,96 eura.

12.4. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi cestarine budući da isti trošak nije dokumentirao u spisu te također mu nisu dosuđeni niti troškovi izbivanja iz pisarnice jer putovanje od Zagreba do Zaboka i natrag ne traje duže od tri sata, a suprotno tužitelj nije ničim dokazao.

12.5. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 526,23 eura, na koji iznos je dosuđena zakonska zatezna kamate tekuća od dana objave presude do isplate, dok je tuženik u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupak budući je u cijelosti izgubio ovu parnicu.

13. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku, 19. veljače 2025.

Sutkinja

Nives Škudar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Krešimir Blajher, iz OD Blajher & Fuchs, Zagreb,

2. Odvjetnica Mateja Vidaković, iz OD Glamuzina&Grošeta d.o.o., Zagreb 3. E-oglasna ploča suda

Po pravomoćnosti:

1. ODO u Zlataru, Zlatar