Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:11 P-348/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužiteljice ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 12. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 72968/05 sklopljenog dana 17. veljače 2005. između tužiteljice ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tužene, HVB Splitske Banke d.d. kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (jedan) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

II.

Tužena OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužna je tužiteljici ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 196,21 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007. godine, a os 01. siječnja 2008. godine po stopi od 14 % do 30. lipnja 2011. godine, a od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od 03. ožujka 2005.g. pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III.

Tužena OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833,dužna je tužiteljici ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove isplatom iznosa od 307,79 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sa zateznim kamatama od 19. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 17. veljače 2005. g. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva, broj 72968/05, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 30.348,66 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 5 prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (jedan) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

Tužena je predmetnu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

Ugovorna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tužena od tužitelja naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva“ i to u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredit, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

Naime, tužena je dana 03. ožujka 2005.g., od tužiteljice naplatila iznos od 196,21 EUR- a na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

Tužiteljica stoga smatra kako navedena odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 5. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Sukladno svemu prethodno navedenom, tužiteljica po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću

U odgovoru na tužbu tuženik u zadanom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, u skladu s navodima iz ovog odgovora. Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovoru o kreditu broj 18668/06 kojim je bilo ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, te da je tuženik tijekom razdoblja otplate periodički mijenjao (povisio) prvotno ugovorenu kamatnu stopu. Tužitelj ujedno ističe da je Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, za koju odredbu tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna. Kao razlog osnovanosti svojeg tužbenog zahtjeva, tužitelj se u Tužbi poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača i pokušava svoj tužbeni zahtjev „podvesti“ pod primjenu odredbi navedenih zakona, iako niti jednim navodom sadržanim u Tužbi tužitelj nije dokazao da bi odredbama Ugovora o kredita bila počinjena iti jedna zakonska povreda na koju tužitelj aludira. Da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan proizlazi iz sljedećih razloga koji se iznose u nastavku. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Naime, tužitelj tvrdi da su pojedini dijelovi Ugovora ništetni te temeljem toga traži vraćanje uplaćenih iznosa. Naime, u slučaju da bi se utvrdila ništetnost dijela odredbe Ugovora kako navodi tužitelj, zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala. Ovo stajalište potvrđeno je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 kako slijedi:

„Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvotuženik u svojoj reviziji kada navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 361. st. 1. u svezi čl. 371. ZOO. Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim.

Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993.. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Slijedom toga, imajući u vidu petogodišnji zastarni rok - svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika po osnovi Ugovora o kreditu su zastarjeli. Nadalje, ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika po osnovi Ugovora o kreditu su zastarjeli. Tužitelj nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je sudu dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. Tužitelj ništa od ovoga nije niti pokušao dokazati sudu, a da u tome ne bi ni uspio, tuženik će objasniti u nastavku. Kao prvo, prema odredbama članka 1111. ZOO-a propisano je da „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“

Očito je da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala i to slijedom utvrđenja iz točke V. izreke presude VTSRH broj Pž-7129/13, odnosno slijedom činjenice da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna. U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, kao što je tuženik prethodno objasnio, mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Međutim, čak i kada bi ga bilo, tuženik naglašava da je u tom parničnom postupku bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog 4 interesa) u slučaju „Potrošač“ nije bilo (a o čemu je detaljno elaborirao u tom postupku i drži da je na ovom mjestu daljnje obrazlaganje nepotrebno), ne može se ne složiti s općenitim utvrđenjem VTSRH koji je na stranicama 45. i 46. te presude dao vrlo jasnu i slikovitu definiciju razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica: „Za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kolektivnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili. Svaki potencijalni potrošač, dakle svaka fizička osoba, kad postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.“ Prema navedenom, jasno je da čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužitelj poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba ako smatraju da su trgovci povrijedili njihova prava. Pojednostavljeno rečeno – presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva.

Slijedom gornjih navoda, s obzirom da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Općenito je poznato da je pretpostavka za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva da se prethodno utvrdi osnova istoga. Ovdje to tužitelj nije ni pokušao, stoga je svako daljnje raspravljanje bespredmetno.

Osporene odredbe Ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništave. Što se tiče pravila o ništetnosti u širem smislu, propisanih Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: ZZP) primjenjivog na predmetni Ugovor, u čl. 84. tog zakona određeno je da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“, dok je čl. 81. određeno da se „ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“.

Iako je tužitelj to propustio učiniti, tuženik drži da je u ovom je predmetu tužitelj dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva.

U konkretnom slučaju tuženik drži da tužitelj neće biti u mogućnosti dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, i to iz sljedećih razloga. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjenja, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je time navodno nezakonito postupao, uslijed čega tužitelj smatra da bi navedenu odredbu trebalo utvrditi ništetnom, iako u prilog takvom zaključku ne predlaže niti jedan jedini dokaz. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena.

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita. Također, navedenom odredbom Ugovora egzaktno je definirano da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje jednokratno, prije korištenja kredita. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 84. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „(…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj(…)“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik ujedno prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva zato što ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati tužitelja na naknadu troška vođenja ovog parničnog postupka tuženiku.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva, u ugovor o kupoprodaji nekretnina, te saslušao tužiteljicu kao stranku.

Nije sporno da je tužiteljica je dana 17. veljače 2005. g. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva, broj 72968/05, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 30.348,66 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 5 prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (jedan) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“ koja je dana 03. ožujka 2005.g., naplaćena prilikom isplate kredita u iznosu od 196,21 EUR.

Neosnovano tuženik prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, osporavajući tužiteljevo svojstvo potrošača. Da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP) proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu sklopljen u svrhu kupoprodaje nekretnine, a što je razvidno iz izgovora od 22. veljače 2005. godine, a što nije bilo namijenjeno njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Radilo se o namjenskom, stambenom kreditu za kupnju nekretnine a što je tužiteljica i potvrdila u svom iskazu.

Isto tako, prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava .

Tužiteljica je u svom iskazu navela da je uzela kredit kod tuženika je to bio najbolji omjer procjene nekretnine u odnosu na dobiveni iznos, pa se odlučila za OTP banku time da su joj nudili stambeni kredit isključivo u CHF, a u drugim valutama joj nisu nudili kredit. Ugovor je bio već unaprijed pripremljen tako da je isti tek pročitala, a nije bilo mogućnosti neke izmjene. Tužiteljica navodi da je vidjela da je u ugovoru i naveden trošak obrade kredita, ali nije znala koji su to troškovi time da nije imala izbora, jer da je odbila platiti taj trošak tada zasigurno ne bi dobila niti kredit. Dakle, iz svega proizlazi da se o odredbi o naknadu za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o njenoj visini, pa sud zaključuje da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1,00% iznosa kredita za ulaznu naknadu.

Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima

Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

Obzirom je nesporno da je naknada naplaćena 03. ožujka 2005. u iznosu od 196,21 EUR to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 196,91 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 03. ožujka 2005. do isplate.

Kako tuženik tijekom postupka nije dokazao okolnosti iz kojih proizlazi da se radi o pravednim i objektivno nastalim troškovima kojima je izravno bio izložen prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita to je opravdano zaključiti da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Obzirom je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi Obzirom spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je tuženik dužan isplatiti tužitelju i iznos od iznosu od 196,91 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 03. ožujka 2005. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

O troškovima postupka. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/15), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

Tužitelju pripada trošak i to sastava tužbe od 62,50 EUR, sastav podneska od 28. kolovoza 2024.(očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 62,50 EUR, zastupanja na ročištu 20. studenog 2024. u iznosu od 62,50 EUR, zastupanja na ročištu 12. veljače 2025. u iznosu od 62,50 EUR, te pristupa ročišta za objavu presude u iznosu od 31,25 EUR, sudske pristojbe na tužbu 13,27 EUR, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR sveukupno 307,79 EUR uz zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 19. veljače 2025.godine, pa do isplate. Ovaj sud nije dosudio tužiteljici trošak sastava podneska od 02. prosinca 2024. kojim traži odgodu ročišta niti trošak pristupa na ročište za 20. prosinca 2024. godine koje je odgođeno na zahtjev tužiteljice, niti trošak sastava podneska od 14. siječnja 2025. kojim traži odgodu ročišta niti trošak pristupa na ročište za 31. siječnja 2025. godine koje je odgođeno na zahtjev tužiteljice.

U Karlovcu, 19. veljače 2025.godine.

Sudac:

Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ireni Blauhorn odvjetnici iz Karlovca

2. Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32