REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-623/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja Süddeutche Teerindustrie Gesellschaft mit beshchränkter Hauftung, Njemačka, OIB: 49938586289, 76316 Malsch, Otto-Eckerle-Str. 7-11, kojeg zastupaju punomoćnici Igor Mucalo i Iskra Bubaš, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika MD AGRO d.o.o., OIB: 52220293390, Koprivnica, Ulica Crnogorska 65, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Dušić-Poljak, odvjetnica u Koprivnici, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-73/2024-41 od 16. siječnja 2025., 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-73/2024-41 od 16. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik nadoknadi trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-73/2024-41 od 16. siječnja 2025. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice poslovni broj Ovrv-2950/2023, UPP/OS-Ovrv- 491/2023. od 1. rujna 2023., kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.452,29 € s kamatama (točka I. izreke), te mu je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.515,79 € uvećane za zatezne kamate tekuće od 16. siječnja 2025. do isplate (točka II. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, te je održao na snazi platni nalog i naložio tuženiku plaćanje troškova parničnog postupka.

1.2. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi članka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.), a tužitelju je priznata i sudska pristojba na presudu.

2. Protiv navedene presude žalbu je uložio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. U žalbi ukazuje da je tijekom postupka osporio osnovu i visinu tužiteljeve tražbine, odnosno osporio je da bi tužitelj za njega izvodio bilo kakve radove pa da bi s tužiteljem uopće bio u bilo kakvom poslovnom odnosu. Zaključak prvostupanjskog suda o postojanju dugovanja, zasnovan na odredbi članka 221.b ZPP-a, smatra neutemeljenim te ukazuje da i prvostupanjski sud, u obrazloženju presude, navodi kako na temelju personalnih dokaza nije mogao nedvojbeno utvrditi prirodu odnosa tužitelja i tuženika, odnosno postojanje poslovnih odnosa između stranaka u postupku.

2.2. Navodi da je tužitelj priložio samo račune na kojima temelji svoju tražbinu i potvrdu porezne uprave da je tuženik na njima koristio odbitak od pretporeza, a direktor tužitelja o poslovnom odnosu između stranaka nije imao nikakvih saznanja, pa čak ni tko je naručitelj predmetnog posla, niti je uz račune tužitelj priložio bilo kakvu dokumentaciju koja bi tuženika povezivala sa spornim računima.

2.3. Smatra da prvostupanjski sud nije ocijenio iskaz direktora tuženika, koji je potvrdio navode iz priložene materijalne dokumentacije o tome da su i tuženik i tužitelj, svaki za sebe, u sporno vrijeme radili poslove za Općinu Drnje, dok u međusobnom poslovnom odnosu nisu bili.

2.4. Navodi da je zaključak prvostupanjskog suda o postojanju tražbine tužitelja, utemeljen samo na odbitka pretporeza, suprotan Zakonu o računovodstvu, pravilima o teretu dokazivanja, a posebno odredbi članka 221.b stavka 1. ZPP-a.

2.5. U odnosu na odluku o troškovima, istu smatra preuranjenom i suprotnom odredbama Zakona o parničnom postupku.

2.6. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženiku, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode žalitelja, predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23) s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura.

6. Žalba u sporovima male vrijednosti ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to proizlazi iz članka 467. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Stoga ovaj sud nije ispitivao navode žalitelja u dijelu kojim tuženik osporava zaključke suda koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, odnosno na postojanje pravnog odnosa između tužitelja i tuženika.

7. Stoga je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na odluku o troškovima.

8. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u svojoj se žalbi podnositelj žalbe ne poziva na neku od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 1., 5., 6. i 10. ZPP-a. Izreka presude nije proturječna obrazloženju presude i provedenim dokazima u postupku, te se presuda kao takva može ispitati pa stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik.

9. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 221.b stavka 1. ZPP-a i na njoj zasnovao svoju odluku. Naime, nije sporno da je tuženik račune upisao u svoje poslovne knjige i na njih odbio pretporez, pa se stoga smatra da tužiteljeva tražbina postoji, a teret dokaza o suprotnome prelazi na tuženika. Za ovaj je sud nesporno to da tuženik nije dokazao suprotno, što jasno proizlazi iz isprava u spisu, a posebno provedenog dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika.

10. Naime, na posebno pitanje punomoćnice tužitelja, tuženik je odgovorio da je račune proslijedio u knjigovodstvenom servisu te da je plaćanje po računima izvršio onako kako je primao sredstva od općine Drnje. Dakle, iz tog je iskaza vidljivo da je tuženik, bez ikakve ograde, poslao račune svom knjigovodstvenom servisu, kao i da je iste djelomično plaćao, iz čega jasno proizlazi da tuženik nije dokazao da tražbina tužitelja ne postoji, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 221.b stavka 1. ZPP-a.

11. Nadalje, neosnovan je i žalbeni navod prema kojemu je ovakva primjena odredbe članka 221.a stavka 1. ZPP-a suprotna odredbama Zakona o računovodstvu. Naime, prema odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20., 47/20., 114/22. i 82/23.), kao propisa koji je bio na snazi u trenutku nastanka poslovnog događaja, knjigovodstvena isprava je svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju te čini osnovu za unos podataka o poslovnom događaju u poslovne knjige. U ovom konkretnom slučaju, knjigovodstvenu ispravu predstavljaju računi tužitelja, koje je tuženik uredno proknjižio u svojim poslovnim knjigama i na njih odbio pretporez.

12. S obzirom na to da knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju (članak 8. stavak 2. Zakona o računovodstvu), upisivanjem takve isprave u poslovne knjige tuženik ne samo da je priznao njihovu istinitost, već je od iste imao i financijsku korist (odbitak pretporeza).

13. Dakle, zakonska predmnijeva iz članka 221.b stavka 1. ZPP-a utemeljena je upravo na odredbama Zakona o računovodstvu, pa je time teret dokazivanja o tome da tužiteljeva tražbina ne postoji prešao na tuženika, koji to nije uspio dokazati.

14. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju poslovnog odnosa između tužitelja i tuženika, kao i da tuženik svoju obvezu po tom odnosu nije u cijelosti ispunio. Ovaj sud ukazuje da navedeni poslovni odnos, po svojoj pravnoj naravi, predstavlja ugovor o djelu iz članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), jer je tužitelj izvodio radove površinske obrade ceste njenim izravnavanjem i površinskim učvršćivanjem, a tuženik te radove nije u cijelosti platio.

15. Iz navedenog razloga, prvostupanjski je sud pravilno održao na snazi platni nalog kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju izvršene radove (članak 451. stavak 3. ZPP-a).

16. Nadalje, s obzirom da žalitelj ne ukazuje da bi sud pogrešno primijenio koju od zakonskih odredbi u odnosu na dosuđene troškove postupka, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

17. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

18. Primjenom odredbe članka 155. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan, s obzirom na to da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za okončanje ove parnice jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Sudac

Mladen Šimundić