REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-83/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, Držićeva 6b, protiv tuženika OTP Leasing d.d., Petrovaradinska ulica 1, Zagreb, OIB 23780250353, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Topić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d., Zagreb, Palmotićeva 68, radi naplate novčane tražbine, vrijednost predmeta spora iznos od 1.340,50 eur, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-428/2024-10 od 6. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-428/2024-10 od 6. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o financijskom leasingu broj 1002115, 1002116, 1002117, 1002118, 1002119 i 1002120, zaključenih 6. veljače 2008. između tuženika OTP Leasing d.d. iz Zagreba, Petrovaradinska 1, OIB: 23780250353, kao davatelja leasinga i prijevozničko-građevinsko-trgovačkog obrta „[obrt]“, vlasnik KE, kao Primatelja leasinga, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle, točka 5. predmetnih Ugovora u dijelu: obroci naknade za leasing plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP banke d.d. na dan plaćanja, sve povezano s točkom 6.5. Općih uvjeta tuženika oznake FL-POK-01., te je u točki II. izreke odlučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj nije bio izravni ugovaratelj spornih ugovora o financijskom leasingu, već ih je potpisao njegov otac. Iako je tužitelj naslijedio obrt, sud smatra da to ne daje pravo na osporavanje ugovora u ovom kontekstu. Nadalje je sud ocijenio da ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nije ništetna, jer je dopuštena prema čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, koji omogućava vezanje obveza uz stranu valutu. Po tome je sud utvrdio da tužitelj nije potrošač jer se ugovori ne mogu smatrati potrošačkim ugovorima jer su sklopljeni u okviru obrta, što znači da tužitelj nije imao status potrošača prema Zakonu o zaštiti potrošača. Time su odbačeni argumenti koji su se temeljili na zakonodavnoj zaštiti potrošača. Nadalje sud nije našao povredu načela savjesnosti i poštenja te je utvrdio da su ugovorne odredbe bile jasne, razumljive i u skladu s uobičajenom poslovnom praksom u financijskom leasingu. Uz to ugovori su sklopljeni dobrovoljno, da su bili tipski te da je primatelj leasinga bio svjestan rizika valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Pored toga, sud je zaključio da se ugovoreni uvjeti ne mogu smatrati nepravednim ili jednostrano nepovoljnima za tužitelja, jer nije dokazano da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Na temelju navedenih razloga, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tužitelju da snosi troškove postupka.

3. Protiv ove presude je tužitelj izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i svih drugih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku i protiv odluke o troškovima postupka. Ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 22. koja se odnosi na valutnu klauzulu te da je zanemario bitnu svrhu valutne klauzule, koja treba zaštititi ugovorne strane od promjena vrijednosti valuta, ali je u ovom slučaju dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama. Tužitelj ističe da je valutna klauzula ugovorena jednostrano u korist tuženika i da je zbog nagle aprecijacije švicarskog franka došlo do znatnog povećanja njegovih obveza, što je stvorilo ekonomsku neravnotežu. Sud nije ispravno ocijenio da su odredbe ugovora prouzrokovale očiglednu neravnopravnost na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je sud na pogrešan način procijenio njegovu ulogu u pregovorima i donošenju odluka te je nepravedna raspodjela rizika valutne klauzule. Žalba naglašava da valutna klauzula nije sadržavala mehanizme zaštite od značajnih oscilacija tečaja, što je tužitelja izložilo prekomjernom financijskom teretu te tužitelj osporava nalog suda da snosi troškove parničnog postupka u korist tuženika, s obzirom na to da su postojali osnovani pravni razlozi za pokretanje spora. Stoga traži da ovaj sud preinači presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova, a podredno da ukine presudu i vrati predmet na ponovan postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana te ju predlaže odbiti i traži naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 325,75 eura.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu odluku je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su iste pravilne i zakonite.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Navodima svoje žalbe tužitelj kao žalitelji nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da činjenično stanje bitno za donošenje odluke u ovom predmetu u osnovi nije sporno – nije sporno da je prednik tužitelja s tuženikom sklopio šest ugovora u financijskm leasingu u kojima je bila ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak. Trajanje ugovora je bilo na 24 mjeseca. Tužitelj je pravni slijednik svoga oca kao imatelja obrta koji je potpisao predmetne ugovore o financijskom leasingu, a pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj nije mogao niti morao znati sve detalje poslovnog odnosa kojeg je imao njegov otac s tuženikom, pa su neosnovani i žalbeni navodi u kojima ističe kako je on sigurno znao za sve detalje poslovnog odnosa svog oca i tuženika.

10. Prvostupanjski sud pravilno ukazuje na to da su Ugovori o financijskom leaasingu sklopljeni između prednika tužitelja i tuženika, po svojoj pravnoj naravi, trgovački ugovor iz odredbe čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te da je prednik tužitelja trgovac u smislu odredbe čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03), kao propisa koji je bio na snazi u trenutku sklapanja svih Ugovora o financijskom leasingu. Pri tome treba ukazati da se prednik tuženika smatra trgovcem i prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22 i 114/22; dalje: ZTD) koji je danas na snazi, u vezi s čl. 2. st. 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 143/13, 127/19 i 41/20) pa se pozicija po tom pitanju tijekom vremena nije promijenila.

11. Stoga je prednik tužitelja, prilikom sklapanja Ugovora, morao postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika te promisliti prije sklapanja samog Ugovora, kako to zaključuje i prvostupanjski sud.

12. Ovaj sud ukazuje da je, s obzirom na rok isplate kredita od 24 mjeseca tužitelj trebao imati u vidu moguće promjene tečaja CHF te valutni rizik u koji se upušta kod tako dugog roka otplate. Ovo naročito stoga jer su u vrijeme sklapanja tog ugovora postojali različiti uvjeti i kamatne stope ako bi se leasing ili kredit uzimali pod uvjetom da je otplata glavnice bila u kunama od onoga da je otplata glavnice bila u eurima.

13. Za utvrđivanje valutnog rizika u ovom konkretnom slučaju nije bilo potrebno bilo kakvo posebno financijsko znanje niti znanje o kretanju valutnih tržišta, već je bilo dovoljno utvrditi kako se proteklih godina mijenjao tečaj CHF u odnosu na domaću valutu. Ovako nešto bilo je moguće provjeriti temeljem javno dostupnih informacija pribavljenih putem interneta, za što doista ne treba bilo kakvo financijsko znanje. Na taj bi se način, već površnim pregledom, utvrdilo da je tečaj CHF veoma promjenjiva kategorija s čestim usponima i padovima, ta da svakako postoji realna mogućnost promjene tečaja kojim bi se mijenjao kunski iznos tromjesečne rate kredita. Iz ovoga je jasno razvidno da je ugovor s valutnom klauzulom koja je vezana uz srednji tečaj CHF po svojoj naravi aleatoran (kockarski) ugovor, koji u sebi sadrži rizik promjene tečaja, kako za korisnika kredita, tako i za davatelja leasinga.

14. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se na ugovore o leasingu primjenjuje i opća odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 14/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisani su pojam i obvezatnost općih uvjeta ugovora, te je navedeno da se moraju objaviti na uobičajeni način i obvezuju ugovornu stranu, ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u tom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Za ocjenu i za pitanje valjanosti općih uvjeta poslovanja davatelja leasinga, a u sklopu kojih je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli, vrijede i opće odredbe o ništetnosti pojedinih odredaba općih uvjeta sadržane u čl. 296. ZOO-a. Prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, dok je stavkom 2. toga članka propisano da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Prilikom ocjene neke odredbe općih uvjeta u smislu naprijed navedene zakonske odredbe treba objektivno utvrditi odražavaju li opći uvjeti ono što se u određenoj grani smatra kao uobičajeno, što znači da se ne polazi od konkretnog prema općem, već obrnuto, dakle, sud treba procijeniti zajedničke interese cijelog kruga korisnika i te interese cijeniti u odnosu na interese sastavljača uvjeta, kako bi nakon tog utvrđenja mogao ocijeniti u kojoj mjeri određena odredba općih uvjeta šteti konkretnoj stranci u sporu. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. S obzirom na to da valutna klauzula u ugovorima o kreditu ili leasingu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću, o tome je potrebno voditi računa i pri utvrđivanju samog iznosa koji se ugovara s valutnom klauzulom jer i neznatno naknadno povećanje iznosa obveze, kao posljedica povećanja vrijednosti tečaja strane valute, može utjecati na smanjenu mogućnost redovitoga izmirivanja ugovorenih obveza. Dakle, institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova te je prednik tužitelja (pravni prednik) kao obrtnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule odnosno normalno je i uobičajeno da osoba koja je ugovarala leasing vezan uz klauzulu sa švicarskim frankom je svjesna prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu valutu i to je uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla. Svaki trgovac obavlja djelatnost radi ostvarenja profita, kako tužitelj tako i tuženik. Tužiteljevi navodi se uglavnom iscrpljuju u pretpostavkama za primjenu testa poštenosti s obzirom na to da nije potpisao predmetne ugovore već je to izvršio njegov pravni prednik.

15. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj je uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

16. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj nije ni obrazložio detaljno razloge zbog kojih je izjavio žalbu.

17. Zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen jer ta radnja nije bila potrebna za uspjeh u postupku.

18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak