Poslovni broj Gž-1917/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Jelaviću, odvjetniku u Metkoviću, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-301/2019 od 24. lipnja 2021., u sjednici vijeća 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-301/2019 od 24. lipnja 2021.

Obrazloženje

I Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 2 i čl.7 Ugovora o kreditu br.3209931283, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor sklopili dana 20.lipnja 2007., a koji ugovor je solemniziran dana 18.srpnja 2007. kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, pod brojem: OV-11679/07, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 123.747,74 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28.732,47 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki IV izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 29.300,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), nalazi u tome što presuda sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama. U žalbi navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu koristiti u postupcima koji su vezani za druge valute i druge kredite. U ovom postupku sud je bio dužan utvrđivati činjenice a ne samo pozivati se na primjenu utvrđenja iz kolektivne presude koja se odnosi jedino isključivo na CHF kredite. Navodi da tužitelj tužbom nije obuhvatio kao stranke založne dužnike koji su jedinstveni i nužni suparničari, pa sud prvog stupnja po takvoj tužbi nije smio postupati, jer tužba ne sadrži sve što je potrebno. Navodi da je tužitelj podneskom od 8. travnja 2021. preinačio tužbeni zahtjev unatoč smanjenju tužbenog zahtjeva za iznosa od 125.000,00 kn na 123.747,74 kn zato jer je izmijenio identitet zahtjeva za isplatu. Navodi da svaki zahtjev za isplatu pojedine mjesečne pretplate iz podneska o preinaci – od 8. travnja 2021. samostalan je zahtjev definiran glavničnom svotom preplate s obzirom na osnovu, dan dospijeća i tijek zatezne kamate. U podnesku od 14. svibnja 2021. tuženik se protivio prethodno opisanoj preinaci te istaknuo i prigovor zastare s obzirom na vrijeme preinake. Navodi da je tužitelj izmijenio strukturu svog zahtjeva za isplatu, jer je umjesto paušalizirane svote sa zateznim kamatama koje od neodređenih dospijeća teku na neodređene iznose tražio isplatu mjesečnih pretplata, strukturirane po mjesecima s definiranim dospijećima i definiranim iznosima mjesečnih pretplata. Budući da sud ne smatra da je u pitanju preinaka, mišljenje je tuženika da je sud prekoračio tužbeni zahtjev za isplatu, jer je tužitelju kao što je već navedeno dosudio isplate koje on nije tražio. Navodi da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Pri donošenju presude uopće se nije razmatralo je li konkretni tužitelj i predmetni ugovor o kreditu opće ispunjava zakonom definiranu zakonsku definiciju potrošača, u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, ovo tim više jer se radi o kreditu o iznosu od 1.023.329,58 kn koji se prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju uopće ne smatra potrošačkim kreditom jer je odobren i isplaćen u iznosu višem od 1.000.000,00 kn. Tuženik smatra da puka činjenica da je tužitelj fizička osoba, sama po sebi ne dokazuje da tužitelj ima status "potrošača" i da se može pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Navodi da sud nije proveo objektivni test poštenja osporavanih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u odnosu na konkretnog tužitelja. Navodi da upravo iskaz tužitelja dokazuje da sud nije proveo test poštenja osporavanih ugovornih odredbi u odnosu na konkretnog tužitelja s obzirom na činjenicu da tužitelj uopće nije prisustvovao sklapanju ugovora o kreditu jer je taj ugovor kao njegova punomoćnica potpisala TO. Navodi da je nakon 1. siječnja 2013. redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara sukladno čl. 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 112/12 dalje ZID ZPK/12), odnosno kamatna stopa je vezana uz definirani fiksni varijabilni element ( 6M NRS 1 za HRK), o čemu je tužitelj obaviješten. Međutim, sud unatoč odredbama ZID ZPK/12 dosuđuje razliku kamate do srpnja 2018. Tuženik ustraje kod prigovora zastare. Prigovara i tijeku zatezne kamate jer smatra da da sve dok tražbina nije dospjela vjerovnik nije ovlašten zaračunavati zatezne kamate. Podredno, tuženik ističe ako se radi o stjecanju bez osnove kao što sud navodi, a tuženik osporava, zatezna kamata na mjesečne iznose pretplate bi trebala teći od prvog narednog dana nakon plaćanja tužiteljevih obveza, banci što dokazuje promet po kreditu uz tužbu. Sukladno tome tuženik nije u obvezi platiti zatezne kamate ako nije pao u zakašnjenje, a svakako nije pao u zakašnjenje na dan plaćanja obveze banci. Navodi da su dosuđuje isplatu navedenih pretplata unatoč činjenici da prema prometu po kreditu proizlazi da su kredit otplaćivali i treće nepoznate osobe. Prigovara i o odluci o parničnom trošku.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru tužbenog zahtjeva istaknutog u podnesku od 8. travnja 2021.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. ZPP- a jer tužitelj u podnesku 8. travnja 2021. nije preinačio tužbeni zahtjev jer predmet tužbenog zahtjeva nije isplata pojedinačnih ili mjesečnih iznosa već njihov zbroj sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos, pa utoliko se ne bi radilo o preinaci tužbe zahtjeva, već smanjenju tužbenog zahtjeva, a što sukladno odredbi čl.191. st. 3. ZPP-a nije preinaka tužbe.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 201. ZPP- a jer založni dužnik nije nužni suparničar u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a budući da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla sve stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno;

-da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženik 20. lipnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3209931283, a prema kojem se banka obvezala tužitelju na raspolaganje staviti iznos od 1.023.329,58 kn a koje je tužitelju isplatila s osnove navedenog ugovora, dok je tužitelj bio dužan vraćati navedene iznose u anuitetima uz redovnu kamatnu stopu koja je prema ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje, uz rok otplate od 360 mjeseci.

- da je odredbom čl. 7.Ugovora o kreditu pod nazivom Otplata kredita ugovoreno za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta utvrđenog u iznosu od 5.418,28 kn, dok je čl. 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita utvrđena kupnja stana,

-da je odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, kao takva nejasna, neodređena i nerazumljiva, jer ovlašćuje banku, time trgovca da samoinicijativno mijenja cijenu dane usluge kako on to odluči,

-da isto proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja i svjedokinje UO, da stranke nisu individualno pregovarale u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, dapače stranke su očito ugovorile promjenjivu kamatnu stopu no tužitelj temeljem predmetnog ugovora nije mogao znati koji je to raspon promjene na koju on pristaje, kako će isto konkretno utjecati na njegova prava i obveze i kako će to tuženik odrediti, dapače po ovom tipskom ugovoru isti je bezuvjetno pristao na sve odluke tuženika u vezi kamate, time i prije nego što su iste donesene ili sazna za njih,

-da je činjenica da niti jedan prosječan čovjek ne bi pristao na neodređenu cijenu usluge na način da ista ovisi o odlukama trgovca koji može mijenjati po svom nahođenju tijekom vremena, pa je očito da je tuženik ovakvom odredbom iskoristio činjenicu da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed formulirao i da je on kao profesionalac koji se profesionalno bavi pruženom uslugom iskoristio činjenicu da je "jača" ugovorna strana i da nudi ovakav ugovor bez pregovaranja o pojedinim tipskim odredbama, a što je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope bez navođenja jednog mjerila za promjenu iste,

-da okolnost da je tuženik obaviještavao tužitelja o promjenama kamatne stope te nakon sklapanja ugovora donosio politiku o istoj, ne mijenja položaj tužitelja u njegovom ugovornom odnosu niti činjenicu da je tuženik te odluke donosio jednostrano i bez valjanog informiranog pristanka tužitelja,

-da su stranke osim navedenog ugovora nisu sklopile ni jedan drugi sporazum kojim bi uredili pitanje kamatne stope kao dvostrano obvezujućeg odnosa, a isto tako nije bez značenja činjenica da je čl. 23. J regulirano da tužitelj kao korisnik kredita pristaje da se na ugovorni odnos primijene i sve buduće izmjene i dopune Općih uvjeta poslovanja tuženika, dakle i prije nego što su iste donesene javno objavljene, a što opet govori u prilog činjenici da je riječ o tipskom ugovoru o čijim odredbama stranke ni na koji način nisu pregovarale kao ravnopravni partneri u obveznom odnosu,

-da je pregledom Općih uvjeta na koje se poziva tuženik razvidno da niti njima nije određena referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti je preciziran način promjene kamatne stope, da sama promjenjivost kamatne stope nije ništetna i Zakonom je bila dopuštena, no predmetno ono što je predmet spora i što nije zakonito je jednostrana promjena kamatna stopa na štetu suprotne ugovorne strane bez valjanog pristanka tužitelja kao potrošača,

-da je nakon 1. siječnja 2013. naplatom redovne kamate po stopi višoj od ugovorene u smislu ZID ZPK/12, kada su definirani objektivni parametri promjene kamatne stope nije na jasan način odredio od čega se u tom trenutku sastoji zatečena kamatna stopa, pa na nejasnim temeljima nije bilo moguće na transparentan način utvrditi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope nakon 1. siječnja 2013.,

-da u samom Ugovoru o kreditu, osim odredbi čl. 2. i čl. 7., drugih obrazloženja u odnosu na promjenjivost kamatne stope nema, što znači da u samom ugovoru nisu određeno navedeni oni parametri o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, osim što je bilo jasno da će se ove kamatne stope mijenjati sukladno odlukama kreditora, odnosno banke u slučaju promjene tržišnih uvjeta,

-da je razmatrajući konkretni ugovor o kreditu utvrđeno u kojim odredbama tog ugovora je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je utvrđeno da će kamatna stopa koja je ugovorena u postotku od 4,99% godišnje, kretati ovisno o kamatnim stopama kreditora, koje su promjenjive, a u skladu sa tržišnim uvjetima, pri čemu ni jedan parametar te promjenjivosti u ugovoru nije određeno naveden, na način da bi tužitelju kao ugovornoj strani bilo jasno kako će se mijenjati u budućnosti kamatne stope, na koji način će se one formirati osim što mu je bilo poznato da će se formirati na temelju jednostrane odluke banke, odnosno tuženika, a što se i dogodilo, jer sam tužitelj nije sudjelovao u donošenju odluka o kamatnim stopama kreditora, odnosno o promjeni kamatnih stopa, već je o istima bio obaviješten nakon što su te odluke bile donesene,

-da je tužitelj o parametrima promjenjivosti u odnosu na buduću kamatnu stopu ugovorenu kao promjenjivu trebao biti upoznat na dan sklapanja Ugovora i u samom ugovoru upravo svi oni parametri koji su dovelo do promjene kamatne stope, trebali su biti navedeni, a da bi tužitelj mogao određeno znati kako će se i u kojem smjeru kretati kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja Ugovora,

-da je čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Stefani Gardašanić utvrđeno da je ukupna visina preplaćenih ili više plaćenih kamata zbog promjene kamatne stope za razdoblje otplate kredita, iznosi 152.480,21 kn, da je ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta izračunata kao razlika između kamata koje su plaćene po promijenjenoj kamatnoj stopi i kamate koje su bile izračunate po kamatnoj stopi od 4,99% i ukupnog iznosa kamate izračunate po promijenjenim kamatnim stopama u kunama.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja, je utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o nerazumljivim ugovornim odredbama u odnosu na promjenjivost kamatnih stopa kojima tuženik nije poštovao odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO ) i kako su ove ugovorne odredbe suprotne načelima koja su određeno propisana u odredbama navedenih Zakona i to čl. 4. ZOO-a (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 3. ZOO-a (ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu), čl. 6. ZOO-a (zabrani zlouporabe prava), čl. 7. (načelo jednake vrijednosti činidaba), čl. 8. ZOO-a (zabrana prouzročenja štete), čl. 10. ZOO-a (ponašanju i ispunjavanju obveza i ostvarenju prava), čl. 12. ZOO-a (primjeni, običaju i praksi), a što su razlozi zbog kojih je sud utvrdio ništetnim odredbe čl. 2. toč. 2. i čl. 7. toč. 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 20. lipnja 2007. i naložio tuženiku isplatiti tužitelju prema njegovom zahtjev iznos s osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U odnosu na prigovor zastare isti ocjenjuje neosnovanim jer tužitelj svoje potraživanje temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, pa sukladno općim načelima obveznog prava, pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikad ne prestaje, a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo na sjednici Građansko odjela tog suda od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, pa pravo tužitelja na isplatu predmetnog potraživanja nije zastarjelo.

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu nerazumljive, jer je njihova primjena vezana za odluku banke koja predstavlja dokument koji je stručan i kao takav nerazumljiv isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok tužitelju kao prosječnom potrošaču nije mogla biti razumljiva.

Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenama kamatne stope i banka je samostalno donosila odluke o promjeni kamatne stope te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora te odredbom čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora u pogledu promjene kamatne stope i promjene anuiteta.

Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su navedene odredbe ugovora uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03.

Na žalbene navode tuženika treba reći da sud prvog stupnja nije ocjenjivao osnovanost tužbenog zahtjeva jedno (isključivo) vezano uz presudu donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, iako je odluka spomenuta u prvostupanjskoj presudi, već je o osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravljao neovisno o toj odluci, i to kroz odredbe ZZP/03 i ZOO-a, i primjenom tih propisa utvrdio da je odredba iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštena, neodređena, neodrediva, nerazumljiva, neobjašnjena i nedefiniranih parametara promjenjivosti kamatne stope, protivno načelu savjesnosti i poštenja i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

U ovom postupku tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

Tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima. Saslušani svjedok GO iako zaposlenik tuženika nije sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu, nije imao izravnog kontakta u vezi ovog ugovora sa tužiteljem i njegovom punomoćnicom i općenito je iskazivao o poslovanju banke. Pritom nije odlučno da je ugovor o kreditu sklopila ŠO, budući da nije sporno da ugovor sklopila na temelju punomoći, u ime i za račun tužitelja. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

Točne su i tvrdnje tuženika da stranke nisu ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom, međutim, u situaciji kada je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je visinu tražbine tužiteljice utvrdio na temelju nalaza vještaka, a koji je obračunao preplatu na već opisani način. Utoliko je odredba o početnoj kamatnoj stopi mogla ostati na snazi u skladu s odredbom čl. 324. ZOO-a.

Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje u pogledu početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi u nizu svojih odluka, kao i na sjednici Građanskog odjela ovog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu ukupna razlika između anuiteta s osnove promjenljive kamatne stope iznosi 152.480,21 kn ( 123.747,74 kn + 28.732,47 ). U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je vještak izračunao razliku kamata po kreditu po stopi od 4,99% ( koja je ugovorena ) i kamatne stope koja je obračunata i plaćena po anuitetima za vrijeme otplate sve do konačne otplate kredita na koji način je utvrdio da je tužitelj više platio iznos od 123.747,74 kn. Također je izračunao da je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita platio glavnicu u iznosu od 853.985,59 kn, a uz uvjet da je kamatna stopa sve vrijeme bila 4,99 % trebao je platiti 825.253,12 kn, a koja razlika ( 28.732,47 kn ) je direktna posljedica promjene kamatne stope, koja je " usporila " otplatu glavnice.

U odnosu na žalbene navode tuženika da nakon stupanja na snagu ZID ZPK ("Narodne novine" broj 112/12), odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom Ugovoru zakonita treba odgovoriti da su banka nije nezakonito postupanje naknadno otklonila u smislu odredbe čl. 5. ZID ZPK/12, a nezakonito postupanje nije moglo biti automatski otklonjeno već samom stupanjem na snagu čl. 5. ZID ZPK/12.

Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između kamate koju je tužitelj isplatio u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je utvrđeno da je tuženik zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena promjenjiva kamata na temelju jednostrane odluke banke, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03. Pri tome nije odlučno tko je platio pojedine iznose jer obvezu u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, s tim da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je došlo do promjene dužnika.

Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03, treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnik obrta), u tužbi i u podnescima je obrazložio da je iznos kredita utrošen u kupnju stana, što konačno proizlazi i iz Ugovora pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.

S tim u vezi nije osnovan ni žalbeni navod tuženika da se ne radi o potrošačkom ugovoru jer je ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna. To zato jer je odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23- dalje ZPK ) propisano da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka , dok je stavkom 2. istog članka propisano odredbe članaka 9., 11., 12., 13. i 17., druga rečenica članka 18. stavka 1. i članak 18. stavak 2., a kojima se propisuju obveze obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, primjenjuju se i na otvorene ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Kako je ugovor o kreditu sklopljen 20. lipnja 2007., Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 7. srpnja 2009. , a iznimka propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZPK ne odnosi se na odredbu čl. 3. ZPK, proizlazi da se ista ne primjenjuje na konkretni ugovor.

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić