Poslovni broj Gž-2086/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3923/2020-12 od 4. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

1.Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3923/2020-12 od 4. svibnja 2021. na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 iznos od 36.885,66 kuna (tridesetšesttisućaosamstoosamdesetpetkunaišezdesetšest- lipa) sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2020. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 36.885,66 kn sa zateznom kamatom od 4. svibnja 2020. do isplate, u roku od 15 dana.

2.Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP).

3.U žalbi navodi da je sporna uzročno posljedična veza između ozljeda osiguranice tužitelja i invalidske mirovine te pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu štete u punom iznosu isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 13. svibnja 2017. do 29. veljače 2020. Ističe da je tijekom postupka istaknuo da ne osporava pravomoćno i ovršno upravno rješenje kojim je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, ali smatra da se utvrđeni postotak invaliditeta ne može primijeniti na žalitelja, jer je utvrđen prema pravilima i uvjetima tužitelja. Naglašava da nije sudjelovao u upravnom postupku u kojemu je doneseno rješenje o invalidskoj mirovini pa da nije mogao štititi svoja prava i interese, zbog čega da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja o vezanosti suda u parničnom postupku odlukom koja je donesena u upravnom postupku. Taj zaključak da je suprotan i stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Revt-469/17 od 11. ožujka 2020. Pored toga smatra pogrešnim stajalište da se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplate invalidske mirovine, budući da je izvanugovorni odnos između štetnika i oštećenika nastao u trenutku prouzročenja štete, odnosno u trenutku nastanka štetnog događaja. Stoga da na potraživanje proizašlo iz štetnog događaja od 20. kolovoza 2014. treba primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme njegovog nastanka, a to su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje ZOOP), konkretno čl. 27. tog Zakona kojim je propisano na koji način se utvrđuje stvarna šteta društva za osiguranje. Naglašava da je izvorište žaliteljeve obveze na naknadu štete prema tužitelju u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti tuženikovog osiguranika kao štetnika, da je tuženik sklapanjem ugovora preuzeo obvezu naknade štete oštećenim osobama, pa da je za pitanje obveze osiguratelja po osnovi tog osiguranja mjerodavan narečeni zakon kao poseban propis.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode ponavljajući da je sud u parničnom postupku vezan rješenjem donesenim u upravnom postupku, u skladu s čl. 12. ZPP-a, te se poziva na nekoliko rješidbi sudova koji su o tom pitanju zauzeli takvo stajalište.

Predlaže stoga žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

Žalba tuženika je osnovana.

Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete tužitelja kao osiguratelja ČD, koja je stradala u prometnoj nezgodi 20. kolovoza 2014. kao vozač osobnog vozila, protiv tuženika kao osiguratelja štetnika koji je prouzročio nastanak prometne nezgode, za štetu koja se odnosi na isplatu invalidske mirovine koja je osiguranici tužitelja priznata kao ozljeda na radu u omjeru od 50%, u razdoblju od 13. svibnja 2017. do 29. veljače 2020.

Između stranaka je i u ovom stadiju postupka sporno je li sud vezan utvrđenjima upravnog tijela kojim je određena invalidska mirovina osiguranici tužitelja ČD, kod koje je nastao djelomični gubitak radne sposobnosti zbog bolesti u omjeru od 50% i zbog ozljede na radu u omjeru od 50% te koji propis se primjenjuje u ovom postupku radi naknade štete.

Prema stajalištu suda prvog stupnja, o pravu osiguranice tužitelja na isplatu invalidske mirovine je konačnu i ovršnu odluku donijelo nadležno upravno tijelo, pa je sud u parničnom postupku tim rješenjem vezan u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a, tako da u odnosu na to pitanje ne može donijeti drugačiju odluku u ovom postupku. Glede primjene propisa na postupak naknade štete, utvrđuje da se štetni događaj zbio 20. kolovoza 2014., ali da štetu tužitelju predstavljaju novčana davanja koja su izvršena na teret mirovinskog osiguranja u narečenom razdoblju pa da se na pitanje naknade štete primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme izvršenih isplata. Stoga zauzima stajalište da u nazočnom slučaju treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje ZMO), a ne odredbe ZOOP-a.

Primjenom čl. 161. st. 2. ZMO-a ocjenjuje da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, sve dok traje isplata invalidske mirovine, pa kako se tražbina tužitelja odnosi na naknadu štete zbog isplate invalidske mirovine zbog ozljede na radu, prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 36.885,66 kn, koji predstavlja 50% iznosa isplaćenog osiguranici tužitelja po osnovi invalidske mirovine u utuženom vremenskom razdoblju.

Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da se u nazočnom slučaju o naknadi štete odlučuje primjenom odredbi ZMO-a, te je u pravu tuženik kada tvrdi da se kao odredbe posebnog zakona (lex specialis) primjenjuju mjerodavne odredbe ZOOP-a.

Treba navesti da odredbe ZMO-a i ZOOP-a različito propisuju opseg prava tužitelja, kao osiguratelja oštećene osobe, na naknadu štete od društva za osiguranje, čiji je osiguranik prouzročio štetu koja se sastoji u isplati invalidske mirovine. Tako je čl. 161. st. 2. ZMO-a propisano da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), s tim što se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

U nazočnom slučaju tuženik odgovara za štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, kojeg je vlasnik vozila dužan sklopiti radi osiguranja za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama (čl. 22. ZOOP), s tim što obvezu društva predstavlja osigurana svota važeća na dan štetnog događaja, ako ugovorom nije ugovoren viši iznos (čl. 26. st. 1. ZOOP- a), što znači da društvo za osiguranje odgovara za štetu u okviru ugovorene osigurane svote na dan štetnog događaja. Kako je u nazočnom slučaju osiguranica tužitelja pretrpjela tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika, te je rješenjem tužitelja utvrđeno pravo osiguranice tužitelja na invalidsku mirovinu, i to zbog ozljede na radu u omjeru od 50% te zbog bolesti u omjeru od 50%, proizlazi da prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a tužitelj nema pravo na naknadu štete od tuženika.

Naime, dio isplaćene invalidske mirovine koju tužitelj potražuje u ovom postupku, odnosi se upravo na invalidsku mirovinu koja je utvrđena zbog ozljede na radu, pa proizlazi da ne postoji razlika na koju bi tužitelj imao pravo primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, što znači da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Još treba dodati da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da se na pravni odnos stranaka primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a tužitelju šteta nastaje isplatom svakog pojedinog iznosa invalidske mirovine pa su bez osnove žalbeni navodi tuženika o primjeni propisa koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. S druge strane, s osnovom tuženik ukazuje da je sud ovlašten u parničnom postupku provoditi dokaze radi utvrđenja u kojem omjeru je na isplatu invalidske mirovine utjecala bolest, a u kojem ozljede pretrpljene u nezgodi, budući da je u smislu čl. 12.ZPP-a sud vezan samo za utvrđenje prava na invalidsku mirovinu, o kojem pravu je nadležan odlučivati tužitelj, ali nije vezan utvrđenjima vještaka u upravnom postupku o uzrocima nastanka nesposobnosti na rad. Međutim, kako je tužbeni zahtjev neosnovan zbog razloga koji su izneseni, proizlazi da na te okolnosti nije bilo potrebe provoditi predložene dokaze.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka je odbijen, budući da tuženik nije priložio dokaz o plaćanju sudske pristojbe za žalbu.

U Rijeci, 19. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov- Kozomara