Poslovni broj Gž-1727/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623,Područna služba u Varaždinu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, Filijala u Varaždinu, Kapucinski trg 14, Varaždin, zastupanog po punomoćniku Mati Kačanu odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj Pn-144/2019-26 od 1. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

1.Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj Pn-144/2019-26 od 1. srpnja 2021.. na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 113.171,15 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim: - na iznos od 25.170,29 kn od 13. svibnja 2016. pa do isplate, - na iznos od 23.399,94 kn od 10. lipnja 2017. pa do isplate, - na iznos od 31.767,96 kn od 17. ožujka 2018. pa do isplate, - na iznos od 32.832,96 kn od dana donošenja presude do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 25.151,50 kn (dvadesetpettisućastopedesetjednukunuipedesetlipa)/3.338,18 eur (tritisućetristotridesetosameuraiosamnaestcenti), u roku od petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 113.171,15 kn sa zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke od dospijeća do isplate, u roku od 15 dana, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog roška.

2.Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, uz obrazloženje da je u podnesku od 4. kolovoza 2020. istaknuo prigovor iscrpljenosti svote osiguranja, a da o osnovanosti tog prigovora u obrazloženju presude nema niti jedne riječi. Pored toga smatra pogrešnim pravno stajalište glede stvarno pretrpljene štete tužitelja, kao i zaključak da je poseban zakon (lex specialis) kojeg u ovom predmetu treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje ZMO). Pojašnjava da tužitelj potražuje naknadu štete protiv osiguratelja štetnika na temelju police osiguranja kojom je bilo osigurano vozilo štetnika u vrijeme štetnog događaja, pa da poseban zakon u ovom postupku predstavlja zakon koji je regulirao pitanje izdavanja police, visine osigurane svote, pa i obveze naknade štete temeljem te police, s tim što je u vrijeme štetnog događaja to pitanje bilo regulirano Zakonom o osiguranju imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/77) i Zakonom o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/91). Stoga da je sud prvog stupnja temeljem tih propisa trebao ocijeniti pravo tužitelja na naknadu štete. Pritom naglašava da je u prilog pravilnosti stajališta koje je iznosio tijekom postupka, dostavio i relevantnu sudsku praksu pa da je nejasno kako je sud prvog stupnja zanemario argumentaciju iznesenu u priloženim odlukama.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti, te obvezati tužitelja na nadoknadu troška žalbenog postupka.

Žalba tuženika je osnovana.

Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete tužitelja kao osiguratelja FN, koji je stradao u prometnoj nezgodi 22. kolovoza 1992. kao vozač bicikla prilikom dolaska na posao, protiv tuženika kao osiguratelja štetnika koji je prouzročio nastanak prometne nezgode, za štetu koja se odnosi na isplatu invalidske mirovine koja je osiguraniku tužitelja priznata kao ozljeda na radu i to za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2018.

Između stranaka je i u ovom stadiju postupka sporno predstavlja li za tužitelja stvarnu štetu razlika između invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine koju bi osiguranik tužitelja ostvario da nije bilo štetnog događaja, s tim što tuženik tvrdi da bi FN koji je rođen **.**.1941., na dan 4. srpnja 2006. navršio 65 godina te da bi po sili zakona tada bio umirovljen.

Prema stajalištu suda prvog stupnja, štetu za tužitelja predstavljaju novčana davanja koja su izvršena na teret mirovinskog osiguranja u narečenom razdoblju pa da se na pitanje naknade štete primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme izvršenih isplata. Stoga da u nazočnom slučaju treba primijeniti mjerodavne odredbe ZMO-a.

Primjenom čl. 161. st. 2. ZMO-a ocjenjuje da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, sve dok traje isplata invalidske mirovine, pa kako se tražbina tužitelja odnosi na naknadu štete zbog isplate invalidske mirovine zbog ozljede na radu, prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 113.171,15 kn, koji predstavlja iznos isplaćen osiguraniku tužitelja po osnovi invalidske mirovine u utuženom vremenskom razdoblju.

Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da se u nazočnom slučaju o naknadi štete odlučuje primjenom odredbi ZMO-a, te je u pravu tuženik kada tvrdi da se kao odredbe posebnog zakona (lex specialis) primjenjuju mjerodavne odredbe zakona kojim su propisana prava iz ugovora o osiguranju. S obzirom na vrijeme nastanka štete odnosno razdoblje isplate mirovine prema tužbenom zahtjevu tužitelja, proizlazi da se primjenjuju mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 76/13 i 152/14 – dalje ZOOP).

Treba navesti da odredbe ZMO-a i ZOOP-a različito propisuju opseg prava tužitelja, kao osiguratelja oštećene osobe, na naknadu štete od društva za osiguranje, čiji je osiguranik prouzročio štetu koja se sastoji u isplati invalidske mirovine. Tako je čl. 161. st. 2. ZMO-a propisano da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), s tim što se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

U nazočnom slučaju tuženik odgovara za štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, kojeg je vlasnik vozila dužan sklopiti radi osiguranja za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama (čl. 22. ZOOP), s tim što obvezu društva predstavlja osigurana svota važeća na dan štetnog događaja, ako ugovorom nije ugovoren viši iznos (čl. 26. st. 1. ZOOP- a), što znači da društvo za osiguranje odgovara za štetu u okviru ugovorene osigurane svote na dan štetnog događaja. Kako je u nazočnom slučaju osiguranik tužitelja pretrpio tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika, te je rješenjem tužitelja utvrđeno pravo osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu, i to zbog ozljede na radu, proizlazi da prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a tužitelj nema pravo na naknadu štete od tuženika.

Naime, dio isplaćene invalidske mirovine koju tužitelj potražuje u ovom postupku, odnosi se upravo na invalidsku mirovinu koja je utvrđena zbog ozljede na radu, pa proizlazi da ne postoji razlika na koju bi tužitelj imao pravo primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, što znači da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Još treba dodati da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da se na pravni odnos stranaka primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štete, a tužitelju šteta nastaje isplatom svakog pojedinog iznosa invalidske mirovine pa su bez osnove žalbeni navodi tuženika o primjeni propisa koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Međutim, kako je tužbeni zahtjev neosnovan zbog razloga koji su izneseni, proizlazi da je za ishod ovog postupka neodlučno kada bi osiguranik tužitelja stekao pravo na starosnu mirovinu te je li u nazočnom slučaju iscrpljena svota osiguranja pa je s tim u svezi bilo suvišno na te okolnosti provoditi dokazni postupak. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Kako je tuženik uspio u sporu, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja. Trošak tuženika odnosi se na nagradu odvjetnika za zastupanje, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12 , 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22– dalje Tarifa), a odlučujući u okviru zahtjeva tuženika za nadoknadu troška, proizlazi da tuženiku pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 15. siječnja 2020. u iznosu od 625,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, zatim podneska od 8.svibnja 2021. te 31. svibnja 2021. za svakog po 2.500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zatim nagrada za pristup odvjetnika na ročište održano 12. veljače 2020. te 11. lipnja 2021. po 2.500,00 kn za svako, što daje ukupan trošak od 10.625,00 kn, a uz iznos poreza na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife od 2.656,25 kn, daje trošak zastupanja od 13.281,25 kn. Tome treba pridodati troškove vještačenja u iznosu od 5.000,00 kn pa proizlazi da tuženiku pripada pravo na nadoknadu troška prvostupanjskog postupka u iznosu od 18.281,25 kn/2.426,34 eura. U preostalom dijelu je zahtjev tuženika neosnovan, budući da je zatražena nagrada za radnje koje nisu bile potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

Tuženik je uspio i u žalbenom postupku pa ima pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn, primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife, zatim PDV u iznosu od 781,25 kn te plaćenu sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 2.964,00 kn odnosno ukupno 6.870,25 kn/911,84 eura. Ukupan trošak tuženika tako iznosi 25.151,50 kn/3.338,18 eura, pa je tužitelj obvezan nadoknaditi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka u narečenom iznosu, a odluka o tome je donesena primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

Još treba navesti da su novčani iznosi u ovoj odluci izraženi dvojno, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 eur=7,53450 kn, primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

U Rijeci, 19. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov- Kozomara