Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-994/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zlatku Jurlini, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika MARASKA d.d. Zadar, Biogradska cesta 64A, OIB: 07602786563, zastupanog po članu uprave, a ovaj po punomoćnici Sanji Miličević, odvjetnici u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-37/2019 od 13. srpnja 2021.,u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-37/2019 od 13. srpnja 2021. u točkama I. i II. Izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 93.409,09 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos specificiran u toj točki izreke od dospijeća do isplate, u točki II. Izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 11.125,00 kn, u roku od 15 dana, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi prije svega ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, jer da je izostala ocjena provedenih dokaza, potom povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 2. ZPP-a, jer da je zahtjev tužiteljice prekoračen, budući da je sud svoju odluku utemeljio na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužiteljica, uz obrazloženje da je činjenična i pravna osnova tužbe zahtjev za isplatom umanjenog iznosa plaće temeljem Aneksa III. ugovora o radu pa da sud nije bio ovlašten ocjenjivati zakonitost postupka donošenja Pravilnika o plaćama, a kada se već upustio u ocjenu valjanosti tog akta, da je bio dužan postupiti u skladu s čl. 288. a. st. 2. ZPP-a i upozoriti stranke na svoj stav da će utvrđivati i činjenice koje tužiteljica nije iznijela u tužbi. Ukazuje i na povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 12. ZPP-a, jer da mu je opisanim postupanjem onemogućeno raspravljati pred sudom, te na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su protivni sadržaju provedenih dokaza. To da se odnosi na zaključak da je KĐ mogao zastupati tuženika na dan 23. rujna 2014. te kao ovlaštena osoba potpisati sporni Aneks III. Ugovora o radu, iako je ista osoba, saslušana kao svjedok, iskazao da on taj ugovor nije potpisao, što da je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu.

4. Nadalje ističe da prema Odluci o izmjeni Pravilnika o plaćama jasno proizlazi da je svim radnicima plaća umanjena na neodređeno vrijeme , što da su potvrdili i svjedoci koji su saslušani u postupku pa da je zaključak suda da se na tužiteljicu nije odnosilo smanjenje plaće protivan iskazima stranaka, svjedoka i Pravilnika o radu. Glede valjanosti Pravilnika o plaćama, navodi da su svi svjedoci te sama tužiteljica iskazivali o provedenom postupku savjetovanja poslodavca s radničkim vijećem, o čemu da podatak sadrži i sam pravilnik, a pored toga je priložen i poziv za skup radnika radi savjetovanja i dopis radničkog vijeća od 14. kolovoza 2019. Smatra pogrešnim zaključak suda prvog stupnja da se ugovor o radu može mijenjati samo u pisanoj formi te navodi da je sud propustio u tom dijelu ocijeniti iskaz tužiteljice te isprave iz kojih proizlazi da se tužiteljica nije nikada obratila tuženiku sa zahtjevom da joj se isplaćuje plaća u visini prije umanjenja, niti je protiv tuženika podnijela kakvu prijavu zbog neisplate plaće. Osim toga, da nije cijenjen dopis tužiteljice upućen tuženiku prije umirovljenja, kojim je zahtijevala samo isplatu otpremnine i naknade za neiskorišteni godišnji odmor pa da takvo postupanje tužiteljice upućuje na zaključak da je s tuženikom postigla sporazum da će joj se isplaćivati umanjena plaća sve dok se financijsko stanje tuženika ne stabilizira. Potom navodi da je sud propustio utvrditi tko je bio ovlaštena osoba za zastupanje tuženika na dan 23. rujna 2014. te tko je u ime tuženika potpisao sporni Aneks ugovora o radu. Stoga da je pogrešan zaključak suda da je umanjenje plaće posljedica jednostrane odluke poslodavca, budući da je iz ponašanja tužiteljice jasno da su stranke postigle dogovor o visini plaće. Smatra pogrešnim i zaključak o ništetnosti Pravilnika o plaćama, s valjanošću kojeg akta se sud prvog stupnja neovlašteno bavio, jer da u nazočnom slučaju radničko vijeće tuženika nije pokrenulo postupak za oglašavanje istog Pravilnika nevažećim, u smislu čl. 27. st. 6. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22- dalje ZR), zbog čega da sud nije bio ovlašten po službenoj dužnosti raspravljati o zakonitosti tog akta. Glede sudske prakse na koju se poziva tuženik tijekom postupka, navodi da odluke u kojima se elaborira valjanost otkaza ugovora o radu zbog propuštanja savjetovanja s radničkim vijećem, nemaju nikakve veze s predmetom ovoga spora. Ukazuje i na čl. 14. st. 2. ZR-a, kojim je propisano da izostanak pisane forme ugovora o radu ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora pa da stoga nije bilo zapreke da stranke usmeno dogovore produljenje trajanja Aneksa III., budući da ZR priznaje valjanom usmenu formu ugovora o radu.

5. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti su počinjene ostale povrede postupaka na koje se tuženik poziva u žalbi.

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u razdoblju od 1983. do 2016. kao direktor pravnih i općih poslova,

- da je između stranaka 7. listopada 2003. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je, između ostalog ugovoreno da tužiteljica ima pravo na osnovnu mjesečnu neto plaću u iznosu od 12.000,00 kn, koji iznos se isplaćuje mjesečno nakon svih odbitaka koje terete plaću,

- da su stranke sklopile Ankes I Ugovoru o radu 25. siječnja 2013., kojim je, između ostalog, ugovoreno da će se tužiteljici, u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. plaća umanjiti za 5% u skladu s Odlukom o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaće i drugim novčanim i nenovčanim primicima radnika od 11. prosinca 2012. te da će joj se u tom razdoblju isplaćivati neto plaća u iznosu od 11.400,00kn,

- da je između stranaka sklopljen Ankes II Ugovoru o radu 24. veljače 2014. kojim je, između ostalog ugovoreno da će se tužiteljici, za vrijeme od 1. veljače do 31. prosinca 2014. neto iznos ugovorene plaće umanjiti za 5% pa da će tužiteljici u istom razdoblju biti isplaćivana neto plaća u iznosu od 11.400,00 kn,

- da je između stranaka 29. kolovoza 2014. sklopljen Aneks III Ugovora o radu, kojim je, između ostalog, ugovoreno da će za vrijeme od 1. kolovoza 2014. pa do 28. veljače 2015. tužiteljici plaća biti umanjena za iznos od 2.880,00 kn pa da će joj se u tom razdoblju isplaćivati neto plaća u iznosu od 9.120,00kn,

- da je tužiteljici, sve do umirovljenja, 9. rujna 2016. isplaćivana plaća prema Aneksu III Ugovora o radu,

- da su plaće smanjivane zbog teške financijske situacije, a kako bi se izbjeglo otvaranje stečajnog postupka nad tuženikom, s tim što su zaposlenicima koji su bili na rukovodećim pozicijama u svezi smanjenja plaća nuđeni aneksi ugovora, dok su se u odnosu na ostale radnike plaće smanjivale u skladu s izmjenama podzakonskih akata,

- da iz provedenog vještačenja proizlazi da je u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 9. rujna 2016. razlika između isplaćene bruto plaće tužiteljice i bruto plaće bez umanjenja iznosila 93.409,09 kn,

- da tuženik nije priložio dokaze o tome da se o namjeravanoj odluci koja se odnosi na izmjenu Pravilnika o plaćama savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, odnosno radničkim vijećem.

9. Na temelju takvo utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja zauzima stajalište da Ugovor o radu te aneksi ugovora o radu koji su sklopljeni između stranka nisu menadžerski ugovori u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o trgovačkim društvima ( Narodne novine br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 i 111/12, 68/13, 110/15, 40/19; dalje ZTD), prije svega zato što tužiteljica nije bila član uprave tuženika pa da se na ugovorni odnos stranaka primjenjuju mjerodavne odredbe ZR-a, prije svega čl. 9. i čl. 114. tog Zakona. Sud prvog stupnja nadalje ocjenjuje da okolnosti na koje se poziva tuženik tijekom postupka, a sada ih ponavlja u žalbi, ne ukazuju na to da je tužiteljica pristala na trajno smanjenje plaće, i nakon 1. ožujka 2015., a osim toga da se konkludentnim radnjama plaća nije mogla smanjiti, jer bi to bilo suprotno čl. 90., 149. i 150. ZR-a, pri čemu se poslodavac ne može osloboditi obveze isplate plaće pozivajući se na poteškoće u poslovanju i neostvarene planirane rezultate.

10. Stoga utvrđuje da tužiteljica ima pravo na isplatu razlike plaće od 1. ožujka 2015., kada je prestao važiti Aneks III Ugovora o radu pa do 9. rujna 2016. kada je tužiteljica umirovljena, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev, visina kojeg je utvrđena na temelju provedenog financijskog vještačenja. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te je tužiteljici priznat trošak zastupanja odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje Tarifa) u iznosu od 11.125,00kn.

11. Na tvrdnje žalitelja o povredama postupka, treba navesti da su razlozi presude potpuni i jasni, pa je presudu moguće ispitati, da tuženiku nije onemogućeno raspravljanje te zahtjev nije prekoračen, već je sud prvog stupnja sudio u okviru postavljenog zahtjeva, u skladu s čl. 2. ZPP-a. Nisu počinjene ni povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, jer su provedeni dokazi ocijenjeni na način da je ocijenjen svaki dokaz zasebno te svi dokazi zajedno.

12. Glede upuštanja u ocjenu zakonitosti postupka donošenja Pravilnika o plaćama, treba navesti da taj podzakonski akt tuženika nije mjerodavan za donošenje odluke u ovom postupku pa su utoliko bez značenja i razlozi pobijane presude u kojima se sud prvog stupnja upuštao u ocjenu valjanosti Pravilnika, unatoč tome što nijedna od stranaka to nije dovodila u pitanje.

13. Naime, predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike u plaći za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 9. rujna 2016., u kojem razdoblju je tužiteljica primala neto plaću umanjenu za iznos od 2.880,00 kn mjesečno, primjenom Aneksa III Ugovora o radu, iako je taj dodatak ugovora bio sklopljen na određeno vrijeme, za razdoblje od 1. kolovoza 2014. do 28. veljače 2015.

14. Glede ugovorene plaće tužiteljice, treba navesti da je čl. 8. Pravilnika o plaćama, naknadama plaće i drugim novčanim i nenovčanim primicima radnika od 24. listopada 2012. (dalje: Pravilnik o plaćama/2012) određeno da poslodavac ima pravo s radnicima na rukovodećim poslovima koji su ovlašteni voditi poslove poslodavca i koji samostalno donose odluke o organizaciji rada i poslovanju poslodavca, zaključiti ugovor o radu sa ugovorenom plaćom u bruto iznosu u kunama, bez obveze ugovaranja plaća u koeficijentu složenosti, u iznosu koji je veći i povoljniji od predviđenog tim Pravilnikom, pri čemu se plaća ugovara u bruto iznosu. Iz isprava u spisu bi proizlazilo da je upravo na takav način ugovorena visina plaće tužiteljice te da odredba čl. 8. istog Pravilnika nije izmijenjena, tako da stranke obvezuju ugovori koji su između njih sklopljeni, a odnose se na periodična smanjenja plaće zbog financijskih teškoća.

15. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da Ugovor o radu koji je sklopljen između stranaka nije menadžerski ugovor u smislu čl. 247. ZTD-a, budući da se takav ugovor sklapa sa članovima uprave, koji status tužiteljica nije imala kod tuženika. Stoga se ne primjenjuje ni odredba o mogućnosti smanjenja primanja u slučaju bitnog pogoršanja prilika društva u toj mjeri da bi daljnje isplaćivanje primanja za društvo značilo tešku nepravdu (čl. 247. st. 2. ZTD-a). Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da se Ugovor o radu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika nije konkludentno izmijenio na način da je tužiteljica pristala na plaću smanjenu Aneksom III Ugovora o radu sve do umirovljenja, pri čemu se prihvaća ocjena suda prvog stupnja da okolnost što tužiteljica nije zbog neisplate plaće podnijela prekršajnu, odnosno kaznenu prijavu protiv poslodavca, niti je prije podnošenja tužbe pokrenula neki drugi postupak radi isplate, ne upućuje na takav zaključak.

16. Kako je pravilno utvrđeno da je za prijeporno razdoblje tužiteljici isplaćivana plaća prema Aneksu III. Ugovora o radu, koji u tom razdoblju više nije bio na snazi, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je tuženik obvezan isplatiti razliku plaće za utuženo razdoblje, u visini koja je utvrđena provedenim vještačenjem.

17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je ista presuda u točki III. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara