REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pr-117/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Vukmanoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Milana Šufflaya 15a, protiv tuženika N-PL d.o.o. OIB:75835330409, Bjelovar, Ljudevita Jonkea 63, zastupanog po punomoćniku Saši Kutnjaku, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 20. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja, člana uprave tuženika OH i punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude zbog bolesti suca, dana 19. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

" I. Utvrđuje se da otkaz poslodavca N-PL d.o.o. zaposleniku LH nije dopušten i da radni odnos nije prestao.

II. Tužitelju NH nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, pa se određuje kao dan prestanka radnog odnosa dan 31. prosinca 2023. godine.

III. Nalaže se tuženiku N-PL d.o.o. Bjelovar, Ljudevita Jonkea 63, OIB: 75835330409, da tužitelju LH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime naknade štete novčani iznos od 7.694,87 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), tekućom od 01. 01. 2024. godine, pa do isplate i to sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženom da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 625,00 Eura, sa zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana."

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi opravdane troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 Eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika (svog bivšeg poslodavca) podneskom od 13. prosinca 2023. godine, osobno podnio tužbu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a podredno i radi donošenja sudske odluke o otkazu i radi naknade štete u visini tri prosječne mjesečne plaće, time da je tijekom postupka, posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika kojeg je angažirao za zastupanje u ovome predmetu, istakao određen odštetni zahtjev (koji se nije odnosio samo na tri prosječne mjesečne plaće) u iznosu od 7.694,87 Eura.

2. U tužbi koju je tužitelj osobno podnio sudu, naveo je da su stranke zaključile dana 16. lipnja 2023. godine, Ugovor o radu s probnim radom na 6 mjeseci i to na poslovima Pomoćni bravar s mjestom rada u SR Njemačkoj, a prema potrebi i drugdje, kao i da je dana 28. srpnja 2023. godine, zaključen Aneks Ugovora o radu, kojim je bilo regulirano isključivo obavljanje poslova u SR Njemačkoj u periodu od 28. srpnja 2023. godine, pa sve do 27. srpnja 2025. godine. Tužitelj tvrdi da je zbog pogoršanja svog zdravstvenog stanja, počeo koristiti bolovanje po nekoliko dana u mjesecu srpnju, kolovozu i rujnu (očito 2023. godine, premda to nije bilo izričito u vezi godine navedeno u tužbi – opaska suca), a o čemu je tuženik uredno obaviješten, te je istakao da je dana 03. studenog 2023. godine, primio dokument naziva: "Potvrda o prestanku rada zaposlenika i plaći", odnosno da je iz navedene potvrde razvidno da mu je radni odnos prestao dana 30. rujna 2023. godine, kao i da je isti prestao zbog nezadovoljavanja na probnom radu, odnosno da nije zaprimio nikakvo pisano obrazloženja, zbog čega pretpostavlja da je jedini razlog i motiv otkaza bolovanje tužitelja. Ujedno je istakao da prije otkazivanja nije proveden postupak propisan Zakonom o radu, iako mu je uručen osobno uvjetovani otkaz.

3. Stoga, navodi tužitelj, se obratio tuženiku sa Zahtjevom za zaštitu prava (koji Zahtjev je tuženik primio dana 11. studenog 2023. godine), ali se u zakonskom roku, tuženik nije očitovao o tom Zahtjevu, niti ga je na bilo koji način kontaktirao. Zbog toga je predložio da se utvrdi kako otkaz nije dopušten i da radni odnos između stranaka nije prestao. Osim toga, predložio je da se utvrdi da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, te da se sudski raskine radni odnos između stranaka s danom 31. prosincem 2023. godine, odnosno da mu tuženik nadoknadi štetu u visini tri prosječne mjesečne plaće.

4. Kako u prilogu tužbe nije bio dostavljen ugovor o radu, navedeni aneks ugovora o radu, potvrda o prestanku rada zaposlenika i plaći, ali i Zahtjev za zaštitu prava, na koje dokaze se tužitelj pozvao u tužbi koju je sam dostavio sudu, tužitelj je nakon poziva suda rješenjem od 18. prosinca 2023. godine, dostavio u spis navedeni ugovor o radi i navedeni aneks ugovora, ali i navedenu potvrdu od 17. listopada 2023. godine, kao i navedeni Zahtjev od 04. studenog 2023. godine (list 7-14 spisa), te je u fazi prethodnog postupka, tužitelj posredstvom odvjetnika, podneskom od 20. kolovoza 2024. godine, istakao i određen novčani zahtjev na ime naknade štete u iznosu od 7.694,87 Eura sa zateznom kamatom i to u visini od tri prosječne mjesečne plaće, ali i u visini od 1.260,00 Eura, što predstavlja potraživanje od mjesečnih 420,00 Eura za mjesece listopad, studeni i prosinac (očito 2023. godine, premda godina nije izričito navedena – opaska suca), s obzirom da u tom razdoblju tužitelju nije isplaćena naknada, od strane Zavoda za zapošljavanje.

5. Podneskom od 01. travnja 2024. godine, tužitelj je posredstvom punomoćnika istakao da osporava tvrdnje tuženika o nepoštovanju roka za traženje sudske zaštite, te smatra kako je tužitelj pravovremeno podnio Zahtjev za zaštitu prava, kao i tužbu, obzirom da Odluka o otkazu ugovora datirana s 23. rujnom 2023. godine, nije na propisani način dostavljena tužitelju dana 29. rujna 2023. godine (niti uz dokaz o primitku u vidu dostavnice, niti neposredno uručena uz potvrdu primitka u vidu vlastoručnog potpisa tužitelja, a niti mu je ista dostavljena posredstvom pošte). Naime, da je tužitelju Odluka o otkazu uručena 29. rujna 2023. godine, o tome bi po stajalištu punomoćnika tužitelja, trebao postojati pisani trag u vidu potvrde o uručenju ili potvrde o primitku – dostavnice, no tako nešto ne postoji.

6. Očitujući se o tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, podneskom od 25. ožujka 2024. godine, tuženik je posredstvom odvjetnika osporio tužbeni zahtjev tužitelja, predloživši da se tužba odbaci, a podredno da se odbije tužbeni zahtjev i da se tužitelja obveže da nadoknadi parnične troškove tužitelju.

7. Naime, tuženik je prvo istakao da nije sporno da su stranke bile u ugovornom odnosu i da su točni navodi tužitelja u pogledu sklapanja ugovora o radu s probnim radom, no da su neistiniti tužiteljevi navodi kako mu tuženik zbog razloga nezadovoljavanja na probnom radu nije uručio Odluku o otkazu, već da mu je samo uručio tek dana 03. studenog 2023. godine, Potvrdu o prestanka rada zaposlenika i plaći (dokument koji je tužitelj priložio uz tužbu). Tuženik tvrdi da je tužitelju poslodavac još 21. rujna 2023. godine, na sastanku kod naručitelja poslova u Njemačkoj usmeno rekao (premda odvjetnik tuženika nije našao shodnim pojasniti kako je to teoretski moguće da poslodavac tužitelja, koji je pravna osoba uopće išta usmeno kaže tužitelju, ukoliko ne posredstvom neke fizičke osobe o kojoj fizičkoj osobi se ujedno punomoćnik tužitelja, nije ništa udostojio navesti u odgovoru na tužbu – opaska suca), da nije zadovoljio na probnom radu, te da mu je potom pokušao uručiti Odluku o otkazu, a koju mu je uručio tek 29. rujna 2023. godine, što uostalom potvrđuje mail poruka tužitelja od 29. rujna 2023. godine, kao i SMS korespondencija tužitelja i direktora tuženika od 29. rujna i 02. listopada 2023. godine.

8. Ujedno je tuženik naveo da tužitelj nije u zakonom propisanom roku na uručenu Odluku o otkazu ugovora o radu od 23. rujna 2023. godine, podnio zahtjev za zaštitu prava, slijedom čega je prekludiran u zahtjevu za sudskom zaštitom prava iz radnog odnosa. Tuženik je također naveo da su neistiniti navodi tužitelja da bi razlog neudovoljavanja tužitelja na probnom radu bilo njegovo korištenje bolovanja jer je prema dokumentaciji koju tuženik posjeduje, tužitelj bio na bolovanju samo 19. rujna 2023. godine, kada mu je bolovanje i zaključeno. Uostalom, po tuženiku, bolovanje tužitelja nije samo po sebi, bilo razlogom za nezakonitost otkaza pored činjenice što tužitelj nije bio u obvezi raditi za vrijeme propisanog otkaznog roka, pa sam tijek bolovanja nije bio od bilo kakvog utjecaja na otkaz tužitelju.

9. Podneskom od 05. rujna 2024. godine, dakle u fazi predmetnog prethodnog postupka, tuženik je naveo da je odluka o otkazu ugovora o radu uručena tužitelju osobno dana 29. rujna 2023. godine i to u prostorijama tuženika (što potvrđuje i sadržaj maila tužitelja od 29. rujna 2023.g. i tekstualna poruka koju je uputio zaposlenici tuženika, istoga dana). U vezi dokumentacije o bolovanju tužitelja za mjesec rujan 2023. godine, tuženik je naveo da je samo za dan 08. i 19. rujan 2023. godine, tuženiku bila dostavljena dokumentacija o privremenoj nesposobnosti za rad, dok drugu dokumentaciju o bolovanju tužitelja tuženik nije zaprimio prije uručenja otkaza ugovora o radu tužitelju. Ujedno je tuženik, pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, osporio i visini istaknutog potraživanja tužitelja u vezi naknade štete, tim više što Zakon o radu ne propisuje da bi u slučaju nezakonitosti otkaza, tužitelju pripalo pravo na naknadu štete u visini isplaćenih plaća prije otkaza ugovora o radu, kako je to utuženo, a tuženik smatra i da tužitelj ni u kojem slučaju, nema pravo na naknadu štete zbog navodne neisplate naknade od strane "HZZ-a" za razdoblje listopad-prosinac 2023. godine, obzirom da tužitelj potražuje da se sudskom odlukom utvrdi njegov prestanak rada s 31. prosincem 2023. godine.

10. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o radu od 26.06.2023.g. (list 7-10), Aneks ugovora o radu od 28.07.2023.g. (list 11- 12), Potvrdu o prestanku rada zaposlenika i plaći od 17.10.2023.g. (list 13), Zahtjev za zaštitu prava od 04.11.2023.g. (list 14), e-mail korespondenciju od 29.09.2023.g. (list 26), Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 23.09.2023.g. (list 27), izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad za dan 19.09.2023.g. (list 28), SMS korespondenciju (list 29-34), obračune isplaćenih plaća tužitelju za mjesece srpanj – rujan 2023. godine (list 54-56), teško čitljivu i djelomično nečitljivu presliku izvoda prometa po računu tužitelja kod P.B.Z. (list 57), izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad za dan 08.09.2023.g. (list 62), Pravilnik o radu tuženika (list 63-103).

11. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka MH (list 105-106), RH (list 106-108), tužitelja (list 110-112) i zastupnice tuženika OH (list 112-113) u svojstvu stranaka.

12. Na zadnjoj raspravi su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja koji su se odnosili na traženje materijalnih dokaza od doktorice tužitelja HH ili od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje o spornoj činjenici da je tužitelj koristio bolovanje od 19. rujna 2023. godine, pa sve do početka mjeseca listopada 2023. godine. Naime, takvi dokazni prijedlozi su mogli biti istaknuti i ujedno trebali biti istaknuti od strane tužitelja u fazi prethodnog postupka, a ne na ročištu za glavnu raspravu nakon saslušanja svih predloženih osoba, dakle u završnoj fazi ove parnice, a osim toga, pribavljanje dokaza o tom razdoblju bolovanja tužitelja, ni na koji način ujedno ne znači da je tužitelj svog poslodavca pravovremeno, prije donošenja Odluke o otkazu, uopće obavijestio o otvaranju bolovanja od 19. rujna 2023. godine, pa nadalje.

13. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8 ZPP.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja je po ocjeni ovoga suda neosnovan i zbog toga je isti odbijen.

15. Između stranaka nije bilo sporno da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu, zbog nezadovoljavanja tužitelja na probnom radu i da je tuženik podnio tužitelju Zahtjev za zaštitu prava – podneskom od 04. studenog 2023. godine, pa kako tužitelj nije udovoljio tom Zahtjevu tužitelja, nije bilo sporno da je tužitelj osobno (dakle, bez punomoćnika u osobi odvjetnika), podneskom od 13. prosinca 2023. godine, podnio predmetnu tužbu, koju tužbu i tužbeni zahtjev je tijekom ove parnice punomoćnik tužitelja (kojeg je tužitelj angažirao za zastupanje tijekom prethodnog postupka), dopunio u smislu konkretiziranja novčanog potraživanja po osnovi naknade štete, zbog nedopuštenog otkaza.

16. Sporno je između stranaka, prije svega, da li je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku, Zahtjev za zaštitu prava, ali i kako je tuženik uopće dostavio ili predao tužitelju Odluku o otkazu ugovora o radu. Osim što je bilo sporno da li je tužba tužitelja dopuštena u kontekstu tih spornih činjenica o pravovremenosti podnošenja Zahtjeva za zaštitu prava, dakle i pravovremenosti tužbe, između stranaka je bilo sporno kada je točno tužitelj koristio bolovanje tijekom mjeseca rujna 2023. godine (u kojem mjesecu je i donesena Odluka o otkazu ugovora o radu), ali i o kakvom je to bolovanju tijekom mjeseca rujna tužitelj obavijestio svog poslodavca. Napokon, sporna je bila osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

17. Prije svega, valja naglasiti da je predmetni tužitelj, kao i svaki drugi, sukladno ZPP, bio dužan u tužbi ili podnesku kojim se očituje na tuženikov odgovor na tužbu, odnosno svakako u fazi prethodnog postupka, iznijeti sve bitne činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, te predložiti određene personalne dokaze ili dostaviti određene materijalne dokaze kojima se potvrđuje istinitost iznesenih činjenice, odnosno predložiti pribavljanje potrebnih materijalnih dokaza za utvrđivanje istinitosti nekih iznesenih činjenica.

18. Tužitelj je svoju tužbu koncipirao tvrdnjom da nije od poslodavca niti zaprimio pisanu Odluku o otkazu ugovora o radu, već da je zaprimio dana 03. studenog 2003. godine (ovdje se očito radi o pogrešci o pisanju godine, s obzirom da je očito trebalo stajati 2023. godine – opaska suca), podnesak naslovljen kao "Potvrda o prestanku rada zaposlenika i plaći" (list 13 spisa) iz koje Potvrde je zapravo saznao da mu je radni odnos prestao dana 30. rujna 2023. godine, zbog nezadovoljavanja na probnom radu, ali bez ikakvog pisanog obrazloženja, zbog čega je pretpostavio da je jedini razlog i motiv otkaza bilo upravo bolovanje koje je koristio tužitelj. Zbog toga smatra da nije ispoštovana procedura propisana Zakonom o radu i predlaže utvrđenje Odluke o otkazu, nedopuštenom.

19. Međutim, ukoliko se pažljivo iščita što je tijekom ove parnice tužitelj sve naveo, saslušan u svojstvu stranke, sasvim je jasno da činjenice koje je naveo u historijatu tužbe nemaju nikakve veze sa istinom i da je tužitelju još u vrijeme podnošenja tužbe, bilo sasvim jasno zbog kojih je to razloga donesena tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu, da je tužitelju dostavljena Odluka o otkazu ugovora o radu, koja je obrazložena, pa je u tom kontekstu krajnje besmisleno ono navedeno u historijatu tužbe, na temelju čega je tužitelj uopće podnio tužbu i predložio usvajanje svog tužbenog zahtjeva.

20. Naime, tužitelj je saslušan u svojstvu stranke u ovoj parnici, prije svega pokušao "izmišljati toplu vodu" ili da ne bi bilo dvojbeno o čemu sud govori, tužitelj je pokušao služeći se neistinom, uvjeriti sud u nešto drugo u odnosu na ono što se desilo, pa je tako naveo da nikada nije primio od tuženika Odluku o otkazu ugovora o radu. Međutim, nakon što je tužitelju predočen sadržaj e-maila od 29. rujna 2023. godine (list 26 spisa - u kojem tužitelj izričito navodi da je primio odluku o otkazu "danas 29.09.2023."), tužitelju se ipak osvježilo pamćenje, pa je priznao da je ipak posredstvom maila primio od tuženika tu Odluku o otkazu, toga dana, dakle 29. rujna 2023. godine, zajedno sa Potvrdom od 22. rujna 2023. godine (taj datum u vezi te potvrde je izričito naveden u tom e-mailu, a ta potvrda očito nema nikakve veze sa Potvrdom datiranom sa 17. listopadom 2023. godine, koju je tužitelj dostavio sudu uz ugovor o radu – opaska suca), no da tu Odluku o otkazu nije primio neposredno na ruke ili posredstvom pošte.

21. Kako iz sadržaja Odluke o otkazu (list 27), direktno proizlazi da je ugovor o radu tužitelju otkazan "zbog nezadovoljavanja na probnom radu", a tu Odluku je tužitelj, kako sam tvrdi, primio posredstvom maila dana 29. rujna 2023. godine, bilo je krajnje neodgovorno i neistinito što je tužitelj naveo u tužbi da nije niti primio od tuženika Odluku o otkazu i da ne zna zbog čega mu je uopće otkazan ugovor o radu jer da navodno to nije obrazloženo u navedenoj Potvrdi, za koju tvrdi u tužbi da ju je primio dana 03. studenog 2023. godine, kao i što je tužitelj spekulirao sa razlogom za otkaz, zbog bolovanja tužitelja.

22. Naime, iz iskaza tužitelja također proizlazi da mu je još **.**.2023., RH ne stepenicama u jednoj njemačkoj firmi, gdje je tužitelj radio, rekao da mu se vlasnik te firme požalio na rad tužitelja (a o čemu je uostalom u ovoj parnici kazivao i svjedok RH, pa se očito radi o istinitim činjenicama, zbog kojih tužitelj nije imao opravdanog razloga da već u tužbi iznosi neistinu ili da tvrdi da mu tuženikova odluka o otkazu nije bila obrazložena, pa da kao nagađa u tužbi, da je povod donošenja te odluke o otkazu bio što je tužitelj koristio bolovanje), ali i da mu je RH koji je u to vrijeme bio odgovorna osoba poslodavca tužitelja, već tada usmeno rekao da zbog toga neće moći nastaviti raditi kod tuženika i da će se tužitelju otkazati ugovor o radu.

23. Zanemarivanje tužitelja da u tužbi uopće iznese te navedene činjenice o tome što mu je RH rekao u Njemačkoj, toga dana 20. rujna 2023. godine, ali i da iznese da je još 29. rujna 2023. godine, dobio Odluku tuženika o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu (neovisno o načinu primitka te Odluke), jasno upućuje da je tužitelj već od podnošenja tužbe pokušao činjenice koje njemu ne idu u prilog prikriti, odnosno da je neistinitim iznošenjem činjenica na kojima je utemeljio svoj tužbeni zahtjev, pokušao sud dovesti u zabludu u vezi onoga što se zapravo dogodilo u konkretnom slučaju.

24. Imajući u vidu sadržaj tuženikove Odluke o otkazu, datirane sa 23. rujnom 2023. godine (list 27) u kojoj je i u naslovu Odluke navedeno da se tužitelju otkazuje ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, ali imajući u vidu i činjenicu da je tuženik sam priznao prilikom saslušanja u svojstvu stranke da mu je ta Odluka, ipak bila dostavljena dana 29. rujna 2023. godine, sud utvrđuje da je tuženik u skladu sa svojim ovlastima sukladno Zakonu o radu, ali i čl. 116., te čl. 125., Pravilnika o radu tuženika, donesenim tijekom siječnja 2022. godine (list 95-98), otkazao tužitelju ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme, dana 26. lipnja 2023. godine, za radno mjesto Mehaničara, na temelju procjene kvalitete rada i stručnosti radnika, nakon što je ocijenio i utvrdio (očito zbog toga što se u to vrijeme odgovornoj osobi tuženika, vlasnik njemačke tvrtke u kojoj je tužitelj radi, požalio na tužitelja kao radnika – na to upućuje iskaz svjedoka RH) da tužitelj za vrijeme probnog rada nije zadovoljio potrebe poslodavca, te klijenta gdje je radio kao izaslani i ustupljeni radnik.

25. Također, tom odlukom o otkazu je bilo određeno da ista stupa na snagu 30. rujna 2023. godine, ali i da se tužitelju utvrđuje otkazni rok u trajanju od sedam dana za vrijeme kojeg nije tužitelj uopće dužan raditi.

26. Dakle, sama navedena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju, po uvjerenju suda, ima zakonski utemeljene razloge koji su u njoj navedeni, te sadržajno nema nekakvih nedostataka, zbog kojih bi ju trebalo utvrditi nedopuštenom.

27. Okolnost da je tužitelj u historijatu tužbe propustio iznijeti točne činjenice konkretnog slučaja, koje su već istaknute u obrazloženju ove odluke, pa između ostalog i tvrditi da je tuženik nedopušteno otkazao tužitelju ugovor o radu za vrijeme dok je tužitelj koristi bolovanje (što tužitelj uopće nije tvrdio u fazi prethodnog postupka, niti osobno, niti posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika), upućuje na zaključak da je tužitelj sasvim neosnovano u tužbi tvrdio da mu je tuženik bez obrazloženja otkazao ugovor o radu i da mu nije dostavio odluku o otkazu, pa da stoga tuženik i neosnovano predlaže da se utvrdi taj otkaz nedopuštenim ili da se utvrdi da radni odnos nije prestao. Kako je sud ovlašten na prijedlog tužitelja, na temelju sudske odluke raskinuti ugovor o radu, samo ukoliko prethodno u ovakvoj parnici utvrdi da je nedopuštena tuženikova odluka o otkazu ugovora, jasno je da je tužitelj neosnovano predložio tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je tuženiku neprihvatljivo nastaviti raditi kod tuženika i da sud donese odluku o otkazu ugovora o radu sa danom 31. prosincem 2023. godine, ali i da tuženik nadoknadi tužitelju štetu u zatraženom novčanom iznosu, zbog nedopuštenog otkaza.

28. Vezano za dostavljanje tužitelju, Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, valja naglasiti kako je čl. 120.st.3. Zakona o radu, propisano samo da se ta odluka mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, a činjenica jest da u spisu ne postoji materijalni dokaz u vidu potpisane po tužitelju potvrde o primitku Odluke o otkazu ili u vidu poštanske dostavnice, zbog čega sud nije mogao na nedvojben način niti utvrditi je li istinita tvrdnja svjedokinje MH (koja je u kritično vrijeme radila kod tuženika kao voditeljica kadrovskih poslova) o tome da je dotična osobno uručila odluku o otkazu tuženiku, tim više što očito ne postoji primopredajna pisana potvrda o tome jer da postoji, nema dvojbe da bi ju tuženik posredstvom punomoćnika i dostavio sudu u spis.

29. Shodno tome, a imajući u vidu da je uobičajeni način dostavljanja ovakvih odluka o otkazu, po pravilima o osobnoj dostavi pismena, dakle ili posredstvom pošte u formi preporučene pošiljke (u kojem slučaju uvijek postoji materijalni dokaz o primitku te Odluke ukoliko ju radnik uopće zaprimi posredstvom pošte i to u vidu potpisane dostavnice – povratnice) ili neposredno na ruke u prostorijama poslodavca ili gdje god je bilo moguće radniku uručiti osobno na ruke, takvu odluku (a u kojem slučaju bi u smislu dokaza da je ta odluka uručena ili primljena po logici stvari trebalo sačiniti pisanu primopredajnu potvrdu, koju bi potpisao bar radnik, ukoliko ne i osoba koja mu je uručila odluku), a u spisu ne postoji materijalni dokaz iz kojeg bi uopće proizlazilo da tužitelju na jedan od ta dva načina uopće dostavljena Odluka o otkazu, sud nije u tom kontekstu uopće mogao tretirati nepravovremenim tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava, koji je bio podnesen tuženiku, podneskom tužitelja od 04. studenog 2023. godine, da bi zbog toga odbacio predmetnu tužbu tužitelja (iako i u tom Zahtjevu tužitelja, tužitelj iznosi praktički iste neistinite činjenice koje je iznio u predmetnoj tužbi, a koje se odnose na tvrdnje da nije primio obrazloženu odluku poslodavca o prestanku rada koju je trebalo izdati u pisanoj formi i da je dana 03. studenog 2023. godine, zaprimio navedenu Potvrdu iz koje proizlazi da mu je otkazan ugovor o radu sa danom 30. rujnom 2023. godine – premda u tom Zahtjevu ističe da je to zbog nezadovoljavanja na probnom radu, a o čemu inače u samoj navedenoj Potvrdi od 17. listopada 2023.- godine, koju je tužitelj dostavio sudu – list 13 spisa - nema ni riječi, pa je očito tužitelj bio upoznat i sa sadržajem Odluke o otkazu u vrijeme kada je pisao taj Zahtjev – opaska suca). Naime, tuženik nije tijekom ove parnice uopće dokazao na koji je to točno način dostavio ili uručio tužitelju svoju Odluku o otkazu ugovora o radu.

30. Tuženik je predmetni odgovor na tužbu podnio posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, a svaki odvjetnik u Republici Hrvatskoj je jako dobro upoznat sa procesnim pravilima na koje upućuje ZPP u vezi potrebe iznošenja svih bitnih činjenica u odgovoru na tužbu, ali i u fazi prethodnog postupka, pogotovo onih činjenica koje se u ovom slučaju tiču tuženika, a na temelju kojih tuženik pokušava osporiti tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno na dostavu određenih potrebnih materijalnih dokaza kojima se potvrđuje istinitost iznesenih činjenica, zbog kojih tuženik tužbeni zahtjev smatra neosnovanim ili tužbu nedopuštenom.

31. Tuženik, dakle, posredstvom odvjetnika u odgovoru na tužbu nije pojasnio ili konkretizirao, na koji je to način zapravo dostavio ili uručio odluku o otkazu tužitelju, iako je našao smislenim predložiti da se predmetna tužba tužitelja, odbaci jer tuženik nije navodno u roku propisanom Zakonom o radu, podnio zahtjev za zaštitu prava, premda je jasno da taj rok za podnošenje Zahtjeva za zaštitu prava počinje teći ili može početi teći tek od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je tužitelju na ruke uručena odluka o otkazu ili od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je tu Odluku radnik primio posredstvom pošte, preporučenom pošiljkom.

32. Po uvjerenju suda, kada se govori o načinu dostavljanja poslodavčeve odluke o otkazu, radniku od strane poslodavca, dostava posredstvom e maila nije i ne može biti uredna dostava odluke o otkazu i zbog toga, tužitelju nije niti počeo teći od dana 30. rujna 2023. godine, zakonski rok za podnošenje tuženiku Zahtjeva za zaštitu prava, a tuženik tijekom ove parnice nije dokazao da bi tu Odluku o otkazu, tužitelj primjerice osobno primio "na ruke" u prostorijama poslodavca dana 29. rujna 2023. godine (iako je o tome kazivala svjedokinja MH, njezin usmeni iskaz nije bio dostatan, niti dovoljno uvjerljiv da sud uzme kao dokazanu tu njezinu tvrdnju o uručenju Odluke o otkazu tužitelju, na ruke, dana 29. rujna 2023. godine), pa je zbog toga bilo pogrešno pravno stajalište tuženika ili njegovog odvjetnika, istaknuto u odgovoru na tužbu o tome da je tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava bio nepravovremen ili da bi u kontekstu te činjenice trebalo predmetnu tužbu tužitelja odbaciti.

33. Ukoliko se analiziraju svi izvedeni dokazi u ovoj parnici, a pogotovo sadržaj tužiteljevog e-maila od 29. rujna 2023. godine (list 26), te iskaz tužitelja koji je saslušan u svojstvu stranke u ovoj parnici, jedino je tužitelj priznao da je posredstvom e maila, primio navedenu Odluku tuženika o otkazu i to dana 29. rujna 2023. godine, pa jedino tu činjenicu sud može prihvatiti kao dokazanu, kada se govori o tome što je tko dokazao u ovoj parnici u vezi primopredaje tuženikove odluke o otkazu, tužitelju. Kako je već navedeno u točci 32., obrazloženja ove odluke, sud ne smatra da je poslodavčeva dostava Odluke otkazu ugovora o radu radniku, posredstvom e maila, bila pravovaljana ili izvršena sukladno pozitivnim propisima, pa je zbog toga, tužitelj sa punim pravom mogao podnijeti Zahtjev za zaštitu prava i podneskom od 04. studenog 2023. godine (list 14 spisa), a što je tužitelj i učinio, obzirom da je ipak bio upoznat sa sadržajem te sporne tuženikove Odluke o otkazu (makar posredstvom e-maila), te se Zahtjev tužitelja za zaštitu prava ne može smatrati nepravovremenim i ne treba predmetnu tužbu tužitelja, zbog toga uopće odbacivati, kako je to neosnovano predložio tuženik.

34. U drugu ruku, tuženik je tijekom prethodnog postupka dostavio sudu materijalni dokaz u vidu Izvješća Doma zdravlja bjelovarsko – bilogorske županije od 11. rujna 2023. godine, ali i od 19. rujna 2023. godine o privremenoj nesposobnosti / spriječenosti za rad tužitelja (list 28 i 62 spisa), iz kojih materijalnih dokaza izričito proizlazi da je upravo dana 08. i 19. rujna 2023. godine, tužitelj bio u dva navrata bolestan ili nesposoban za rad, a to upućuju na zaključak kako tužitelj nije bio nesposoban za rad ili primjerice na bolovanju na dan donošenja sporne tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, tj. dana 23. rujan 2023. godine. Tužitelj se osobno, nit posredstvom odvjetnika, ni na koji način nije očitovao o tim iznesenim činjenicama istaknutim od strane tuženika, ali niti o tim materijalnim dokazima u fazi prethodnog postupka, iako je to bio dužan s obzirom na procesnu obvezu očitovanja o svim bitnim činjenicama na kojima tuženik temelji osporavanje tužbenog zahtjeva ili na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev.

35. Vodeći računa o tome da tužitelj u fazi prethodnog postupka, svoj tužbeni zahtjev nije niti temeljio primjerice na činjenici da je tuženik sasvim nedopušteno otkazao tužitelju ugovor o radu, onoga dana kada se tužitelj nalazio na bolovanju, sud smatra da je manje bitno što se tužitelj u tom kontekstu nije niti očitovao u fazi prethodnog postupka o navedenim izvješćima, koje je tuženik dostavio sudu.

36. Međutim, sud nije tretirao opravdanim ili osnovanim, nekakav pokušaj tužitelja, bilo kroz iskaz kojeg je dao u svojstvu stranke u fazi glavne rasprave (da uz druge razloge zbog kojih je u tužbi, ali i tijekom prethodnog postupka, pokušao dokazati da je tuženikova odluka o otkazu nedopuštena), bilo kroz podnesak tužitelja od 20. kolovoza 2024. godine u kojem je samo u jednoj rečenici, više sporadično spomenuto da je otkaz tužitelju dan za vrijeme bolovanja (što nema veze sa dotadašnjim tvrdnjama tužitelja i razlozima na kojima je tužitelj činjenično utemeljio tužbeni zahtjev, premda tu sporadično spomenutu tvrdnju o nekakvom bolovanju tužitelja na dan donošenja Odluke o otkazu, tužitelj nije niti dokumentirao primjerice materijalnim dokazom kojeg je mogao dostaviti uz taj podnesak ili još u ranijoj fazi postupka, već ju je zakašnjelo pokušao dokumentirati u fazi glavne rasprave, kada je bilo prekasno dostavljati ili predavati sudu bilo kakve materijalne dokaze na kojima se temeljila tužba i tužbeni zahtjev ili koji materijalni dokazi su mogli objektivno biti dostavljeni sud još za faze prethodnog postupka, a nedvojbeno je da je tužitelj tijekom 2024. godine, dakle u fazi predmetnog prethodnog postupka i to zaključno do dana 11. listopada 2024. godine, kada je zaključen prethodni postupak, mogao dostaviti sudu materijalni dokaz o vremenu svog bolovanja), da dokaže da je tuženik odluku o otkazu donio za vrijeme dok je tuženik bio na bolovanju, ali i dok je tuženik bio obaviješten od strane tuženika da se tužitelj nalazi na bolovanju.

37. Naime, iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, a koje je tuženik dostavio sudu u fazi glavne rasprave, jasno proizlazi da je tuženik, kao poslodavac tužitelja, posjedovao za tužitelja tijekom mjeseca rujna 2023. godine, samo za dva dana izvješće o bolovanju, potpisano od strane ovlaštene osobe i to u vezi bolovanja tužitelja dana 08. i 19. rujna 2023. godine.

38. Nadalje, saslušana u svojstvu svjedoka, MH je i tvrdila da je poslodavac – tuženik, na dan donošenja odluke o otkazu, imao materijalni dokaz o bolovanju tužitelja, samo za dan 19. rujan 2023. godine, ali ne i da je bio na bolovanju primjerice dana 23. rujna 2023. godine, kada je donesena Odluka o otkazu jer je osobno pregledala u dokumentaciji tuženika, postoji li dokaz o tome da se tužitelj nalazi na bolovanju na dan donošenje odluke o otkazu, a takvog dokaza nije bilo.

39. Ovaj dio iskaza saslušane svjedokinje je sud prihvatio kao istinit jer je isti logičan i uvjerljiv u smislu da prije donošenja odluke o otkazu, ovlaštena osoba na dan donošenja odluke o otkazu, provjeri u službenim evidencijama poslodavca da li se radnik kojem se otkazuje ugovor o radu, ne nalazi možda taj dan na bolovanju. Osim toga, na istinitost tog iskaza saslušane svjedokinje u tom navedenom dijelu upućuje i iskaz članice uprave tuženika, OH, saslušane u svojstvu stranke u ovoj parnici.

40. Pored toga, sud ponovo naglašava da tužitelj nije dostavio u spis nikakav materijalni dokaz u fazi prethodnog postupka, iz kojeg bi uopće proizlazilo da je bio na bolovanju dana 23. rujna 2023. godine, a to nije učinio niti u situaciji kada je tužitelj posredstvom punomoćnika, sporadično po prvi put iznio tu činjenicu o tome da mu je otkaz dat za vrijeme bolovanja (što je bilo prvi put navedeno u podnesku tužitelja od 20. kolovoza 2024. godine, kojim podneskom je prije svega predmetnu novčanu tražbinu tužitelja, tužitelj učinio određenom), a predlaganje u fazi glavne rasprave i to na zadnjem ročištu za glavnu raspravu da se od doktorice tužitelja ili od druge zdravstvene ustanove zatraže neki materijalni dokazi o terminima ili datumima bolovanja tužitelja je odbijeno iz razloga navedenih u točci 12. obrazloženja, ove odluke.

41. Naime, iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke je proizlazilo da je tužitelj od svoje doktorice dana 19. i 20. rujna 2023. godine, dobio dvije potvrde u vezi bolovanja i to prvo potvrdu za dan 19. rujan 2023. godine (očito se radilo o potvrdi koja se nalazi na listu 28 spisa, koju je tuženik dostavio sudu još uz odgovor na tužbu, a u vezi koje potvrde se tužitelj nije niti očitovao u fazi prethodnog postupka), a potom i potvrdu kojom je otvoreno tužitelju bolovanje od 19. rujna 2023. godine, za koju potvrdu tužitelj tvrdi da ju je dobio od doktorice dana 20. rujna 2023. godine.

42. Imajući u vidu iskaze svjedokinje MH, te tužitelja i OH, očito je i nema diskusije o tome da je tužitelj pravovremeno prije donošenja Odluke o otkazu ugovora, dostavio tuženiku – poslodavcu, ovu potvrdu o svom bolovanju isključivo za dan 19. rujan 2023. godine. Ta činjenica proizlazi i iz okolnosti da je upravu tu potvrdu ili izvješće, tuženik dostavio sudu još uz odgovor na tužbu i da je tijekom ove parnice priznao da mu je tužitelj dostavio tu potvrdu.

43. Obzirom da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke naveo da mu je tek u večernjim satima 19. rujna 2023. godine, doktorica rekla da mu može otvoriti bolovanje sa 19. rujnom 2023. godine, ukoliko ne može raditi, te iako je tužitelj otišao na posao raditi dana 20. rujna 2023. godine, te cijeneći okolnost da je po izjavi tužitelja doktorica njemu dana 20. rujna 2023. godine, predala potvrdu o otvaranju bolovanja od 19. rujna 2023. godine (a prethodno je tužitelj naveo da je toga istoga dana 20. rujna 2023. godine u večernjim satima, čuo od RH, da će mu tuženik uručiti otkaz ugovora o radu jer njemački vlasnik firme nije bio zadovoljan s tužiteljem), sud nije prihvatio kao istinitu tvrdnju tužitelja da je upravo dana 20. rujna 2023. godine, poslao svom poslodavcu taj dokaz o otvaranju bolovanja sa 19. ili sa 20. rujnom 2023. godine, pa nadalje jer o tome prije svega ne postoje nikakvi materijalni dokazi u spisu, te su te tvrdnje po uvjerenju suda neuvjerljive i nedokazane, te iznesene s očitim ciljem da tužitelj uspije u ovoj parnici, tim više što tuženik tvrdi da nije primio taj dokaz o otvaranju bolovanja, ali i što te izuzetno bitne činjenice ukoliko je na njima namjeravao temeljiti svoj tužbeni zahtjev, tužitelj nije niti iznio sudu u fazi prethodnog postupka, a kamoli u tužbi ili nakon primitka odgovora na tužbu (kada se radi o tvrdnji da je tuženik dostavio tuženiku potvrdu o otvaranju bolovanja od 19. rujna 2023. godine, a ne samo potvrdu za taj dan).

44. U kontekstu činjenice da iz Potvrde koju je tužitelj dostavio sudu u fazi prethodnog postupka, uz podnesak od 13. prosinca 2023. godine, doista proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju od 19. rujna do 29. rujna 2023. godine, valja naglasiti da je ta Potvrda datirana sa 17. listopadom 2023. godine (koji datum upućuje prije svega na mogućnost da je tužitelj tek krajem mjeseca rujna ili početkom mjeseca listopada 2023. godine, dakle nakon donošenja odluke o otkazu, svom poslodavcu predao nekakav materijalni dokaz o svom bolovanju koje se odnosilo na razdoblje nakon 19.09.2023.g.), a kada se taj datum dovede u vezu sa dijelom iskaza tužitelja da je u sjedištu tuženika, dana 29. rujna 2023. godine, tužitelj rekao MH da će joj donijeti potvrdu o dovršetku bolovanja, te da je takvu potvrdu tužitelj o dovršetku bolovanja donio 02. listopada 2023. godine, ali i što je MH navela prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka o omašci koju je učinila prilikom pisanja te potvrde od 17. listopadom 2023. godine, vezano za bolovanje tužitelja, sud ne nalazi dokazanim u ovoj parnici da bi tužitelj prije 23. rujna 2023. godine (kada je donesena Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju), uopće predao svom poslodavcu bilo kakvo izvješće liječnika o otvaranju bolovanja od 19. rujna 2023. godine ili o otvaranju bolovanja od 20. rujna 2023. godine, s obzirom da je u ovoj parnici samo dokazano da je tužitelj, prije donošenja odluke o otkazu, predao poslodavcu izvješće o bolovanju isključivo za dan 19. rujan 2023. godine.

45. Obzirom na navedeno, sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, te je isti u cijelosti odbijen.

46. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1 ZPP.

47. Naime, tužitelj je izgubio ovu parnicu i dužan je nadoknaditi sve opravdane troškove tuženiku, koji troškovi tuženika su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora (pri čemu se ovdje ne radi isključivo o parnici radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, već i o parnici koja obuhvaća zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 7.694,87 Eura) i na temelju troškovnika odvjetnika tuženika, a u skladu sa odredbama važeće Odvjetničke tarife.

48. Tuženiku je za sastav odgovora na tužbu, priznat iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima održanim dana 22. svibnja, 21. kolovoza, 11. listopada i 20. prosinca 2024. godine, ukupan iznos od 800,00 Eura, a za sastav podneska od 05. rujna 2024. godine, još iznos od 200,00 Eura, na koje opravdane troškove u iznosu od 1.200,00 Eura je tuženiku priznat i porez na dodanu vrijednost od 300,00 Eura, zbog čega je tužitelj obvezan nadoknaditi tuženiku iznos od 1.500,00 Eura.

49. Kako je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li odvjetnik tuženika pristupiti na ročište na kojem će se objaviti predmetna presuda, ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tuženika za naknadom troška u vezi zastupanja tuženika na tom ročištu za objavu presude i u vezi poreza na taj trošak, te će se odlučiti i o tom zahtjevu tuženika, nakon održavanja ročišta ako bude ispunjen zakonski uvjet da se tom zahtjevu udovolji.

U Bjelovaru, 19. veljače 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, počevši od dana 20. veljače 2025. godine, a putem ovoga suda.