Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], SP

Poslovni broj: P-506/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Jasni Preložnjak-Bedić,odvjetnici iz Čakovca protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. , OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po pun. Mateji Vidaković,odvjetnici iz OD Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 14.siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 19.veljače 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 218-50-3796455 sklopljen 20.11.2006. između tužiteljice LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. , OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, potvrđen - solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I.G.Kovačića 6 dana 22.11.2006., pod brojem OU- 1820/06-1, kao i Dodatak broj KONVE-01/2016 ugovoru o kreditu broj: 218-50- 3796455 od 1.2.2016.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 950,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 11.6.2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovora. U tužbi navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 218-50-3796455, dana 20.11.2006. koji je potvrđen – solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] dana 22.11.2006. pod brojem OU-1820/06-1 , a koji ugovor o kreditu je unaprijed pripremio tuženik. Tužiteljica i tuženik sklopili su dana 1.2.2016. Dodatak broj: KONVE-01/2016 gore navedenom ugovoru o kreditu. Tužiteljica se poziva na presude VTS RH odnosno Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zađštitu prava i interesa potrošača u kojima je pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta tužba, a među kojima je i tuženik, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke – tuženika kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, koje odredbe su nepoštene, time i ništetne radi čega nije potrebno ponovno provoditi dokazni postupak s obzirom da je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Odredba u ugovoru o kreditu o kamati, kamatnoj stopi bitan je sastojak ugovora ( cijena) bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Također je odredba o valutnoj klauzuli CHF ( predmet) bitan sastojak ugovora o kreditu bez koje isti ne može opstati. Navodi da ima pravni interes na podnošenje ove tužbe kako bi se donijela presuda kojom će se zaštiti pravni interesi tužiteljice, te kako bi mogla od tuženika ostvarivati prava koja joj pripadaju po osnovi ništetnosti ugovora o kreditu. Tužiteljica se poziva na odluke suda EU broj: C-118/17, C-260/17 i C-397/11, na odredbu čl.81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03), na odredbe čl.269. i 270.st.1. Zakona o obveznim odnosima. Dodatak ugovoru / Aneks nije novi ugovor već dijeli sudbinu osnovnog ugovora , te sklapanje predmetnog dodatka o konverziji nije zapreka da se utvrdi ništetnost cijelog ugovora. S obzirom na navedeno tražila je da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu kao i Dodatak ugovora ništetan.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istakao prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, radi čega predlaže da se ovaj sud proglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Navodi da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze s obzirom da u svakom pojedinačnom predmetu je potrebno utvrditi i dokazati status potrošača odnosno da li je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor o kreditu. Tuženik navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir činjenica da su tužitelj i tuženik dana 28.siječnja 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15-dalje u tekstu ZID ZPK/15). Tim Aneksom parnične stranke stvorile su novu pravnu osnovu odnosno položaj tužitelja izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik se poziva na Odluku Vrhovnog suda RH broj: Revd-2021/20 , odluku suda EU u predmetu C-567/2020, rješenje broj: Gos-1/19, a temeljem kojih je VSRH konačno zauzeo i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamate. Dakle, korisnica kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita , a koji odnos je naknadno uređen Sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Stoga tuženik smatra da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Ujedno tužitelj u tužbi ne osporava da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Vezano uz odluku suda EU, C-567/2020 tuženik navodi da s iste proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15 isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti. Tuženik osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Možebitna eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, jer tuženik osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može povlačiti ništetnost samog ugovora. Pri tome se poziva na odredbu čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Tuženik se poziva i na odredbu čl. 342. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako isti može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Slijedom navedenog ukoliko bi se smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredaba o valutnoj klauzuli , a što tuženik u cijelosti osporava , to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Tuženik navodi odluku VSRH broj: Rev-2221/18 kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH , broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, te ističe da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli o predmetnom ugovoru o kreditu odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tuženik navodi odluke Ustavnog suda RH u predmetima U-III-4372/21 i U-III-5458/21, navodeći da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije , prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik je u reklamnom materijalu i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF , EUR i USD; nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače uključujući i tužitelja na bilo koju opciju iz gore navedene ponude, isticao je da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan, te je na letcima prikazivao kretanje tečaja CHF , EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004.godine. Napominje da su potrošačima , pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, promjena tečaja stranih valuta koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Uz to u svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti tečaj određene strane valute. Navodi da su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti Informacija Pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom u kojem dokumentu jasno stoji upozorenje da promjena tečaja stranih valuta uz koje je vezana valutna klauzula utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Ujedno potencijalni korisnici kredita, pa tako i tužitelj dobivali su brošuru Stambeni kredit Erste banke koja je bila prilog uz „ Novi list“ pa je vidljivo da je tuženik posebno upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutu CHF ili USD. Iz svega proizlazi da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezano uz CHF. Tuženik se poziva i na pisani iskaz gđe. ŠP koja je svim zaposlenicima tuženika poslala mail sa jasnim uputama kako odgovarati na pitanja klijenata uz posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijenta obavijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama ovisno o promjenama tečaja. Tuženik nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Posebno napominje da je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa samo u jednom navratu povišena kamatna stopa s početnih 5,99 % na 6,30 % u razdoblju od 1.4.2009. do 1.10.2011. S 1.10.2011. snižena je kamatna stopa na 5,95 % , te je zaključno s danom 1.1.2014. fiksirana na 3,23 %. Stoga tužitelju šteta o promjeni kamatne stope nije nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju da žele da se na njihov odnosa primjenjuje promjenjiva , a ne fiksna kamatna stopa. Nije sporno da je tuženik izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope , te da je tužitelj pri tome imao pravo raskida ugovora. Slijedom navedenog tuženik predlaže sudu da dobaci tužbu tužitelja odnosno podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. Dana 7.prosinca 2023. Općinski sud u Čakovcu donio je Rješenje kojim se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, kao neosnovan, na koje rješenje je tuženik izjavio žalbu povodom koje je Županijski sud u Zagrebu, pod brojem Gž-572/24-2 od 20.svibnja 2024. donio rješenje kojim se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-506/2023-6 od 7.prosinca 2023.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu ( list 7-10 spisa), solemnizaciju predmetnog ugovora ( list 11 spisa), Dodatak broj: KONVE-01/16 predmetnom ugovoru o kreditu (list 12-16 spisa), Dodatak broj I ( prvi) predmetnog ugovora o kreditu ( list 17 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 22 -123 spisa), podnesak tužitelja od 10.10.2023. s prilozima ( list 128-137 spisa), ovosudno rješenje od 7.prosinca 2023. ( list 138-141 spisa), žalbu tuženika sa prilozima ( list 143-181 spisa), odgovor tužiteljice na žalbu ( list 187-188 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu ( list 191-194 spisa), podnesak tuženika od 20.8.2024. ( list 203 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja, dok je tuženik povukao dokazni prijedlog za saslušanjem djelatnice tuženika IP i javnog bilježnika Jasenke Crnčec.

5. Tužiteljica je izjavila da je predmetni kredit uzela radi kupnje kuće. Za kredit se raspitivala u više banaka, a djelatnica Raiffeisen banke ponudila joj je najpovoljnije uvjete. Naime, oni su tražili kredit u eurima, no za takav kredit visina njezine plaće nije bila dostatna , trebali su imati jamce, dati hipoteku na roditeljsku kuću, kao i hipoteku na kuću koju je kupovala, radi čega im je djelatnica tuženika ponudila kredit u CHF, navodeći da joj je za isti kredit dovoljno da joj suprug bude sudužnik. Vezano uz predmetni kredit djelatnica banke navela je da se radi o fiksnoj kamati od čini mi se 3,95 % u trajanju od godine dana, a da bi nakon toga kamata mogla porasti oko 1 %. Pri tome nije navela da postoje bilo kakvi rizici vezani uz valutu CHF. Nije joj spomenula ni spomenula termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači. Nije kazala niti koju valutu u RH i na koji način štiti HNB. Banka ih je naknadno poslala na potpis ugovora o kreditu, time da je ugovor već bio sastavljen kada su došli, i isti su trebali samo potpisati, time da joj se čini da su potpisali kod javnog bilježnika. Vezano uz predmetni ugovor o kreditu samo su mogli dogovoriti rok otplate, uzeli su kredit na 30 godina, što je bio maksimalan rok, dok na druge odredbe ugovora nisu mogli utjecati. Ne sjeća se sa sigurnošću, no sjeća se da je javni bilježnik pročitao ugovor. Misli da nije ništa objašnjavao vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i švicarski franak. Glede kamate djelatnica banke im je prilikom razgovora o kreditu navela, kao što je već iskazala da je kamata fiksna kroz godinu dana , da će se nakon toga mijenjati, no nije navela o čemu ovisi promjena kamatne stope, niti im je predočila ili uručila Odluku ili neki drugi akt banke u kojem bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Zna da joj je prva rata kredita bila 2.800,00 kuna, najviša 4.200,00 kuna, te da je išla pitati u banku, 2010.godine, te je tražila da joj se izvrši konverzija iz valute CHF u EUR, no tada joj je bilo rečeno nakon izračuna da bi trebala doplatiti još 7.000,00 eura, radi čega su odustali od konverzije. Kada je pitala za razlog porasta rate kredita bilo je rečeno da kamata raste. Kada su ponovno tražili konverziju 2015.godine, te je banka izračunala da duguju još 40.000,00 kuna, pa su po savjetu djelatnice banke uplatili navedeni iznos , pisali prigovor, koji banka nije uvažila. Nakon toga čini joj se da je Vlada odredila da pojedine banke uključujući i tuženika moraju ponovno ići u konverziju jer su ako se dobro sjeća izvršile krive izračune , te su tom prilikom u tom postupku konverzije trebali doplatiti još 200,00 kuna, time da su ranije uplaćenih 40.000,00 kuna dobili natrag. Nakon te druge konverzije rata kredita iznosila je nešto ispod 400,00 eura mjesečno. U vrijeme uzimanja predmetnog kredita nije imala obrt niti firmu, kuća koju su kupili služila je isključivo za stanovanje, u istoj nikad nije bio poslovni prostor, niti se je iznajmljivala.

6. Nakon provedenog postupka nesporno je utvrđeno da su tužiteljica i tuženik dana 20.11.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 218-50-3796455, te da su dana 1.2.2016. sklopili Dodatak broj KONVE-01/2016 predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom ugovoru o kreditu navedeno je da se radi o stambenom kreditu, da je tužiteljici odobren iznos kredita od 118.074,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 360 mjeseci. Ugovorom je određena redovna kamata od 3,95 % godišnja,promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

7. Isto tako nesporno je utvrđeno da je Dodatak broj: KONVE-01/2016 predmetnog ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 1.2.2016.

8. U postupku je sporno da li je ništetan cijeli ugovor o kreditu ili su ništetne samo odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, te promjenjivu kamatnu stopu, da li je ništetan Dodatak broj KONVE-01/2016 ugovora o kreditu, te da li tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovora.

9. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14), kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 218-50-3796455 sklopljen 20.11.2006. između tužiteljice i tuženika osnovan, kao i Dodatak KONVE-01/2016 od 1.2.2016. što je to navedeno u točci I. izreke presude.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 presuđeno je da je 4.tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) u razdoblju od 1.4.2004.godine do 6.8.2007. godine i to čl. 81., 82. i 90. , a od 7.8.2007. do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima , te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Erste & Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista kao trgovac nije sa korisnikom kreditnih usluga kao potrošačem pojedinačno pregovarala i nisu ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na Odluku o promjeni ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 86/03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007.godine i to čl. 81., 82. i 90. a od 7.8.2000.godine, pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom TS u Zagrebu, broj: P-1401/2012 preinačena je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH , poslovni broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. kojom je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a koja presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH su potvrđeni Odlukom VSRH, broj. Revt- 249/14 od 9.travnja 2015. kojima je odlučivano u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka. Odlukom broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13.prosinca 2016.godine ,Ustavni sud RH djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te ukinuo Odluku VSRH, poslovni broj: Revt.249/14 od 9.travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTS RH , poslovni broj: Pž-7129/13 – 4 od 13.lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći se u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“. VTS RH je dana 14.lipnja 2018. donio novu presudu , poslovni broj: Pž-6632/17-10 kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu , broj: P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima , koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTS RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka, uključujući i tuženika koristeći nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je to bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. VS RH je po podnesenim revizijama dana 3.rujna 2019. donio odluku, poslovni broj: Rev-2221/18-11 kojom je u bitnom odbio revizije i potvrdio utvrđenja VTS RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Prema odredbi članka 59.Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji su u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti u promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih odredaba zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

12. Prema članku 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo smatra se nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, a u članku 82. ZZP-a ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. istog Zakona taksativno su navedene i koje bi se mogle smatrati nepoštenima.

13. Prema članku 87. st.1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Prema članku 322.st.1. ZOO-a ugovor je ništetan ako je protivan prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakonom u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Prema članku 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16. Odredbama čl.1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05) bitni sastojci ugovora o kreditu su prije svega novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, te iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni su sastojci ugovora o kreditu. Naime, svi bitni sastojci ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanom uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita sve povezano kroz način vraćanja iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu , vrijeme i način vraćanja kredita , te cijenu i način na koji se ista ima platiti zahvaćeni su ništetnošću i takav ugovor ne može opstati jer nisu valjani bitni sastojci tog ugovora.

17. Naime, upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud i u svim ranijim odlukama GZZ 105/2002, VS RH, Rev-907/2002 od 27.veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

18. Prema odluci suda EU, broj: C-118/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungari odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni je predmet ugovora , te održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće bez postojanja valutne klauzule. Istovjetno je i u presudi suda EU, C-260/18 naveden stav da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet Ugovora o kreditu slijedom čega objektivna mogućnost održavanja na snazi Ugovora o kreditu iz glavnog postupka nije sigurna.

19. Odredbom čl. 19.e.st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15) bankama je dana mogućnost da potrošačima prilikom provođenja konverzije ponude nove ugovore ili izmjene postojeće putem Aneksa. ZID ZPK/15 imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF , te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena je rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2020. kao i Odlukom Ustavnog suda RH , broj: U-1-3685/2015 i dr. od 4.travnja 2017. Međutim, sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo način i uvjeti otplate kredita što potvrđuje činjenica da se radilo o Dodatku ugovoru , a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. U ovom predmetu zaključen je Aneks spornog ugovora kojim je sporni ugovor iz CHF konvertiran u EUR-o. Sporazum kojim je provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu predstavlja izmjenu postojećeg ugovornog odnosa , a ne novi ugovorni odnos uslijed kojeg je prijašnji prestao postojati što znači da ugovor o kreditu nije stavljen izvan snage već su zamijenjene pojedine odredbe tog ugovora, pa se ne može smatrati da zaključenjem Sporazuma o konverziji potrošač gubi pravni interes za utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora. Isti stav zauzet je i u odlukama VSRH, Rev-2868/2018 i Rev-18/2018.

20. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud je utvrdio da je tužiteljica tražila kredit u eurima, da su joj ponuđeni znatno povoljniji uvjeti za kredit u CHF s obzirom da je za kredit u eurima trebalo staviti hipoteku na roditeljsku kuću i na kuću koju je kupovala , te je trebala imati jamce dok je za kredit u CHF bilo dostatno da joj samo suprug bude sudužnik. Pri tome djelatnica banke nije joj navela nikakve rizike vezano uz valutu CHF nije joj spomenula ni objasnila termin valute utočišta, niti je upozorila na to koju valutu u RH i na koji način štiti HNB. Isto tako tužiteljici nije bilo objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, nije joj predočen niti uručen akt banke u kojem bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Dakle, tužiteljica nije imala nikakvih saznanja da bi kredit u valuti CHF bio u bilo kom pogledu rizičniji od kredita u eurima, kunskih kredita ili kredita u nekoj drugoj valuti, te se za predmetni kredit odlučila uz predočene uvjete banke kao najpovoljniji kredit bez prezentiranja bilo kakvih rizika vezanih uz valutu CHF i bez objašnjenja koji parametri i zbog čega te na koji način utječu na promjenu kamatne stope. Iz iskaza tužiteljice nesporno proizlazi da ista nije mogla pregovarati niti o bilo kojoj odredbi predmetnog ugovora, osim što je mogla dogovoriti rok otplate kredita.

21. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita.

22. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

23. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

24. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Ujedno tuženik nije dokazao da bi prezentirao tužitelju da postoje razlike u rizicima uzimanja kredita u određenim valutama, dakle da HNB ne štiti na isti način kredite uzete u valuti CHF u odnosu na kredite uzete u npr. EUR-ima.

25. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

26. Iz priležećeg ugovora o kreditu razvidno je da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, te je stoga tuženik bio dužan dokazati da se o spornoj ugovornoj odredbi kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, pojedinačno pregovaralo, a što tuženik u ovom postupku ne čini (upravo suprotno proizlazi iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope s novim otplatnim planom kredita, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 81. ZZP 03. U spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

27. Iz iskaza tužiteljice razvidno je da je ista tražila konverziju kredita u više navrata, i to zbog toga što je rata kredita znatno porasla odnosno prva rata kredita iznosila joj je 2.800,00 kuna, a najviša 4.200,00 kuna , te da je prihvatila konverziju koju joj je ponudila banka, ovdje tuženik time da nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi dodatka ugovora o konverziji već je istu prihvatila kako bi joj se smanjila rata kredita.

28. Ovaj sud smatra da se u odnosu na Ugovor o kreditu i Dodatak ugovoru radilo o nepoštenim ugovornim odredbama, glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu citiranih odredaba ZZP 03, ista odredba je ništava (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredbe čl. 103. u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu važećeg Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/). Prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (tako i čl. 87. st. 2. ZZP 03). Odredbom čl. 1065. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Iz navedene odredbe proizlazi da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu budući da predstavlja naknadu, tj. cijenu koju korisnik kredita plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. U konkretnoj situaciji kada je odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita utvrđena ništavom, a što u konačnici obvezu tužitelja iz ugovora o kreditu čini neodređenom i neodredivom (prema odredbi čl. 50. st. 1. ZOO-a predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi), razvidno je da predmetni ugovor o kreditu ne može opstati bez takve ništave odredbe zbog čega je isti u cijelosti ništav sukladno odredbama čl. 103. st. 1. i čl. 47. ZOO-a.

29. Sud smatra da prigovor litispedencije tuženika nije osnovan. U ovom postupku odlučuje se o ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu kao i Dodatka ugovoru, dok se ovosudni predmet P-546/19 na koji se poziva tuženik odnosi na isplatu zbog preplaćene kamate i tečaja, te je navedeni postupak u tijeku.

30. S obzirom na sve navedeno riješeno je kao u izreci.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

32. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 ), sastav podneska od 10.10.2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), sastav podneska od 25.9.2023. (Tbr. 8/4 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 3.10.2024. i 14.1.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, a što ukupno iznosi 950,00 eura, a koji iznos je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici.

33. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 19.veljače 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.