REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-697/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R.T. CENTAR d.o.o., OIB 46207003228, Kaštel Novi, Hrvatskog branitelja 16, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Mužić, odvjetnik u Splitu, Starčevićeva 13, protiv tuženika JYSK d.o.o., OIB 64729046835, Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića-Gavrana 11/VI, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Buterin & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Masarykova ulica 3, radi isplate iznosa od 49.640,47 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1032/2019-51 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1032/2019-51 od 29. studenog 2024.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1032/2019-51 od 29. studenog 2024.
II. Odbijaju se kao neosnovani tužiteljev i tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, svaki u iznosu od 763,13 EUR.
Obrazloženje
1.1. Pobijanom je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1032/2019-51 od 29. studenog 2024. u točki I. njezine izreke održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba poslovni broj Ovrv-5738/18 od 24. listopada 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 12.071,13 EUR sa zateznom kamatom kako je detaljno navedeno te ovršni trošak u iznosu od 362,09 EUR sa zateznom kamatom.
1.2. Točkom II. izreke presude ukinut je navedeni platni nalog za iznos od 22.980,50 EUR sa zateznom kamatom, kao i ovršni trošak u iznosu od 1.459,01 EUR sa zateznom kamatom i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.
1.3. U točki III. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao plaćanje iznosa od 662,94 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinačnog iznosa glavnice do isplate.
1.4. Točkom IV. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 8.386,98 EUR u roku od 15 dana, a točkom V. izreke presude odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 625,00 EUR.
2.1. Prvostupanjskim rješenjem je u točki I. izreke sud dopustio preinaku tužbe od 8. prosinca 2023.
2.2. U točki II. izreke ukinut je navedeni platni nalog za iznos od 14.640,85 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate te je utvrđeno da je u tom dijelu tužba povučena.
3. Iz obrazloženja proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke sklopile Ugovor o zakupu od 4. rujna 2009. i Dodatak Ugovora o zakupu od 7. prosinca 2009. kojim su ugovorile plaćanje operativnih troškova. Na temelju iskaza zastupnice tuženika ČE i ugovornih odredbi, prvostupanjski je sud zaključio da se pod pojmom operativnih troškova smatraju samo oni troškovi koji su vezani isključivo za korištenje zakupljenog poslovnog prostora i to naknada za vodu koju je tuženik potrošio, naknada za izvršenu uslugu deratizacije i deinsektizacije u poslovnom prostoru koji koristi tuženik, naknada za odvoz komunalnog otpada, komunalna naknada, naknada za uređenje voda. Prvostupanjski sud je ocijenio da volja stranaka nije bila snošenje troškova korištenja zajedničkih dijelova trgovačkog centra izvan zakupljenog poslovnog prostora kao što su troškovi električne energije korištenjem hodnika, opskrbe zajedničkog WC-a kojeg koriste posjetitelji, troškovi naknade za javno priopćavanje autorskih glazbenih djela putem razglasa instaliranog izvan poslovnog prostora koji koristi tuženik, a visina troškova koje je tuženik dužan platiti utvrđena je financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.
3.1. Iz obrazloženja proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke sklopile Ugovor o zakupu 4. rujna 2009. i Dodatak Ugovora o zakupu 7. prosinca 2009. kojim su ugovorile plaćanje operativnih troškova. Na temelju iskaza zastupnice tuženika ČE i ugovornih odredbi, prvostupanjski je sud zaključio da se pod pojmom operativnih troškova smatraju samo oni troškovi koji su vezani isključivo za korištenje zakupljenog poslovnog prostora i to naknada za vodu koju je tuženik potrošio, naknada za izvršenu uslugu deratizacije i deinsektizacije u poslovnom prostoru koji koristi tuženik, naknada za odvoz komunalnog otpada, komunalna naknada, naknada za uređenje voda. Prvostupanjski sud je ocijenio da volja stranaka nije bila snošenje troškova korištenja zajedničkih dijelova trgovačkog centra izvan zakupljenog poslovnog prostora kao što su troškovi električne energije korištenjem hodnika, opskrbe zajedničkog WC-a kojeg koriste posjetitelji, troškovi naknade za javno priopćavanje autorskih glazbenih djela putem razglasa instaliranog izvan poslovnog prostora koji koristi tuženik, a visina troškova koje je tuženik dužan platiti utvrđena je financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.
3.2. O naknadi troškova prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavka 2. i članaka 155. i 158. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21 i 37/23).
4. Tužitelj pobija navedenu presudu u točkama II., IV., V. i VI. izreke zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači odnosno ukine presudu u pobijanom dijelu. U žalbi navodi da je tuženik od 2009. do srpnja 2015. godine plaćao sve troškove koje mu je tužitelj ispostavio u skladu s odredbom članka IV. Ugovora, a prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio pravu volju stranaka. Smatra da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) i pri tumačenju spornih odredbi trebao je istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava. Kako je tuženik šest godina plaćao te troškove sud je trebao voditi računa da su se stranke sporazumjele o plaćanju tih troškova. Pobija i odluku o parničnom trošku navodeći da tužba nije povučena za iznos od 103.523,50 kn te da je prvostupanjski sud propustio u obzir uzeti činjenicu da je tužba djelomično povučena odmah nakon prigovora i tužbeni zahtjev smanjen što je rezultiralo pogrešnim obračunom razmjera uspjeha u sporu.
5.1. Istovremeno s donošenjem presude prvostupanjski je sud odlučio o prijedlogu za određivanje privremene mjere, koje rješenje u točki I. žalbom pobija tuženik, o čemu će biti odlučeno posebnim rješenjem, a istom žalbom tuženik pobija presudu u dijelu kojim nije uspio u sporu.
5.2. Tuženik, dakle, pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i V. izreke zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu ukine ili preinači. U žalbi u bitnome navodi da se pod operativnim troškovima podrazumijevaju samo troškovi vezani isključivo za korištenje zakupljenog prostora, dok je ugovoreno da se radi o troškovima čija potrošnja je izvršena od strane tuženika i pod njegovom kontrolom. Prigovara činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda u pogledu naplate troška po osnovi potrošnje vode, deratizacije, naknade za komunalni otpad. Smatra da je u dijelu terećenja tuženika za trošak komunalne naknade sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu obveznik plaćanja te naknade tužitelj, koji je i obveznik plaćanja naknade za uređenje voda prema Zakonu o financiranju vodnog gospodarstva.
6.1. U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik osporava žalbene navode i predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem ju pobija tužitelj. Traži trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 763,13 EUR.
6.2. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu ukazujući na neosnovanost žalbenih navoda tuženika. Također traži trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 763,13 EUR.
7. Žalbe nisu osnovane.
8. Ispitavši pobijanu presudu i rješenje sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga utvrđenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjska odluka pravilna i osnovana na zakonu.
9. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužitelj, pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje relevantno za donošenje odluke i prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. U obrazloženju prvostupanjske odluke odgovoreno je na većinu žalbenih navoda, koje u žalbi ponovo iznosi tužitelj, a to obrazloženje prihvaća i ovaj sud.
10. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje operativnih troškova sukladno odredbi članka IV. stavaka 1. do 3. Ugovora o zaku1pu od 4. rujna 2009. za razdoblje od ožujka 2016. do listopada 2018. godine. Pri tome valja napomenuti da je ovaj sud u postupku pod poslovnim brojem Pž-2670/2023, već obrazložio osnovanost tužbenog zahtjeva u identičnom prijeporu za ranije razdoblje trajanja istog ugovornog odnosa između istih stranaka.
11. Tužitelj neosnovano u žalbi navodi da je prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke nepravilno, jer je sud pogrešno utvrdio da je tužba povučena za iznos od 13.739,93 EUR (103.523,50 kn). Iz spisa proizlazi da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 49.692,47 EUR (374.407,95 kn) prema računima navedenim u točki 3. obrazloženja prvostupanjske presude. Podneskom od 24. ožujka 2023., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je isti naznačio da potražuje iznos od 35.952,54 EUR, odnosno djelomično je povukao tužbu za iznos po računima broj 590/FIN/1, 655/FIN/1, 728/FIN/1, 796/FIN/1, 864/FIN/1, 884/FIN/1 i 131/FIN/1. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je naznačio da potražuje iznos od 35.714,56 EUR, čime je djelomično povukao tužbu dodatno za ukupan iznos od 900,92 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a tuženik je na to pristao. Slijedom umanjenja tužbenog zahtjeva radi plaćanja iznosa od 49.692,47 EUR prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 14.640,85 EUR u točki II. izreke rješenja i u tom dijelu je i ukinuo platni nalog, sukladno odredbi članka 456. ZPP-a, sukladno odredbi članka 451. stavka 3. ZPP-a o ostalom dijelu platnog naloga je odlučio u točkama I. i II. izreke presude. Stoga je prvostupanjsko rješenje u navedenoj točki valjalo potvrditi prema odredbi članka 380. točke 2. ZPP-a.
12. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je tuženik kao zakupodavac s društvom Karin-Univerzal inženjering d.o.o. sklopio Ugovor o zakupu od 4. rujna 2009. i Dodatak tom Ugovoru od 7. prosinca 2009. te da je pristao na prijenos Ugovora o zakupu, dakle među strankama nije sporno sklapanje Ugovora o zakupu i korištenje poslovnog prostora, koji se nalazi u trgovačkom centru Park & Shop u Imotskom u utuženom razdoblju, površine 1027 m2.
13. Tužitelj smatra da je nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio koje je to operativne troškove prema predmetnom ugovoru tuženik trebao plaćati, odnosno je li sud valjano tumačio ugovornu odredbu članka IV. stavka 1. Ugovora. Ovaj sud već izrazio stav da je člankom IV. Ugovora pod nazivom „operativni troškovi“ jasno ugovoreno da operativne troškove (struju, vodu, plin itd.) zakupnik plaća samo kada je potrošnja izvršena izravno od strane zakupnika i kada je potrošnja bila pod zakupnikovom kontrolom s time da će se ti troškovi obračunati izravno između zakupnika i komunalnog društva. Međutim, stranke su nadalje ugovorile da će se svi ostali operativni troškovi koje nije moguće zaračunavati izravno zakupniku, zaračunati zakupodavcu koji će pravovremeno podmiriti i prefakturirati zakupniku, bez dodatnih troškova. U odnosu na „sve ostale troškove“ iz Ugovora o zakupu prvostupanjski sud je utvrdio da stranke nisu jasno naznačile o kojim se to ostalim operativnim troškovima radi, ali da tumačenjem tog Ugovora proizlazi da se pod pojmom operativnih troškova podrazumijevaju samo oni troškovi koji su vezani isključivo za korištenje zakupljenog poslovnog prostora, bilo da se radi o varijabilnim troškovima čija visina o potrošnji koju kontrolira zakupnik bilo da se radi o fiksnim troškovima koji temeljem zakona i podzakonskih propisa terete korisnika poslovnih prostora, a koje će tuženik podmirivati izravno isporučitelju usluge/izdavatelju računa ako je to moguće, a ako nije tada će tužitelj plaćati zbirni račun, a potom će zakupniku prefakturirati iznos koji se odnosi na njegov poslovni prostor. Ovakav zaključak suda potkrepljuju i provedeni dokazi pa tužitelj neosnovano navodi da sud nije postupio po odredbi članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15) kojom je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (stavak 1.) te da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim Zakonom o obveznim odnosima.
14. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da se u operativne troškove ubrajaju naknada za vodu koju je tuženik potrošio korištenjem zakupljenog poslovnog prostora, a koja se nije mogla očitati jer nema posebnog vodomjera, naknada za uslugu deratizacije i deinsektizacije, naknada za odvoz komunalnog otpada koji proizvodi tuženik u svom poslovnom prostoru, komunalna naknada budući da se obračunava prema površini korištenja poslovnog prostora, a umjesto vlasnika ju je dužan plaćati korisnik prema odredbi članka 19. stavka 1. točke 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13 i 147/14) te naknada za uređenje voda u skladu s odredbom članka 13. stavka 1., članka 14. stavka 1. i članka 15. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“ broj: 153/09, 90/11, 56/13, 154/14 i 119/15). Odredbom članka 18. stavka 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09; dalje: ZZPP-a), zakupnik je dužan plaćati naknadu za troškove korištenja zajedničkih uređaja i obavljanja zajedničkih usluga u zgradi u kojoj se nalazi poslovni prostor o njihovu dospijeću, ako nije drukčije ugovoreno. Prema odredbi članka 19. stavka 1. ZZKPP-a zakupnik snosi troškove tekućega održavanja poslovnoga prostora, ako nije drukčije ugovoreno. Kako su stranke ugovorile koje će operativne troškove tuženik plaćati, to se ima primijeniti upravo ono što je ugovoreno pa tužitelj neosnovano navodi da time što je tuženik ranije plaćao sve troškove (i one koje nije trebao) su se stranke usmeno sporazumjele da će tuženik plaćati sve troškove koje mu tužitelj prefakturira.
15. Visinu operativnih troškova koje bi tuženik prema računima koji su predmet spora trebao platiti, sud je utvrdio vještačenjem i točno ih naveo u točkama 26. -56. obrazloženja, a imajući u vidu da računi koji su predmet ovog spora sadrže zajedničke troškove za komunalnu naknadu, komunalni otpad, naknadu za uređenje voda, zajedničku električnu energiju, ZAMP, pravilno je prvostupanjski sud putem izvedenog dokaza vještačenjem utvrdio da tuženik nije dužan plaćati troškove električne energije izvan poslovnog prostora, troškove opskrbe zajedničkog WC-a koje koriste posjetitelji te naknadu za javno priopćavanje autorskih glazbenih djela putem razglasa izvan zakupljenog poslovnog prostora (ZAMP).
16. Pravilna je i zakonita i odluka o parničnom trošku. Tužitelj ne osporava pravilnost obračuna parničnog troška, ali osporava razmjer, koji je prema uvjerenju ovog suda pravilno obračunat i detaljno obrazložen. Iz podataka u spisu ne proizlazi da je tužitelj povukao tužbu odmah nakon podnošenja prigovora, a tužitelj se neosnovano poziva na podnesak od 19. veljače 2018. (str. 40. -42. spisa) koji se ne odnosi na konkretan predmet koji je započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu 22. listopada 2018. Niti tuženik nije žalbenim navodima ukazao na pogrešnost obračuna troškova, a u odnosu na troškove ovršnog postupka prvostupanjski je sud pravilno primijenio utvrđeni razmjer uspjeha stranaka u sporu i za taj dio održao na snazi platni nalog.
17. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe je valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
18. Na temelju odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, tuženikov i tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan jer se ne radi o troškovima potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.
Zagreb, 19. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kujundžić Novak
