Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj:Ppž-906/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe SOKOL d.o.o. – Podružnica Rijeka i II-okr. odgovorne osobe ES, zastupane po braniteljici Sandri Folnegović Skačej, odvjetnici iz [adresa], zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 13. prosinca 2024., broj: Pp-5198/2022, na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe I-okr. pravne osobe SOKOL d.o.o. – Podružnica Rijeka i II-okr. odgovorne osobe ES a po službenoj dužnosti, preinačuje izreka prvostupanjske presude u pravnim oznakama, pa se djelo okrivljenika pod točkom I.1. pravno označava kao prekršaj iz članka 229. stavka 1. podstavka 26. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), djelo pod točkom I.2. pravno označava kao prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 17. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), te djelo pod točkom I.3. pravno označava kao prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23).

II. Odbija se kao neosnovana žalba I-okr. pravne osobe SOKOL d.o.o. – Podružnica Rijeka i II-okr. odgovorne osobe ES te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 eura (četrdeset eura) - svaki, u roku od 2 (dva) mjeseca od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni i to I-okr. pravna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 3.186,00 eura, te II-okr. odgovorna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 900,00 eura, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 60,00 eura, te 1,40 eura troškova svjedoka.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem braniteljice, podnijeli žalbu iz svih žalbenih razloga, navodeći u bitnom da Sud nije utvrdio vrijeme počinjenja prekršaja jer su pobrojani radnici, čiji je rad trajao duže od 50 sati tjedno, te se za svako radnika navodi od kad do kad je radio, a ne navodi se trenutak kada je taj rad postao nedopušten, što bi predstavljalo vrijeme počinjenja prekršaja. Sud je i kod prekršaja onemogućavanja korištenja tjednog odmora radnicima propustio navesti točan vremenski trenutak počinjenja prekršaja, odnosno taj trenutak je i propustio utvrditi budući da je naveo period rada u određenom tjednu, ali nije utvrdio, odnosno naveo kojeg je točno dana navodni prekršaj nastao. Navodni prekršaj nikako nije mogao biti počinjen u navedenim tjednima, tim više što period od 14. do 21. lipnja predstavlja period dulji od tjedan dana. Trebalo je pozvati tužitelja na dopunu optužnog prijedloga u vidu naznačenja vremena počinjenja prekršaja. Vezano za inkriminaciju pod točkom I.3. pobijane presude također se prije svega ističe da je sud propustio utvrditi i navesti vrijeme počinjenja navodnog prekršaja budući da se za sve radnike samo navodi trajanje rada na određene dane. Sud je u odnosu na ovu inkriminaciju primijenio pogrešnu odredbu Zakona o radu budući je pogrešno otklonio primjenu zakonske iznimke propisane člankom 89. st. 2. Zakona o radu kojom je dnevni odmor zaštitara propisan u trajanju od 10 sati, a ne 12 sati što se okrivljenicima stavlja na teret. Razlog zbog kojeg Sud otklanja primjenu ove odredbe je taj što okrivljenici navodno nisu dokazali da su radnicima omogućili zamjenski odmor, a što se okrivljenicima niti ne stavlja na teret. Sud uopće ne ocjenjuje iskaze ispitanih svjedoka, te je zanemario iskaz ĐS i ŽS koji su na ročištu dana 13.6.2024. izjavili da im nije poznato da su odradili više prekovremenih sati od onoga što su po zakonu trebali odraditi. Sud nije uzeo navod obrane da u inkriminiranom razdoblju su vrijedila pravila samoizolacije i izolacije oboljelih osoba i njihovih kontakata te da je uslijed takvih nepredviđenih okolnosti dolazilo do nenadanih, nenamjeravanih i nužno potrebnih mjera reorganizacije rada obzirom da je u navedenom periodu bio vrhunac pandemije uzrokovane virusom Sars-Cov-19. Tužitelj je trebao precizirati vrijeme navodnog počinjenja prekršaja sve sa svrhom da dostave dokaze je li određenih dana bilo riječi o preraspodjeli radnog vremena koja je bila uvjetovana specifičnostima perioda pandemije. U pobijanoj presudi nema niti slova o prijedlogu da se provede dokaz saslušanjem svjedoka PS, a niti obrazloženje zbog čega sud nije izveo ovaj dokaz. Okrivljenici ističu da je I-okr. pravna osoba društvo SOKOL d.o.o. Podružnica Rijeka pozvana na sudjelovanje u predmetnom prekršajnom postupku tek nakon preotvaranja glavne rasprave u ovom predmetu 9.9.2024. obzirom da je do tada umjesto I-okrivljenika greškom pozivano društvo SOKOL d.o.o., te je Sud bio dužan, nakon stupanja u postupak ovako naznačene osobe I-okrivljenika, u skladu s člankom 85. st. 2. Prekršajnog zakona istoga upoznati s u međuvremenu provedenim dokazima i činjenicama koje ga terete. Iz zapisnika od 10.12.2024. proizlazi da sud uopće nije I-okrivljenika obavijestio o činjenici da su saslušani navedeni svjedoci, pa je I-okrivljeniku onemogućeno da se očituje o svim provedenim dokazima, odnosno da sudjeluje u svim fazama prekršajnog postupka. Okrivljenici podredno ističu da je kazna određena u previsokom iznosu.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Rijeci točno utvrdio činjenično stanje, te kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), kao blaži propis, to je u skladu s time trebalo preinačiti pravne oznake na način naveden u točki I. izreke ove presude.

7. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju provedenog prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, kao i uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 16. i 17. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 26. i stavka 2. Zakona o radu.

8. Potpuno pogrešno navode žalitelji da za prekršaje koji se okrivljenicima stavljaju na terete izrekom pobijane presude nije navedeno točno vrijeme počinjenja prekršaja.

9. Naime, u točki I.1. izreke pobijane presude točno su navedeni tjedni u kojima su radnici ĐS, PS i ŽS radili duže od 50 sati tjedno, što je u suprotnosti s odredbom članka 65. stavka 3. Zakona o radu, kojom je propisano da ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno, pa kako se dozvoljena dužina rada radnika s prekovremenim radom određuje na nivou tjedna, a koji su naznačeni u izreci, te vrijeme počinjenja prekršaja može biti određeno ili odredivo, to je u konkretnom slučaju vrijeme počinjenja prekršaja odredivo, što je zadnji dan naznačenih tjedana u kritičnom razdoblju.

10. Također, u točki I.2. izreke pobijane presude je pravilno navedeno vrijeme počinjenja prekršaja jer su navedeni tjedni u kojima radniku ŽS nije omogućeno korištenje tjednog odmora, te time što je za jedan tjedan navedeno razdoblje od ponedjeljka do ponedjeljka ne čini izreku presude nerazumljivom, posebno uzevši u obzir da vrijeme počinjenja prekršaja nije zakonsko obilježje djela.

11. Nadalje, i za prekršaj pod točkom I.3. izreke je jasno odredivo vrijeme počinjenja prekršaja, jer su detaljno naznačeni dani i sati rada iz kojih je vidljivo da radnici ĐS, PS, ČS i DS, te KS nisu koristili dnevni odmoru u propisanom trajanju.

12. Također, neosnovano se žalitelji pozivaju na odredbu članka 89. stavaka 1. točke 2. Zakona o radu, kojom je propisano da ako posebnim propisom nije drukčije uređeno, poslodavac može za punoljetne radnike urediti iznimke od primjene odredbi o trajanju rada noćnog radnika, dnevnom i tjednom odmoru, pod uvjetom da je radniku osiguran zamjenski odmor u skladu sa stavcima 2. i 3. ovoga članka, u kojem je poslodavac obvezan omogućiti ostvarenje toga prava, i to: ako se radi o djelatnosti zaštite osoba i imovine, kada obavljanje poslova zahtijeva stalnu prisutnost. U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, radniku se ne može odrediti dnevni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od deset sati dnevno, niti tjedni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od dvadeset sati (stavak 2.), a radniku se mora omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog ili tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg je koristio kraći dnevni, odnosno tjedni odmor (stavak 4.).

13. Naime, cit. odredbom propisani su uvjeti kada se primjenjuju navedene iznimke odnosno kod djelatnosti zaštite osoba i imovine mora se radi o poslovima koji zahtijevaju stalnu prisutnost, te se radnicima mora osigurati zamjenski dnevni ili tjedni odmor, a okrivljenici u obrani, te sada i u žalbi, samo paušalno se pozivaju na tu odredbu bez ikakvih dokaza o ispunjavanju uvjeta za primjenu navedene iznimke.

14. Također, u vezi navoda žalbe da tužitelj je trebao precizirati vrijeme navodnog počinjenja prekršaja sve sa svrhom da dostave dokaze je li određenih dana bilo riječi o preraspodjeli radnog vremena koja je bila uvjetovana specifičnostima perioda pandemije, ističe se da neosnovano žalitelji navode eventualno postojanje preraspodjele radnog vremena, budući u tijeku postupka nisu dostavili niti jedan dokaz u vezi toga, a niti da bi takav rad radnika bio posljedica pandemije Covid-19., iako je kritično razdoblje potpuno jasno navedeno.

15. Navodi žalitelja da iz zapisnika od 10.12.2024. proizlazi da sud uopće nije I-okrivljenika obavijestio o činjenici da su saslušani navedeni svjedoci, pa je I-okrivljeniku onemogućeno da se očituje o svim provedenim dokazima, odnosno da sudjeluje u svim fazama prekršajnog postupka, neosnovani su, budući prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke nije koristio iskaze svjedoka ŽS i ĐS ispitane na zapisniku dana 13. lipnja 2024., niti je izvršio uvid u zapisnike o njihovom ispitivanju prilikom preotvaranja glavne rasprave kada su ponovno provedeni svi relevantni dokazi za konkretni predmet, posebno uzevši u obzir vrlo detaljnu radnopravnu dokumentaciju koja je priložena spisu, iz koje je utvrđeno počinjenje navedenih prekršaja od strane okrivljenika, dok je iz iskaza navedenih svjedoka vidljivo da se ne sjećaju detalja kritičnih zgoda, pa stoga nije bilo potrebno saslušavanja u svojstvu svjedoka niti radnika PS, a time što sud nije naveo zbog čega nije proveo taj dokaz, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene odluke.

16. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj sud je našao da su izrečene novčane kazne okrivljenicima za navedene prekršaje u granicama zakona i primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te nisu prestroge, time više što su ublažene znatno ispod zakonom propisanih minimuma, jer je za prekršaje iz članka 228. stavka 1. podstavka 16., 17. i stavka 2. Zakona o radu, za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 4.110,00 do 7.960,00 eura, a za odgovornu osobu je propisana novčana kazna u rasponu od 530,00 do 790,00 eura, te je za prekršaje iz članka 229. stavka 1. podstavka 26. i stavka 2. Zakona o radu, za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 8.090,00 do 13.270,00 eura, a za odgovornu osobu je propisana novčana kazna u rasponu od 920,00 do 1.320,00 eura.

17. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

18. Iz navedenih razloga, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 19. veljače 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.