Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-816/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijanke Salopek, predsjednice vijeća, Ivana Stipčića, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Granić, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika HRVATSKOG UREDA ZA OSIGURANJE, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u MAĐARIĆ & LUI – odvjetničko društvo d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-116/2018-57 od 16. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane te djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-116/2018-57 od 16. travnja 2024. se:
1. potvrđuje pod točkama II. i III. izreke,
2. djelomično preinačava u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke i to u dijelu kojim tužitelju nije dosuđena nadoknada troškova parničnog postupka u iznosu od 451,81 eura s pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno sudi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 451,81 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 19. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-116/2018-57 od 16. travnja 2024., pod točkom I. izreke i pod točkom III. izreke u dijelu kojim tuženiku nije dosuđena nadoknada troškova parničnog postupka u preostalom zahtijevanom iznosu koji je razlika od dosuđenog iznosa pa do ukupno zahtijevanog iznosa.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
„ I. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju imovinsku štetu u iznosu od 455,23 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. rujna 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete u iznosu od 1.659,01 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2016. do isplate te u dijelu za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos štete od 455,23 EUR koje teku od 30. lipnja 2016. do 6. rujna 2016.
III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.289,70 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
2. Protiv navedene presude pravovremeno je podnio žalbu tužitelj, a iz sadržaja koje je razvidno da je pobija u dijelu kojim je njegov zahtjev odbijen i odlučeno o troškovima parničnog postupka (točke II. i III. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te da predlaže da drugostupanjski sud presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima.
3. Protiv navedene presude pravovremeno je podnio žalbu tuženik kojom je pobija pod točkom I. izreke i pod točkom III. izreke u dijelu kojim tuženiku nije dosuđena nadoknada troškova parničnog postupka u preostalom zahtijevanom iznosu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz elaboriranja tuženikovih žalbenih navoda razvidno je da žalbu podnosi i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da drugostupanjski sud presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno „da je vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“ sve uz nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.
4. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.
6. Pobijana odluka je ispitana u smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP).
7. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP jer tuženik nije onemogućen da raspravlja pred sudom, a presuda je pravilno obrazložena (članak 338. ZPP), a suprotna elaboriranja tuženika u žalbi nisu osnovana.
8. Tuženik navodi da žalbu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 1., 2., 4., 5., 8., 9. i 10. ZPP, međutim osim takvog paušalnog navođenja te zakonske odredbe tuženik dalje u žalbi ničim ne obrazlaže u čemu bi se navedene bitne povrede očitovale stoga takav paušalno istaknuti žalbeni navod nije moguće ocijeniti drugačije nego neosnovanim.
9. Međutim, unatoč naprijed navedenom tuženika radi ipak valja navesti da u ovom postupku iz cjelokupnog sadržaja pobijane presude, koju tuženik očito pogrešno gramatički tumači, jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije donio presudu na temelju priznanja, presudu na temelju odricanja, presudu zbog ogluhe, presudu zbog izostanka ili presudu bez održavanja rasprave. Nadalje, razmatranjem prvostupanjskog postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude proizlazi da nije bila isključena javnost na glavnoj raspravi i da obje stranke mogu biti stranke u postupku u što nema nikakve sumnje.
10. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, kojeg ističe tuženik, a prema sadržaju žalbe i tužitelj, zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuju tužitelj i tuženik u žalbi. Presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, koji nisu protivni izvedenim dokazima.
11. Ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude nije počinio niti neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenio odlučujući o glavnoj stvari.
12. Predmet zahtjeva, prema konačno postavljenom zahtjevu, je naknada imovinske štete nastale na osobnom automobilu tužitelja Volvo IV40, reg. ozn. [registarska oznaka], nastale u štetnom događaju 30. lipnja 2016., u iznosu od 2.114,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 30. lipnja 2016. do isplate.
13. Nije sporno da se 30. lipnja 2016. oko 14 sati kod benzinske postaje INA d.d. u [adresa] (Republika Hrvatska) dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali tužitelj kao vozač motornog vozila marke Volvo registarskih oznaka [registarska oznaka] i vozač motocikla Suzuki slovenskih registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao državljanin Republike Slovenije HI. Nije sporna aktivna legitimacija tužitelja kao vlasnika vozila marke Volvo registarskih oznaka [registarska oznaka], a niti pasivna legitimacija tuženika.
14. Prvostupanjski sud je dalje utvrdio: da je nakon prometne nesreće na mjesto događaja izašla policija, ali nije sastavljen zapisnik o očevidu, nije izrađena skica niti fotoelaborat, već su sudionici prometne nesreće samo popunili i potpisali Europsko izvješće o prometnoj nesreći na obrascu na slovenskom jeziku u kojem su nacrtali skicu prometne nesreće (s položajem i smjerom kretanja oba vozila i prometnim oznakama) i označili oštećenja nastala na svojim vozilima te da ispunjavanjem i potpisivanjem tog Europskog izvješća o prometnoj nesreći HI nije priznao svoju isključivu odgovornost za nastanak štetnog događaja; da tužitelj priznaje dio svoje odgovornosti (ne navodeći u kojem omjeru) koja prema njegovom mišljenju proizlazi iz činjenice što je svojim vozilom prešao punu središnju crtu kolnika; da je do sraza između bočnog desnog dijela motocikla „Suzuki“ i bočnog lijevog dijela osobnog vozila „Volvo V40“ došlo na južnoj prometnoj traci u fazi skretanja osobnog vozila „Volvo V40“ sa sjevernog na južni prometni trak preko pune središnje crte i da je sam nalet definiran kao kut; da je vozač osobnog vozila „Volvo V40“ neposredno prije početka skretanja sa sjevernog na južni prometni trak preko pune središnje crte, okretanjem preko lijevog ramena jasno mogao uočiti motocikl „Suzuki“ u kretanju južnim prometnim trakom u fazi pretjecanja kolone vozila preko pune središnje crte, prekinuti skretanje, propustiti motocikl „Suzuki“ u fazi pretjecanja i na taj način izbjeći sraz; da je motocikl „Suzuki“ obzirom na samo mjesto sraza i pretjecanje kolone vozila, ostvario prednost gibanja suprotnim južnim prometnim trakom u odnosu na početak skretanja osobnog vozila „Volvo V40“; da se vozač motocikla kretao u prometnoj traci namijenjenoj za promet vozila iz suprotnog smjera te je prelazeći punu središnju crtu kolnika pretjecao kolonu vozila koja je stajala, a do prometne nesreće ne bi došlo da on tu radnju nije poduzeo; da su oba sudionika predmetne prometne nesreće postupili protivno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15.) i to tužitelj članku 43. stavcima 1. i 2., a vozač motocikla članku 70. stavku 1. točki 1. tog Zakona; da tužitelj nastalu mu štetu na vozilu u predmetnom štetnom događaju nije popravio temeljem ponude ovlaštenog servisa DAMOR AUTO d.o.o., a koja visina imovinske štete na vozilu tužitelja iznosi 1.820,90 eura.
15. Suprotno navodima žalbi tužitelja i tuženika, prvostupanjski sud je ocijenio sve izvedene dokaze koji su bitni za utvrđenje odlučnih činjenica, pri čemu je prvostupanjski sud naveo razloge o tome koje je činjenice utvrdio kojim od izvedenih dokaza i kako ih je ocijenio, a ta ocjena nije protivna odredbi članka 8. ZPP, prema kojoj ovlast ocjenjivati izvedene dokaze pripada sudu, a ne strankama. Žalbeni navodi kojima žalitelji ocjenjuju izvedene dokaze suprotno nego je to učinio prvostupanjski sud ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu u odnosu na odlučne činjenice, u odnosu na koje su činjenična utvrđenja utemeljena na izvedenim dokazima tijekom prvostupanjskog postupka, tako da nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u svezi članka 8. ZPP na što ukazuje u žalbi tuženik, a prema sadržaju žalbe i tužitelj.
16. U konkretnom slučaju potražuje se naknada štete koja je prouzročena pogonom dva motorna vozila, a kod međusobnih odštetnih zahtjeva vlasnika motornih vozila prema odredbi članka 1072. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. -dalje: ZOO) svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, dok prema odredbi članka 1072. stavka 2. ZOO ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje, a ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo sukladno odredbi članka 1072. stavka 3. ZOO.
17. Ocjenjujući pitanje odgovornosti za štetu, suprotno neosnovanim žalbenim navodima tužitelja i tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje odluke o odgovornosti (krivnji) sudionika predmetne prometne nesreće za njen nastanak i to pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pa tako i nalaza i mišljenja prometnog vještaka, kao i svih okolnosti konkretnog štetnog događaja, a na koje u žalbi ukazuju i tužitelj i tuženik (način i dinamika odvijanja predmetne prometne nesreće i ponašanje oba sudionika).
18. Polazeći od činjeničnih utvrđenja u svezi načina i dinamike odvijanja predmetne prometne nesreće i ponašanja oba sudionika pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ponašanje i tužitelja i vozača motocikla bilo protupravno i skrivljeno i u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i nastalom štetom pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su oba sudionika nesreće odgovorna, pravilno ocjenjujući stupanj njihove krivnje u nastanku štetnog događaja i to tužitelja u omjeru od 75%, a vozača motocikla HI u omjeru od 25%.
19. Naime, kada se imaju u vidu po prvostupanjskom sudu utvrđene činjenice, a koje se tiču dinamike nastanka prometne nesreće i mogućnosti izbjegavanja njenog nastanka (tužitelj je neposredno prije početka skretanja sa sjevernog na južni prometni trak preko pune središnje crte, okretanjem preko lijevog ramena jasno mogao uočiti motocikl „Suzuki“ u kretanju južnim prometnim trakom u fazi pretjecanja kolone vozila preko pune središnje crte koji je ostvario prednost gibanja suprotnim južnim prometnim trakom u odnosu na početak skretanja osobnog vozila, prekinuti skretanje, propustiti motocikl „Suzuki“ u fazi pretjecanja i na taj način izbjeći sraz, a da vozač motocikla nije protupravno pretjecao kolonu vozila preko pune središnje crte ne bi došlo do prometne nesreće), onda nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da na strani vozača motocikla HI nema nikakve odgovornosti i da je za nastanak predmetne prometne nesreće isključivo odgovoran tužitelj, kao što nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je doprinos tužitelja valjalo utvrdi u manjem omjeru, odnosno doprinos vozača motocikla u većem omjeru nego li je to utvrdio prvostupanjski sud i to u omjeru oko 50%, jer se oni svode na vlastito preocjenjivanje izvedenih dokaza po tužitelju i tuženiku, a suprotno nego li je to učinio prvostupanjski sud te nemaju uporište u izvedenim dokazima.
20. Sukladno naprijed navedenom prvostupanjski sud je, suprotno neosnovanim žalbenim navodima tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo navedeno u pobijanoj presudi kada je naknadu utvrđene imovinske štete koja je nastala na vozilu tužitelja (visinu koje kako je utvrđena po prvostupanjskom sudu tužitelj ne osporava u žalbi) umanjio za njegov doprinos od 75% i dosudio mu s osnove naknade te štete iznos od 455,23 eura, a odbio ga u preostalom zahtijevanom iznosu sa zahtijevanim zateznim kamatama kao u pobijanoj presudi. Iz istih razloga suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju s osnove naknade utužene imovinske štete iznos od 455,23 eura, što je sukladno omjeru doprinosa vozača motocikla šteti od 25%, u odnosu na ukupno po prvostupanjskom sudu utvrđenu visinu imovinske štete nastale na vozilu tužitelja.
21. Budući da nije sporno da se tužitelj tuženiku prije podnošenja tužbe obratio odštetnim zahtjevom za naknadom utužene štete 7. rujna 2016. pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o početku tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđenu imovinsku štetu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 7. rujna 2016. pri čemu je pravilno primijenjena odredba članka 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05., 36/09., 75/09.,76/13. i 152/14., na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), a suprotni žalbeni navodi tuženika da bi zatezne kamate u konkretnom slučaju počele teći tek od dana donošenja pobijane presude nisu osnovani.
22. Radi navedenog je i pravilno primijenjeno naprijed navedeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za plaćanjem zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade imovinske štete koje bi tekle od 30. lipnja 2016. do (uključujući) 6. rujna 2016. odbijen kao neosnovan, što tužitelj posebno obrazloženim žalbenim navodima niti ne osporava.
23. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilno donesena primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP prema po prvostupanjskom sudu utvrđenom omjeru uspjeha tuženika u parnici od 50% (sama pravilnost kojeg izračuna se ne osporava određenim žalbenim navodima u žalbama stranaka) kao preostalom postotku uspjeha u parnici tuženika nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu pri čemu je prvostupanjski sud vodio računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
24. Tuženiku su troškovi pravilno dosuđeni i po osnovi i po visini kao u pobijanoj presudi i to pravilnom primjenom materijalnog prava (kao i u pogledu tijeka zateznih kamata na dosuđene troškove i njihovu stopu, što se ne osporava određenim žalbenim navodima), a suprotni žalbeni navodi tužitelja i tuženika nisu osnovani.
25. Tužitelj se u žalbi poziva i na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske i Stankov protiv Bugarske (kojeg naziva „predmet Stankov“) smatrajući da je prvostupanjski sud trebao njemu dosuditi nadoknadu troškova parničnog postupka (a ne tuženiku razmjerno uspjehu u parnici).
26. Na te žalbene navode valja odgovoriti da iako je tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj iznio činjenicu postojanja i svoje odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja (a time i utužene štete) ne navodeći pri tome u kojem omjeru (dok bi iz žalbe proizlazilo da smatra da je to oko 50%) tužitelj je postavljenim zahtjevom od tuženika ipak zahtijevao naknadu imovinske štete u cjelokupnom iznosu za kojeg je smatrao da predstavlja visinu ukupno nastale mu imovinske štete. Dakle, svoj zahtjev nije umanjio za nikakav omjer svog doprinosa šteti (iako sam tvrdi i smatra da njegov doprinos šteti postoji) pri čemu nije bitno što tužitelj ne bi imao stručna znanja da može taj doprinos procijeniti, a u svezi čega ovaj drugostupanjski sud primjećuje da je tužitelj i nakon provedenog odgovarajućeg vještačenja upravo na okolnosti bitne i za ocjenu spornog pravnog pitanja odgovornosti sudionika prometne nesreće i dalje zahtijevao naknadu štete u cjelokupnom iznosu za kojeg je smatrao da mu je ona nastala.
27. Nadalje, iz stanja spisa ne proizlazi postojanje okolnosti i činjenica (u svezi imovinskih i financijskih prilika tužitelja) iz kojih bi se mogao s uspjehom izvesti zaključak da bi tužitelju plaćanje troškova postupka protivnoj strani predstavljalo prekomjeran ekonomski teret, a na takvo što tužitelj nije niti ukazivao tijekom prvostupanjskog postupka.
28. Stoga je ocjena ovog drugostupanjskog suda da time što je prvostupanjski sud tužitelju naložio nadoknaditi troškove parničnog postupka tuženiku u iznosu kao u pobijanoj odluci i to (samo) razmjerno uspjehu tuženika u parnici (dakle, ne cjelokupno zahtijevani iznos troškova), pri izračunu kojeg uspjeha tuženika u parnici je uzet u obzir i omjer uspjeha tužitelja u parnici, nije došlo do povrede ravnoteže između legitimnog interesa kojem teži pravilo o nadoknadi troškova postupka iz članka 154. stavka 2. ZPP i prava tužitelja iz članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 5/14., dalje: Konvencija) na štetu tužitelja niti je tužitelju pobijanom odlukom o troškovima nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret.
29. Međutim, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada tužitelju nije dosudio nadoknadu troškova parničnog postupka za trošak prometnog vještačenja kojeg je on snosio.
30. Naime, u konkretnom slučaju prometno vještačenje bilo je potrebno radi utvrđivanja pravno odlučnih činjenica koje se odnose na sporna pravna pitanja odgovornosti za štetu i njene visine i taj trošak koji je tužitelju nastao u iznosu od 451,81 eura (koliko je ukupno iz plaćenih predujmova po tužitelju plaćeno vještaku) treba priznati tužitelju u cijelosti bez obzira na omjer uspjeha stranaka u parnici i pravilnom primjenom materijalnog prava naložiti tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u tom iznosu sa zahtijevanim pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke o trošku (članak 151. stavak 3. ZPP).
31. Radi svega naprijed navedenog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno je kao pod točkama I./1. i II. izreke ove presude, a kao pod točkom I./2. izreke ove presude na temelju članka 373. točke 3. ZPP.
32. Temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP odlučeno je o zahtjevu tuženika u svezi troškova nastalih u povodu žalbe na način kao pod točkom III. izreke ove presude jer tuženik nije uspio sa žalbom.
U Sisku, 19. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Marijanka Salopek
