Poslovni broj: P-1912/2021-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana punomoćnicama Matteu Cattonaru i Nikoli Kardumu odvjetnicima iz Rijeke protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredbe, odnosno dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 336-79/2006 od 01. prosinca 2006., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, a koje se odnose na valutnu klauzulu, i to sljedeće odredbe:

Članak 4.

„ … mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 774,78 CHF (sedamstosedamdesetčetiri švicarskih franaka i 78/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove preplaćene valutne klauzule (promjena tečaja valute), iznos od 12.271,16 EUR (slovima: dvanaesttisućadvjestosedamdesetjedan,16 eura), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose od:

- 1,45 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

- 31,44 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 7,72 EUR od 02.12.2008. pa do isplate

- 40,80 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 47,08 EUR od 02.02.2009. pa do isplate

- 49,92 EUR od 02.03.2009. pa do isplate

- 42,09 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 43,59 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 31,62 EUR od 01.06.2009. pa do isplate

- 22,82 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 25,15 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 29,80 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 29,40 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 24,70 EUR od 02.11.2009, pa do isplate

- 33,51 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 40,57 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

- 50,62 EUR od 01.02.2010. pa do isplate

- 48,32 EUR od 01.03.2010. pa do isplate

- 61,96 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 59,37 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 66,48 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

- 108,04 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

- 99,06 EUR od 02.08.2010. pa do isplate

- 126,50 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 117,02 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

- 101,77 EUR od 02.11.2010. pa do isplate

- 133,95 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 170,91 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

- 142,58 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

- 153,48 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 140,83 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 143,13 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

- 196,67 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

- 201,89 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 246,62 EUR od 01.08.2011. pa do isplate

- 223,64 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

- 198,49 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 187,05 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

- 185,20 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

- 196,66 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

- 206,65 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

- 207,99 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

- 201,08 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

- 205,75 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

- 208,94 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

- 203,57 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

- 204,98 EUR od 31.07.2012. pa do isplate

- 200,95 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 192,37 EUR od 01.10.2012. pa do isplate

- 201,65 EUR od 31.10.2012. pa do isplate

- 206,10 EUR od 30.11.2012. pa do isplate

- 202,86 EUR od 31.12.2012. pa do isplate

- 185,36 EUR od 31.01.2013. pa do isplate

- 200,23 EUR od 28.02.2013. pa do isplate

- 201,52 EUR od 02.04.2013. pa do isplate

- 195,70 EUR od 30.04.2013. pa do isplate

- 177,57 EUR od 31.05.2013. pa do isplate

- 177,11 EUR od 01.07.2013. pa do isplate

- 181,56 EUR od 31.07.2013. pa do isplate

- 188,70 EUR od 31.08.2013. pa do isplate

- 198,59 EUR od 30.09.2013. pa do isplate

- 193,49 EUR od 31.10.2013. pa do isplate

- 197,10 EUR od 30.11.2013. pa do isplate

- 201,19 EUR od 31.12.2013. pa do isplate

- 167,06 EUR od 31.01.2014. pa do isplate

- 171,47 EUR od 28.02.2014. pa do isplate

- 170,03 EUR od 31.03.2014. pa do isplate

- 165,15 EUR od 30.04.2014. pa do isplate

- 163,58 EUR od 31.05.2014. pa do isplate

- 164,29 EUR od 30.06.2014. pa do isplate

- 169,83 EUR od 31.07.2014. pa do isplate

- 174,50 EUR od 01.09.2014. pa do isplate

- 173,53 EUR od 30.09.2014. pa do isplate

- 177,56 EUR od 31.10.2014. pa do isplate

- 180,30 EUR od 01.12.2014. pa do isplate

- 178,69 EUR od 31.12.2014. pa do isplate

- 179,14 EUR od 31.01.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 28.02.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 31.03.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 30.04.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 01.06.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 30.06.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 31.07.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 31.08.2015. pa do isplate

- 179,14 EUR od 30.09.2015. pa do isplate

u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na početak tijeka zakonske zatezane kamate na pojedinačno utvrđene mjesečne iznose preplata iz točke II izreke ove presude čiji početak tijeka je raniji od onog tijeka dosuđenog točkom II izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 1.741,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se, sukladno čl. 29. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbija.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 25. listopada 2024.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 22. studenog 2021. navodi kako su tužitelj i tuženik zaključili su 01. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj: 336-79/2006, na iznos od 158.626,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita te uz promjenjivu valutnu klauzulu u CHF. Tuženik je predmetnim ugovorom postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbi Zakona o obveznim odnosima, sklapajući ugovore uz ugovorenu valutnu klauzulu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak te ugovarajući u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Tijekom trajanja otplate tečaj CHF u odnosu na HRK značajno se mijenjao, što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa pojedinog anuiteta i ukupne obveze, izraženo u HRK. Tužitelj, kao prosječni potrošač, prilikom zaključenja ugovora nije mogao znati niti predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristalo na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati znatno uvećanu mjesečnu ratu. Tuženik je svojim postupanjem u znatnoj mjeri kršio niz temeljnih načela ZOO-a, čime je tužitelju prouzročio štetu, dovodeći ga u nepovoljan položaj. Tako je prilikom ugovaranja kredita tuženiku savjetovao da sklopi predmetni ugovor i prezentirao istome da je ugovor sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji. Odrednica valutne klauzule od strane tuženika u konkretnom slučaju primijenjena je protivno čl. 323., čl. 395, čl. 11, čl. 12, čl.13, čl. 15, čl. 16, čl. 139, čl. 141. i čl. 210. ZOO-a, kao i drugim odredbama koje uređuju institut stjecanje bez osnove, te čl. 14 st.2 Ustava. Poziva se na odluke P-1401/2012, Pž-7129/13-4, Revt- 249/14-2, U-III- 2521/2105, Rev-2245/17, Rev-2868/2018, C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Tužitelj ima pravo povrata novčanih sredstava od tuženika, koja je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenog (jer isto sadržava povećanje tečaja i kamate) i početnog anuiteta. Dakle, s obzirom na ugovorenu valutu CHF i jednostrano mijenjanje kamatne stope, tužitelj je neosnovano platio razliku pojedinih anuiteta i to anuiteta koji je nastao dospijećem svakog pojedinog iznosa temeljem tečaja CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i kamatne stope koja je vrijedila na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta (temeljem kojeg su vršene uplate) u odnosu na početni anuitet. Temeljem gornjih ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku preplatio iznos od oko 77.000,00 kuna s osnove ništetne valutne klauzule, a koji će iznos precizirati nakon provedenog vještačenja po vještaku za računovodstvo i financije.

Slijedom izloženog tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu u kojim je sadržana odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržaja pobliže navedenog u točki 1 izreke ove odluke, a posljedično takvom utvrđenju ništetnosti i isplatu iznosa od 77.000,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva, te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, obzirom da smatra da se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi Naslov. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 336-79/2006 dana 1.12.2006. u iznosu od 158.626,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Kako je tužba podnesena dana 22.11.2021. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 22.11.2016. godine nastupila je zastara potraživanja.

Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu.

Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koje to pravo nisu iskoristili. Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje. tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.

Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III- 2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž8 7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetima Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune.. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama.

Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

Javni bilježnik je prilikom solemnizacije objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu se navodi:„Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ U konačnici predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 28. listopada 2024. tužiteljica po provedenom financijskom vještačenju konačno precizira tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 12.271,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve u roku od 15 dana.

Tuženik se u podnesku od 13.11.2024. usprotivio povišenju tužbenog zahtjeva sa u tužbi zatraženih 10.219,66 EUR na 12.271,16 EUR u odnosu na taj povišeni dio zahtjeva ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 25. listopada 2024., naime tužitelj je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored navedenog preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Valja navesti kako tužitelj precizirajući tužbeni zahtjev podneskom od 25.10.2024. nije postavio zahtjev po nekoj drugoj pravnoj osnovi stoga je preinaka dopuštena te je odlučeno ako u izreci rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka ŽA, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovanim.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 1.12.2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 158.626,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezala vratiti za 336 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 774,78 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan plaćanja. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 3,88 % godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope od 01.07.2007. kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,60900 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu 22. siječnja 2016. te je kod tužiteljice utvrđena preplata od 19.403,55 kn.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru niti se prihvatom iste tužiteljica odrekla prava na obeštećenje. U konkretnom slučaju kod tužiteljica nema djelomičnog obeštećenja kroz konverziju jer Aneksom nije niti utvrđena preplata već manjak.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu

Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njezinom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužiteljica je podigla predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za kupnju dogradnju nekretnine kako je navedeno u čl. 2 ugovora, što tužiteljica potvrđuje svojim iskazom, naime novac je utrošen za adaptaciju kuće u [adresa], radi se visokoj prizemnici koja je bila derutna, u kući živi njezina majka, a tužiteljica s obitelji dolazi za vrijeme ljetnih mjeseci, kuća se nikada nije iznajmljivala, a tuženik suprotno tome nije dokazao.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci isključivo ponudili kredit u CHF, rekli da je u to najpovoljniji kredit na tržištu, nije joj rečeno da HNB štiti tečaj kune naspram EUR, ali da to ne čini u odnosu na CHF, prva rata u kunama je iznosila 3.200,00 kn a najviša 6.800,00 kn. Konverziju je prihvatila jer je anuitet previše narastao i sve teže ga je plaćala. Navode tužiteljice u cijelosti potvrđuje svjedok ŽA njezin suprug koji je sudjelovao u razgovorima s bankom kao sudužnik. Tuženik je odustao od saslušanje svjedoka VA koji da je pregovarao s tužiteljicom.

Nadalje valja navesti kako iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da tužitelj kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Saznanje tužitelja da mjesečni anuitet ovisi o kretanju tečaja kune i valute CHF nije dovoljno da potrošač sagleda ukupnu sliku temeljem koje bi mogao donijeti odluku. Tužitelj nije imao saznanja da HNB štiti tečaj kune naspram CHF kao što štiti tečaj kune naspram EUR te da je CHF valuta utočišta u gospodarskim krizama koja je uslijedila krajem 2008. godine, dakle ima tendenciju rasta u gospodarskim krizama

Ugovaranjem valute CHF uz koju je vezana veza vraćanja kredita imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.).

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl. 4 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o krdeitu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da pravo tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule u CHF zastarijeva14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Kako je tužba podnesena 22.11.2021. zastare nema.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev-povišenje istog tužitelj također nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 12.271,16 EUR, a negativne tečajne razlike iznose 320,78 EUR. U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako je isto bespredmetno, a zbog činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu te da bi prihvaćanjem zahtjeva tužitelja isti bio dva puta obeštećen, da vještak nije uzeo u obzir efekte konverzije odnosno preplatu koja je tužiteljici priznata u visini od 19.403,55 kn kao i da nije napravljen izračun primjenom kamata na kunske kredite.

U svom očitovanju od 13.11.2024. vještak navodi kako nije točan navod tuženika da je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno, naime u nalazu je opisana metoda vještačenja te metoda izračuna preplate tečaja. U odnosu na negativnu razliku istu je izračunala a ostale primjedbe su upućene sudu , Glede konverzije ističe da je sita provedena sukladno ZID ZPK/15 . U odnosu na izračun kamata na kunske kredite ističe kako je to primjedba upućena sudu ,a uostalom zadatak nije bio izračun preplate kamate.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović- Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao. U odnosu na izračun kamata na kunske kredite ističe se kako predmet postupka nije preplata kamate pa takav zadatak nije niti dan vještaku . Vještak je svojim pisanim očitovanjem odgovorila na primjedbe tuženika, a nakon pisanog očitovanja tuženik nije predlagao usmeno saslušanje vještaka.

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja -datuma uplate pojedinog anuiteta sve s obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 12.271,16 eur. Valjalo je pak odbiti tužitelj s dijelom početka tijeka zakonskih zateznih kamata na pojedinačno utvrđene iznose preplate i to na iznose počam od iznosa od 101,77 EUR koji iznos je pomiren 02.11.2020., pa od tada teče zakonska zatezna kamata kamata, a ne kako je to pogrešno tužitelj zatražio od 31.10.2008, i tako na sve daljnje pojedinačno navedene mjesečne iznose zaključno sa zadnjim u visini od 179,14 EUR koji iznos je podmiren 30.09.2015., a ne 30.04.2010. kako to tužitelj pogrešno traži (ukupno na 60 pojedinačnih mjesečnih iznosa).

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati paramater od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama. U obzir su uzete sve uplate tužitelja do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Stoga nema osnove niti umanjiti tražbinu tužitelja za preplatu priznatu u konverziji u visini od 19.403,55 kn.

U odnosu na tzv negativne razlike koje je vještak utvrdio na način da je tužitelj na ime tečajne razlike da je tužitelj manje platio 320,78 eur navodi se kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi u tom smislu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio materijalno pravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovir radi prebijanja, pa sud nije niti ovlašten umanjit tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima. No da je takav prigovor prijeboja i postavio ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva. Tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 29.10.2024., u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 18.10.2023., 15.01.2024., 4.11.2024. i 17.12.2024. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, potom jer valjalo priznati trošak preliminarnog vještačenje u visini od 66,36 EUR koji trošak je bio nužan radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 75,02 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 1.741,38 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točki IV. izreke ove presude.

U Rijeci 19. veljače 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika