Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-31/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici TP, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5766/21-14 od 27. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5766/21-14 od 27. prosinca 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 3208347443, kreditna partija br. 7103488545, sklopljenog između tužiteljice i tuženika od dana 31. siječnja 2007., sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora" (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.659,19 kn/485,66 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2007. do isplate, kako je pobliže navedeno u toj točki izreke te naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 8.718,75 kn/1.157,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. prosinca 2022. do isplate. Ujedno je odbijen z ahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka III. izreke).

2. Protiv citirane odluke žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 31. siječnja 2007., kojim je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati sve naknade i troškove za odobrenje kredita (u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika) te da se naloži tuženiku na ime plaćene naknade i troškova za odobrenje kredita isplatiti tužiteljici iznos od 485,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 27. veljače 2007. do isplate, koje je tuženik neosnovano stekao temeljem nepoštene, ništetne odredbe navedenog Ugovora o namjenskom kreditu.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tuženik 26. veljače 2007. naplatio od tužiteljice naknadu za obradu kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od tuženika te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je, polazeći od toga da je tužiteljica potrošač pozivajući se na odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP), članak 81. i 87. istog Zakona te članak 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), zaključio kako je ta odredba ugovora nepoštena i stoga ništetna. Ovo iz razloga jer je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane

- tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, pa je predstavljala odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužiteljici koju ista nije mogla valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

10. Također je navedeno kako tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita niti na što se ti troškovi odnose te je slijedom navedenog utvrđena ništetnom predmetna odredba, a pozivom na odredbe članka 323., 324. stavak 1., 1111. i 1115. ZOO-a tuženik je obvezan na isplatu u izreci navedenog iznosa. Ujedno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

11. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu prema kojoj se tužiteljica, kao korisnica kredita obvezala tuženiku, kao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

12. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, pa je dakle riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku i nije osporio.

11. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužiteljice saslušane kao stranke, na temelju kojeg je utvrdio da je tužiteljica prihvatila i ispoštovala navedenu ugovornu odredbu, unaprijed sročenu od strane tuženika.

13. Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužiteljica s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju stana, što joj u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

14. Žalitelj tvrdi da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

15. Sukladno odredbi članka 81. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj Odluci tuženika u visini od 1% iznosa kredita) te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju stana i dogovarala ga sa službenicom tuženika, dok je za naknadu za obradu kredita saznala tek kada je ugovor već bio pripremljen, ali nije znala na što se odnosi i koliko iznosi, a službenica joj je samo rekla da su pravila banke takva, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

18. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Dodati je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

20. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku (1%) od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Iako je tuženik tijekom postupka ukazivao da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: troškova rada, administrativnih troškova i amortizacije, provizije i naknada, poreza i dr. i da se naknada umanjila za 30% sukladno pogodnostima tužiteljice, to ne ukazuje na valjanost odredbe s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

22. Osim što u članku 2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

23. Uzimajući u obzir da je u čl. 23. H. Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi „(…) javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava, kao i sve ostale troškove u svezi sklapanja i ispunjenja obveza po tom ugovoru…" to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

24. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

25. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po toj osnovi temeljem članka 323. st. 1. u vezi članka 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

27. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora utvrđenoj rješenjem suda prvog stupnja od 9. ožujka 2022. pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

28. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

29. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić