Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-87/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Bogdaniću, odvjetniku u Biogradu na Moru, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-738/2023-10 od 8. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-738/2023-10 od 8. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.736,18 EUR-a/20.615,75 kn na ime preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule zbog povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose od 16. rujna 2005. kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude do isplate (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 957,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje uz dosudu troška žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik.

6. Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i dostatno obrazložene razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, a ni razlozima iznesenim u obrazloženju.

7. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 2.736,18 EUR-a pri vraćanju kredita osnovom ništetne ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu. Nesporno je između stranaka da su 7. svibnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj:138-50-4107808 u iznosu od 23.379,06 CHF za kupnju motornog vozila.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07, u daljnjem tekstu: ZZP/03).

11. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tuženik (banka) istome kao potrošaču nametnuo spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, na koji način je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Temeljem rezultata provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 17. svibnja 2007. sklopili u Zadru namjenski ugovor o kreditu za kupnju novog vozila br. 138-50-4107808, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 23.379,06 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan isplate kredita, na rok otplate od 60 mjeseci na koji se zaračunavaju kamate od 5,20% godišnje (čl. 2) te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 31. svibnja 2012. U postupku je nesporna visina iznosa preplate zbog promjene tečaja CHF od ukupno 2.736,18 eura.

13. U okolnostima citiranih relevantnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio:

- da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzulu o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te da su stoga te odredbe nepoštene i ništetne,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 23. lipnja 2020.

14. U tom kontekstu, prvostupanjski sud je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja temeljem ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, naložio tuženiku da tužitelju isplati iz osnove preplaćenog zatraženi iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

15. Protivno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavne materijalno-pravne odredbe ZZP-a te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) kada je, ispravno utvrđujući da se tuženik (banka) pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o navedenoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenute odredbe, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja te je ocijenio ništetnim odredbu u kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF) te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa kojeg je isplatio tuženiku zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene valutne klauzule.

16. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

17. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

19. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

20. Pored toga, za naglasiti je kako je u odnosu na ugovornu odredbu kojom su ugovorne strane ugovorile valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak odlučno ponašanje banke kao financijske ustanove koja je znala, odnosno, po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu Republike Hrvatske, tako i globalno, a koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju.

21. Tuženik (banka) je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o kreditu, a kako to proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda koja u cijelosti kao pravilna prihvaća i ovaj sud, zbog čega je tužitelju bilo onemogućeno procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će proizići sklapanjem Ugovora o kreditu s navedenom odredbom, vezano za obim obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Pritom je za napomenuti kako je suprotno žalbenim navodima na te okolnosti tužitelj saslušan kao stranka, dok drugih dokaznih prijedloga nije bilo.

22. Nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja tužitelja, čiju je osnovanost prvostupanjski sud s pravom otklonio ispravno smatrajući da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuto zastarijevanje, točnije, da navedeni prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj zahtjev radi isplate traženog novčanog iznosa istakao u tužbi podnesenoj unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka.

23. Pritom je za ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

24. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke - tuženike iz toga postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 29. ožujka 2023. pa utoliko prigovor zastare nije osnovan, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

26. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

27. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

28. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

29. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

30. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić