REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj: Gž R-81/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom po sudcima i to Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sudcu izvjestitelju te dr. sc. Danieli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Laziću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice „Klinička bolnica Dubrava“, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ravlić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 21 Pr- 51/2022- 44 od 15. studenoga 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: 21 Pr – 51/2022-48 od 29. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 21 Pr- 51/2022- 44 od 15. studenoga 2023., ispravljane rješenjem istog suda poslovni broj: 21 Pr – 51/2022-48 od 29. prosinca 2023., u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužiteljici (bruto) iznos od 4.248,59 eura/32.010,82 kune[1] sa pripadajućim zateznim kamatama, osim u dijelu zateznih kamata koje teku na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u pojedinačnim bruto iznosima navedenim u ovoj točki izreke presude, a koji zbrojeni daju ukupan iznos od 4.248,59 eura. Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke presude naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužiteljici iznos od 2.632,74 eura/ 19.836,40 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama. Rješenjem od 29. prosinca 2023. prvostupanjski je sud ispravio presudu zbog očigledne pogreške u pogledu datuma donošenja iste.

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i u dijelu pod točkom II. izreke, tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće i naknade plaće koja joj prema njenom mišljenju pripada za razdoblje od 1. prosinca 2016. do 31. listopada 2020. i one koja joj je u tom razdoblju stvarno isplaćena od strane tuženice kao poslodavca, a koja razlika da ukupno iznosi 4.248,59 eura/ 32.010,82 kune, ovo sa pripadajućim zateznim kamatama koje su joj dosuđene pobijanom presudom. Konkretno sporno je, je li tuženica isplatila tužiteljici svu plaću koju je tužiteljica ostvarila u prekovremenom radu i to s osnove dodatka za posebne (otežane) uvjete rada te s osnova dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (pacijenata). S tim u svezi sporno je i je li tuženica isplatila tužiteljici za predmetno razdoblje, naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad (bolovanja).

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu pod točkom II. izreke, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se u žalbi posebno poziva tuženica. Naime pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa je u tom smislu za istaknuti kako je izreka razumljiva, a presuda ima i razloge o odlučnim činjenicama.

7. Sporno je u ovoj žalbenoj fazi postupka da li tužiteljici za predmetno razdoblje (za prekovremeni rad) pripada pravo na povećanu plaću zbog posebnih uvjeta rada, a ovo na temelju odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13. i 96/15., dalje KU/13) i odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18., 35/19., 78/19., 92/19., dalje KU/18.), te odredbe članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17.,98/19., 151/22. i 64/23.,dalje ZR), koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću.

8. Također tužiteljica drži kako joj na temelju odredbe članka 59. KU/13 pripada pravo na dodatak na plaću (i za ostvareni prekovremeni rad), ovo zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Isto tako sporno je da li tužiteljici pripada ovaj dodatak (također za prekovremeni rad), od 1. listopada 2015. pa nadalje, na temelju odredbe članka 4. Dodatka I. KU/13 („Narodne novine“ br. 96/15., dalje Dodatak I. KU/13), kao i na temelju odredbe članka 57. KU/18, a ovo zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (ovo također u svezi sa odredbom članka 94. ZR-a).

9. Konačno, tužiteljica potražuje s osnova naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ukupan bruto iznos od 661,08 eura.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica u predmetnom razdoblju (prosinac 2016. – listopad 2020.) bila zaposlena kod tuženice i to kao liječnica specijalizant, a potom kao liječnica specijalistica kliničke radiologije,

- da je rad tužiteljice kod tuženice bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima,

- da tuženica nije isplatila tužiteljici za predmetno razdoblje dodatke zbog posebnih uvjeta rada i zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate, već samo za one koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženica posljedično tome isplatila tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u umanjenom iznosu,

- da je tuženica u predmetnom razdoblju, s osnova navedenih dodataka i naknade plaće, trebala isplatiti tužiteljici upravo bruto iznos od 4.248,59 eura, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba iz siječnja 2023. za koga je vještačenja provela Petra Blašković, stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze, djelatnica navedenog Centra (str. od 153 do 166. spisa).

11. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Prvostupanjski se sud pri tome pravilno pozvao na odgovarajuće odredbe KU-a/13 i KU-a/18.

12. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu potraživanja tužiteljice prema tuženici uzimajući u obzir stručni, dovoljno obrazloženi i logički nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Usput je za kazati kako žaliteljica u smislu samog matematičkog izračuna ni na koji način nije dovela u pitanje predmetni nalaz i mišljenje. Također, tuženica drugačijom interpretacijom materijalnog prava nije uspješno osporila pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu.

13. KU/13 i KU/18 reguliraju plaću radnika na način da plaću radnika čini osnovna plaća i dodatci na osnovnu plaću s time da osnovnu plaću radnika čini umnožak vrijednosti koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Osnovna plaća djelatnika se prema odredbi članka 51. KU/2013 odnosno članka 49. KU/2018 uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 %, za rad u drugoj smjeni 10 % ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rad kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati što znači da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca pri čemu su očito blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

14. Za istaknuti je kako KU/13 i KU/18 daju tužiteljici istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka kumulativno, po osnovi odredbi članka 57. i 59. KU-a/13 te 55. i 57. KU-a/18., zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad.

15. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU-a/13 odnosno odredbe članka 56. KU-a/18 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU-a/13, odnosno odredbe članka 55. KU-a/18. Ovo stoga jer je odredbom članka 58. stavak 2. KU-a/13 (kao i odredbom članka 56. stavak 2. KU-a/18) određeno da se položajni dodatak ne primjenjuje na radnike kojima je koeficijentom složenosti poslova utvrđen položajni dodatak kao sastavni dio koeficijenta.

16. Tuženica u žalbi posebno ističe kako se predmetni dodatci na plaću (dodatak zbog posebnih uvjeta rada i dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi) obračunavaju samo na osnovnu plaću tj. mjesečnu plaću koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja. Tuženica u žalbi izričito navodi kako se predmetni dodatci ne obračunavaju na prekovremene sate jer da prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće.

17. U svezi sa navedenim žalbenim razlogom za istaknuti je kako prvostupanjski sud pravilno zaključuje da budući se dodatak zbog posebnih uvjeta rada i dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno, jer tužiteljica radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, a koje je shvaćanje i ovog drugostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

18. Štoviše, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužiteljici trebala isplatiti tuženica, a nije, pa se žalbeni navodi tuženice ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz kolektivnih ugovora, koji se primjenjuju u predmetnom slučaju, da se sporni dodatci na plaću tužiteljici kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu. Još jednom je za ponoviti kako je izuzetak zabrana kumuliranja dodatka odnosno položajnog dodatka iz odredbi članaka 57. i 58. KU-a/13 i odredbi članaka 55. i 56. KU-a/18.,no u predmetnom slučaju o ovim se dodatcima ne radi.

19. Tuženica se u prilog svojih tvrdnji kako tužiteljici ne pripadaju sporni dodatci za prekovremeni rad, poziva u žalbi i na zaključke br. 58., 95., 106. i 134. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koje u žalbi citira. No, iz sadržaja ovih zaključaka nije za zaključiti da tužiteljici ne pripadaju sporni dodatci i za prekovremeni rad. Osim toga, posebno je za navesti i slijedeće. Na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: „Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15; dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Vrhovni sud Republike Hrvatske je ostvarujući svoju ustavnopravnu ulogu ujednačavanja sudske prakse donio gore citirano pravno shvaćanje koje je time postalo obvezujuće za sve sudove u zemlji.

20. Konačno u ovom postupku je sporno je li tuženica u predmetnom razdoblju morala isplatiti tužiteljici i naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (bolovanja), a koja da joj također djelomično nije isplaćena i to baš u iznosu od ukupno 661,08 eura kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. U tom kontekstu je za napomenuti kako je naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora regulirana odredbom članka 81. ZR-a, kao i odredbama članka 36. KU-a/13 i članka 34. KU-a/18, dok je odredbom članka 95.stavak 1. ZR-a reguliran institut naknade plaće za razdoblje u kojem radnik iz opravdanih razloga ne radi. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud i u ovom dijelu točno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio i ovaj iznos. Zbog nepotrebnog ponavljanja tuženica se u ovom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

21. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena i ima svoje pravno uporište u odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu pod točkom II. izreke, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić