REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI
Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina
Poslovni broj: P-318/2022-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 7. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i odsutnosti pun. tuženika, dana 19. veljače 2025. donio, objavio i
p r e s u d i o j e :
I/ Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103486914, koji je solemniziran dana 26. ožujka 2007. pod posl. br. OV-6431/2007 kod javnog bilježnika Ignaca Vuger iz Sesveta, sklopljen između tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak i to: u odredbi članka 2. koja glasi: „…obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ te u odredbi članka 7. u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II/ Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prema tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, u iznosu od 23.689,20 Eura/ 178.486,29 HRK sa zakonskim zateznim kamatama koje teku
- na iznos od 6,43 eur tekućom od 14.03.2008.,
- na iznos od 3,53 eur tekućom od 10.04.2008.,
- na iznos od 10,89 eur tekućom od 15.10.2008.,
- na iznos od 25,38 eur tekućom od 11.11.2008.,
- na iznos od 7,71 eur tekućom od 12.12.2008.,
- na iznos od 45,64 eur tekućom od 15.01.2009.,
- na iznos od 53,34 eur tekućom od 14.02.2009.,
- na iznos od 54,27 eur tekućom od 13.03.2009.,
- na iznos od 39,97 eur tekućom od 09.04.2009.,
- na iznos od 38,85 eur tekućom od 21.05.2009.,
- na iznos od 26,00 eur tekućom od 30.06.2009.,
- na iznos od 36,35 eur tekućom od 15.07.2009.,
- na iznos od 28,82 eur tekućom od 15.08.2009.,
- na iznos od 28,79 eur tekućom od 17.10.2009.,
- na iznos od 28,79 eur tekućom od 17.10.2009.,
- na iznos od 37,36 eur tekućom od 26.11.2009.,
- na iznos od 45,16 eur tekućom od 01.01.2010.,
- na iznos od 55,54 eur tekućom od 10.02.2010.,
- na iznos od 55,90 eur tekućom od 18.03.2010.,
- na iznos od 63,00 eur tekućom od 14.04.2010.,
- na iznos od 68,72 eur tekućom od 12.05.2010.,
- na iznos od 104,13 eur tekućom od 14.07.2010.,
- na iznos od 79,89 eur tekućom od 12.08.2010.,
- na iznos od 124,77 eur tekućom od 01.09.2010.,
- na iznos od 111,21 eur tekućom od 13.10.2010.,
- na iznos od 131,67 eur tekućom od 01.12.2011.,
- na iznos od 166,64 eur tekućom od 13.01.2011.,
- na iznos od 143,08 eur tekućom od 10.03.2011.,
- na iznos od 153,99 eur tekućom od 22.03.2011.,
- na iznos od 130,39 eur tekućom od 12.04.2011.,
- na iznos od 152,95 eur tekućom od 10.05.2011.,
- na iznos od 198,13 eur tekućom od 01.07.2011.,
- na iznos od 218,78 eur tekućom od 01.09.2011.,
- na iznos od 184,16 eur tekućom od 11.10.2011.,
- na iznos od 184,35 eur tekućom od 09.12.2011.,
- na iznos od 140,59 eur tekućom od 10.12.2011.,
- na iznos od 207,91 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 207,91 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 207,91 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 19.060,30 eur tekućom od 28.03.2012.
do isplate koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III/ Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 prema tužiteljici LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 154,37 EUR- a sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku
- na iznos od 10,89 eur tekućom od 02.05.2007.,
- na iznos od 12,74 eur tekućom od 02.06.2007.,
- na iznos od 16,96 eur tekućom od 02.07.2007.,
- na iznos od 11,07 eur tekućom od 02.08.2007.,
- na iznos od 9,51 eur tekućom od 02.09.2007.,
- na iznos od17,65 eur tekućom od 02.10.2007.,
- na iznos od 14,19 eur tekućom od 02.11.2007.,
- na iznos od 15,05 eur tekućom od 02.12.2007.,
- na iznos od 5,21 eur tekućom od 02.01.2008.,
- na iznos od 1,06 eur tekućom od 02.02.2008.,
- na iznos od 4,32 eur tekućom od 02.05.2008.,
- na iznos od 5,00 eur tekućom od 02.062008.,
- na iznos od 7,25 eur tekućom od 02.07.2008.,
- na iznos od 14,37 eur tekućom od 02.08.2008.
- na iznos od 9,10 eur tekućom od 02.09.2008.,
do isplate sa zateznom kamatom po stopi do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV/ Tražbine tužiteljice iz točke II izreke ove presude i tražbina tuženika iz točke III ove presude prebijaju se u iznosu od 154,37 eur-a te u dijelu zakonskih zateznih kamata.
V/ Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 23.534,83 Eura/177.323,36 HRK sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 52,82 eur tekućom od 13.03.2009.,
- na iznos od 39,97 eur tekućom od 09.04.2009.,
- na iznos od 38,85 eur tekućom od 21.05.2009.,
- na iznos od 26,00 eur tekućom od 30.06.2009.,
- na iznos od 36,35 eur tekućom od 15.07.2009.,
- na iznos od 28,82 eur tekućom od 15.08.2009.,
- na iznos od 28,79 eur tekućom od 17.10.2009.,
- na iznos od 28,79 eur tekućom od 17.10.2009.,
- na iznos od 37,36 eur tekućom od 26.11.2009.,
- na iznos od 45,16 eur tekućom od 01.01.2010.,
- na iznos od 55,54 eur tekućom od 10.02.2010.,
- na iznos od 55,90 eur tekućom od 18.03.2010.,
- na iznos od 63,00 eur tekućom od 14.04.2010.,
- na iznos od 68,72 eur tekućom od 12.05.2010.,
- na iznos od 104,13 eur tekućom od 14.07.2010.,
- na iznos od 79,89 eur tekućom od 12.08.2010.,
- na iznos od 124,77 eur tekućom od 01.09.2010.,
- na iznos od 111,21 eur tekućom od 13.10.2010.,
- na iznos od 131,67 eur tekućom od 01.12.2011.,
- na iznos od 166,64 eur tekućom od 13.01.2011.,
- na iznos od 143,08 eur tekućom od 10.03.2011.,
- na iznos od 153,99 eur tekućom od 22.03.2011.,
- na iznos od 130,39 eur tekućom od 12.04.2011.,
- na iznos od 152,95 eur tekućom od 10.05.2011.,
- na iznos od 198,13 eur tekućom od 01.07.2011.,
- na iznos od 218,78 eur tekućom od 01.09.2011.,
- na iznos od 184,16 eur tekućom od 11.10.2011.,
- na iznos od 184,35 eur tekućom od 09.12.2011.,
- na iznos od 140,59 eur tekućom od 10.12.2011.,
- na iznos od 207,91 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 207,91 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 207,91 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 204,00 eur tekućom od 28.03.2012.,
- na iznos od 19.060,30 eur tekućom od 28.03.2012.
do isplate koje se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuju za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VI/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 154,37 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama.
VII/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog u iznosu od 3.749,11 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda
II Prihvaća se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 26. kolovoza 2024.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 21. lipnja 2022. podnijela tužbu u kojoj navodi da je dana 23. ožujka 2007. sa tuženikom sklopila tipski Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103486914 koji je dana 26. ožujka 2007., solemniziran pod posl. br. OV-6431/2007 kod javnog bilježnika Ignaca Vuger iz [adresa]. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama banke. Namjena kredita bila je hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku. Iznos kredita bio je 97.300,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit. Tvrdi da je tuženik, Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužiteljice), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača (tužiteljice) o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik također postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03). Tužiteljica upućuje na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl. broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF), u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu), time što je u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti.
Naime korisnik kredita mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam.
Tužiteljica kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca dok je tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita i ima službu za makroekonomske analize te je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive kamatne stope na ukupan trošak kredita, a osobito uzevši u obzir da je o tome već postojala informacija kroz izvješće MMF od 04. 3 lipnja 2007.
Tužiteljica tvrdi da je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao predmetne ugovorne odredbe.
Cjelokupno ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove.
Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna valute CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Navodi da je sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 , 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19. 80/22. i 114/22. dalje ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15, 14/19. i 19/22. dalje ZZP/14), sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog čega predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer je člankom 16. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba pa bi tužiteljica mogla samo potraživati preplaćene iznose, koje je sam vršio. Stoga uplate koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužiteljice. Navodi da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Tuženik ističe prigovor zastare jer se na zahtjev za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok. Osporava status tužiteljica kao potrošača. Navodi da iz odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO zbog čega smatra da su odluke VSRH od 3. rujna 2019. i VTS-a od 14. rujna 2018. nisu pravilne ni primjenjive u usporednim situacijama. Tuženik ističe da su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima dao takvu informaciju. Naime, u ponudi nije imao kredite isključivo u CHF, niti je preferirao odnosno sugerirao potrošačima sklapanje takvih ugovora, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje predstavlja rizik te je na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kune u razdoblju od šest godina prije 2004.
Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužiteljica je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke na Internet stranici Banke. Nadalje navodi da je i iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli.
Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku.
Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma.
Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
Ističe prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta odnosno negativnih tečajnih razlika u iznosu od kn 1.312,53 / EUR 174,20 (za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).
3. Sud je na pripremnom ročištu odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti, o čemu je sud odlučio raspravnim rješenjem od 20. travnja 2023. Točno je da je člankom 16. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, što je u konkretnom slučaju Općinski sud u Rijeci. No iz Ugovora o kreditu te potvrde (solemnizacije) tog ugovora proizlazi da je ugovor sklopila tuženikova poslovna jedinica u [adresa]. Tužiteljica je u podnesku od 11. travnja 2023. navela da su odredbe članka 16. Ugovora nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su sastavni dio tipiziranog po tuženiku pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj nije mogla utjecati te se pozvala na Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o zaštiti potrošača i Direktivu vijeća EEZ 93/13, praksu suda Europske unije te stav i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. broj Su IV- 308/2020 Prema stajalištu Vrhovnog suda prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke predstavlja klauzulu o kojoj se nije posebno pregovaralo, što tužiteljica tvrdi u postupku, a što tuženik nije adekvatno osporio pa je ista ništetna ako sukladno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezam stranaka na štetu potrošača. Stoga ovaj sud imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, da je ugovor sklopljen korištenjem tipiziranog obrasca unaprijed formuliranog od strane tuženoga, u podružnici tuženika u [adresa] da iz navedenoga kao i iz navoda tužiteljice proizlazi da se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo, da je prebivalište tužiteljice na području Oćinskog suda u Sesvetama jednako kao i djelatnice banke, ČŽ koja je kao zastupnica tuženoga bila prisutna solemnizaciji ugovora i koja je s tužiteljicom vodila pregovore oko sklapanja ugovora i koja je u ovom postupku bila svjedok smatra da bi odredba članka 16. Ugovora o prorogacijskoj klauzuli uzrokovala značajnu neravnotežu na strani tužiteljice kao potrošača i to tako što bi osim materijalnih izdataka u vidu troškova putovanja za tužiteljicu nastupio i znatan gubitka vremena kao i cjelodnevni izostanci s radnog mjesta, a osim toga trošak dolaska na sud u Rijeci i vrijeme potrebno za navedeno moglo bi odvratiti tužiteljicu od traženja pravne zaštite, odnosno otežati joj samo pravo na pristup sudu. Stoga je iz svih navedenih razloga prigovor mjesne nenadležnosi valjalo odbiti o čemu je odlučeno rješenjem u izreci. S druge strane imajući na umu sve navedeno (prebivalište tužiteljice) te okolnost da je ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa], kao i sadržaj članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 13/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16.) prema kojem u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane i pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, to je prema pravnom shvaćanju ovog suda za suđenje u ovom sporu nadležan Općinski sud u Sesvetama o čemu je odlučeno točkom I izreke rješenja.
4. Nakon što je izveden dokaz financijskim vještačenjem koje su obavili vještaci iz društva Ručević vještačenja d.o.o., stranke nisu imale prigovore na izračun vještaka. Tužiteljica podneskom od 26. kolovoza 2024. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno povisila je tužbeni zahtjev tako da na ime glavnice sada potražuje ukupan iznos od 23.689,20 EUR-a. Tuženi je podneskom od 10. rujna 2024. specificirao svoju tražbinu koju stavlja u prijeboj prema tužitelju na iznos od 154,37 EUR-a.
5. Ovaj sud je na temelju članka 190. stavak 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva jer je tužiteljici točan iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu postao poznat tek kad je provedeno financijsko vještačenje pa tužiteljica može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka o čemu je odlučeno točkom II izreke rješenja.
6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka (list 8-13) , javnobilježničku potvrdu (list 14), otplatnu tablicu (list 15 -21), obavijest banke o promjeni kamatne stope (list 22), pregled prometa po partiji kredita (list 24-35), dokument banke o poziciji CHF (list 69), priopćenje za javnost HNB-a o kreditima u CHF (list 72-82), očitovanje HNB-a Trgovačkom sudu u Zagrebu (list 90- 92), ovjerenu izjavu zaposlenice tuženoga (list 94-95) te interne upute tuženoga (list 96-108, 126, 136-146), sudsku praksu, stručni članak, nalaz i mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja (list 331-335), dopunsko vještačenje (list 442-444) te je saslušana tužiteljica i svjedok TŽ, djelatnica tuženoga.
7. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila s tuženim kao kreditorom Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznosa od 97.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i to po srednjem tečaju tuženoga za CHF na dan korištenja kredita te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju svakog prvog dana u mjesecu (točka 7. ugovora). Dakle među strankama nije prijeporno da je citiranim Ugovorom ugovorena valutna klauzula kojima je obveza tužitelja vezana uz valutu CHF. Namjena ugovora je prema sadržaju ugovora bila je gotovinski kredit uz hipoteku. Među strankama nije prijeporno ni da je tužiteljica u cijelosti prijevremeno otplatila kredit.
9. Među strankama nije prijeporno ni da se vodio sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača – korisnika kredita protiv više banaka, pa tako i tuženika u kojem je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
10. Među strankama je prijeporno je li tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe, je li dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu ništav, mogu li se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ primijeniti na ovaj slučaj te jesu li odredbe predmetnog ugovora o primjeni valutne klauzule u CHF nedopuštene i ništetne, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, je li tuženik pri sklapanju ugovora o kreditu informirao tužiteljicu o svim rizicima vezanim uz valutnu klauzulu te je li tužiteljica na temelju adekvatnih informacija pristala na rizik dizanja kredita u CHF, visina tužiteljičinog potraživanja te tijek zakonskih zateznih kamata, postoji li obveza tužitelja na povrat tuženiku negativnih tečajnih razlika, te je li nastupila zastara tuženikovog potraživanja.
11. Prema članku 3. stavku 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
12. Iz iskaza tužiteljice od 7. svibnja 2024., proizlazi da je po zanimanju medicinska sestra te da je kredit digla u osobne svrhe radi nadogradnje i adaptacije kuće u kojoj živi sa obitelji. Tuženik na ročištu nije prigovarao istinitosti iskaza tužiteljice. I iz samog ugovora proizlazi da se tužiteljica kao ugovorna strana pojavljuje kao fizička osoba, a ne unutar svoje obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik osim paušalnog navoda da tužiteljica nema status potrošača svoje tvrdnje nije dokazao niti je na tu okolnost u ovom postupku nudio dokaze. Ni okolnost koju tuženik navodi da su druge osobe vršile uplate rata za tužiteljičinu kreditnu obvezu ne može dovesti do zaključka da tužiteljica u ovom postupku nije aktivno legitimirana. Tužiteljica u svom iskazu ne osporava uplate rata kredita druge osobe (njenog supruga koji je i sudužnik) već jasno navodi da su sve uplate vršene u njeno ime i za njen račun. Kako su sve uplate po navedenoj kreditnoj obvezi prema stanju spisa izvršene u ime i za račun tužiteljice to je tužiteljica legitimirana tražiti povrat više plaćenoga.
13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim, i u dijelu u kojem navodi da prilikom pregovora i potpisivanja ugovora o kreditu od djelatnice banke nije dobila nikakva upozorenja o mogućem rastu tečaja, od čega ovisi promjena tečaja odnosno o riziku podizanja kredita koji je vezan uz valutu CHF, te da joj je djelatnica banke samo predočila da uzimanjem kredita u CHF može dobiti veći iznos kredita od onoga koji bi joj bio odobren u EUR ocjenjujući ga istinitim i logičnim. Iskazom djelatnice banke TŽ, nije doveden u sumnju iskaz tužiteljice jer i iz tog iskaza proizlazi da se svjedokinja ne sjeća je li spomenula tužiteljici razlike u riziku podizanja valute u EUR i CHF (u odnosu na regulativu HNB-a), da je veći iznos kredita tužiteljica mogla dobiti u CHF nego u EUR-u, da nije mogla pojasniti klijentici manju kamatnu stopu za kredite u CHF te da se ne sjeća je li u brošuri bio graf sa povijesti kretanja tečaja CHF-a. Dakle iz iskaza svjedokinje ne može se izvesti zaključak da je tužiteljica dobila adekvatnu informaciju o specifičnostima i rizicima dizanja kredita vezanoga uz CHF.
Iz navedenoga, te okolnosti da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem, ovaj sud zaključuje da tužena kao visoko specijalizirana bankarska institucija nije adekvatno prilikom pregovora oko sklapanja kredita informirala tužiteljicu kao potrošača o tome što znači ugovaranje kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF niti o potencijalnim rizicima ugovaranja kredita vezanim za valutu CHF, niti su o samoj valutnoj klauzuli stranke pojedinačno pregovarale pa se ne može prihvatiti tvrdnja tužene iz odgovora na tužbu o adekvatnoj informiranosti tužiteljice prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.
14. U odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošaća. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj: Pž- 6632/17 kojom je odbijena između ostalih i žalba ovdje tuženika protiv naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
15. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koji status prema stanju spisa ima i tužiteljica, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor u ovom postupku) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditu uz ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula o kojoj se u postupku odobrenja kredita nije pregovaralo.
16. Člankom 502c Zakona o parničnom postupku (određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe, te se na temelju te odredbe osim na stranke koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna zaštita primjenjuje i na druge stranke- potrošače. Riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude. No pored navedenoga iz okolnosti ovog konkretnog predmeta, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice (koji tuženi nije osporio) jasno i nedvosmisleno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli i eventualnom rizicima i posljedicama za tužiteljicu među strankama prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pregovaralo. Stoga se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje iz citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnom sporu.
17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača napominje se da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za odluku u kolektivnom sporu, ali u tom slučaju teret dokaza je na tuženiku, a u ovom sporu tuženik nije dokazao da se upravo s tužiteljicom u vrijeme i prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o uvjetima i rizicima koje nosi kredit vezan uz valutu CHF jer to ne proizlazi iz iskaza svjedoka, a okolnosti koje navodi o postojanju letaka ne znači da su tužiteljici i pojašnjeni stručni pojmovi u odnosu na kredit uz valunu klauzulu vezanu uz CHF i njihov utjecaj na visinu njene financijske obveze. Dakle tuženik nije dokazao da je tužitelj kao potrošač dobio relevantne informacija za donošenje razborite i informirane odluke prilikom dizanja predmetnog kredita pa se u okolnostima ovog slučaja treba primijeniti direktan učinak iz naprijed navedenih presuda koje su vođene u kolektivnim sporovima zaštite potrošača.
18. Osim toga u odnosu na odredbe kojima je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošačima, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su banke svjesno propustile informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
19. Time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik bez da je tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima koje sa sobom nosi ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a što mu je kao visoko specijaliziranoj financijskoj instituciji bilo poznato, rizik takvog potrošačkog kredita prebacio isključivo na tužiteljicu. Pri tom treba imati na umu da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru u smislu članka 295. ZOO koji se sastavlja za veći krug korisnika kredita što govori u prilog tome da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovora, a time ni na sadržaj ovdje prijepornih odredbi jer se radi o odredbi sadržanoj na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
20. Prema ocjeni suda pravilno navodi tužiteljica da su odredbe Ugovora vezane uz valutnu klauzulu nepoštene i protivne kogentnim odredbama iz članka 81. i 82. ZZP-a, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost prema članku 87. ZZP. Naime razmatrajući okolnosti ovog slučaja kroz test poštenosti ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije informirao tužiteljicu kao svog klijenta o tome o čemu ovisi promjena odnosno rast tečaja CHF, da tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti razloge za rast tečaja, a u samom ugovoru način promjene tečaja nije određen niti je odrediv. Stoga je trebalo utvrditi da je predmetni Ugovor o kreditu u dijelu točke 2. i u dijelu članka 7. Ugovora ništav te odlučiti kao u točci I izreke ove presude.
21. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz CHF u skladu s jednostranom odlukom tuženoga ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi. Ništavost ugovornih odredbi za posljedicu ima obvezu ugovorne strane vratiti drugoj strani ono što je na temelju takvih ništavih odredbi primila, a što proizlazi iz članka 323, a u vezi s člankom 1111. ZOO.
22. Tužiteljica, suprotno tvrdnjama tuženoga, nije osporavao dopuštenost primijenjene valutne klauzule iz članka 395. ZOO već je tvrdio da je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primijenio predmetnu ugovornu odredbu. Navedeno proizlazi i iz utvrđenja iz naprijed navedenog kolektivnog spora ali i iz okolnosti konkretnog slučaja.
23. Ovdje treba navesti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a što proizlazi iz članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO) pa tužiteljica može tražiti da se tužbom utvrdi da su odredbe konkretnog ugovora ništetne.
24. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja. Naime podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara tužiteljevog potraživanja (predmet P-1401/2012) koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 odnosno od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu (koji predstavlja individualni restitucijski zahtjev utemeljen na odlukama iz kolektivnih sporova), podnesena 21. lipnja 2022. to između ta dva datuma (14. lipanj 2018. i 21. lipanj 2022.) nesporno nije prošao opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO
25. Pored navedenoga ovaj sud je imao na umu i obvezujuće pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok,u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga i neovisno od kolektivne tužbe, zastara nije nastupila, jer je tek u ovom postupku odlučeno o ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora na temelju kojeg tužiteljica traži isplatu.
26. Pri tom Sud napominje da nisu osnovani navodi tuženika da se tužiteljica u ovom postupku ne može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, zbog toga što ne potražuje naknadu štete, jer iz pravilnog tumačenja odredbe članka 502. c ZPP-a proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste i oblike kompenzacije koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo naknadu štete, već i stjecanja bez osnove što tužiteljica ovom tužbom potražuje. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o postupku naknade štete to nije osnovan ni navod tuženika da u ovom postupku treba primijeniti trogodišnji rok zastare.
27. No i pored postojanja pravomoćno okončanog kolektivnog spora čiji učinci se primjenjuju u ovom sporu napominje se da i iz dokaza provedenih u ovom postupku proizlazi da se o prijepornim naprijed citiranim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljica nije dobila adekvatne informacije o riziku podizanja kredita u CHF, te da nije mogla utjecati ni na sadržaj ugovora kao i da se radi o tipskom ugovoru tuženoga. Tuženik u ovom postupku nije dokazao svoje tvrdnje (da se o rizicima valutne klauzule pregovaralo i da je tužiteljica dobila adekvatne informacije za informiran pristanak za dizanje kredita u CHF). Time tuženik nije dokazao da je ispunio svoju obvezu da informira potrošača o svim parametrima relevantnim za sklapanje ugovora i da u postupku pregovora postupa sukladno zahtjevu dobre vjere. Propuštanjem davanja obavijesti o riziku valute CHF tuženik je u postupku pregovora s tužiteljicom povrijedio načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom na štetu tužiteljice i to u odnosu na određivanje mjesečnog iznosa novčane obveze.
28. Okolnost što je predmetni ugovor javnobilježnički ovjeren ne može nadomjestiti obvezu tuženika kao trgovca da informira potrošača o svim parametrima relevantnim za ugovorni odnos odnosno za donošenje odluke na temelju relevantnih informacija na temelju koje bi se mogla predvidjeti visina obveze.
29. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kao razliku između iznosa obračunatih na temelju promijenjenog tečaja CHF koji je primijenjen pri otplati pojedinih anuiteta i tečaja CHF po kojem je kredit iskorišten i koji je naveden u Ugovoru. Dakle radi se o razlici između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjeni tečaja valute CHF i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF koji je naveden u ugovoru.
30. Tuženik je u ovom postupku u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja koji se odnosi na utjecaj negativnih tečajnih razlika na visinu potraživanja u ovom postupku nije razmatran, a koji je specificirao u podnesku od 10. rujna 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja.
31. Pri tom je prema shvaćanju ovog Suda radi utvrđivanja opsega tužiteljičinog potraživanja potrebno uračunati i negativne razlike, odnosno razdoblja kada je tužiteljica zbog ništetnih odredbi plaćao niže iznose nego što je trebao, jer se tek uzimanjem u obzir i negativnih razlika dolazi do pravilnog iznosa koji je tuženik stekao bez osnove uslijed primjene ništetnih odredbi, a što će biti dalje detaljno pojašnjeno. 32. Prema pravnom shvaćanju ovog suda pravni odnos kod vraćanja stečenog bez osnove, zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno odredbi o vezivanju valute glavnice za CHF nužno je razmatrati kao jedinstveni pravni odnos pri čemu je svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 323. st 1. ZOO. Stoga kada jedna ugovorna strana traži isplatu preplaćenog iznosa radi ništavog dijela ugovornih odredbi (tečaj CHF) treba uzeti u obzir i eventualne koristi koje je ista ta strana stekla zbog istih tih ništavih ugovornih odredbi jer se kod stjecanja bez osnove i zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove radi o pravnom poslu čiji se izvanugovorni učinci stjecanja bez osnove jedinstveno i istovremeno odnose na obje ugovorne strane ako su obje ugovorne strane od takve ništetne ugovorne odredbe stekle i korist. Stoga prilikom izračuna visine preplate treba uzeti u obzir negativne razlike nastale zbog nižeg tečaja CHF kada tuženik istakne prigovor radi prebijanja kao u ovom sporu.
33. Ovdje treba navesti da ništavost kao posljedica nepoštenosti ugovorene odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe i ta odredba je ništava od svog početka (ex tunc). Utvrđivanje ništavosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije kao da takve odredbe nije ni bilo, što u konkretnom slučaju znači da obje ugovorne strane trebaju imati pravo na uspostavu situacije kakva bi bila da ništavog dijela ugovorne odredbe nije ni bilo.
34. Pri tom nije osnovan prigovor zastare tuženikovog potraživanja jer je tek ovom presudom utvrđena ništavost odredbe iz kojeg potječe i tuženikovo potraživanje te tuženik jednako kao i tužitelj ima pravo na uspostavu stanja koje bi postojalo bez ništave odredbe.
35. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule u CHF, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja; nalaz i mišljenje (list 331-335) i u nadopuna nalaza i mišljenja (442-444) . Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupna preplata (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila) po osnovi valutne klauzule 23.689,20 eur, a kada se u obzir uzmu svi iznosi dakle i pozitivni i negativni-prebijeno, da ukupna preplata iznosi 23.534,83 EUR-a. Iz dopunskog nalaza i mišljenja proizlazi da u slučaju uzimanja u obzir potraživanja tuženika kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, preplata tužitelja prema tuženiku počinje u anuitetu 23 u iznosu od 52,85 EUR-a.
36. Na sam izračun vještaka stranke nisu imale prigovore već su sukladno istome specificirale svoja potraživanja.
37. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao i dopunu vještačenja jer je izrađen stručno, jasno te je i dostatno obrazložen i u cijelosti sačinjen sa zadatkom vještačenja.
38. Dakle ovdje se radi o pravodobno podnesenoj tužbi i pravodobnom prigovoru radi prijeboja koji su konačno specificirani nakon dostavljenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka.
39. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev specificiran u podnesku od 6. prosinca 2021. u odnosu na glavnicu i tijek zakonske zatezne kamate uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa je sud u točki II izreke presude u skladu s člankom 338 st 3. ZPP i članom 1111 ZOO-a utvrdio da postoji tužiteljeva tražbina u iznosu od 23.689,20 eura kao i da tužitelj prema članku 1115 ZPP ostvaruje pravo i na zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos teku od dana kad je tužitelj te iznose platio odnosno od dana kada ih je tuženi stekao.
40. U odnosu na prigovor tuženika koji se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata kao i prigovora da valutna klauzula na podliježe testu poštenosti, ovdje treba napomenuti da je u okviru kolektivnog spora izvršen test transparentnosti i poštenosti te je pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2018 utvrđeno da je valutna klauzula u potrošačkim ugovorima nepoštena i ništetna, a navedeno utvrđenje ima direktan učinak u pojedinačnim postupcima. Nadalje, upravo tuženik je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe o kojoj tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati pa je stoga nepošten stjecatelj pa duguje zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
41. Tužitelj je pak za vrijeme otplate kredita zbog primijenjene ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak tuženiku u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog platio 154,37 EUR-a manje nego što bi platio da se na dan plaćanja primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita pa je tužitelj dužan tuženiku na temelju članka 323. st. 1. ZOO isplatiti taj iznos koji je, time što ga nije platio tuženiku, zapravo stekao bez osnove, odnosno zbog osnove koja je otpala nakon što je u ovom postupku taj dio ugovorne odredbe utvrđen ništavim. Tuženik na pojedine iznose ukupnog potraživanja ostvaruje pravo na zakonske zatezne kamate na temelju čl. 1115 ZOO koje teku od dana kad je tužitelj izvršio isplate po nižem tečaju na dan isplate kredita zbog čega je ovaj sud u točci III utvrdio postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 154,37EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose manje plaćenoga teku od plaćanja do isplate.
42. U točci IV izreke presude izvršeno je prebijanje tužiteljeve tražbine utvrđene u točci II izreke u iznosu i tuženikove tražbine utvrđene u točci III izreke presude u iznosu pa je u točci V tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos koji nije prebijen i to u ukupnom iznosu od 23.534,83 eur-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose (navedene u dopunskom nalazu i mišljenju) teku od plaćanja do isplate.
43. Slijedom navedenoga, a budući da je tužitelj zatražio po osnovi preplate obveze iznos od 23.689,20 EUR-a, koji je vještačenjem utvrđen kao iznos preplate kada bi se samo uzela u obzir razdoblja kada je tečaj bio viši od početnog, temeljem članka 323. stavak 1. ZOO, a da je tuženik istaknuo prigovor prijeboja tako da traži da se tražbina tužitelja prebije sa njegovom tražbinom koju ima prema tužitelju s osnova negativnih razlika u iznosu od 154,37 EURA-a to je ovaj Sud nakon što je izvršio prijeboj navedenih tražbina naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.534,83 EUR-a, s tim da kad se izvrši prijeboj navedenih tražbina, prvi iznos preplate koji bi tužitelju na temelju povrata pripadao bio bi onaj plaćen 12. ožujka 2009. (23. anuitet) i to u umanjenom iznosu odnosno u iznosu od 52,82 EUR-a. a dalje u iznosima koje je vještak naveo u svom nalazu i mišljenju.
44. Nakon što je izvršeno prebijanje tražbina odbijen je dio tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražbina tužiteljice prebijena s tražbinom tuženika za iznos od 154,37 EUR-a kao u točci VI izreke ove presude.
45. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 2. i članku 155. ZPP-a. Tužiteljica je u ovom postupku potraživao iznos od 23.689,20 Eura, a dosuđeno je 23.534,83 eura, tako da ima uspjeh u sporu 99,30%. S obzirom na postotak uspjeha tužiteljice, dosuđen joj je trošak bez umanjenja za minimalni uspjeh u sporu tuženoga.
46. Tužiteljici je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 7. siječnja 2025.
Opravdani trošak tužiteljice sastoji se od troška financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR-a, sudske pristojbe na tužbu od 149,11 EUR-a, trošak odvjetničke nagrade za sastav tužbe u iznosu od 500 EUR-a prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. dalje OT) troška sastava podnesaka od 11.04.2023., 16. 09 2024., prema Tbr 8/1 OT po 500,00 eura za svaki podnesak. Ovdje treba navesti da iako tužiteljica nije imala odobrenje u smislu članka 299a ZPP-a da je sud te podneske ocijenio svrsishodnim za razjašnjenje ove pravne stvari. Tužiteljici je dosuđen i trošak za sastav podneska od 20. studenoga 2024. u iznosu od 50,00 EUR-a prema Tbr 8.4. Tarife. Naime, navedenim podneskom tužiteljica je samo uskladila visinu tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa se ne radi o podnesku i visini naknade u smislu članka 8.1. Tarife. Tužiteljici je dosuđen i trošak pristupa ročištu 20.4.2023. i raspravama 25.5.2023. i 7.1.2025. prema Tbr 9/1 OT u ukupnom iznosu od 1.500,00 EUR-a, a za pristup ročištu od 3. 05. 2024. prema Tbr 9/2 OT u iznosu od 250 EUR (50% naknade) što čini ukupni opravdani trošak od 3.749,11 Eura-a zajedno sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st 3 ZPP, tekućim od dana donošenja presude do isplate.
47. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak za podnesak od 2. lipnja 2023. jer tužiteljica za isti nije imala odobrenje u smislu članka 299a ZPP-a te što se suštinski radi o podnesku u kojem se ponavljaju navodi iz podneska od 11. travnja 2023. za koji je tužiteljici priznat trošak. Nije priznat ni zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na e-Oglasnoj ploči isti dan pa ovaj trošak nije potreban u smislu člana 155 ZPP-a.
U Svetom Ivanu Zelini, 19. veljače 2025.
S u d a c
Žanet Vidović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
Dna presudu
-tužiteljici po pun.
-tuženiku po pun.
