REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-822/2024-41

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GMG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Petri Sokač, odvjetnici u Križevcima, Trg J.J. Strossmayera 28, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 19. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnica stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude zbog bolesti suca, dana 19. veljače 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB : 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužiteljici GM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ukupni iznos od 6.158,12 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 6.113,55 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine, pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se obračunava sukladno odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio sporednog zahtjeva tužiteljice kojim je zatražena zatezna kamata i na novčani iznos od 44,57 Eura (koja svota predstavlja obračunatu zateznu kamatu), počevši od 01. listopada 2015. godine, pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.472,25 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 19. veljače 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se obračunava sukladno odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.472,25 Eura, do zatraženog iznosa od 2.722,25 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 250,00 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 250,00 Eura, od 19. veljače 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 20. svibnja 2019. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. U historijatu tužbe je istaknula da su stranke sklopile u bjelovarskoj poslovnici banke, Ugovor o namjenskom kreditu broj 342/05, kreditna partija 7102774053, dana 13. kolovoza 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je potvrdila javna bilježnica Slavka Marković u [adresa] i solemnizirala tu privatnu ispravu dana 16. kolovoza 2005. godine, pod brojem OV-460/2005. Tužiteljica tvrdi da je banka stavila njoj na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti 45.417,67 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita, te da se tužiteljica u svojstvu korisnice kredita obvezala vratiti taj iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Kredit je trebala vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima (prvi je iznosio 383,04 CHF) uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, kao i interkalarnu kamatu. Tužena je tužiteljici uručila otplatni plan iz kojeg je vidljivo da je na dan stavljanja kredita u otplatu – 25. kolovoza 2005. godine, tužiteljici isplaćeno 45.417,67 CHF, odnosno 215.126,43 kuna i to prema tečaju koji je iznosio 4,736624 kn/chf.

3. Tužiteljica je navela da je s tuženikom sklopila i Dodatak Ugovora o kreditu dana 18. siječnja 2016. godine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015), kojim je navedeni kredit bio konvertiran u valutu Eura. Međutim, tužiteljica smatra da tom konverzijom nije došlo do potpune restitucije i da ima pravo tražiti unatoč konverziji povrat preplaćenih iznosa mjesečnih rata koje je tužena samovoljno podizala zbog nepošteno povećane kamatne stope, ali i zbog ništetne valutne klauzule. Tužiteljica u tom smislu smatra da bi se sporni kredit trebao pretvoriti u kunski uz ugovorenu fiksnu kamatnu stopu, radi utvrđenja preplaćenih iznosa, te je istakla da je prvi anuitet dospio na naplatu dana 01. listopada 2005. godine, ali i da je tužena tijekom otplate kredita višekratno mijenjala visinu kamatne stope (koje promjene su bile specificirano navedene u točci III. historijata tužbe).

4. Pozivajući se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i Zagrebačka banka d.d., Zagreb u razdoblju od 10. rujna 2003. godine, do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

kolektivne interese i prava potrošača, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužitelj tvrdi da je ta presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Ujedno navodi da je VSRH dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom brojRev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je zauzeo i stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS je donesena 13. lipnja 2014. godine), kao i da su pri tome ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovoranja ništetne ugovorne odredbe.

5. Tužiteljica je također istakla, da je pravomoćnom presudom VTS broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u točci I., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tužena Zagrebačka banka d.d. Zagreb, u razdoblju od 01. travnja 2005. godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da pri zaključivanja i u vrijeme zaključivanja tih predmetnih ugovora nisu kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

6. Tužiteljica smatra da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO), a sve u vezi čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO, upućujući ujedno i na sadržaj čl. 502. a. i c. ZPP, kao i na sadržaj čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07 i 79/09), ali i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 41/14 i 110/15). Tužiteljici je banka dostavila zatraženu dokumentaciju i tužiteljica je na temelju iste u tužbi istakla određen novčani zahtjev na isplatu iznosa od 45.995,00 kuna, sa zateznom kamatom na pojedine iznose i to kao laik, bez potrebnog ekonomskog znanja, pri čemu nije bila u mogućnosti postaviti točan i specificiran zahtjev, ali je predložila da joj se nakon knjigovodstvenog vještačenja, omogući u daljnjem tijeku postupka, korekcija visine tužbenog zahtjeva.

7. Napokon, tužiteljica je uputila u historijatu tužbe i na činjenicu da je VSRH, donio odluku povodom izvanredne revizije broj Rev-2868/2018, kojom je utvrdio kako korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite konvertirali u Euro prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele, a što će se dokazati vještačenjem na općinskim sudovima, te je podsjetila da je VSRH u toj odluci izričito utvrdio da činjenica kako je potrošač sklopio dodatak ugovora o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

valutnu klauzulu Euro, ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

8. Slijedom navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužiteljica na temelju ništetnih navedenih odredaba istaknutog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, predlaže da se obveže tuženika da joj isplati iznos od 45.995,00 kuna sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose koje je konkretizirao tužbenim zahtjevom.

9. Međutim, nakon što je izveden dokaz financijskim vještačenjem, tužiteljica je visinu svog tužbenog zahtjeva uskladila sa matematičkim izračunom vještaka i podneskom od 12. studenog 2024. godine, predložila da se tuženiku naloži da isplati tužiteljici iznos od 6.158,12 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, a na koji način je tužba bila preinačena promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva jer je početnim zahtjevom tužiteljica predložila da joj tuženik isplati iznos od 45.995,00 kuna sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose koje je konkretizirao tužbenim zahtjevom.

10. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, tužiteljica se podneskom od 07. listopada 2019. godine, posredstvom svoje odvjetnice, usprotivila tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu, kao neosnovanim. Osim toga, tužiteljica je istim podneskom, posredstvom odvjetnice, sasvim nepotrebno za razrješenje predmeta ovoga spora iznosila svoja pravna stajališta i činjenice o tome da konverzija ne može biti ispravna i proizvoditi pravne učinke (kao da je tužbenim zahtjevom predložila da se cijeli Dodatak ugovora o kreditu utvrdi ništetnim, a ne samo dio odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i kao da je tužbenim zahtjevom tražila da svaka stranka vrati drugoj sve što je primila temeljem ništetnog Ugovora i navedenog Dodatka ugovoru – opaska suca), te da prema stajalištu tužiteljice konverzija ne postoji (ukoliko je tako nešto tužiteljica osobno smatrala ili makar posredstvom svoje odvjetnice jer je nerealno očekivati da pravni laik, poput tužiteljice, samoinicijativno, bez svoje odvjetnice, ulazi u dubioze o tome postoji li ili ne konverzija kredita u konkretnom slučaju, odnosno da li je konverzija pravovaljana, nejasno je zbog čega tužiteljica, posredstvom odvjetnice, tužbenim zahtjevom nije tražila utvrđenje ništetnosti cijelog Dodatka ugovora o kreditu, te isplatu svega što je platila temeljem tog Dodataka – opaska suca). Istim podneskom je tužiteljica posredstvom odvjetnice čak našla smislenim obrazlagati zbog čega to uopće smatra da konverzija ne postoji, iako predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice nije imao baš nikakve veze sa konverzijom i na taj način se sud sasvim bespotrebno opterećuje tvdnjama, idejama ili navodima koji nemaju baš nikakve veze sa predmetom spora. (naime, tvrdnje o tome da su valutna klauzula i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, bitni sastojci ugovora, te da u slučaju ništetnosti tih bitnih sastojaka ugovora, cijeli Ugovor sam po sebi ne može konvertirati u valutu Eura i da je stoga ništetan i cijeli Ugovor i Dodatak ugovoru, bi bile smislene i imale svrhu da se iznose u parničnom postupku, da je kojim slučajem predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica predložila da se deklarira ništetnost cijelog Ugovora i cijelog Dodataka ugovoru, ali i da je kondemnatornim zahtjevom tražila da tuženik vrati tužiteljici baš svaki novčani iznos koji je primio po osnovi otplate ništetnog Ugovora i Dodataka ugovoru o kreditu, ovako su te tvrdnje sasvim besmislene ili bespredmetne – opaska suca).

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

11. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, ali i u pogledu visine, osporivši i izrađeni, te uz tužbu dostavljeni matematički "Izračun preplaćene kamate i obračunate tečajne razlike po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 342/05 (kreditna partija broj 7102774053)". Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve novčane iznose koji se potražuju, a koji su dospjeli prije 21. svibnja 2014. godine.

12. Također, tuženik je naveo da je sporni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), obzirom da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu dana 18. siječnja 206. godine, kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF valute u kredit s valutom Eura. Shodno tome, tuženik nakon što je istakao što se sve postiže konverzijom kredita u smislu ZIDZPK/15, smatra da su svi iznosi koje je tuženik platio po CHF kreditu, uključujući i one koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje navedenog kredita u valuti Eura. Tuženik je pojasnio i da je prilikom konverzije kredita u valutu Eura, iznos koji je tužiteljica bila preplatila (2.174,88 Eura) uzet u obzir, prilikom namirenja budućih anuiteta (čl. 6. Dodatka ugovora), zbog toga tuženik smatra kako je tužiteljičina kreditna obveza u valuti Eura namirena i novčanim iznosima, koje tužiteljica potražuje u ovoj parnici. U suprotnom situacija na strani tužiteljice, kod izračuna konverzije kredita, ne bi bila utvrđena kao u konkretnom slučaju, kada je utvrđen dug po Euro kreditu od 33.018,88 Eura, ali i preplata od 2.174,88 Eura, odnosno 16.598,85 kuna, koja je korištena za buduće anuitete Euro kredita.

13. Tuženik naime smatra da nije bilo dopušteno u konkretnom slučaju, prilikom izračuna konverzije, tužiteljici priznati iznose po pojedinim anuitetima iz fiksnog otplatnog plana u CHF, po početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, za cijelo vrijeme razdoblja otplate kredita do trenutka konverzije, te početni tečaj za CHF.

14. Tuženik smatra da je na tužiteljici bio teret dokaza u ovoj parnici da svi plaćeni iznosi s njezine strane tijekom otplate kredita u valuti CHF, nisu obuhvaćeni konverzijom ugovora u valutu Eura, te se poziva na sudsku praksu, kao opravdanost svojih tvrdnji, Županijskog suda u Splitu iz odluke broj Gž-239/2017, Županijskog suda u Osijeku iz odluke broj Gž-1657/2016, Županijskog suda u Karlovcu iz odluke broj Gž- 477/2017, Županijskog suda u Slavonskom Brodu iz odluke broj Gž-834/2016, ali i Županijskog suda u Varaždinu iz odluke broj Gž-1474/2017, odnosno koprivničke službe Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-794/2018-2 od 25. ožujka 2019. godine.

15. Podneskom od 10. listopada 2019. godine, osim što je potpuno nepotrebno ponovo iznosio direktno ili indirektno neke već iznesene činjenice u vezi konverzije kredita, kao u odgovoru na tužbu, tuženik je uputio da je tužiteljica imala slobodu izbora i da nije morala prihvatiti ponuđenu joj konverziju ugovora u valutu Eura, pokušavši ujedno dezavuirati pravna stajališta iz pravomoćnih odluka donesenih u tzv. kolektivnom sporu koje se tiču ništetne valutne klauzule i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz svih ugovora koje je tužena banka sklapala u navedenom razdoblju istaknutom u tim odlukama, koja pravna stajališta je tuženik pokušao dezavuirati i drugim podnescima – primjerice onim od 07. veljače 2020. godine. Tuženik smatra da tužiteljica, nakon što je prihvatila konverziju i sklopila (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

navedeni dodatak ugovoru, nema pravo ponovo tražiti preplaćenih obveza koje su joj već obračunate i priznate prilikom konverzije prema ZIDZPK/15.

16. Podneskom od 07. veljače 2020. godine, tuženik je osporio tužiteljici svojstvo potrošača ili da je sporni Ugovor potrošački ugovor (ne nalazeći pri tome, bitnim da istakne o kakvom se to ugovoru onda radilo ukoliko ne o potrošačkom i na koji je to način tuženik uopće tretirao tužiteljicu kada je ova podnijela zahtjev za kredit, ukoliko ne kao potrošača – opaska suca), istaknuvši da se tužiteljica neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača, navevši da se te presude uopće ne odnose na konvertirane CHF kredite, a čak i da se odnose, tuženik tvrdi da su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog potrošača. Tuženik se pri tome pozvao i na praksu u vidu tada nepravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj P-1980/19 od 08. studenog 2019. godine, dio obrazloženja koje nepravomoćne prvostupanjske presude je čak našao smislenim citirati (unatoč tome, što je kasnije povodom žalbe koju je tužitelj podnio protiv te prvostupanjske presude, Županijski sud u Vukovaru, svojom odlukom broj Gž-166/2020-2 od 15. prosinca 2020. godine, ukinuo tu presudu Općinskog suda u Splitu broj P-1980/19 od 08. studenog 2019. godine – opaska suca).

17. Nakon što je tužiteljica istakla konačni novčani zahtjev podneskom od 12. studenog 2024. godine, tuženik se podneskom od 12. prosinca 2024. godine, protivio preinaci tužbe tužiteljice, našavši primjerenim prigovarati po vještaku utvrđenim, samo tzv. pozitivnim razlikama ili onome što je tužiteljica više platila u odnosu na tečajnu razliku, a ne i onome što je platila manje, zbog tečajnih razlika. Pored protivljenja preinaci tužbe, tuženik je u slučaju da sud dopusti takvu preinaku, istakao i prigovor zastare na sve preinačene iznose (pri čemu očito odvjetnik tuženika nije zapravo dokučio da je tužiteljica posredstvom odvjetnice, umanjila visinu svog potraživanja podneskom od 12. studenog 2024. godine, a ne povećala jer takav tuženikov prigovor zastare na sve preinačene iznose bi imao smisla – iako opet ne bi bio osnovan – da je kojim slučajem tužiteljica podneskom od 12. studenog 2024. godine, preinačila tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva ili isticanjem novog zahtjeva uz postojeći, a što inače nije učinjeno jer je tužba bila preinačena samo promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva koji je bio istaknut u kapitaliziranom iznosu na koji je potraživana zatezna kamata, a koji konačni iznos u pogledu visine zahtjeva je bio manji od početno istaknutog). Tim podneskom je tuženik osporio i sporedno potraživanje tužiteljice u pogledu zatražene zatezne kamate od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, smatrajući da u slučaju osnovanosti glavnog zahtjeva, tužiteljici može pripasti zatezna kamata samo od dana podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne od 01. listopada 2015. godine.

18. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 13.08.2005.g., po kreditnoj partiji broj 7102774053 (list 9-14, u daljnjem tekstu: Ugovor), otplatni plan po tom Ugovoru (list 15-20), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102774053, datiran sa 16.05.2019.g. (list 21), Dodatak ugovoru o kreditu od 18.01.2016.g. (list 22-28), izvadak iz knjige položenih ugovora za nekretninu iz [broj poduloška] / zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 24 i 31-32), obavijest o izračunu efekata konverzije od 18.01.2016.g. (list 26), podatke tuženika o kamatnoj stopi (list 27-30), promet po kreditu (list 33-41, 69-79), matematički izračun tražbine tužitelja (list 42-46), dopis tuženika od 12.11.2015.g. (list 55), izračun konverzije (list 57-62), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015.g.

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

(list 63), pregled otvorenih stavki po spornom kreditu na dan 30.09.2015.g. (list 65), Prijedlog tuženika u vezi izmjene spornog Ugovora (list 67), Izvještaj KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14.11.2015.g. (list 92-94), sudsku praksu u vidu raznovrsnih odluka (list 97-103, 113-122, 157-158), te nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 23.10.2024.g. (list 184-202).

19. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 123-124) u svojstvu stranke.

20. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

21. Konačni glavni novčani tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen osnovanim u cijelosti i to kako u pogledu pravne osnove koja se odnosila na ništetne odredbe navedenog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a također i u pogledu istaknute visine novčanog potraživanja tužiteljice, zbog tih ništetnih odredaba navedenog Ugovora. Samo je manji dio sporednog zahtjeva tužiteljice istaknutog u vezi isplate zatezne kamate ocijenjen neosnovanim.

22. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 45.417,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 156 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50 %, uz navedenu namjenu kredita: kupnja stana,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je do dana 01. siječnja 2014. godine, uvijek povisio u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo na povećanje visine mjesečnih anuiteta otplate kredita i to tijekom otplate kredita,

- da je tužiteljica otplatila taj kredit prijevremenom isplatom ostatka duga tijekom 2016. godine,

- da je predmet ove parnice novčano potraživanje tužiteljice u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope,

- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 12. studenog 2024. godine, zahtijevala isplatu iznosa od 6.158,12 Eura, sa zateznom kamatom na taj ukupan iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, odnosno da je ta novčana tražbina tužiteljice bila utemeljena na ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (a obuhvaćala je i obračunatu zateznu kamatu na mjesečne iznose razlike po navedenim osnovama za razdoblje od dana plaćanja do dana 30. rujna 2025. godine, uz uračunavanje efekta konverzije), polazeći od pravila da pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tzv. kolektivne tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca.

23. Tvrdnje tužiteljice, posredstvom njezine punomoćnice u osobi odvjetnice u navedenom podnesku od 07. listopada 2019. godine, o tome da konverzija ne može biti ispravna i proizvoditi pravne učinke (što inače nema veze sa istinom – opaska suca), zbog ništetnosti odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nisu bile od značaja za predmet ovoga spora jer se u ovoj parnici ne raspravlja primjerice o ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. godine, niti o tome da je tužena banka dužna vratiti i isplatiti tužitelju sve novčane iznose koje je primila temeljem Ugovora i navedenog Dodatka ugovoru o kreditu, pa se perifernim i sasvim nebitnim tvrdnjama tužiteljice sud nije niti bavio jer je u ovoj parnici valjalo izvoditi dokaze na okolnost razrješenja spornih odlučnih činjenica, bitnih za odlučivanje o predmetu spora.

24. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP s obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovora kojim su kreditnu obvezu tužitelja vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi, da li je novčana tražbina tužitelja zastarjela.

25. Nadalje, sporno je bilo da li je tužiteljica uopće ovlaštena s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužiteljice temeljem Ugovora (dakle, kada je njezina obveza bila vezana uz tečaj valute CHF), utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura.

26. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna visina tužbenog zahtjeva, ali i da li je zastarjelo, makar djelomično, potraživanje tužiteljice koje je konačno konkretizirano podneskom tužiteljice od 12. studenog 2024. godine, te je bila sporna i dospjelost tražbine u pogledu potraživanja tužiteljice, koje se odnosilo na zateznu kamatu.

27. Vezano za tuženikov zaključak iz podneska datiranog sa 12. prosincem 2024. godine, koji se odnosio na konstataciju da je tužiteljica za osnovu svoje tražbine u vezi tečajnih razlika uzela samo u obzir izračun sudskog vještaka kojim je ovaj izračunao samo "više" plaćeno u odnosu na tečajnu razliku, a ne i ono što je "manje" plaćeno, te da nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke uzimanje u obzir samo činjenica koje idu u korist tužiteljici, a ne onih koje idu u korist tuženiku, te da na visinu novčane tražbine tužiteljice ne utječu samo eventualno istaknuti prigovor radi prebijanja ili protu tužbeni zahtjev, već i materijalno pravni prigovori, sud ističe da se u ovoj parnici raspravlja isključivo o tužbenom zahtjevu tužiteljice (dakle, o tražbini za koju je oštećena tužiteljica ili o tražbini koju joj je tuženik naplatio na temelju pravne osnove koja je otpala), a ne raspravlja se u ovoj parnici o nekakvim tzv. negativnim razlikama (plaćanju mjesečnih anuiteta u vrijeme kada je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu i u odnosu na onaj, kakav je bio na dan isplate kredita, bio povoljniji za tužiteljicu ili (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019) nepovoljniji za tuženika), tim više što tuženik niti u odgovoru na tužbu, niti u fazi prethodnog postupka nije podnio protu tužbeni zahtjev u vezi isplate iznosa za koji tuženik smatra da je oštećen, niti je u tom smislu podnio prigovor radi prebijanja novčanih tražbina stranaka. Napokon, prošla su vremena kada su mogle egzistirati na području Republike Hrvatske sudske odluke u kojima je zauzeto pravno stajalište da bi sud po službenoj dužnosti, dakle neovisno o podnesenom tuženikovom prigovoru radi prebijanja ili protutužbenom novčanom zahtjevu, trebao samoinicijativno kod utvrđivanje preplaćenih iznosa od strane potrošača ili visine opravdane novčane tražbine tužitelja, na konkretan način "uzeti u obzir i te negativne razlike" (vodeći tako navodno računa o cjelokupnom kreditnom odnosu stranaka) i umanjiti od tzv. pozitivnih razlika, te novčane iznose "negativnih razlika" jer je ta sudska praksa već duže vrijeme napuštena i kroz odluke VSRH, proglašena potpuno promašenom i pogrešnom.

28. Iako je prilikom davanja odgovora na predmet vještačenje, financijski vještak, tabelarno prikazao i navedene tzv. negativne razlike, mimo zahtjeva ovoga suda, za naglasiti je da tuženik u tom smislu nije istakao tijekom ove parnice ili tijekom prethodnog postupka, niti protutužbeni zahtjev u smislu potraživanja nekog određenog novčanog iznosa ili prigovor radi prebijanja (koji bi se odnosio na tzv. negativne razlike, a sasvim je jasno da je svaka banka, pa tako i tužena u kontekstu matematičkog izračuna u mogućnosti izračunati koju svotu potražuje u vezi negativnih razlika, vezano za bilo koji kredit, pa tako i u vezi Ugovora), pa sud tijekom ove parnice nije zbog toga našao potrebnim gubiti vrijeme da utvrđuje nešto što nema veze sa predmetom spora i tužbenim zahtjevom tužitelja, a ponajmanje je kod određivanja predmeta vještačenja našao nužnim da vještaka opterećuje zahtijevanjem da se izračunaju te negativne razlike o kojima se uopće ne raspravlja u ovoj parnici. Pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru iz odluke broj Gž 789/2022-2 od 01. rujna 2022. godine (na koju odluku su se razne banke znale pozivati u ovakvim istovrsnim parnicama, ali i u parnicama u kojima nije došlo do konverzije kredita u valutu Eura) po kojem je sud trebao po službenoj dužnosti kod utvrđivanja visine preplate povodom tužbenog zahtjeva tužitelja, umanjiti tražbinu tužitelja za svotu koju čine tzv. negativne razlike je inače odavno prestalo egzistirati čak i na nivou tog drugostupanjskog suda, tim više što je u direktnoj suprotnosti tom drugostupanjskom pravnom stajalištu, objavljeno i u praksi zaživjelo suprotno pravno stajalište VSRH.

29. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužiteljica doista bila upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi joj bilo objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita.

30. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

onu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) nezakonitim, upućuje samo na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka.

31. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora o kreditu, te da je tom prilikom tužiteljica prihvatila izračun konverzije kredita od strane tuženika, imajući u vidu da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka ugovoru o kreditu, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima, međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do pravne nesigurnosti građana.

32. Ništetne odredbe svih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine.

33. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tijekom 2005. godine, namjeravala kupiti svoj prvi stan u kojem će živjeti, te je pronašla stan koji je koštao oko 40.000,00 Eura i zato je išla kod tužene banke kod koje je imala tekući račun, da se informira oko mogućnosti realizacije kredita za kupnju stana. Zaposlenici banke je dala do znanja da bi uzela namjenski kredit za kupnju stana i da joj treba svota od 40.000,00 Eura, pa je u razgovoru od zaposlenice banke čula da je najpovoljniji kredit koji joj se može odobriti u valuti CHF, obzirom da je kod tog kredita najmanja kamatna stopa i da su najmanje (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

mjesečne rate za otplatu kredita (rečeno joj je da će rate iznositi oko 1.750,00 kuna mjesečno), premda ju zaposlenica banke nije niti upozorila na nekakve potencijalne rizike realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom. Obzirom da je ta predočena joj visina mjesečne rate za otplatu navedenog kredita, tužiteljici kao prosvjetnom radniku u to vrijeme odgovarala, tužiteljica je pristala na tu ponudu i odlučila sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF. Međutim, iako je u početku mjesečna rata za otplatu kredita iznosila oko 1.750,00 kuna, tijekom otplate je narasla čak do 2.600,00 kuna. Kako je od strane banke bila pozvana da sklopi dodatak ugovora kojim bi svoju obvezu vezala za valutu Eura, to je također prihvatila, a ubrzo nakon realizacije te konverzije kredita je prijevremeno zatvorila svoj dug po tom kreditu sa jednim drugim gotovinskim kreditom. Tužiteljica je navela da nikada ne bi taj kredit sklopila da je u startu znala da će se njezine mjesečne rate za otplatu kredita tako značajno povisiti.

34. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.

35. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica i utemeljila svoj novčani tužbeni zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

37. Dakle, niti nakon dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili bar irelevantne samo stoga što su stranka naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15.

38. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.

39. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 18. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, kojim Dodatkom su utvrdili i određenu preplatu od 16.598,85 kuna, te u vezi koje preplate su sklopili Sporazum o preplati čl. 6. Dodatka ugovora o kreditu na način da će se ta svota na ugovoren način potrošiti za podmirenje budućih rata, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica i izvršavala sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka ugovoru.

40. Nadalje, iz sadržaja Dodatka ugovoru od 18. siječnja 2016. godine, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla.

41. Sasvim je jasno da je ZIDZPK/15 imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).

42. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.

43. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošak – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da osnovni Ugovor nije uopće postojao kada je u ovom slučaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tijekom 2005. godine, do dana sklapanja navedenog Dodatka od 18. siječnja 2016. godine, taj Ugovor vrijedio više od punih 10 godina i imao sve pravne posljedice, kao i oni drugi ugovori o kreditu koje su sklopili mnogi potrošači, kao korisnici kredita, koji nisu sklopili takve dodatke ugovoru i promijenili valutu kreditne obveze. Sudska praksa, međutim, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

45. Prema tome, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu (niti su to mogle) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

46. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

47. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

48. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 RM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

49. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka čak pune dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka od 18. siječnja 2016. godine, nisu mogli u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu RM, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

50. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu G, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

51. Obzirom da je na ovaj način obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

navedenog Dodatka ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. godine, za opstojnost prava tužiteljice kao korisnice kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nisu osnovani ostali tuženikovi prigovori u pogledu pravne osnove.

52. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.

53. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

54. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 20. svibnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

55. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela dana 20. svibnja 2019. godine, odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužiteljici nije istekao niti navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine.

56. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule.

57. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednostrana se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

58. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, predložila da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakla takav formalni deklaratorni zahtjev (a što inače nije niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

59. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužiteljice koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 13. kolovoza 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

60. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara i što bi tuženik i u ovoj parnici nedopušteno i potpuno suvišno htio raspravljati o pravnim pitanjima o kojima se raspravljalo povodom kolektivne tužbe, tijekom kojeg postupka se ujedno neuspješno trudio da dokaže da je podnesena tužba u predmetu P-1401/2012, promašena i da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

61. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

62. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

63. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

64. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

65. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog.

66. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 13. kolovoza 2005. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 13. kolovoza 2005. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica tijekom ovog postupka pozvala na čl. 118. ZZP/14, a indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

67. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

68. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužiteljice po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

69. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužiteljice o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužiteljice bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 17. rujna 2024. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici, obzirom na ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sukladno Ugovoru), odnosno svim utvrđenjima tužene banke kod izračuna konverzije.

70. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 23. listopada 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.417,67 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,50%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 156 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 01. listopada 2005. godine, a slijedećih obveza svakog prvog dana u mjesecu. Pored toga, vještak je naveo da je kredit iskorišten dana 25. kolovoza 2005. godine, a što je po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, predstavljalo tada iznos od 215.383,35 kuna.

71. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 18. siječnja 2016. godine, Dodatak Ugovoru o kreditu, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 9.003,67 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatila konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 2.174,88 Eura ili 16.598,85 kuna (prema srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015.g.).

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

72. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na 3-4 stranici svog pisanog nalaza i mišljenja kada je sve i u kojem postotku, tuženik mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka promijenjena kamatna stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 45.417,67 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 4,50% godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),

- potom je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunate su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t"Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

73. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,390000 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

74. Također, u vezi zadanog mu predmeta vještačenja u dijelu kojim se tražilo očitovanje je li konverzija predmetnog kredita izvršena na pravilan način (u skladu sa zakonskim odredbama), istakao je sljedeće:

- princip konverzije kako je isti propisan, odgovarajućim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015) podrazumijeva da se u obračun uzimaju sva plaćanja od početka inicijalno ugovorene otplate kredita, pa do dana konverzije, osim onih uplata koje su se (tijekom otplate kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF) odnosile na naplaćene zatezne kamate, naknade i troškove koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju), te da

- sve u prethodnoj alineji navedene uplate, prilikom konverzije, pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

- provjera činjenice je li tuženik prilikom obračuna konverzije predmetnog kredita uzeo u obzir sve uplate zahtjeva usporedbu specifikacije svih uplata u kunama koje je korisnik kredita obavio tijekom razdoblja otplate, dok je kredit bio vezan uz valutnu klauzulu CHF, s analitičkim obračunom konverzije.

75. Shodno tome, vještak je izvršio uvid u promet po kreditu (list 33. do 41. spisa) i izračun konverzije predmetnog kredita (57.-65. spisa) iz kojih proizlazi kako su kunske uplate izvršene u razdoblju otplate obveza po CHF kreditu uzete u obzir u iznosu i vremenu (datum) za zatvaranje obveza po odnosnom konvertiranom kreditu, i to na način da su iste preračunavane u EUR primjenom srednjeg tečaja HNB za EUR važećeg na dan stvarne uplate. Vještak je također naglasio kako je imajući u vidu da je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima, te da osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. ZPK. tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK, utvrdio kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate).

76. Unatoč tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. listopada 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.020,56 CHF, odnosno 1.271,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "m" Tabele 1, iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1, iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. listopada 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.841,89 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.158,12 EUR (6.113,55 EUR glavnice i 44,57 Eura, dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

b) ako se promatraju svi iznosi vještak je također na stranici 6 svog nalaza prikazao i naveo što je utvrdio, no prebijanje pozitivnih sa negativnim razlikama, kod utvrđivanja visine tražbine tužiteljice po osnovi ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nije niti bio predmet vještačenja, pa ga sud u ovom obrazloženju ne nalazi potrebnim niti posebno isticati.

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

77. Na ovaj vještački nalaz, tuženik nije imao posebnih primjedbi, već je podneskom od 11. studenog 2024. godine, ustvrdio da su svi matematički izračuni vještaka u pravnom smislu posve irelevantni, slijedom odluka koje je donio VSRH broj Rev- 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (kojim odlukama se na konkretan način ukazuje da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita u ovakvim slučajevima u smislu čl. 19.c st.1 t.6. ZIDZPK/15, nema nakon sklapanja tog sporazuma pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pravo na novčana potraživanja temeljem ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, sklopljenog u valuti CHF jer su se stranke prešutno odrekle svojih tražbina koje su im pripadale po osnovi ništetnih odredbi ugovora i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c. ZIDZPK/15).

78. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na potraživanje tužiteljice temeljem Ugovora, do dana 18. siječnja 2016. godine (kada je sklopljen navedeni Dodatak), ali ta pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

79. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje Dodatka ugovora od 18. siječnja 2016. godine u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja, ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoj stav, kojeg treba obrazložiti, te kojeg eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH.

80. Tužiteljica je pak, posredstvom svoje odvjetnice, podneskom od 12. studenog 2024. godine, prihvatila u cijelosti matematički izračun vještaka, kao nepristran i točan, odnosno utemeljen na pravilima struke, uskladivši visinu svog potraživanja sa tim izračunom, odnosno tražeći da joj tuženik isplati iznos do 6.158,12 Eura ukupno i to sa zateznom kamatom na cijeli taj iznos od 01. listopada 2015. godine.

81. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi na matematički izračun vještaka, vještački izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, te je tužiteljici zbog toga dosuđen taj osnovano zatraženi ukupan iznos od 6.158,12 Eura.

(ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

82. Međutim, kako je iz sadržaja vještačkog nalaza i mišljenja bilo sasvim jasno da se ta ukupna svota sastoji od glavnice u iznosu od 6.113,55 Eura i od obračunate nepodmirene dospjele zatezne kamate od 44,57 Eura, obračunate do dana izračuna konverzije (dana 30. rujna 2015. godine), a ukamaćivanje inače nije dopušteno u pravnom sustavu Republike Hrvatske (čl. 31.st.1, Zakona o obveznim odnosima) jer se ne može u okviru glavnog zahtjeva, pribrojiti glavnom dugu obračunata zatezna kamata i na taj cjelokupni iznos opet potraživati zatezna kamata, već se samo u smislu čl. 31.st.2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata, kao samostalnog potraživanja, mogu zahtijevati zatezne kamate od dana, kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, valjalo je tužiteljici dosuditi pripadajuću i zatraženu zateznu kamatu, odlučujući u granicama tog zahtjeva, samo na iznos glavnog duga od 6.113,12 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, do kojeg datuma je uostalom temeljem ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica tuženiku isplatila taj iznos na temelju pravne osnove – Ugovora – koja je otpala, kada se govori o ništetnim odredbama Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

83. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev, koji nije bio istaknut u deklaratornoj formi tužbenog zahtjeva, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio neformalnog zahtjeva je bio od značaja za preostali formalno istaknuti – novčani, kondemnatorni zahtjev tužiteljice, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužiteljice u vezi isplate iznosa od 6.158,12 Eura ukupno i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužiteljice sa obračunom preplate utvrđene konverzijom, tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici konačno utuženi iznos od 6.158,12 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 6.113,12 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate. Preko tog dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice, istaknut samo i isključivo u vezi zatezne kamate na iznos od 44,57 Eura, od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.

84. Vodeći računa o činjenici da je tužiteljica, objektivno mogla potraživati zateznu kamatu na sve pojedine mjesečne iznose koje je vještak utvrdio u svojoj tabeli, zbroj kojih daje ukupnu svotu od 6.113,12 Eura, računajući od dospijeća pojedinih iznosa sukladno Ugovoru, dakle od prvog dana u mjesecu u odnosu na mjesec plaćanja, za pojedine preplaćene svote jer se iz prometa po kreditu jasno vidi da je tuženik naplaćivao tužiteljici i zateznu kamatu zbog kašnjenja u plaćanju dospjelih rata po Ugovoru, ali da je tužiteljica posredstvom odvjetnice konačno istaknutim zahtjevom potraživala zateznu kamatu na ukupan iznos svoje tražbine po osnovi preplaćenih tečajnih razlika i preplaćenih kamata, uz obračunatu zateznu kamatu na mjesečne iznose razlika utvrđene po vještaku, pri čemu je vještak u okviru odgovora na predmet vještačenja koji mu je bio određen, uračunao i zatraženi efekt konverzije prilikom obračuna ukupne visine novčane tražbine tužiteljice, sud je odlučujući u granicama tako istaknutog zahtjeva mogao jedino udovoljiti tom sporednom zahtjevu tužiteljice u vezi zatezne kamate na taj dio preplaćenog iznosa od 6.113,12 Eura, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude. Pri tome je bilo sasvim suvišno u predmetnom konačnom, novčanom tužbenom zahtjevu tužiteljice, specificirano (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

riječima isticati na što se sve odnosi taj dosuđeni iznos, pa je sud stoga izostavio iz izreke tužbenog zahtjeva te suvišne riječi.

85. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužiteljice koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu na iznos od 6.113,55 Eura, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

86. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jer je zbog toga kada se govori o ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i usvojen novčani zahtjev tužiteljice, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica već isplatila prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno obračunu navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužiteljica treba biti u potpunosti obeštećena uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužiteljice, koja je iskorištena za buduće dospijevajuće obveze tužiteljice po Dodatku ugovora o kreditu, te je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužiteljicu, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.

87. Zahtjev tužiteljice u vezi zatezne kamate na iznos od 6.113,12 Eura, počevši od dana kada je ista zatražena i dosuđena je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužiteljica, po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima, iako je tužiteljica potraživala zateznu kamatu od dana 01. listopada 2015. godine, dakle nakon pojedinih datuma od kada je mogla potraživati zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos), jer su svi navedeni iznosi u nalazu vještaka, zbroj kojih daje svotu od 6.113,55 Eura, upravo stečeni od (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

88. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više od 10-tak redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužiteljice, a ujedno da će se ta odredba periodično dosta mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od određenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužiteljice, bez svake dvojbe, dovoljno određena ili bar odrediva.

89. Kako je tužiteljica, svojim konačnim zahtjevom istakla manju novčanu tražbinu od početno istaknute, neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 12. prosinca 2024. godine, koji se odnosio "na sve preinačene iznose", a vodeći računa o tome da je tužiteljica još u podnesenoj tužbi ukazala na ništetne odredbe Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, te su ujedno neosnovani bili navodi tuženika iz točke 18., podneska od 12. prosinca 2024. godine, o tome da tuženik ne bi bio nepošteni stjecatelj od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta jer je tuženik sam odgovoran za sastavljanje ništetnih odredaba Ugovora, te je neosnovano što tuženik smatra da bi se tužiteljici mogla dosuditi zatezna kamata, samo od dana podnošenja predmetne tužbe ovome sudu.

90. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP jer je neuspjeh tužiteljice isključivo u pogledu zatražene zatezne kamate na svotu od 44.57 Eura, u vezi istaknutog konačnog zahtjeva ocijenjen neznatnim neuspjehom, kao što je ocijenjen neznatnim neuspjehom neuspjeh tužiteljice sa početnim zahtjevom istaknutim u tužbi, pogotovo kada se ima u vidu da je početno utuženi zahtjev u iznosu od 45.995,00 kuna, predstavljao svotu od 6.104,59 Eura, sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos počevši od one na svotu od 11,74 kuna od 10. listopada 2005. godine, pa nadalje, a novo istaknutim zahtjevom je tužiteljica tražila ukupnu isplatu od 6.158,12 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine (dakle, za praktički deset godina manje razdoblje je tražila zateznu kamatu u vezi najstarije predmetne tražbine, što u svom matematičkom zbroju upućuje na zaključak da je njezina novčana tražbina istaknuta u podnesku od 12. studenog 2024. godine, manja od one istaknute u tužbi), a zbog toga dijela s kojim nije uspjela tužiteljica, ne samo da nisu nastali posebni troškovi, nego nisu nastali baš nikakvi troškovi u kontekstu činjenice da je tuženik od početka postupka osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, pa je bilo nužno izvoditi dokaz financijskim vještačenjem u ovoj parnici.

91. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnice tužiteljice iz podneska od 20. prosinca 2024. godine, a primjenom Odvjetničke tarife.

92. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 07. listopada 2019. godine, kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, joj je isto priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 29. listopada 2019. godine, te 12. studenog 2024. godine, priznat je iznos od 400,00 Eura ukupno za oba podneska, a za sastav podnesaka od 28. veljače 2023. godine i od 19. studenog 2024. godine, priznat je ukupan iznos od 100,00 Eura ili iznos od 50,00 Eura po svakome od tih podnesaka u smislu Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife. Nadalje, za (ranije spis broj P-50/2023 i P-461/2019)

zastupanja na ročištima održanim dana 14. listopada 2019. godine, 14. veljače 2020. godine, ali i 19. prosinca 2024. godine, priznat je ukupan iznos od 600,00 Eura ili 200,00 Eura po ročištu.

93. Na ove ukupne opravdane troškove u iznosu do 1.500,00 Eura je priznat iznos od 375,00 Eura po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, te je tužiteljici priznat još i iznos od 597,25 Eura, s kojom svotom je financirala predmetno financijsko vještačenje.

94. Shodno tome, tužiteljici je dosuđen ukupan iznos od 2.472,25 Eura na ime naknade parničnog troška, za zatraženom zateznom kamatom koja joj pripada od dana donošenja ove odluke, dok je preostali zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan.

95. Ova odluka ne sadrži odluku o zahtjevu za naknadu troška u vezi zastupanja tužiteljice na ročištu za objavu presude, niti o zatraženom pripadajućem porezu na taj trošak jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li se uopće punomoćnica tužiteljice pojaviti na predmetnom ročištu za objavu presude, pa će se o tom zahtjevu odlučiti u slučaju potrebe u slučaju da tužiteljica bude zastupana na tom ročištu posredstvom ovlaštene osobe.

U Bjelovaru, 19. veljače 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 20. veljače 2025. godine, a putem ovoga suda.