Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3117/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, te Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici ŽŠ, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d. A. Heinza 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku u OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-30/2023-22 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-30/2023- 22 od 4. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Triglav osiguranje d.d. A. Heinza 4, Zagreb, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 8.014,89 EUR (slovima: osam tisuća četrnaest EUR i osamdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 576,24 EUR od 31. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 3.516,38 EUR od 22. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 3.634,14 EUR od dana donošenja presude do isplate

i to: od 31. ožujka 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. “

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 5.028,80 eura, u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Triglav osiguranje d.d. A. Heinza 4, Zagreb, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 8.014,89 EUR (slovima: osam tisuća četrnaest EUR i osamdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 576,24 EUR od 31. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 3.516,38 EUR od 22. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 3.634,14 EUR od dana donošenja presude do isplate

i to: od 31.3.2017. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužiteljevog zahtjeva u iznosu kojim potražuje isplatu iznosa od 3.624,85 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2016. do isplate te dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 2.875,31 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2017. do isplate.

III. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbija se u cijelosti.“

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 14/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, odnosno zahtjev za povrat iznosa invalidskih mirovina isplaćenih tužiteljevom osiguranika JŠ u razdoblju od početka 2015. do kraja 2018. u ukupnom iznosu od 14.026,94 eura (105.685,98 kuna).

6. Svoj zahtjev je tužitelj utemeljio na odredbi članka 161. u vezi odredbe članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 57/13, 33/15, 120/16, 62/18, 115/18, 119/20, 84/21, 119/22, dalje: ZOMO).

7. U žalbenoj fazi postupka sporna je prvenstveno primjena materijalnog prava.

8. Osnovano žalitelj ističe kako je sud prvog stupnja, u konkretnom slučaju, pogrešno primijenio odredbe članka 161. u vezi odredbe članka 164. ZOMO-a umjesto odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u trenutku kada su vršene isplate mirovina.

9. Naime, sukladno mišljenju žalitelja za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode). Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama revizijskog suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 122/2022-2 od 24. siječnja 2023., te Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

10. Navedenim, u predmetnom slučaju za primijeniti je propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen i to odredbu članka 27. ZOOP-a kojom je propisano:

„1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskoga ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

11. U skladu s jasnim izričajem odredbe članka 27. stavak 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

12. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju do iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

13. Sukladno izraženom pravnom shvaćanju, u konkretnom slučaju ne postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje platiti tužitelju utuženi iznos, a to stoga jer tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog 100% ozljede na radu, čime ne postoji nikakva novčana razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju temeljem članka 27. ZOOP-a.

14. Naime, provedenim vještačenjem, na koje stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je kako je tužitelju rješenjem tužitelja od 28. srpnja 2000. priznata mirovina za slučaj povrede na radu, koja se uredno isplaćuje, pa nema razlike između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

15. Utoliko je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je u pobijanom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev, pa je pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

17. Navedenim, tuženiku je obistinjen slijedeći trošak: za sastav odgovora na tužbu, te podneska od 22. kolovoza 2023., kao i za zastupanja na ročištima od 8. prosinca 2022., 6. lipnja 2022., 25. travnja 2023. i 28. svibnja 2024. iznosi od po 625,00 eura, za trošak vještačenja iznos od 250,00 eura, za pristojbe (za dvije žalbe i odgovor na tužbu) iznos od 403,80 eura, za sastav žalbi iznos od 625,00 eura odnosno ukupno iznos od 5.028,80 eura, dok trošak ostalih podnesaka nije obistinjen jer se radi o ponavljanju već iznesenih navoda i pozivanju na sudsku praksu, čime isti nisu bili nužni, dok na ročišta za objavu presude tuženik nije pristupio.

18. Osnovom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu 19. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi