Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-217/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1420/2019-27 od 18. siječnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banka d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P- 1420/2019-27 od 18. siječnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja ČU kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1420/2019-27 od 18. siječnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreka za iznos od 14.398,03 eura.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1420/2019-27 od 18. siječnja 2019. pod točkom V. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka za iznos od 388,88 eura i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da nadoknadi tužitelju ČU daljnje troškove postupka u iznosu 388,88 eura u roku 15 dana

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da nadoknadi tužitelju ČU daljnje troškove žalbenog postupka u iznosu 48,75 eura u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 86287/05 od 29. kolovoza 2005. zaključen između tužitelja i tuženika sa zahtjevom tužitelja da mu tuženik isplati 456.852,43 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačni iznos anuiteta teku od plaćanja do isplate (točka I. izreke), utvrđeno je da su ništetne (ispravo: ništave) odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 11.386,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka III. izreke presude), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.111,55 eura (točka IV. izreke) i odbijen je preostali zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu 14.786,91 eura (točka V. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka II., III. i IV. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sadržajno ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer se u toči II. izreke ne može utvrditi koje točno odredbe Ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule sud utvrđuje ništavima. Ističe da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva i proturječi razlozima presude. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 311,07 eura i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 177,85 eura.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki V. izreke presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu točku V. izreke i u cijelosti dosuditi zatraženi trošak. Za sastav žalbe zahtijeva trošak u iznosu 248,85 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 132,72 eura.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava sve žalbene navode, predlaže žalbu odbiti i zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 248,86 eura i trošak sudskih pristojbi za odgovor na žalbu.

5. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

6. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

7. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 186. ZPP-a jer da se iz točke II. izreke ne može utvrditi koje članka Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu sud utvrđuje ništavim i u kojem dijelu. Naime, člankom 186. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužbeni zahtjev treba biti određen što znači da mora biti konkretno i svestrano određen u objektivnom smislu u pogledu predmeta spora. Tužbeni zahtjev je neodređen ako se sudu prepušta da sam „presudi“ s obzirom na činjeničnu osnovu spora. U konkretnom slučaju iz sadržaja tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništavim dijelova Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF, a što predstavlja određeni tužbeni zahtjev. Tuženik se tijekom postupka očitovao o navodima tužbe u pogledu ništavosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, a što ukazuje da mu je jasno i poznato što je predmet spora, pa nisu osnovani njegovi navodi da se iz točke I. izreke ne može utvrditi koje odredbe Ugovora se utvrđuju ništetnima.

8. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi te pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza sud dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja da se utvrdi u da je u cijelosti ništav Ugovor o kreditu i da mu tuženik isplati iznos od 456.852,43 kuna sa zateznim kamatama, odnosno vrati sve što mu je tužitelj uplatio s osnove otplate kredita. Podredno istaknutim zahtjevom (eventualna kumulacija) tužitelj traži utvrđenje ništavosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništavosti ovih ugovornih odredbi.

11. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu 57.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita,

- da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovorena kamata te se tužitelj obvezao platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,89 % godišnje,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuju u 180 rate plativo u kunskoj protuvrijednosti po tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne (ništave) ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

14. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništava odredba o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati budući se zahtjev tužitelja za isplatu temelji na stjecanju bez osnove, ali i ugovorne štete.

15. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

16. S obzirom na navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ništave odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 29. kolovoza 2005. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

17. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 29. kolovoza 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

18. Prema članku 104. stavak 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu 11.386,34 eura, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 104. stavak 1. ZOO/91 kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio valjane razloge koji su sadržani u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da, ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

21. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Neosnovanost prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost (ništavost) u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 31. svibnja 2019.

22. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena odredba tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

23. U odnosu na troškove postupka pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a s obzirom da je u ovom sporu riječ o eventualno kumuliranim zahtjevima postavljenim prema članku 188. stavak 2. ZPP-a i da je tužitelj u cijelosti uspio s podredno postavljenim zahtjevom. Pri tome je važno za istaknuti da u odnosu na glavni tužbeni zahtjev (koji je u cijelosti odbijen) nisu nastali posebni troškovi, već su svi nastali troškovi bili potrebni radi raspravljanja i donošenja odluke u pogledu podredno postavljenog zahtjeva (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2021 od 30. kolovoza 2022. i Rev-882/2024 od 9. srpnja 2024.).

24. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je o troškovima trebalo odlučiti primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a ili članka 154. stavak 2. ZPP-a.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da za vođenje parnice nisu bili potrebni podnesci od 2. studenoga 2020. i 30. studenoga 2022. Naime, podneskom od 2. studenoga 2020. tužitelj ponavlja navode iz tužbe te sadržajno ne iznosi činjenice koje su bile potrebne za raspravljanje i donošenje odluke, pa je pravilno zaključio prvostupanjski sud da tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava tog podneska. Podneskom od 30. studenoga 2022. tužitelj ispravlja pogrešku u pisanju iz ranijeg podneska (od 8. ožujka 2022.) pa se time radi o trošku koji je uzrokovan njegovim propustom i taj trošak nije dužan snositi tuženik (članak 152. ZPP-a).

26. Nasuprot tome, osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz Tbr. 48. točka 2. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka budući je pogrešno vrijednost boda obračunao u iznosu 10,00 kuna, a pravilno je trebao obračunati u iznosu 15,00 kuna.

27. Dakle, na pravilno odmjerenih 300 bodova na ime nagrade punomoćniku tužitelja za poduzete radnje zastupanja i uz vrijednost jednog boda od 15,00 kuna te uvećano za 25 % PDV-a, tužitelju pripada trošak u iznosu 5.625,00 kuna. Ovom iznosu valja pribrojati trošak financijskog vještačenja u iznosu 3.000,00 kuna i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu 2.680,02 eura, pa ukupno dosuđen trošak iznosi 11.305,02 kuna / 1.500,43 eura (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.).

28. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.111,55 eura, pa mu je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo dosuditi daljnji trošak u iznosu 388,88 eura.

29. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama II., III. i IV. izreke, te žalbu tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke V. izreke, a na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu u točki V. izreke.

30. U odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika budući nije uspio sa svojom žalbom, te trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

31. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odlučeno na temelju članka 166. stavak 2. ZPP-a. Tužitelju za sastav žalbe prema vrijednosti ožalbenog dijela troška (754,86 eura) pripada 37,5 bodova prema Tbr. 10/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.), što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 93,75 eura. Tužitelj je sa žalbom uspio u omjeru od 52% pa mu u istom omjeru pripada i dio troškova sastava žalbe, što iznosi 48,75 eura. Stoga je valjalo naložiti tuženiku da nadoknadi tužitelju taj iznos, dok je u preostalom zatraženom iznosu od 200,10 eura zahtjev tužitelja odbijen kao i trošak pristojbe na žalbu u iznosu 132,72 eura budući tužitelju taj trošak nije nastao.

32. Točka I. izreke presude nije ispitivana budući nije pobijana žalbama stranaka (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak