REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-1065/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, na temelju prijedloga sudske savjetnice Stelle Vujković, u pravnoj stvari tužitelja CELOX EUROPE TRADE SRL, Cesena (Italija), Via Loreto 180, OIB: 87026617280, kojeg zastupa punomoćnica Marina Tolj, odvjetnica u Zagrebu, Jurjevska 20, protiv tuženika ENA FRUIT d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 7, OIB: 85653211151, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 14. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, s danom objave 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Tihane Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-60175/2022 (UPP/OS-Ovrv-872/2022) od 23. kolovoza 2022., u dijelu u kojem je tuženiku naloženo u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 13.703,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. travnja 2022. do isplate, po referentnoj stopi koja se obračunava za prvo polugodište godine na koju se odnosi zakašnjenje koja je na snazi 1. siječnja te godine te za drugo polugodište godine na koju se odnosi zakašnjenje koja je na snazi 1. srpnja te godine, sukladno članku 5. Zakonodavne uredbe Italije br. 231 od 9. listopada 2002. Provedba Direktive 2000/35/EZ o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.612,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.439,08 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim zahtijeva zakonske zatezne kamate na dio dosuđenih ovršnih troškova iz točke II. izreke presude u iznosu od 737,45 eura koje su tekle u razdoblju od 23. kolovoza 2022. do 18. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. lipnja 2022. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, na osnovu kojeg je javna bilježnica Tihana Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv- 60175/2022 (UPP/OS-Ovrv-872/2022) od 23. kolovoza 2022. (dalje: rješenje o ovrsi), radi naplate tražbine tužitelja u iznosu od 13.703,75 eura i nastalih troškova ovršnog postupku u iznosu od 527,21 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je izjavio pravodoban prigovor, slijedom čega se Općinski građanski sud u Zagrebu rješenjem, poslovni broj Povrv-3546/2022-3 od 23. svibnja 2023., oglasio stvarno nenadležnim te je po pravomoćnosti spis ustupio ovome sudu 7. prosinca 2023. Ovaj sud je potom rješenjem, poslovni broj Povrv- 1065/2023-3 od 3. siječnja 2024., stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je postupak nastavio kao po prigovoru protiv platnog naloga.

3. Tuženik je u svom prigovoru od 3. studenoga 2022. osporio rješenje o ovrsi navodeći da je prilikom preuzimanja predmetne robe (krumpira) primijetio da veći dio robe ne odgovara ugovorenoj kvaliteti, kao niti dogovorenoj kalibraži robe objašnjavajući da je pošiljka sadržavala preveliku količinu krumpira kvalitete manje od 50 mm. Također, naveo je da je na većem dijelu krumpira primijetio rano formiranje klica na gomolju, što je smanjilo mogućnost njegove daljnje prodaje.

4. Potrebno je istaknuti da je tuženik, nakon ulaganja prigovora protiv rješenja o ovrsi, u daljnjem tijeku postupka bio u potpunosti procesno pasivan te nije osporavao činjenice i dokaze koje je tužitelj iznosio tijekom postupka.

6. Očitujući se na navode iz tuženikovog prigovora protiv rješenja o ovrsi, podneskom od 23. siječnja 2024. tužitelj je naveo da nije zaprimio nikakve prigovore na kvalitetu isporučene robe, niti u pisanom obliku, niti usmenim putem, kao i da je tuženikov prigovor u ovom postupku usmjeren isključivo na odugovlačenje postupka te odgodu naplate duga. Podneskom od 2. listopada 2024. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev u dijelu stope zateznih kamata na način da ih je uskladio s pravom Republike Italije.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao račun FT1 48 od 31. ožujka 2022.

- u ovjerenom prijevodu (list 9.-10. spisa), podatke o banci tužitelja - u ovjerenom prijevodu (list 14.-15. spisa), izvadak iz sudskog registra za tužitelja - u ovjerenom prijevodu (list 39.-45. spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 53. -57. spisa) te dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb, Ispostava Peščenica, klasa: 410-03/24-01/1 od 29. veljače 2024. (list 118. spisa).

6. Sud nije izveo dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja iz razloga što izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke o pravno-relevantnim činjenicama u ovom sporu.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora predstavlja predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.703,75 eura na ime međunarodne kupoprodaje robe sukladno izdanom računu FT1 48 od 31. ožujka 2022.

9. Među strankama nije sporna činjenica da su bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji prema kojem je tuženik od tužitelja naručio određenu robu - krumpir, u ugovorenoj količini i kvaliteti, a tužitelj je navedenu robu isporučio tuženiku te mu je za navedeno ispostavio utuženi račun.

10. Nadalje, iz prigovora tuženika proizlazi da nije niti sporno da su stranke za navedenu kupoprodaju ugovorile cijenu u visini koja odgovara iznosu navedenom na utuženom računu.

11. Međutim, između stranaka je sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika utuženi iznos na ime predmetne kupoprodaje, a uzimajući u obzir navode tuženika iz prigovora kako isporučena roba ne odgovara ugovorenoj kvaliteti.

12. Prvenstveno, imajući u vidu prekograničnu narav spora između ovosudnih stranaka koje su države članice Europske unije, kao i da se radi o građanskoj, odnosno, trgovačkoj pravnoj stvari, za navesti je da je odredbom članka 46. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17.) propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.; dalje: Uredba Bruxelles I. bis).

13. Naime, odredbom članka 4. stavak 1. Uredbe Bruxelles I. bis ustanovljeno je pravilo o općoj nadležnosti prema kojem se osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže pred sudovima te države članice, s time da se domicil pravne osobe utvrđuje primjenom odredbe članka 63. stavak 1. navedene Uredbe, a kojom je propisano da se domicilom pravne osobe tuženika ima smatrati mjestom gdje navedena pravna osoba ima svoje statutarno sjedište, središnju upravu ili glavno mjesto poslovanja.

14. Također, odredbom članka 7. stavak 1. točka 1.a i b Uredbe Bruxelles I. bis propisana je i posebna nadležnost prema kojoj osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze u stvarima povezanim s ugovorom, s time da je, u slučaju prodaje robe, mjesto izvršenja konkretne obveze mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru.

15. Stoga, s obzirom da je iz navedene odredbe razvidno da su u konkretnoj pravnoj stvari ispunjena pravila o općoj nadležnosti, tako i o posebnoj nadležnosti, proizlazi da je u ovom predmetu nadležan sud Republike Hrvatske budući da tuženik ima sjedište u [adresa], i to u skladu s pravilima domaćeg prava u pogledu stvarne i mjesne nadležnosti koja upućuju na nadležnost ovog suda, sukladno odredbi članka 34.b. stavak 1. točka 1. i članak 46. stavak 1. ZPP-a.

16. Nadalje, u odnosu na primjenu mjerodavnog prava, potrebno je navesti da je odredbom članka 1.a Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe od 11. travnja 1980. (dalje: Konvencija) propisana njezina primjena na ugovore o prodaji robe sklopljene između strana koje imaju svoja sjedišta na teritorijima različitih država kad su te države države ugovornice ili kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice (članak 1. stavak 1. Konvencije).

17. Navedenu Konvenciju je Republika Italija ratificirala 11. prosinca 1986., dok se u Republici Hrvatskoj primjenjuje na temelju članka III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 31/91) i članka 29. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora ("Narodne novine" broj 28/96) i članka 134. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst).

18. Nadalje, ako Konvencijom pojedino pitanje nije izričito riješeno, niti se može riješiti na temelju načela na kojima se Konvencija temelji (članak 7. stavak 2. Konvencije), za ta pitanja potrebno je uputiti na odredbu članka 25. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu, kojom je propisano da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.; dalje: Uredba Rim I), unutar njezinog polja primjene. Prema odredbi članka 4. stavak 1. točka a) Uredbe Rim I, u mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3. te Uredbe, te ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 5. do 8. Uredbe, kod ugovora o prodaji robe primjenjuje se pravo države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište.

19. S obzirom na to da je tužitelj kao prodavatelj pravna osoba sa sjedištem u [adresa], a tuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa], a iz spisa ne proizlazi da su stranke izričito isključile primjenu Konvencije, niti da su ugovorile primjenu materijalnog prava neke države kao isključivo mjerodavno za ugovor o prodaji robe, u ovom sporu valjalo je primijeniti odredbe navedene Konvencije. Također, pod pretpostavkom da je tužitelj pravovremeno ispunio svoju ugovornu obvezu, isti ima pravo potraživati i zakonske zatezne kamate na ugovoreni iznos cijene sukladno odredbi članka 78. Konvencije, s time da navedena Konvencija ne određuje stopu zateznih kamata. Stoga, primjenom odredbe članka 7. stavak 2. Konvencije i odredbe 4. stavak 1. točka a) Uredbe Rim I, u pogledu odredaba o zateznoj kamati, odnosno stope zatezne kamate, valja primijeniti odredbe materijalnog prava Republike Italije jer na to pravo upućuju pravila međunarodnog privatnog prava, sve s obzirom na to da tužitelj kao prodavatelj ima sjedište u [adresa].

20. Kao što je već ranije izneseno, uvidom u utuženi račun FT1 48 od 31. ožujka 2022. - u ovjerenom prijevodu (list 9.-10. spisa), utvrđeno je da je ispostavljen tuženiku na ime kupoprodaje robe i to krumpira sorte Spunta EG kalibra 40/70 mm, u količini od 23.750,00 kg neto, u ukupnom iznosu od 13.703,75 eura (cijena po jediničnom kilogramu iznosi 0,577 eura).

21. Odredbom članka 30. Konvencije propisana je obveza prodavatelja da na način predviđen ugovorom i Konvencijom, isporuči robu, preda dokumente koji se na robu odnose i prenese vlasništvo na robi, dok mu je kupac, sukladno odredbi članka 53. Konvencije, obvezan isplatiti cijenu i preuzeti isporuku robe onako kako je predviđeno ugovorom i Konvencijom.

22. Uvidom u dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb, Ispostava Peščenica, klasa: 410-03/24-01/1 od 29. veljače 2024. (list 118. spisa) sud je utvrdio da je tuženik u svojim poslovnim knjigama proknjižio utuženi račun te da je po njemu koristio pravo na odbitak pretporeza.

23. Odredbom članka 221.b stavka 1. ZPP-a propisano je da ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno.

24. Analizom provedenih dokaza, i to kako svakog dokaza zasebno, tako i svih dokaza u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju kojeg je tuženik od tužitelja kupio određenu robu po ugovorenoj cijeni, koju robu mu je potom tužitelj uredno isporučio i za navedeno ispostavio račun.

25. Da je tuženik uredno zaprimio utužene račune vidljivo je iz izvedenih dokaza, kao i podataka Ministarstva financija, Porezne uprave, iz kojih proizlazi da je tuženik proknjižio utuženi račun kroz svoje poslovne knjige i iskazao pretporez.

26. Tuženik nije dokazao da je nakon podnošenja tužbe podmirio utuženu tražbinu te da u svojim poslovnim knjigama nema evidentirao dugovanje prema tužitelju, odnosno da je izjavio prigovor na utuženi račun po primitku istog, iako je teret dokazivanja te sporne činjenice bio na tuženiku (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, poslovni broj Pž-6036/2016 od 30. listopada 2018.).

27. S time u vezi, u odnosu na prigovor tuženika kojim navodi da mu tužitelj nije isporučio robu odgovarajuće kvalitete, potrebno je uputiti na odredbu članka 36. stavak 1. Konvencije kojom je propisano da prodavatelj odgovara u skladu s ugovorom i Konvencijom za svaki nedostatak usklađenosti koji je postojao u trenutku prelaska rizika na kupca, čak i ako je nedostatak usklađenosti postao očit kasnije. Odredbom članka 38. stavak 1. Konvencije propisano je da je kupac dužan pregledati robu ili je dati na pregled u što je moguće kraćem roku ovisno o okolnostima, dok je odredba članka 39. Konvencije propisuje da kupac gubi pravo pozivati se na nedostatak usklađenosti robe ako o tome nije prodavatelju poslao obavijest u kojoj je naveo narav nedostatka, u razumnom roku od trenutka kada ga je otkrio ili morao otkriti.

28. Prema tome, iz navedenih odredaba proizlazi da kupac mora obavijestiti prodavatelja o nedostacima robe te u toj obavijesti precizno pojasniti nedostatke robe, odnosno opisati u čemu se sastoje odstupanja u kvaliteti robe i to u razumnom roku od trenutka kad je takve nedostatke otkrio ili morao otkriti. Ta radnja je bitan preduvjet da bi kupac zadržao sva ona daljnja prava koja mu Konvencija daje u slučaju da prodavatelj ne izvrši neku od svojih obveza propisanih člancima 45. do 52. Konvencije.

29. S obzirom da je tužitelj osporio navode iz tuženikovog prigovora protiv rješenja o ovrsi, a tuženik nije dokazao da je o eventualnim nedostacima robe obavijestio tužitelja u razumnom roku (na navedenu okolnost nije dostavio nikakvu ispravu iz koje bi bilo razvidno da je tužitelju doista poslao obavijest o nedostacima, niti je na navedenu okolnost predlagao saslušanje relevantnih svjedoka ili stranaka), a posljedično nije niti dokazao da je u toj obavijestio precizno pojasnio u čemu se sastoje ti nedostaci, proizlazi da je tuženik tek u prigovoru protiv rješenja o ovrsi istaknuo postojanje nedostataka robe.

30. Po stavu ovog suda, postupajući kao savjestan i dobar gospodarstvenik, tuženik je već prilikom samog preuzimanja robe ili u kraćem roku po preuzimanju pregledati robu, trebao utvrditi odgovara li roba narudžbi tuženika te zatim o eventualno utvrđenim nedostacima u razumnom roku obavijestiti prodavatelja, ovdje tužitelja. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelja o nedostacima robe tek u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi, nikako se ne može smatrati da je tuženik to učinio u razumnom roku od kada je otkrio nedostatak ili ga je morao otkriti. Stoga, propust tuženika kao kupca da postupi po gore navedenoj zakonskoj odredbi dovodi do gubitka prava pozivati se na nedostatak usklađenosti robe.

31. Iako sud nije posebno ulazio u ocjenjivanje prikladnosti, odnosno neusklađenosti predmetne isporučene robe, a obzirom da je tuženik izgubio pravo pozivati se na nedostatke usklađenosti robe jer o tome u razumnom roku nije obavijestio tužitelja, sud samo uzgredno napominje kako tuženik nije ničime niti dokazao da je predmetna isporučena roba uistinu imala materijalne nedostatke. Stoga, na tuženiku je bio teret dokaza da adekvatnim dokaznim sredstvima predloženim u ovom parničnom postupku dokaže da je predmetna isporučena roba imala određene materijalne nedostatke.

32. Naime, prema odredbi članka 219. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U smislu citirane odredbe svaka je stranka dužna dokazati istinitost svojih tvrdnji pa ako u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite valja odbiti. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koja su mjerodavna za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje, nužno je primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a. Ta pravila obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Dakle, primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, kao i primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a, sud je utvrdio činjenice koje je tuženik istaknuo u tijeku postupka nedokazanim i posljedično nepostojećim, odnosno tuženik ničim nije dokazao da je o eventualnim nedostacima robe koja je predmet sklopljenog ugovora o kupoprodaji, obavijestio prodavatelja u razumnom roku, niti da je predmetna roba imala nedostataka.

33. Slijedom navedenog, u tijeku postupka utvrđeno je da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, isporučio robu po utuženom računu, a tuženik u tijeku postupka nije dokazao da je podmirio neplaćeni iznos po izdanom računu, što je bio dužan učiniti u skladu s odredbama članka 58. i 59. Konvencije, niti da je pravovremeno prigovorio kvaliteti isporučene robe sukladno članku 38. i 39. Konvencije, slijedom čega je izgubio pravo pozivati se na nedostatke robe.

34. Prema tome, s obzirom da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu proizašlu iz ugovora o prodaji sklopljenog s tuženikom kao kupcem, a tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu isplate cijene tužitelju, valjalo je tuženika sukladno odredbi članka 53. Konvencije obvezati na ispunjenje preuzete ugovorne obveze.

35. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbama članka 78. Konvencije i članaka 1., 3. i 4. Zakonodavne uredbe Italije br. 231 od 9. listopada 2002. Provedba Direktive 2000/35/EZ o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama, prema kojima vjerovnik ima pravo na to da mu se isplate zatezne kamate na iznos dugovanja, s time da one počinju teći od dana nakon isteka roka za plaćanje (dana dospijeća), dok je visina stope zatezne kamate određena na temelju odredbe članka 5. spomenute Zakonodavne uredbe.

36. Stoga, budući da tuženik nije ispunio utuženu tražbinu po dospijeću sukladno datumu naznačenom na utuženom računu, dužan je, osim glavnice, platiti i zakonske zatezne kamate od prvog sljedećeg dana nakon dolaska u zakašnjenje pa do isplate.

37. Imajući u vidu prethodno izneseno, sud je na temelju odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a, održao na snazi platni nalog iz javnobilježničkog rješenja o ovrsi te odlučio kao u presudi.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 151., članka 154. stavka 1., članka 155. te članka 164. stavka 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa), prema kojoj jedan bod iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife).

39. U odnosu na troškove ovršnog postupka, tužitelj ima pravo na zatražene troškove ovršnog postupka za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 11. točka 1. Tarife) što uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi 625,00 eura, kao i na javnobilježničku nagradu u iznosu od 89,96 eura, koja uvećana za PDV po stopi od 25% iznosi 112,45 eura (članci 5. i 9. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku - "Narodne novine" broj 9/21., 18/22. - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga).

40. S druge strane, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova ovršnog postupka za daljnji iznos od 414,75 eura budući da mu je već u cijelosti priznat ovršni trošak na ime sastava prijedloga za ovrhu kao i javnobilježničke nagrade.

41. Dakle, na ime troškova ovršnog postupka tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 737,45 eura, dok nema pravo na naknadu ovršnih troškova u daljnjem iznosu od 414,75 eura.

42. Na ime troškova parničnog postupka tužitelju je, prema njegovom zahtjevu, priznat trošak zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom, i to za sastav obrazloženog podneska od 23. siječnja 2024. kojim se očituje na navode iz prigovora u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), što uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi 625,00 eura te za zastupanje na ročištima od 11. lipnja 2024. i 14. siječnja 2025. u iznosu od po 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9.1. Tarife), uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife).

43. Stoga, tužitelju su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 2.612,45 eura (ovršni troškovi u iznosu od 737,45 eura i parnični troškovi u iznosu od 1.875,00 eura).

44. Na ime troškova parničnog postupka tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) za ostale odnose, koje teku od 19. veljače 2025., kao dana donošenja presude, pa do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a).

45. S time u vezi, naglašava se da sukladno Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu, broj Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017., presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude. Stoga, ovaj sud je, protivno traženju tužitelja, o troškovima ovršnog postupka odlučivao zajedno s ostalim troškovima nastalim povodom ove parnice (parničnim troškovima) te tužitelju dosudio zatezne kamate na priznati iznos troškova ovršnog i parničnog postupka od dana donošenja ove presude, dok tužitelj nema pravo na zatezne kamate na troškove ovršnog postupka od dana donošenja rješenja o ovrsi, dakle od 23. kolovoza 2022. do 18. veljače 2025., kao dana koji je prethodio donošenju ove odluke.

46. Tužitelj, nadalje, nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 2. svibnja 2023. u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV, kojim požuruje postupanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, budući da taj podnesak nije bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

47. Nadalje, tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova za zastupanje na ročištu od 20. rujna 2024. u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV, budući da je navedeno ročište odgođeno krivnjom samog tužitelja koji nije pravovremeno, već uz podnesak od 1. srpnja 2024., dostavio ovom sudu traženu dokumentaciju, pa navedeni propust tužitelja ne može ići na teret tuženika budući da je taj trošak izazvao sam tužitelj.

48. Povrh toga, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 24. rujna 2024. u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV, budući da podnesak od 24. rujna 2024. (pa niti od 23. ili 25. rujna 2024.) ne prileži ovom spisu.

49. Konačno, tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoda po sudskom tumaču u zatraženom iznosu od 149,33 eura budući da nije dokazao da su mu navedeni troškovi nastali u visini koju potražuje. Naime, tužitelj u spis nije dostavio niti jedan račun na ime troškova prijevoda od strane sudskih tumača iz kojih bi bila vidljiva visina troškova nastalih na ime izrade ovjerenih prijevoda isprava.

50. Stoga, tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu 2.439,08 eura (ovršnih troškova u iznosu od 414,75 eura te parničnih troškova u iznosu od 2.024,33 eura).

51. Slijedom navedenog, o troškovima ovršnog i parničnog postupka odlučeno je kao pod točkama II. i III. izreke presude.

U Zagrebu 19. veljače 2025.

Sudac:

Goran Iskra

Nacrt odluke izradila:

Stella Vujković, sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se predaje ovom sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta (članak 358. stavak 1. ZPP-a).