Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-520/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj tužiteljice AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Martinez Ostroški, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnice tužiteljice te punomoćnika tuženika, te objave presude 19. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

i  p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB 53056966535 da tužiteljici AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 859,60 EUR (osamsto pedeset devet eura i šezdeset centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

– 7,44 EUR od 2. svibnja 2011. do plaćanja;

– 45,77 EUR od 1. lipnja 2011. do plaćanja;

– 47,09 EUR od 30. lipnja 2011. do plaćanja;

– 61,02 EUR od 1. kolovoza 2011. do plaćanja;

– 54,65 EUR od 1. rujna 2011. do plaćanja;

– 47,09 EUR od 30. rujna 2011. do plaćanja;

– 49,94 EUR od 2. studenoga 2011. do plaćanja;

– 49,94 EUR od 2. prosinca 2011. do plaćanja;

– 52,33 EUR od 2. siječnja 2012. do plaćanja;

– 56,31 EUR od 6. veljače 2012. do plaćanja;

– 56,31 EUR od 2. ožujka 2012. do plaćanja;

– 54,19 EUR od 5. travnja 2012. do plaćanja;

– 56,05 EUR od 3. svibnja 2012. do plaćanja;

– 56,58 EUR od 4. lipnja 2012. do plaćanja;

– 55,25 EUR od 29. lipnja 2012. do plaćanja;

– 55,52 EUR od 2. kolovoza 2012. do plaćanja;

– 54,11 EUR od 31. kolovoza 2012. do plaćanja;

i to po stopi od 14% godišnje za razdoblje do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austra d.d. Zagreb da tužiteljici AS (ranije A), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 773,12 EUR (sedamsto sedamdeset tri eura i dvanaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. podnijela kod ovoga suda tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u kojoj navodi da je 9. kolovoza 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 320-50-2989464, koji je solemniziran 10. kolovoza 2005. kod javne bilježnice Zvijezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-871/05-2, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.594,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Namjena kredita bila je kupnja vozila te se stoga radi o potrošačkom kreditu, a otplata je ugovorena u 84 mjesečna anuiteta.

1.2. Tužiteljica obrazlaže kronologiju postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteni tužitelj, vodio protiv osam banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, te se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017, broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U- III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., te ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. U pogledu pitanja zastare ukazuje na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

1.3. Tužiteljica navodi da je člankom 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Nadalje navodi da je odredbom čl. 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Tuženik nije tijekom sklapanja ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljicom niti je obavijestio kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke, a posebno o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak niti o razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske. Naprotiv, tuženik je tužiteljicu, kao i druge brojne korisnike kredita poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF, navodeći da se radi o najpovoljnijem kreditu i "sigurnoj" valuti te da je kamata na kredite u CHF najniža. Navedenim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužiteljicu i učinio neizvjesnom ukupnu obvezu tužiteljice temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, koja je plaćala sve veće rate kredita. Navedeno postupanje je protivno i odredbama Zakona o obveznim odnosima, prvenstveno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica ističe da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF i iznos otplate kredita vezan uz srednji tečaj tuženika za CHF važeći na dan dospijeća, odnosno odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, a time i ništetne te stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, koja je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, a sud je u ovom postupku vezan utvrđenjima 1.5. Slijedom navedenog tužiteljica traži od tuženika isplatu preplaćenog novčanog iznosa anuiteta i to kao razliku uplaćenih iznosa anuiteta na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF, budući da je isti stečen bez ikakve pravne osnove (čl. 1111. ZOO). Tužiteljica navodi da je prije pokretanja postupka od tuženika zatražila dokumentaciju potrebnu za izračun preplaćenih iznosa koju joj tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio, zbog čega nije bila u mogućnosti postaviti precizirani tužbeni zahtjev, već sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP predlaže da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije potrebne za vještačenje, nakon kojeg će tužiteljica postaviti precizirani tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa. Međutim, u podnesku dostavljenom 14. rujna 2023. tužiteljica navodi kako joj je tuženik nakon podnošenja tužbe dostavio traženu dokumentaciju (prijepis knjigovodstvene kartice) pa je na temelju iste dala izraditi izračun preplaćenih iznosa po kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita, uz primjenu ugovorene promjenjive kamatne stope, a iz kojeg izračuna proizlazi da su ukupne obveze po ugovoru o kreditu do dana konačne otplate kredita 31. kolovoza 2012. iznosile 14.767,63 EUR / 111.266,68 kn, a da je tužiteljica do toga dana uplatila ukupan iznos od 15.627,23 EUR / 117.743,40 kn, iz čega proizlazi da je preplatila iznos od 859,60 EUR / 6.476,72 kn. Stoga tužbeni zahtjev precizira na način da potražuje upravo ovaj novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana preplate pa do isplate, a potražuje i parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.6. Tužiteljica u tužbi napominje kako tužbu podnosi kod ovoga suda kao mjesnog nadležnog, smatrajući odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštenom, pa stoga i ništetnom jer se radi o ugovornoj odredbi koju je tuženik sam unaprijed formulirao te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj i o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te se radi o odredbi koja tužiteljicu stavlja u neravnopravan položaj osobito s obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužiteljice, te je takva odredba u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktivne Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Stoga tužiteljica smatra da je potrebno primijeniti čl. 59. ZPP o nadležnosti suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika budući da se ista nalazi u Varaždinu te je ugovor i sklopljen u Varaždinu, a ukazuje i na rješenje Vrhovnog suda RH broj Gr1 143/2019 od 11. prosinca 2019. prema kojoj se nadležnost suda određuje prema prebivalištu potrošača sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a koje je sjedište u [adresa]. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti. Stoga tuženik smatra da je u ovom predmetu mjesno nadležan sud u Zagrebu te predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tuženik ističe da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu valjana te da kao takva proizvodi pravni učinak, a sve i da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, za ocjenu njezine nepoštenosti potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Okolnost što bi tužiteljica morala putovati u Zagreb radi ostvarenja svojih prava tuženik ne smatra značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tužiteljica zastupana po odvjetniku zbog čega njezina osobna prisutnost ne bi bila potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužiteljice (eventualno) morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja (ne)ravnoteže jer tužiteljicu ništa nije priječilo da angažiraju odvjetnika u Zagrebu. Ističe nadalje i da nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP jer, iako je predmetni kredit zaključen u tuženikovoj podružnici u Varaždinu, predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice budući da tužiteljica osporava promjenu tečaja CHF, što nije u djelokrugu poslovne jedinice.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da nema pretpostavki za podnošenje stupnjevite tužbe te je predlaže odbaciti.

2.3. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u kolektivnom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da se utvrđenja iz spomenute presude VTS RH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju tj. na predmetni ugovor o kreditu koji je tužiteljica zaključila radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, kako to proizlazi iz navoda presude VTS RH broj Pž- 6632/17. Ako bi se zauzeo suprotan stav, tužiteljica mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. U pogledu sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik smatra da je ista tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je i VTSRH u spomenutoj presudi zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj je zaključak utemeljio isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu VTSRH smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti te ističe da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala.

2.5. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužiteljici, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužiteljici nisu namjerno uskraćene.

2.7. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

2.8. Navodi da je pojam „prosječnog potrošača“ nastao kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužiteljice i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

2.9. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužiteljica i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljičin ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužiteljici.

2.10. Nadalje tuženik navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu te je dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužiteljicu kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Osim toga, a o što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužiteljica u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a niti je za to predložila ili dostavila bilo kakav dokaz.

2.11. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je otplaćen u cijelosti.

2.12. Smatra da činjenica kako se odredbe ZIDZPK o konverziji kredita ne odnose na ugovore koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona govori o tome da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača za ugovore o kreditu koji su otplaćeni.

2.13. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

2.14. Protivi se i zahtjevu za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta navodeći da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO jer je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

2.15. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužiteljici naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3.1. U podnesku od 27. veljače 2024. tuženik navodi da se protivi preinaci tužbe iz podneska od 14. rujna 2023. Osim što ponavlja već u odgovoru na tužbu iznesene navode o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, protivi se i stajalištu o prekidu zastare pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, smatrajući odluku Vrhovnog suda RH te odluku Ustavnog suda RH iz kojih proizlazi takav stav neobrazloženima i arbitrarnima te utemeljenim na pogrešnom tumačenju svrhe i pravno-zaštitne funkcije kolektivne tužbe, te detaljno elaborira svoj stav kako tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije prekinuta zastara u konkretnom slučaju. Također se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je predložila tužiteljica jer bi isto bilo usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit, odnosno ukoliko bi se odredilo provođenje vještačenja, trebalo bi uzeti u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

3.2. Na pripremnom ročištu 27. rujna 2024. tuženik je povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva iako i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO.

4.1. Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što i saslušanjem tužiteljice utvrdi okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. U čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što bi, s obzirom na sjedište tuženika u Zagrebu, bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

4.2. O odredbi članka 12. predmetnog Ugovora, kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (kako to ističe tužiteljica u tužbi i u svom iskazu, a tuženik niti ne pokušava tvrditi suprotno), pa stoga tužiteljica sasvim očigledno nije mogla utjecati na njezin sadržaj. Po ocjeni ovoga suda ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača što se posebice očituje u činjenici na koju ukazuje tužiteljica u svom iskazu, kako joj je vođenje spora pred sudom u Varaždinu lakše nego da se spor vodi u Zagrebu budući da joj je bliže, a ona ne vozi automobil, nego ju vozi suprug te bi zbog toga morala uzimati slobodan dan na poslu kao i suprug, a to joj je teško dobiti jer radi u bolnici gdje ih je malo. U financijskom smislu to joj ne bi predstavljalo neku razliku, a prvenstveno joj je otegotno uzimati slobodan dan na poslu. Stoga je ovakvom ugovornom odredbom, po stavu ovoga suda, tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, iako je sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Varaždinu (kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor) te je sve poslove vezano uz samo sklapanje ugovora te ispunjavanje obveza po istom tužiteljica, očigledno, mogla obavljati u istoj toj poslovnici, dakle u Varaždinu, a s druge strane potrošaču je otežano ostvarenje njegovih prava pred sudom koje se očituje prvenstveno u većem gubitku vremena, a očigledno i u većim troškovima nego što bi to bilo u slučaju vođenja postupka pred sudom prebivališta tužiteljice, u kojem je mjestu, kako je rečeno, i sam ugovor sklopljen te izvršavan. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, pogotovo u situaciji kada se sva ostala prava i obveze po ugovoru ostvaruju u mjestu poslovnice, te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

4.3. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u poslovnici u Varaždinu, pa po stavu ovoga suda ovdje dolazi do primjene čl. 59. ZPP kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da se ovdje radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice, sud je ocijenio kako postoji (izberiva) mjesna nadležnost ovoga suda za suđenje u ovom sporu na temelju navedene zakonske odredbe. Pri tome, suprotno navodima tuženika, sud smatra kako spor doista proizlazi iz poslovne djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Varaždinu, budući da se predmetnom tužbom traži preplata uslijed ništetnosti određenih ugovornih odredbi, a sklapanje tog ugovora je bilo u djelokrugu poslovne jedinice tuženika u Varaždinu.

4.4. Osim toga, odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.).

4.5. Stoga je sud ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio.

5. Slijedom navedenog, ovaj je sud proveo postupak te je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu te je provedeno saslušanje tužiteljice, dok su kao nepotrebni odbijeni dokazni prijedlozi tuženika za saslušanje javne bilježnice Zvijezdane Rauš-Klier te za uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 kao i dokazni prijedlog tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja budući da je sve relevantne činjenice sud utvrdio izvođenjem prednje navedenih dokaza te je osim toga visina tužbenog zahtjeva nesporna.

6.1. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

6.2. Prije svega valja reći da su irelevantni navodi tuženika kako nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe te iz tog razloga i tuženikov prijedlog za odbacivanje tužbe s obzirom na to da je tužiteljica naknadno u podnesku od 14. rujna 2023. precizirala tužbeni zahtjev. Također, iako tuženik navodi kako se protivi preinaci tužbe iz podneska od 14. rujna 2023., valja reći da se ovdje nije radilo o preinaci tužbe, već upravo o preciziranju iznosa tužbenog zahtjeva s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli koji je zahtjev naveden u samoj tužbi.

7. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula.

8. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-2989464 od 9. kolovoza 2005. kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.594,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se tužiteljica navedeni iznos obvezala tuženiku vratiti u 84 mjesečnih anuiteta, kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor. Nesporno je i da je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora), a nesporno je i da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju novih vozila (članak 6. Ugovora).

9.1. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije te je li tužiteljica bila savjesna u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporan je i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

9.2. Nije sporno da se radilo o potrošačkom ugovoru koji je u cijelosti otplaćen kao niti visina tužbenog zahtjeva.

10.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

11.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.1. Odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/2022, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate, te je i odredbom čl. 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili radi isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

12.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. kolovoza 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog nesporno potrošačkog ugovora, kao unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca o čijem sadržaju stranke nisu pojedinačno pregovarale, ugovorena valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12.4. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima, naime svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

13. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužiteljicu obavijestio i dao joj sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, međutim tuženik, iako je teret dokaza ove činjenice upravo na njemu, nije predlagao nikakve personalne dokaze na tu okolnost. Stoga je na ovu spornu okolnost provedeno samo saslušanje tužiteljice kao korisnice kredita.

14.1. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobile za svoje vlastite potrebe, nije se bavila nikakvim poduzetničkim aktivnostima, radila je u bolnici kao fizioterapeut. Najprije je radi kupnje automobila otišla u auto-kuću koja joj je rekla da radi sa RBA te je zbog toga onda i otišla u tu banku radi sklapanja ugovora o kreditu. Tamo su joj dali već pripremljen ugovor koji je samo trebala potpisati te se samo sjeća da joj je rečeno da je to ugovor vezan uz CHF, no nitko joj nije ništa oko toga objašnjavao, nitko nije spominjao nikakve rizike, a niti da bi rata mogla značajnije rasti. Početna rata iznosila je oko 200,00 CHF, a kasnije je narasla na 280,00 CHF. Radi potpisa ugovora išli su i kod javnog bilježnika, ali niti tamo nije dobila nikakva upozorenja u tom smislu. RBA nije njezina matična banka jer tamo nije imala račun niti je primala plaću, no auto kuća joj je rekla da ta kupnja vozila i kredit idu preko RBA, da samo dođe u banku i da je sve spremno. Djelatnik banke nije s njom prolazio odredbe ugovora i objašnjavao joj ako joj nešto nije bilo jasno, ugovor joj je samo dan da ga pročita te joj je rečeno da je to ugovor CHF koji je tada bio najpovoljniji te je bila svjesna da je kredit vezan uz CHF. Nije joj ponuđen drugi kredit osim ovog u CHF, niti je tražila koji drugi kredit jer su joj rekli da je to najbolji kredit. Iskazuje da baš i ne zna što znači valutna klauzula, da su joj samo rekli da dođe u banku, da si pročita te je to sve išlo vrlo brzo. Ona je bila ta koja je plaćala rate kredita.

14.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno, uvjerljivo i sigurno.

14.3. Činjenica na koju ukazuje tuženik, kako je u ponudi imao i druge vrste kredita vezane uz drugu valutu, što dokazuje priloženim Promotivnim uvjetima, sama po sebi ne znači da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici i ponudio neku drugu vrstu ugovora, tim više što suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice. S druge strane, tuženik na tu okolnost, kao i na okolnost informiranja konkretne tužiteljice o svim relevantnim okolnostima bitnim za donošenje informirane odluke prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije ponudio odgovarajuće dokaze.

14.4. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega nije niti bilo potrebe za predloženim saslušavanjem javne bilježnice koja je sudjelovala u solemnizaciji predmetnog ugovora, pa taj dokaz niti nije proveden.

14.5. Na temelju ovdje navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra prosječnim potrošačem budući da očigledno nema potrebna stručna znanja (po struci je fizioterapeut te radi u bolnici), od strane tuženika nije bila uopće informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (korisnika kredita kao potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

14.6. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

15. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima detaljno elaborirane navode tuženika o objektivnim razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK odnosno o elementima koji utječu na formiranje kamatne stope, a na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

16. Što se tiče tuženikovih tijekom postupka iznesenih navoda kako se ne može utvrđivati ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen te da se radi o zabrani manjeg značaja, valja ukazati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), da prema članku 327. stavak 1. ZOO sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt – 150/07 od 30. siječnja 2008.), zbog čega sud ocjenjuje neosnovanima ove tuženikove navode. Neosnovanima sud smatra i tvrdnje tuženika da se radi o zabrani manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

17. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom postupku za zaštitu potrošača (tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

18. Što se tiče visine postavljenog tužbenog zahtjeva, ista je, kako je rečeno, među strankama nesporna, a tužiteljica je dokazuje i priloženim izračunom, zbog čega nije bilo potrebe za provođenje financijskog vještačenja. Stoga ovdje valja samo naglasiti da je sud ocijenio kako su osnovani navodi tužiteljice o preplati izračunatoj na način da se utvrdi razlika zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita (uz primjenu ugovorene promjenjive kamatne stope) jer je to posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Stoga je izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici isplaćen odobreni iznos kredita.

19. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate preplate s osnova primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao i njegovu nespornu visinu, to je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

20. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od datuma preplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je u pojedinim periodima sukladno odredbi članka 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama.

21.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

21.2. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 150,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa), sastava podneska od 12. rujna 2023., ali ne u zatraženom iznosu od 150,00 EUR, već u iznosu od 37,50 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife budući da se radi tek o preciziranju visine tužbenog zahtjeva bez ikakvih daljnjih obrazloženja, trošak zastupanja na ročištima 27. rujna 2024. i 10. siječnja 2025. u iznosima od po 150,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife kao i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife. Nije priznat trošak sastava podneska od 19. srpnja 2024. budući da se radi samo o požurnici za daljnje postupanje suda, a što nije trošak potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti predmeta spora (859,60 EUR) te vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a to temeljem tbr. 52. stavak 3. Tarife. Na sve ovdje navedene priznate odvjetničke troškove u ukupnom iznosu od 562,50 EUR priznat je i zatraženi PDV temeljem tbr. 46. Tarife i to u ukupnom iznosu od 140,62 EUR. Priznat je i zatraženi trošak plaćenog izračuna u iznosu od 70,00 EUR budući da sud ocjenjuje kako se radi o trošku koji je nastao povodom parnice te je bio potreban za vođenje postupka radi preciziranja tužbenog zahtjeva. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 773,12 EUR, koji je iznos sukladno čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljici dužan naknaditi tuženik zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

U Varaždinu, 19. veljače 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnici Mariji Martinez Ostroški, odvjetnici iz Varaždina 2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba