Broj: Ppž-4841/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. MC, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90.- pročišćeni tekst, 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Hvar, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Hvaru od 16. ožujka 2022., broj: Pp-7544/2021-5, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

- Žalba ošt. ĐC odbacuje se kao nedopuštena.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Hvar i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Hvaru od 16. ožujka 2022., broj: Pp-7544/2021-5 na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18.) okr. ĆC oslobođen je optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv te presude ošt. ĐC podnio je žalbu iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom, da se ukine pobijana presuda.

2.1. Tužitelj Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Policijska postaja Hvar je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, s prijedlogom, da se prihvati žalba te okrivljenika proglasi krivim, podredno da se poništi osporena presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba ošt. ĐC nije dopuštena.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

U odnosu na rješenje

5. Razmotrivši predmet, odlučujući sukladno odredbi čl. 203. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da žalba ošt. ĐC nije dopuštena.

6. Protiv prvostupanjske presude oštećenik je podnio žalbu iz svih žalbenih osnova. Međutim, sukladno odredbi čl. 192. Prekršajnog zakona podnositelj žalbe u ovoj situaciji nije ovlaštenik prava na žalbu.

6.1. Naime, prema odredbi čl. 192. st. 3. Prekršajnog zakona,  samo tužitelj može podnijeti žalbu i na štetu i u korist okrivljenika.

6.2. U ovom prekršajnom postupku ovlašteni tužitelj Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Policijska postaja Hvar, podnio je optužni prijedlog protiv okr. MC, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Dakle, u odnosu na prekršaj koji se okrivljeniku stavlja na teret ovlašteni tužitelj je tijelo državne uprave koje je podnijelo optužni prijedlog, dok podnositelj žalbe ĐC ima procesnu poziciju oštećenika.

6. Prema odredbi čl. 192. st. 1. Prekršajnog zakona  žalbu protiv prvostupanjske presude mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik, s time da oštećenik, sukladno odredbi čl. 192. st. 4. Prekršajnog zakona, presudu može pobijati samo zbog odluke o troškovima postupka.

6.1. Kako prema stanju spisa predmeta oštećenik, u ovom slučaju, nije ovlašteni tužitelj, niti oštećenik pobija odluku zbog odluke o troškovima koje bi imao u postupku, slijedom citiranih zakonskih odredbi ošt. ĐC nije ovlašten na pobijanje prvostupanjske presude kojom je okr. ĆC oslobođen optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

7. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 204. st. 2. t. 1. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U odnosu na presudu

8. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih je tužitelj pobija žalbom i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

9. Žalitelj navodi da je okrivljenik oslobođen optužbe na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona, dakle, da nije dokazano da je počinio inkriminirani prekršaj, a potom ističe da su izreka i obrazloženje presude nejasni i kontradiktorni, budući da sud u izreci tvrdi da nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo za koje se tereti, a u obrazloženju se poziva na odredbu čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona koja propisuje da će se osloboditi optužbe okrivljenik ako inkriminirano djelo nije prekršaj.

10. Međutim, u izreci presude okrivljenik je oslobođen optužbe na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona (ako djelo za koje se optužuje po propisu nije prekršaj), a u obrazloženju sud zaključuje da okrivljenik nije počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer kritične prigode nije došlo do nikakvog uznemiravanja javnosti (što je bitno obilježje navedenog prekršaja) te zaključuje da nije počinjen inkriminirani prekršaj jer nisu ispunjena bitna obilježja navedenog prekršaja. Iako je navedeno obrazloženje nejasno u odnosu na razlog oslobođenja optužbe okrivljenika, povezujući izreku pobijane presude sa danim obrazloženjem, može se zaključiti da sud smatra da djelo za koje se okrivljenik optužuje po propisu nije prekršaj.

11. Nije u pravu prvostupanjski sud da djelo kako je opisano u optužbi i izreci pobijane presude ne ispunjava zakonska obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a zbog razloga koji se navode u obrazloženju odluke (nije bio prisutan nitko, sve što je svjedoku rečeno bilo je na udaljenosti 30 cm od njega). Naime, mjesto počinjenja prekršaja (ulica u blizini smetlišta grada Hvara ispred hangara za popravak brodova) po kategorizaciji javnih mjesta u smislu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira spada u tzv. neograničena javna mjesta, kod kojih nije potrebno utvrđivati element javnosti. Dakle, nije od značaja, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, da li je netko u vrijeme počinjenja prekršaja bio prisutan ili ne i da li je to čuo ili ne.

12. Međutim, nije u pravu ni tužitelj kada u žalbi navodi da je neprihvatljiv zaključak suda da djelo nije dokazano te da je sud trebao detaljnije ispitati okrivljenika, suočiti okrivljenika sa ispitanim svjedocima koji ga terete te po potrebi ispitati uređujuće policijske službenike, odnosno pregledati i ocijeniti njihova pismena o službenom postupanju u kojima se navode osobe koje su vidjele i potvrdile događaj.

13. Prvenstveno, u odnosu na postupanje koji se okr. ĆC stavlja na teret, trebalo je donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona, jer nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo za koje se optužuje.

13.1. Ovo iz razloga što se okrivljeniku stavlja na teret da je počinio prekršaj iz čl.13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojim je propisano da će se kazniti za prekršaj tko se na javnom tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir.

13.2. Međutim, svjedok ĐC na glavnoj raspravi 14. ožujka 2022. naveo je: „ Ovaj dan, dakle 16. lipnja 2021. one je mene napao riječima ………..“

13.4. Iz ovakvog iskaza svjedoka ĐC ne proizlazi niti jedna radnja izvršenja zakonskog opisa prekršaja narušavanja javnog reda i mira iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, odnosno ne proizlazi da bi okrivljenik svađom ili vikom remetio javni red i mir. Za ostvarenje obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira nije dovoljno da je okr. ĆC okrivljenika napao određenim riječima, ako pritom nije bilo vike i svađe.

13.5. Iz navedenih razloga, u situaciji kada okrivljenik poriče prekršaj prema optuženju, a niti sam oštećenik ga ne tereti za viku ili svađu, kojom bi bio remećen javni red i mir, suvišno je izvođenje daljnjih dokaza koje tužitelj predlaže u žalbi.

13.6. Postupanje okrivljenika svakako je bilo neprimjereno, međutim, takvim postupanjem nije ostvario zakonsko biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nego možebitno kazneno djelo koje se goni po privatnoj tužbi.

14. Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a ni ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona trebalo potvrditi pobijanu presudu, ali ne iz razloga navedenih u pobijanoj presudi (čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona), nego iz razloga navedenih u obrazloženju ove odluke (čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona).

15. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Zapisničarka :

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, oštećenika i tužitelja.