REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5270/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici GŽ i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukušić, Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženice OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1221/2024-2 od 6. rujna 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1912/2019-29 od 5. lipnja 2024., u sjednici održanoj 18. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
I. Tuženici se dopušta podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1221/2024-2 od 6. rujna 2024. u odnosu na pravno pitanje koje glasi:
„Je li sklapanjem i učincima sporazuma o konverziji u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) prestala pravna osnova potrošača (tužitelja) po kojoj može osnovano potraživati povrat novčanih sredstava plaćenih na temelju odredbe osnovnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF?“
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na postavljena pitanja.
III. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1221/2024-2 od 6. rujna 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1912/2019-29 od 5. lipnja 2024.
2. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.
3. Prijedlog tuženice je dopušten, a prijedlog tužitelja djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
U odnosu na prijedlog tuženice
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje navedeno u izreci ovog rješenja važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. al. 2. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pitanju o kojem praksa revizijskog suda nije jedinstvena na što upućuju odluke broj Rev-586/2019-14 od 16. studenoga 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. i Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.
5. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a dopustiti reviziju tuženice u odnosu na pitanje navedeno u izreci rješenja, a u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava, u smislu navedene zakonske odredbe, uzima se da je prijedlog za dopuštenje revizije povučen.
U odnosu na prijedlog tužitelja
6. Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeća pravna pitanja:
"I. Je li početna stopa ugovorene (promjenjive) kamate u potrošačkom ugovoru o kreditu valjana u okviru propisa koji štite prava potrošača, ukoliko je takva početna stopa određena na isti način kao i njezine kasnije promjene koje su već pravomoćno utvrđene ništetnima, dakle jednostrano od strane kreditora kao trgovca na unaprijed otisnutom obrascu ugovora, bez da se o visini početne stope pojedinačno pregovaralo s potrošačem kao korisnikom kredita, ili je takva početna stopa također nepoštena jer i ona protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala ugovor o kreditu?
II. Je li činidba na plaćanje kamata, stopa kojih kamata je ugovorena kao promjenjiva, a
a) nisu ugovoreni objektivizirani parametri promjenjivosti,
b) ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se visina stope može odrediti, i c) ugovorne strane nisu ostavile trećoj osobi da odredi visinu stope određena ili odrediva ili je takva činidba neodređena i neodrediva?
III. U slučaju da bi činidba na plaćanje kamata iz gornjeg pitanja 2. bila neodređena i neodrediva, vrijedi li u takvoj pravnoj situaciji između ugovornih strana rektifikacijska stopa kamata propisana odredbom čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), odnosno predstavlja li navedena odredba valjan način uspostave zakonitog mehanizama promjene (ništetne) stope kamate?;
IV. Je li konverzija ugovorne obveze potrošača prema banci (dalje i: Konverzija) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15, dalje i: ZID ZPK) od utjecaja na opstojnost, sadržaj i opseg bilo koje izvanugovorne obveze banke prema potrošaču?"
7. Prva tri pitanja kojima predlagatelj problematizira primjenu odredbe čl. 26. st. 3. ZOO-a nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, jer pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda, već je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim u odlukama ovog suda poslovni broj Rev- 1172/2018 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev-308/22 od 19. travnja 2022. (tako i u Revd-2363/2024-2 od 2. srpnja 2024.).
8. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje valja reći da je to pitanje prema ocjeni ovog suda preopćenito. Tužitelj njime ne pita od kakvog je utjecaja konverzija ugovorne obveze potrošača prema banci temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj: 102/15) na ovdje utužene obveze nego od kakvog je ona utjecaja na neodređene izvanugovorne obveze banke prema potrošaču (tako i u Revd 2678/2020-2 od 29. lipnja 2022.).
9. Osim toga, valja reći i to da niti odluke drugostupanjskih sudova na koje se tužitelj pozvao ne predstavljaju razlog važnosti postavljenog pitanja, jer je u pobijanoj odluci tužitelju dosuđen iznos na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu u CHF unatoč sklapanju Dodatka ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran u EUR pa pobijana odluka nije u suprotnosti s odlukama na koje se tužitelj poziva u prijedlogu u kojima je tužiteljima također dosuđena isplata po ugovorima u kreditu u CHF koji su konvertirani u drugu valutu, pri čemu je pravno shvaćanje o isplati razlike izračunate prema čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) koje je zauzeto u odluci Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž-2601/2016-3 od 3. lipnja 2019. u suprotnosti sa shvaćanjem zauzetim u odlukama ovog suda navedenima pod točkom 6. ovog rješenja zbog čega ta odluka nije relevantna za odluku u ovom predmetu. Nadalje, o umanjenju iznosa po Konverziji kako je to tužitelj naveo u obrazloženju svog prijedloga za dopuštenje niti u navedenoj odluci Županijskog suda u Rijeci niti u odluci Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj: Gž-1153/2016-2 od 24. rujna 2018. nije zauzeto shvaćanje, dok iz odluke Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Gž-219/2020-2 od 23. travnja 2020. proizlazi upravo da je presuđeno jednako kao i u pobijanoj odluci. Stoga niti četvrto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
10. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja i riješiti kao pod točkom II. izreke.
11. Tužitelj je u prijedlogu isticao i povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čega proizlazi da prijedlog podnosi i pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP.
12. Tužitelju je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku, a suprotno ne proizlazi niti iz dostavljene dokumentacije sukladno čl. 387. st. 3. ZPP. Nižestupanjski su sudovi svoje odluke opravdavali ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima zbog čega se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, a vezano za ujednačenost sudske prakse tužitelja se upućuje na točke 6. i 8. obrazloženja ove odluke pa stoga nije bilo moguće zaključiti da postoji vjerojatnost da tužitelj nije imao pravično suđenje.
13. Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje povreda temeljnih ljudskih prava, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st.1. i 4. ZPP te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ovoga rješenja.
Zagreb, 18. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
