Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2394/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Joksović, odvjetnik u Zagrebu protiv 1. tuženika Addiko Bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, odvjetnici u Zagrebu i 2. tuženika DDM INVEST III AG, sa sjedištem u [adresa], OIB 42497989050, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Grof, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tuženika ad/1 i ad/2 protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu poslovni broj P-711/19-63 od 7. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika ad/1. Addiko bank d.d. i tuženika ad/2. DDM INVEST III AG, kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu poslovni broj P-711/19-63 od 7. ožujka 2024. pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu poslovni broj P-711/19-63 od 7. ožujka 2024. pod toč. II., toč. III. i toč.IV. izreke i u navedenim dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30. lipnja 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec, iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-1 od 2. srpnja 2005. godine i odredba čl. 3. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 31. listopada 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-2 od 2. studenog 2005. godine, kojim odredbama je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, donosno na dan plaćanja, te se utvrđuje ništetnim odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30. lipnja 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod poslovnim brojem OU-1011/05-1 od 2. srpnja 2005. godine, kojom odredbom je ugovoreno da je Banka od 1.5.2006. godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d. d, kao i u dijelu naznačene odredbe kojom je ugovorena suglasnost i prihvaćanje, od strane korisnika kredita, primjene Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

II. Utvrđuje se da za raskid Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prva na nekretnini od 30. lipnja 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-1 od 2. srpnja 2005. i za raskid Aneksa uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 31. listopada 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-2 od 2. studenog 2005. godine nisu postojali valjani razlozi te da su Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30. lipnja 2005. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod poslovnim brojem OU- 1011/05-1 od 2. srpnja 2005. godine i Aneks uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem zalog prava na nekretnini od 31. listopada 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-2 od dana 2. studenog 2005. godine i dalje na snazi.

III. Utvrđuje se da na dan zaključenja glavne rasprave nema dospjelih potraživanja prema tužitelju s osnove Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30. lipnja 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-1 od 2. srpnja 2005. godine kao i s osnove Aneksa uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 31. listopada 2005. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec, iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-2 od 2. studenog 2005. godine.

IV. Nalaže se 1. tuženiku Addiko Bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 i 2. tuženiku DDM INVEST III AG, sa sjedištem u [adresa], OIB 42497989050, solidarno naknaditi tužitelju JL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 20.506,52 eura (dvadeset tisuća petsto šest eura i pedeset i dva centa) od donošenja ove presude do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja JL za naknadu troškova postupka za iznos od 4.397,50 eura.

2. Protiv navedene presude žale se tuženici ad/1. i ad/2.

3. Tuženik ad/1. se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik ad/2. se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu tuženika ad/1. odbiti uz naknadu troška odgovora na žalbu.

6. Žalbe tuženika ad/1. i ad/2. su djelomično osnovane.

7. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik ad/1. (ranije tvrtka Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banka 30. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 146-225/2005 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim Ugovorom je ugovoren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.100,00 CHF s kamatom od 3,99% dekurzivno godišnje te da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 693,31 CHF te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. Također nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik ad/1. 31. listopada 2005. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 31. listopada 2005. godine (dalje: Aneks uz Ugovor o kreditu), solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, pod posl. brojem OU-1011/05-2 od 2. studenog 2005. godine i da je 1. kolovoza 2013. tuženik ad/1. jednostrano raskinuo Ugovor o kreditu.

8. Nadalje, nesporno je utvrđeno i da su tuženik ad/1. kao cedent i tuženik ad/2. kao cesionar sklopili Ugovor o cesiji 30. lipnja 2017. temeljem kojeg je tuženik ad/1. ustupio tuženiku ad/2. tražbine s osnove Ugovora o kredita broj: [broj kredita] i Aneksa navedenom Ugovoru o kreditu te Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 18. rujna 2017., kao i da je tuženik ad/2. kao ovrhovoditelj protiv založnog dužnika IL pokrenuo ovršni postupak na nekretnini radi naplate potraživanja koje proizlazi iz spornih Ugovora o kreditu i Aneksa Ugovora o kreditu, pa nedvojbeno tužitelj ima i pravni interes podnijeti tužbu za utvrđenje protiv tuženika ad/2.

9. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03- ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), u z primjenu čl. 502. c ZPP zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženik, kao davatelji kredita, tužitelja, kao korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

10. Nadalje, sud prvog stupnja, cijeneći iskaz tužitelja i IL i sadržaja Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu, zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o standardnim, tzv. tipskim ugovorima u kojima se u dijelu spornih odredaba nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, te da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik ad/1. tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik ad/1. s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

11. Isto tako, iz Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu je vidljivo kako isti ne sadrže niti jedan kriterij ili parametar o kojem ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, već se daje mogućnost promjene iste prema jednostranoj odluci banke tj. 1. tuženika, pa je takva ugovorna odredba, odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer daje mogućnost banci da jednostrano mijenja prvotno ugovorenu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj tužitelja kao potrošača te druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporne odredbe Ugovora o kredita, a koje se tiče promjenjivosti kamatne stope ne sadrže jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope temeljem kojih bi tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. One naime, jesu formulirane na način da su ti pojmovi tužitelju kao prosječnom potrošaču mogli biti razumljivi u gramatičkom smislu, međutim tužitelj nije bio obaviješten niti su mu mogli biti razumljivi razlozi koji dovode do promjene kamatne stope te do promjene valute.

12. Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja utvrđuje da su odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu te odredba čl. 3. Aneksa uz Ugovor o kreditu nepoštene odredbe u smislu čl. 81. ZZP/03, obzirom je utvrđeno da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja te su kao takve, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP ništetne, pa prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao pod toč. I. izreke.

13. Nadalje, prihvaćajući utvrđenje iz nalaza i mišljenja te dopunskog pisanog i usmenog očitovanja vještaka Jadranke Dejaković, a uzimajući u obzir ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz kojih proizlazi da je tužitelj na dan raskida Ugovora o kreditu 1. kolovoza 2013. bio u pretplati u iznosu od 48.583,28 kn/6.448,11 eura prema ocjeni suda prvog stupnja evidentno je kako tužitelj nije kasnio s plaćanjem anuiteta, pa nisu postojali valjani razlozi za raskid Ugovora o kreditu i Aneksa Ugovora o kreditu te su isti i dalje na snazi.

14. Kako iz nalaza i mišljenja proizlazi da na dan raskida Ugovora o kreditu nije bilo valjanih razloga za raskid te je tužitelj bio u pretplati svoje ugovorne obveze, zaključak je suda prvog stupnja kako uslijed nevaljanog raskida ugovora, ostatak glavnice nije ni mogao dospjeti na naplatu.

15. Slijedom navedenog, prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao pod u izreci presude.

16. Odluka suda prvog stupnja je djelomično osnovana

17. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Presuda suda prvog stupnja u tom dijelu sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuju tuženici ad/1. i ad/2.

19. Nadalje, u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP jer sud nije odlučio o zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnosti.

20. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odrede čl. 3. Ugovora o kreditu i odredba čl. 3. Aneksa uz Ugovor o kreditu, kojim odredbama je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, donosno na dan plaćanja, te ništetnosti odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odlukama banke.

21. Nadalje, predmet spora je utvrđenje da za raskid Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu nisu postojali valjani razlozi te da su Ugovor o kreditu i Aneks uz Ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i zahtjev za utvrđenjem da na dan zaključenja glavne rasprave nema dospjelih potraživanja prema tužitelju s osnove Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu.

22. I prema ocjeni ovog suda u dijelu zahtjeva pod toč. II. i III. izreke ne radi o utvrđenu činjenica nego o utvrđenu postojanja odnosno nepostojanje pravnog odnosa (Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu), kao i nepostojanju potraživanja prema tužitelju s osnova predmetnih Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu), pa se suprotni žalbeni navodu tuženika ad/1. i ad/2., da se radi o utvrđenju činjenica i da je primjenom odredbe čl. 187. st. 1. ZPP tužbu tužitelja u tom dijelu valjalo odbaciti, ne mogu prihvatiti.

23. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i Aneksa Ugovoru o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje:ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03

24. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika (prednika tuženika) da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (prednika tuženika) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (prednik tuženika) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO.

25. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018, povodom revizije i u odnosu na tuženika.

26. U konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, dakle upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

27. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

28. U postupku u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22-dalje, ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502. c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

29. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Također, iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužiteljice izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

30. Nadalje, valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

31. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

32. Tako potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

33. Stoga je osnovan zaključak o ništetnosti odredbi čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu te odredbe čl. 3. Aneksa uz Ugovor o kreditu pa se žalbeni navodi tuženika ad/1. i ad/2. o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredbe čl. 59. ZZP, čl. 172, čl. 173 i čl. 175 Zakona o bankama te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama ne mogu prihvatiti.

34. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke presude.

35. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da za raskid Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu nisu postojali valjani razlozi i da su isti i dalje na snazi, te utvrđenja da na dan zaključenja glavne rasprave nema dospjelih potraživanja prema tužitelju s osnove Ugovora o kreditu kao i s osnove Aneksa Ugovor o kreditu, barem za sada nisu utvrđene odlučne činjenice, radi čega se ne može niti ispitati pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

36. Tužitelj naime tvrdi da u trenutku izjavljivanja otkaza Ugovora o kreditu 1. kolovoza 2013. uvjeti za otkaz nisu bili ostvareni jer da je tada pretplatio svoje obveze iz Ugovora kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu (s osnova ništetnosti ugovornih odredbe).

37. Ugovorom o kreditu i Aneksom uz Ugovor o kreditu stranke su ugovorile posljedice raskida, pa je pitanje raskida Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu valjalo ocijeniti kroz ugovorni odnos stranaka, a na što osnovano ukazuju tuženici ad/1. i ad/2. u podnesenim žalbama.

38. Odredbom čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik suglasili su se da banka može raskinuti Ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja iz razloga taksativno navedenih u Ugovoru, između ostalog i ukoliko korisnik kredita usprkos opomene i odobrenog naknadnog roka kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana, dok je st. 2. tog Ugovora ugovoreno je da se isti smatra raskinutim danom otpremanja otkaznog pisma preporučenom poštom na posljednju adresu korisnika kredita koja je poznata banci.

39. Dakle, prema odredbi čl. 4 Ugovora o kreditu, kreditor ima pravo, u slučaju nepoštivanja ugovornih odredaba glede otplate duga od strane korisnika kredita, raskinuti Ugovor o kreditu i time učiniti dospjelim svako svoje potraživanje prema korisniku kredita, pa je nakon raskida Ugovora o kreditu cjelokupni neotplaćeni iznos kredita dospio na naplatu.

40. Iz opomene od 10. lipnja 2013. proizlazi da iz poslovnih knjiga tuženika ad/1. proizlazi da tužitelj kasni s izvršenjem svojih obveza po Ugovoru o kreditu u pripadajućem Aneksu, kao i da nakon opomena nije podmirio dospjeli dug u visini od 35.605,00 kn, a tužitelj je pozvan navedi iznos plati u roku od 8 dana

41. Iz raskida Ugovor o kreditu od 1. kolovoza 2013. proizlazi da se zbog neplaćanja dospjelih obveza, unatoč poslanim opomenama raskida Ugovora o kreditu s pripadajućim Aneksom, time da danom otposlane izjave o raskidu kredit dospijeva na naplatu u cijelosti, prema dostavljenom Izvatku iz poslovnih knjiga, a tužitelj je bio pozvan namiriti dospjelo potraživanje u roku od 15 dana od dospijeća, pod prijatnom ovrhe.

42. Zaključak o tome kako je evidentno da tužitelj nije kasnio s plaćanjem anuiteta sud prvog stupnja očito temelji na utvrđenima iz nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da je na dan raskida Ugovora o kreditu 1. kolovoza 2013. tužitelj bio u pretplati u iznosu od 48.583,28 kn/6.448,11 eura, iako pravnu ocjenu glede ne(osnovanosti) raskida Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu daje sud, a na vještak.

43. Pretplata po predmetnom Ugovoru o kreditu i Aneksu uz Ugovor o kreditu posljedica je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF (radi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika). Valja napomenuti kako zahtjevima Direktive 93/13 poštenost treba procjenjivati s obzirom na okolnosti u vrijeme sklapanja ugovora, a ne i s obzirom na okolnosti koje su se pojavile tijekom izvršenja ugovora.

44. Tek u ovom postupku utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi te visina pretplate tužitelja, pa je tužitelj bio dužan plaćati pojedine anuitete u iznosima kako ih je tuženik obračunavao, no u postupku nije utvrđeno je li tužitelj uredno ispunjavao ugovorne obveze preuzete Ugovorom o Kreditu i Aneksom Ugovora o kreditu ili je (i koliko) kasnio s plaćanjem anuiteta, a što je od utjecaja na ocjenu (ne)valjanosti raskida Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu zbog neispunjena ugovornih odredba glede otplate duga od strane tužitelja, kao korisnika kredita, cijeneći sadržaj odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovoru o kreditu.

45. Stoga se, barem za sada ne može ispitati pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da, s obzirom na pretplatu tužitelja (zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu) na dana raskida Ugovora o kreditu 1. kolovoza 2013. tužitelj nije kasnio s plaćanjem anuiteta, pa nisu postojali valjani razlozi za raskid Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu, te da su isti i nadalje na snazi.

46. Što se tiče iznosa koje je tužitelj uplatio na ime povrata kredita prije nego što je Ugovor o kreditu raskinut, ukoliko je tužitelj prilikom tih uplata i uplatio viši iznos radi ništetnih odredbi (kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem), to ne utječe na presuđenje u ovom predmetu jer bi u tom slučaju tužitelj imao pravo na povrat više uplaćenog iznosa no on tijekom ovog postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat tog iznosa.

47. Međutim, nakon raskida Ugovora o kreditu je cjelokupni neotplaćeni iznos kredita dospio na naplatu, pri čemu s obzirom na iznesena utvrđenja glede ništetnosti ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj tuženiku ne bi bio dužan platiti cijeli, već samo iznos koji bi se temeljio na dijelu ugovora koji nije ništetan.

48. Konačno, na što osnovano ukazuje tuženik ad/2. pobijana presuda ne sadrži razloge zbog koji je naloženo tuženicima ad/1. i ad/2. solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, pa je u tom dijelu počinjena i bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

49. U ponovljenom suđenju, sud prvog stupnja će, imajući u vidu izneseno, poglavito ugovorne odredbe kojima je reguliran raskid Ugovora o kreditu i Aneks uz Ugovor o kreditu,uvažavajući iznesene žalbene navode tuženika ad/1. i ad/2. ponovno ocijeniti jesu li na dan raskida Ugovora o kreditu 1. kolovoza 2013. postojali valjani razlozi za raskid kao i posljedično tome postoje li na dan zaključena glavne rasprave dospjela potraživanja tužitelja prema tuženicima ad/1 i ad/2. s osnove Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu i za svoje utvrđenje dati jasne i obrazložene razloge, kako bi se pravilnost odluke mogla ispitati. Ujedno će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović