REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-209/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja Treća ekonomska škola, [adresa], OIB: 22254684890, koje zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz u Zagrebu, protiv tuženika BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Renata Živanović, odvjetnica u Zagrebu, radi iseljenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Kalauza - odvjetnika, tuženika osobno i punomoćnice tuženika Renate Živanović - odvjetnice, dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da iseli iz stana u [adresa], a koji stan nalazi se u suterenu školske zgrade u [adresa], sagrađenoj na katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja katastarska čestica odgovara zk.č.br. 1933/8, 1935/1, 1935/3, 1935/6, 1935/10, 1935/11, 1936/4, 1936/7, 1940/21, 1940/22, 1940/36, 1940/37, sve k. o. [katastarska općina], a koja čestica u naravi predstavlja III Ekonomsku školu, [adresa], te da taj stan, slobodan od osoba i stvari, preda u posjed tužitelju, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju Trećoj ekonomskoj školi, [adresa], OIB: 22254684890, trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je stvarni korisnik zgrade koja se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja katastarska čestica odgovara zk.č.br. 1933/8, D 1935/1, D 1935/3, 1935/6, D 1935/10, 1935/11, 1936/4, 1936/7, 1940/21, 1940/22, 1940/36, 1940/37, sve k. o. [katastarska općina], i koja čestica u naravi predstavlja III Ekonomsku školu, [adresa], a u posjedovnom listu broj 3346 k. o. [katastarska općina] kao korisnik predmetne katastarske čestice da je naveden Grad Zagreb. Tužitelj navodi da je Treća ekonomska škola osnovana Odlukom Skupštine grada Zagreba (Službeni glasnik br. 13/91) pod nazivom Ekonomsko-komercijalna škola te da od svog osnivanja djeluje na način da koristi zgradu u [adresa] za ostvarivanje svojih odgojno-obrazovnih programa, da je dana 12. srpnja 1994. Odlukom Skupštine Grada Zagreba promijenjen naziv Ekonomsko komercijalne škole u Treću ekonomsku školu, što je tužiteljev današnji naziv, dočim je u čl. 2. iste Odluke jasno određeno da tužitelj gospodari zgradom te ju ujedno i održava. Tužitelj navodi da se tuženik uselio i koristi bez suglasnosti tužitelja dio zgrade u [adresa], odnosno stan u suterenu školske zgrade u ukupnoj površini od 72,30 m2 bez valjane pravne osnove pri tome ne plaćajući niti relevantnu najamninu, a niti troškove za korištenje istoga stana, a da je tužitelju predmetni stan prijeko potreban za poboljšanje uvjeta nastave učenicima koji pohađaju odgojno-obrazovne programe kod tužitelja. Tužitelj navodi da budući da tuženik odbija dobrovoljno iseliti iz tog stana, to radi zaštite svojih predmnjevanih vlasničkih prava tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da iseli iz stana u [adresa], a koji stan se nalazi u suterenu školske zgrade u [adresa], sagrađenoj na katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja katastarska čestica odgovara zk.č.br. 1933/8, D 1935/1, D 1935/3, 1935/6, D 1935/10, 1935/11, 1936/4, 1936/7, 1940/21, 1940/22, 1940/36, 1940/37, sve k. o. [katastarska općina], koja čestica u naravi predstavlja III Ekonomsku školu, [adresa] te da taj stan, slobodan od osoba i stvari, preda u posjed tužitelju, kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodi da ne odgovara istini da je tuženik uselio i da koristi bez suglasnosti tužitelja predmetni stan u suterenu školske zgrade bez valjane pravne osnove, pri tome ne plaćajući niti relevantnu najamninu, a niti troškove za korištenje stana. Tuženik navodi da je otac tuženika ZB s danom 30. srpnja 1962. zaključio ugovor o radu s tadašnjom Tekstilnom školom za učenice u privredi, kao prednikom tužitelja, da je navedenim ugovorom utvrđeno je da će ZB obavljati poslove ložača centralnog grijanja i kućepazitelja, a da će se zauzvrat koristiti stanom predviđenim za domara u sklopu Škole, da je ZB u to doba bio nositelj stanarskog prava na stanu u [adresa], a sukladno tadašnjim propisima izvršena je zamjena stana te je u njegov stan uselio profesor tadašnje škole DB, a ZB uselio je u stan namijenjen za domara škole, sve sukladno rješenju tadašnje Općine Medveščak br. 4842/1 od 10. prosinca 1958., da je istome po NOO Maksimir, Odjel za stambene poslove izdano rješenje br. 2915/89-1960 od 16. veljače 1960. o visini stanarine za stan koji koristi (tada Socijalističke Revolucije 145, danas Kennedyjev trg 5). Tuženik navodi da je po smrti LB stan nastavila koristiti supruga ŽB, kao i sin, ovdje tuženik, da je obzirom na tadašnje propise, stan cijelo vrijeme koristio temeljem valjane pravne osnove, no kako je riječ o stanu definiranom kao „stan za službene potrebe“, to niti ZB niti njegovi pravni sljednici nisu mogli steći stanarsko pravo na istome, pa samim tim ni pravo na otkup, pa da su samim time dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale nositelje stanarskog prava (posebno što je ZB stan na kojem je imao stanarsko pravo silom pozitivnih propisa mijenjao za ovaj, obzirom je sukladno zakonu morao stanovati u sklopu zgrade o kojoj se brinuo iz sigurnosnih razloga i 24-satnog nadzora), da je kasnije stupio na snagu i Zakon o prodaji stanova namijenjenih nadstojnicima stambene zgrade, a isti opet nije obuhvatio kategoriju korisnika domarskih stanova izvan stambenih zgrada. Tuženik drži da se na ovaj sporni odnos trebao primijeniti Zakon o stambenim odnosima, koji u čl. 87 definira da pravo korištenja stana za službene potrebe članova porodičnog domaćinstva u slučaju smrti radnika može prestati samo ako im se osigura drugi stan. Tuženik navodi da je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo čl. 3. isključio primjenu ovog Zakona na stanove koji se nalaze u poslovnim zgradama koje se koriste za potrebe odgoja i obrazovanja, da je kasnije donesen i Zakon o prodaji stanova namijenjenih za nadstojnika stambene zgrade, a koji opet nije obuhvatio „domarske“ stanove u sklopu odgojno-obrazovnih ustanova pa da stoga tuženik drži da njegovo pravo proizlazi iz već spomenutog ZSO. Tuženik navodi da su sve to vrijeme tuženik i pravni prednici uredno plaćali naknadu za korištenje stana i komunalnih usluga, kako plaćaju i danas i to temeljem Odluka tužitelja koje su dostavljane i prednici SB, a potom i tuženiku, pa da ne stoji da se tuženik koristi predmetnim stanom bez suglasnosti tužitelja, a svakako i valjane pravne osnove. Glede (ne) plaćanja najamnine, tuženik navodi da je iz dokumentacije vidljivo je da je njome određena stanarina, a i također da se dostavlja i paušalno izabran ispis naloga za plaćanje tuženika s naslova režija, koje se plaćaju redovito svako mjesečno od prvog dana. Tuženik zaključno predlaže tužbu odbiti i obvezati tužitelja na nadoknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku postupka tužitelj navodi kako je točno da je otac tuženika ZB zaključio ugovor o radu s tadašnjom Tekstilnom školom za učenice u privredi za obavljanje poslova ložača, a kojim je isto tako i dobio pravo korištenja predmetnog stana u zgradi na [adresa], da je točan navod da su se nakon njegove smrti stanom nastavili koristiti njegova žena i sin, ovdje tuženik BB, no da tuženik propušta navesti kako otac tuženika ZB pa tako niti njegovi sljednici niti u jednom trenutku nisu bili nositelji stanarskog prava, a niti je tuženik bio član obiteljskog domaćinstva svog oca odnosno nije istu koristio neprekinuto od dana useljenja njegovog oca pa sve do vremenskog perioda nakon njegove smrti. Tužitelj navodi da je tuženik u međuvremenu posjedovao i nekretninu-stan u vlasništvu u [adresa], a koju je nekretninu prodao i nastavio koristiti stan koji je predmet ovoga spora. Što se tiče navoda kako tuženik plaća stanarinu i režije za predmetnu nekretninu i dokaza koji to potkrjepljuju, tužitelj navodi da je iz istih vidljivo da tuženik plaća određene iznose koji ne odgovaraju iznosu od 120 DM iz Odluke iz 1996., pogotovo da ne mogu odgovarati realnome iznosu najamnine za predmetnu nekretninu, a s obzirom na stambenu površinu i druge relevantne parametre, imajući u vidu vremenski otklon od 25 godina od dana kada je ova odluka donesena.

4. U tijeku postupka tuženik navodi da je sa svojim ocem živio cijelo vrijeme u zajedničkom domaćinstvu, od svog rođenja pa sve do njegove smrti 14. ožujka 1981., kada je tužitelj svojom odlukom Savjeta sa 48 sjednice 8. lipnja 1981. sva prava prenio na suprugu ZB, maćehu tuženika. Tuženik navodi da je i dalje nastavio živjeti s maćehom sve do 1990.g. (kako je razvidno i iz uvjerenja koje dostavlja sam tužitelj) kada je kratko iselio u pokušaju rješavanja svojeg stambenog pitanja, da je pozajmio novac i kupio vlastiti stan u [adresa], no kako nije mogao realizirati kredit kojim bi vratio pozajmljeni novac (kakav je bio plan) to je isti stan morao prodati i novac vratiti, da ga je na kratko vrijeme primila na stanovanje šogorica (na adresi [adresa]) dok ista nije boravila u njemu, no po njezinom povratku u svoj stan i tuženik se vratio u stan koji je predmet ovog postupka k maćehi i u kojemu do danas nesmetano živi, a što je također razvidno iz predmetnog uvjerenja. Glede plaćanja troškova, tuženik navodi da plaća troškove onako kako ih tužitelj odredi, tuženik navodi da je nesporno riječ o stanu, a kako tužitelj i navodi u tužbi, koji tuženik zajedno sa svojim prednikom posjeduje od 1962. i u njemu živi, dakle preko 60 godina što mu daje pravo na dom, a koje mu također daje pravo na posjedovanje.

5. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: prijepis posjedovnog lista broj 3346 k. o. [katastarska općina] (list 4-17 spisa), odluku iz Službenog glasnika br. 13/1991 (list 18-19 spisa), dopis Grada Zagreba od 25. srpnja 1994. (list 20 spisa), odluku od 12. srpnja 1994. (list 21 spisa), odluku od 12. srpnja 1994. iz Službenog glasnika br. 9/1994 (list 22-23 spisa), Izvještaj u stanovima u zgradama br. 4 i 5 Trgovinskog centra (list 36- 37 spisa), rješenje Narodne Republike Hrvatske, Narodnog odbora Općine Maksimir, Odjel za stambene poslove od 16. veljače 1960. (list 38-41 spisa), Zapisnik o izvršenju valorizacije stana (list 42-43 spisa), Ugovor o radu od 30. srpnja 1962., Odluku Treće Ekonomska škola – Zagreb od 2. prosinca 1996. (list 46 spisa), Odluku Treće Ekonomska škola – Zagreb od 27. kolovoza 1993. (list 47 spisa), e mail korespondencija u kojoj su sadržani nalozi za nacionalno plaćanje (list 48-59 spisa), uvjerenje o prebivalištu za tuženika (list 63 spisa), izveo dokaz saslušanjem odgovorne osobe tužitelja-ravnatelja i tuženika.

6. Ocjenom provedenih dokaza kao i rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u posjedovni list broj 3346 k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je u istom upisana kat. čest. [katastarska čestica], [adresa], Škola, [adresa], dvorište i da je na istoj kao posjednik upisan Grad Zagreb. 8. Uvidom u Službeni glasnik br. 13/1991 utvrđeno je da je u istom objavljena odluka o ukidanju Trgovačke škole i osnivanju organizacija srednjeg školstva:

Komercijalno-ekonomska škola i Trgovačka škola te Đački dom Dore Pejačević, a koji su pravni sljednici Trgovačke škole, da je početak rada škola i doma 1. rujan 1991., da je sjedište Komercijalno-ekonomske škole u [adresa] i da koristi zgradu na toj adresi kao i Trgovačka škola, a da će Trgovačka škola gospodariti zgradom i održavati je (čl.15.).

9. Uvidom u Odluku Gradske skupštine Grada Zagreba od 12. srpnja 1994. o izmjenama i dopunama Odluke o ukidanju Trgovačke škole, o osnivanju Komercijalno-ekonomske i Trgovačke škole te Đačkog doma Dore Pejačević utvrđeno je da se u naprijed navedenoj odluci objavljenoj u Službenom glasniku br. 13/1991 riječi Komercijalno-ekonomska škola zamjenjuju riječima Treća ekonomska škola u odgovarajućem padežu te da se mijenja čl. 15. st. 2. koji glasi "Treća ekonomska škola će gospodariti zgradom i održavati je." dok iz "Službenog glasnika" br. 9/1994 proizlazi da je navedena odluka objavljena u istom.

10. Uvidom u rješenje Narodne Republike Hrvatske, Narodni odbor Općine Maksimir, Odjela za stambene poslove od dana 16. veljače 1960. utvrđeno je da je istim određena stanarina za stan u [adresa]. Revolucije kbr. 145, stan u suterenu u površini od 72,3 m2, a za koji stan je navedeno da ga kao nosilac stanarskog prava koristi ZB te da je sastavljen zapisnik o izvršenju valorizacije stana.

11. Uvidom u ugovor o radu od 30. srpnja 1962. utvrđeno je da je isti zaključen između Škole učenica u privredi tekstilne struke, Zagreb, Ul. Socijalističke revolucije 45 i ZB, kvalificiranog radnika iz Zagreba, da navedenim ugovorom ista škola prima ZB u radni odnos kao ložača centralnog grijanja i kućepazitelja, da su utvrđene dužnosti istoga, a za koje dužnosti ZB dobiva besplatni stan, da je utvrđeno da ugovor ima važnost od 6. studenog 1958. tj. od dana kada je ZB stupio u radni odnos s školom, a prestaje prema postojećim propisima.

12. Uvidom u Odluku Trgovačke škole Zagreb od 27. kolovoza 1993. utvrđeno je da je na sjednici Školskog odbora Trgovačke škole utvrđena mjesečna naknada za korištenje stana i komunalnih usluga u zgradi br. 5 – Maček Jelki za stan površine 72,3 m2 te da je imenovana dužna podmiriti svoje obaveze za korištenje stana i druge mjesečne obveze.

13. Uvidom u Odluku Trgovačke škole Zagreb od 2. prosinca 1996. utvrđeno je da je na sjednici Školskog odbora Trgovačke škole utvrđena mjesečna naknada za korištenje stana i komunalnih usluga u zgradi br. 5 – Maček Jelki za stan površine 72,3 m2 te da je imenovana dužna podmiriti svoje obaveze za korištenje stana i druge mjesečne obveze.

14. Uvidom u naloge za nacionalno plaćanje u kunama utvrđeno je da je na istima kao platitelj naznačen tuženik, a kao primatelj da je naznačen tužitelj, da se plaćanja odnose na razdoblje 7.,8.,9.,10., 11. i 12. mjesec 2019. godine te 1., 2., 3., 4., 5. i 6. mjesec 2020. godine, uz opis plaćanja: stan, voda, struja.

15. Uvidom u Izvještaj o stanovima u zgradama br. 4 i 5 Trgovinskog centra utvrđeno je da je isti sastavljen 6. listopada 1981., da je u istom navedeno da stan ZB u zgradi br. 5, umirovljenog lozača koji je umro, koristi njegova supruga na koju su po odluci Savjeta s 48. sjednice od 8. lipnja 1981. prenesena sva prava, da je imenovani ZB uselio u stan na temelju rješenja Općine Medveščak br. 4842/1 od 10. prosinca 1958., a potom zamjene, da je posjedovao stan u [adresa], a na temelju molbe da je primljen za ložača u Tekstilnu školu zgrada br. 5 i izvršio zamjenu sa profesorom tadašnje Tekstilne škole TB, da je stan bodovan 1960. po Odjelu za stambene poslove Općine Maksimir te da je stanarina određena za površinu od 72,3 m2.

16. Uvidom u uvjerenje o prebivalištu utvrđeno je da je tuženik od 17. srpnja 1972. do 26. studenog 1990. imao prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa], da je od 10. studenog 1992. do 2. rujna 1993. imao prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] te da od 2. rujna 1993. ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa].

17. Zakonski zastupnik tužitelja, ravnatelj FB je iskazao da je ravnatelj škole od 2019. godine te da je školi nužno potreban prostor, da mu je poznato da je tuženik sin pok. domara škole gospodina LB, da mu je poznato da je otac tuženika preminuo i da nema adekvatnog pokrića za biti u predmetnom stanu, a što mu je sve poznato iz dokumentacije koju je čitao, da se radi o stanu u suterenu, da misli površine 72 m2 na sjevernom ulazu škole.

18. Tuženik je iskazao da je njegov pok. otac 1958. godine mijenjao stan u [adresa] za predmetni stan koji se nalazi u suterenu zgrade te ima poseban ulaz na sjevernom dijelu zgrade, da mu je otac rekao da su mu uvjetovali da mora dati stan u [adresa] radi useljenja profesora u isti, a pok. otac da je dobio predmetni stan i posao u školi, a i predmetni stan im je odgovarao po površini jer ih je bilo petero braće, da je on u tom stanu boravio od 1958. do 1990. godine kada je pokušao riješiti stambeno pitanje na način da je posudio novac i kupio stan u [adresa], nadajući se da će dobiti kredit i vratiti novac, ali kako nije dobio kredit da je prodao stan kako bi vratio novac, da je nakon prodaje privremeno otišao kod šogorice jer je u predmetnom stanu živjela njegova pomajka s još jednom gospođom pa dok se pomajka nije dogovorila s tom gospođom oko daljnjeg boravka te se potom vratio u predmetni stan, misli 1993. godina te se uredno ponovno prijavio s boravištem na adresi predmetnog stana i od onda do danas da je tu, da su odlukom škole odredili kolika je stanarina i voda, u paušalnom iznosu, a struju da očitava i množi sa prosječnom cijenom kilovat sata i uplaćuje svaki mjesec na račun škole s vodom i stanarinom, dok komunalnu naknadu i odvoz smeća plaća gradu koji mu šalje uplatnice. Tuženik je iskazao da mu nitko od strane tužitelja nije ometao ili mu osporavao pravo na boravak, osim što im je škola u jednom trenutku zatvorila prolaz od ceste do stana te su ih tužili i dobili spor i prolaz im je opet otvoren. Tuženik je iskazao da je u trenutku smrti njegovog oca u tom stanu živjela njegova maćeha, supruga i on, da je u periodu nakon njegovog iseljenja njegova pomajka ŽB nastavila živjeti u stanu, da je podnio zahtjev za otkup tog stana, ali mu nije prihvaćen jer mu je rečeno da se službeni stan ne može otkupiti. Tuženik je iskazao da njegova pomajka i supruga nikada nisu radili kod tužitelja odnosno prednika tužitelja već je radio njegov otac i njegova pok. majka kao čistačica.

19. Dovodeći u vezu utvrđeno uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu sud je kao odlučno utvrdio da je Tekstilna škola za učenice u privredi, kao davatelj stana na korištenje, predmetni stan koji se nalazi na adresi u [adresa], dala na korištenje ocu tuženika pok. JB, kao svom zaposleniku na poslovima ložača centralnog grijanja i kućepazitelja, a u skladu s odredbom čl. 54. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list FNRJ od 22. travnja 1959.) odnosno u skladu s odredbom čl. 53. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list FNRJ br. 17/62), a isti stan su mogli koristiti članovi uže porodice sve dok žive u zajedničkom domaćinstvu te da je gospodarenje zgradom u kojoj se nalazi stan, odlukama Gradske skupštine Grada Zagreba iz 1991. i 1994., dano osnovanoj Trećoj ekonomskoj školi, ovdje tužitelju.

19.1. Sukladno odredbi čl. 53. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list FNRJ br. 17/62, dalje: ZSO), koja odredba je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o radu od 30. srpnja 1962. s pok. ocem tuženika, pravo davanja na korištenje stanova čije je korištenje vezano uz vršenje službene funkcije u zgradi u kojoj je stan, ima nosilac prava korištenja tih zgrada (a to je u konkretnom slučaju bila Tekstilna škola za učenice u privredi dok je gospodarenje navedenom zgradom kasnije dodijeljeno tužitelju), a na osobu koja je takav stan koristila (otac tuženika) nije se odnosila, između ostalog, odredba čl. 30. st. 2., koja je propisivala da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo koristiti se stanom i poslije smrti stanara.

Nadalje, na oca tuženika, kao osobu koja je takav stan koristila nije se odnosila između ostalog odredba čl. 27. st. 2. ZSO kojom je propisano da kad je ugovor o korištenju sklopio jedan bračni drug da je nositelj stanarskog prava i drugi bračni drug ako žive u zajedničkom kućanstvu i odredba čl. 27. st. 3. ZSO kojom je propisano da kada su u smislu odredbe st. 2. oba bračna druga nositelji stanarskog prava pa jedan od njih umre da drugi bračni drug ostaje sam nositelj stanarskog prava.

20. Odredbom čl. 55. st. st. 4. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list FNRJ od 22. travnja 1959) i odredbom čl. 54. st. 5. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list FNRJ br. 17/62) je bilo propisano da kad je dužnost lozača prestala zbog umirovljenja ili smrti, osobama koji se iseljavaju iz stana, osigurati će se nužni smještaj.

21. Odredbom čl. 6. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list SRH broj 286/1974, dalje: ZSO) je bilo propisano da se stanarsko pravo, između ostalog, ne može steći na stanovima za službene potrebe, a čl. 6. st. 2. ZSO je bilo propisano da se stanovima za službene potrebe smatraju stanovi čije je korištenje vezano za vršenje službene dužnosti ili funkcije i kao takvi su utvrđeni općim aktom davaoca stana (između ostalog i stanovi u školama).

21.1. Odredbom čl. 8. st. 1. toč. 3. Zakona o stambenim odnosima (NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93; dalje: ZSO) je bilo propisano da se stanarsko pravo ne može steći na stanovima za službene potrebe dok je odredbom čl. 87. ZSO-a bilo propisano da pravo korištenja stana za službene potrebe članova porodičnog domaćinstva u slučaju smrti radnika može prestati samo ako im se osigura drugi stan, dakle, navedena se odredba odnosila samo na slučaj smrti radnika, a ne i na druge slučajeve prestanka prava na korištenje stana za službene potrebe (kao npr. odlazak u mirovinu).

22. Dakle, iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je ocu tuženika predmetni stan dodijeljen na korištenje za vrijeme obavljanja funkcije ložača centralnog grijanja i kućepazitelja, slijedom čega, a uvažavajući naprijed navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima, otac tuženika, a time niti tuženik, nisu imali stanarsko pravo na predmetnom stanu.

22.1. Iz Izvještaja o stanovima u zgradama br. 4 i 5 Trgovinskog centra od 6. listopada 1981. proizlazi da je pokojni ZB, otac tuženika, bio umirovljen lozač odnosno da je do prestanka prava na korištenje stana za službene potrebe došlo odlaskom oca tuženika u mirovinu, a time je prestao i pravni osnov da članovi obitelji nadalje koriste predmetni stana. Okolnost da se tužitelj, kao davatelj stana na korištenje, nije koristio pravom na otkaz zbog prestanka funkcije pok. oca tužitelja nije odlučna. Stoga je odlaskom tuženikova oca u mirovinu i tuženiku prestalo pravo korištenja predmetnog stana.

23. Također je utvrđeno da je došlo do prekida stanovanja tuženika u predmetnom stanu obzirom da je tuženik u svom iskazu, u dijelu koji je sud ocijenio kao iskren i uvjerljiv, jasno naveo da je stanovao u stanu koji je kupio na adresi u [adresa], a nakon prodaje istog stana na adresi svoje šogorice, a potom da se na adresu predmetnog stana ponovo prijavio 1993. godine, a što proizlazi i iz uvjerenja o prebivalištu.

24. Slijedom navedenog, tužitelj koji gospodari zgradom u kojoj se nalazi stan koji je raniji davatelj dao na korištenje ocu tuženika kao svom zaposleniku, kao stan čije je korištenje vezano uz vršenje službene funkcije domara – lozača je aktivno legitimiran ustati tužbom radi iseljenja tuženika pa se prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje neosnovanim.

25. Kako se tuženik u tijeku postupka pozvao na pravo na dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97, 6/99,14/02,13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija) to u tom smislu valja istaknuti da je prema odredbi čl. 34. i čl. 16. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) dom nepovrediv te da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje, s time da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, dok je odredbom čl. 8. Konvencije propisano da svatko ima pravo na poštivanje doma te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

25.1. Stoga su u konkretnom predmetu razmatrana pitanja da li je predmetna nekretnina dom tuženika, da li bi nalog za njegovo iseljenje predstavljao miješanje u pravo na poštivanje njegova doma te da li je takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu.

25.2. Iz iskaza tuženika, u dijelu koji je sud ocijenio kao iskren, proizlazi da je razdoblje korištenja predmetne nekretnine od strane tuženika u trajanju od 1958. do 1990., a potom od 1993. do danas, pa je to razdoblje u kojem se mogla razviti dovoljna i kontinuirana veza s predmetnom nekretninom na način da tuženik upravo tu nekretninu može smatrati svojim domom, slijedom čega bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma, ali je takvo miješanje u skladu sa zakonom odnosno ima legitimni cilj, s obzirom da tuženik ničim nije dokazao da bi imao pravo na posjed predmetne nekretnine.

25.3. U odnosu pak na pitanje da li je miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika nužno u demokratskom društvu odnosno postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario valja istaći kako sud nalazi da nije nerazmjerno miješanje tužitelja u pravo tuženika na dom jer bi se tužitelju nametao prekomjeran teret da u stanu ostane osoba koja ga bespravno koristi.

25.4. Kako se legitimni cilj ne može postići primjenom blaže mjere odnosno iseljenje je nužno, pri čemu je sud uzeo u obzir i interes pravne sigurnosti, javnog reda i mira, da je tuženik u posjedu bez valjane pravne osnove, a isto je tako imao u vidu i okolnost da je stambeno zbrinjavanje tuženika moguće putem nadležnih tijela u za to propisanim postupcima kroz primjenu Odluke o najmu javno najamnih stanova (Službeni Glasnik Grada Zagreba 7/09, 22/09, 26/14) i Odluke o najmu stanova (Službeni Glasnik Grada Zagreba 22/09, 3/12, 15/12, 22/13).

U konkretnom slučaju suprotstavljena su dva pojedinačna privatna prava, a pravo tužitelja u svakom slučaju preteže nad pravom tuženika koji nekretninu posjeduje bez valjane pravne osnove.

26. Obzirom je stanje stvari dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima, a tuženik je u tijeku postupka učinio nespornim da se radi o stanu kako to tužitelj navodi u tužbi i u kojem tuženik živi, to se kao nepotrebno i neekonomično ukazalo izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta.

26.1. Među strankama nije sporno da tuženik plaća određene iznose za korištenje stana i režije pa se kao nepotrebno ukazalo nalaganje tužitelju da u spis dostavi ispis transakcija s računa tužitelja.

26.2. Obzirom je stanje stvari dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima kao nepotrebno se ukazalo pribavljanje službenim putem od Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu podatke o vlasništvu nekretnine za tuženika, s tim da se napominje da sud po službenoj dužnosti pribavlja isprave tek ukoliko ih stranke same ne mogu pribaviti (čl. 232. st. 3. ZPP-a), kao i da sud naloži tuženiku da dostavi ugovor o kupoprodaji stana u [adresa] i o kasnijoj prodaji stana.

27. Stoga tužitelj osnovano zahtijeva iseljenje tuženika, kao osobe koja nema valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana, a u posjedu je istog, slijedom čega je tužitelju valjalo pružiti pravnu zaštitu i odlučiti kao u točki I izreke presude temeljem odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17).

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom je tužitelj u cijelosti uspio u parnici.

28.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema tbr. 7. tč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT), prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka (tbr. 52, primjena tarife) i to jednokratna nagrada od 200 bodova što iznosi 400,00 eur, uvećano za 25 % PDV-a što iznosi 500,00 eur. 28.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke presude.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.

3. Spis