REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1531/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD BAKAR, Primorje 39, Bakar, OIB: 31708325678, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Goran Marjanović, Lana Perčić i Iva Bilandžija iz Rijeke, Križanićeva 1, protiv tuženika IND-EKO d.o.o., Rijeka, Korzo 40/2, OIB: 60067885527, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j.t.d. iz Rijeke, Ribarska 4, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2020-40 od 27. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2020-40 od 27. siječnja 2023. u točki II. izreke.

II. Prihvaća se tuženikova žalba, preinačava presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2020-40 od 27. siječnja 2023. u točki I. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev i u dijelu u kojemu glasi:

„Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 43.935,77 EUR/331.034,03 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 532,78 EUR/4.014,22 kn od 10. siječnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. veljače 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. ožujka 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. travnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. svibnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. lipnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. srpnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. kolovoza 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. rujna 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. listopada 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. studenog 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. prosinca 2018.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. veljače 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. ožujka 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. travnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. svibnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. lipnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. srpnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. kolovoza 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. rujna 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. listopada 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. studenog 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. prosinca 2019.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. siječnja 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. veljače 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. ožujka 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. travnja 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. svibnja 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. lipnja 2020., i

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. srpnja 2020.,

pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2020-40 od 27. siječnja 2023. u točki II. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu troška.

II. Prihvaća se tuženikova žalba, preinačava se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2020-40 od 27. siječnja 2023. u točki II. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen tuženikov zahtjev za naknadu troška i rješava:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.673,86 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 43.935,77 EUR / 331.034,03 kn sa zateznom kamatom koja teče na pojedine dijelove glavnice od datuma naznačenih u izreci te presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 139.221,71 EUR / 1.048.965,97 kn sa zateznom kamatom koja teče na pojedine dijelove glavnice od datuma naznačenih u izreci te presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Pobijanim dijelom rješenja (točka II. izreke) određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi, da:

- nije sporno da su parnične stranke 10. travnja 1997. sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnine, temeljem kojeg je tužitelj prodao, a tuženik kupio nekretninu koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označena kao kč. br. [katastarska čestica] - neplodno, ukupne površine 5576 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- nije sporno da se tuženik upisao kao vlasnik predmetne nekretnine i ušao u njezin posjed, temeljem tog Kupoprodajnog ugovora,

- nije sporno da je presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-559/02 od 20. svibnja 2005., predmetni Kupoprodajni ugovor utvrđen ništetnim, te je naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odnosno brisanje prava vlasništva tuženika i upis prava vlasništva tužitelja, i nije sporno da je ta presuda postala pravomoćna 17. prosinca 2008.,

- nije sporno da je tuženik s Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka sklopio Ugovor o prijenosu fiducijarnog vlasništva predmetne nekretnine temeljem kojeg je banka upisana kao fiducijarni vlasnik, temeljem prijedloga od 10. siječnja 2002. (Z-209/02), a koji je upis brisan 27. listopada 2020., temeljem izjave o vraćanju vlasništva tuženiku od 30. rujna 2020., ovjerene 1. listopada 2020.,

- nije sporno da je pravomoćnom (preinačenom) presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2851/2013 od 3. ožujka 2017. obvezan tužitelj vratiti tuženiku cijenu isplaćenu temeljem ništetnog Kupoprodajnog ugovora od 10. travnja 1997. sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2011., i nije sporno da je navedena presuda postala pravomoćna 10. lipnja 2020.,

- nije sporno niti da je odbijen prijedlog tužitelja za upis prava vlasništva temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-559/02,

- nije sporno da je tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine u razdoblju od sklapanja ništetnog Kupoprodajnog ugovora, pa sve do 19. siječnja 2021.,

- nije sporno da je tuženik predao u posjed predmetnu nekretninu tužitelju 19. siječnja 2021., temeljem primopredajnog zapisnika od tog dana,

- nije sporno da je tužitelj postupio po presudi poslovni broj P-2851/2013 od 3. ožujka 2017. u svibnju 2021. godine,

- je sporno u kojem trenutku je tuženik bio dužan predati nekretninu u posjed tužitelju, s obzirom na fiducijarni prijenos vlasništva u korist Erste & Steiermärkische bank d.d., kao i s obzirom na činjenicu da je tužitelj upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine tek 7. prosinca 2020.,

- je sporno je li tuženik nepošteni posjednik, i otkada,

- je sporno je li tuženik imao pravo zadržanja za razdoblje do trenutka primitka povrata kupoprodajne cijene od strane tužitelja,

- je sporno ima li tužitelj pravo zahtijevati naknadu za korištenje predmetne nekretnine od tuženika, i za koje razdoblje,

- je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja naknade za korištenje nekretnine,

- je sporna i visina naknade.

3. Prvostupanjski sud je utemeljio pobijanu presudu i rješenje na sljedećim razlozima:

„U konkretnom slučaju, tuženik se pozvao na pravo zadržanja jer je imao tražbinu prema tužitelju na ime povrata kupoprodajne cijene, koju je tužitelj primio temeljem ništetnog kupoprodajnog ugovora, a kako je utvrđeno pravomoćnom (preinačenom) presudom ovog suda poslovni broj P-2851/2013 od 3. ožujka 2017., koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2020. Tužitelj je postupio po navedenoj presudi u svibnju 2021. godine. Sud iz navedenog zaključuje da je tuženik imao pravo zadržanja sve do 19. siječnja 2021., odnosno sve dok je imao tužiteljevu nekretninu u svom posjedu, iz razloga jer je ujedno bio vjerovnik tražbine prema tužitelju na ime povrata kupoprodajne cijene, plaćene po istom ugovoru, po kojem je tuženik i stekao pravo na posjed odnosno radi se o tražbini u svezi zadržane stvari. To pravo je imao i u trenutku kad je izjavio prigovor zadržanja u ovom postupku, tj. 20. listopada 2020. Navedeno je bilo od utjecaja na tužiteljev zahtjev za povrat nekretnine, ali, po stavu tog suda, ne utječe na poštenje tuženikovog posjeda. Naime, tuženik, iako je posjed stekao voljom tužitelja u vrijeme sklapanja ništetnog Ugovora, postao je nepošteni posjednik primitkom tužbe u predmetu poslovni broj P-559/2002 Općinskog suda u Rijeci, a najkasnije danom pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-559/02 od 20. svibnja 2005., koja je postala pravomoćna 17. prosinca 2008. Naime, tom presudom utvrđen je ništetnim Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, koji Ugovor je bio temelj tuženikovog posjeda te nekretnine. Prema odredbi članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), tuženik je kao nepošteni posjednik dužan naknaditi tužitelju kao vlasniku nekretnine korist koju je imao za vrijeme svojega posjedovanja, i to unatrag tri godine od dana kada mu je stvar predana, a u smislu odredbe članka 165. stavka 2. ZV-a. Tužitelju je nekretnina vraćena 19. siječnja 2021. To znači da ima pravo na naknadu za razdoblje od 19. siječnja 2018. do 19. siječnja 2021. Već stoga valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim naknadu potražuje za ranije razdoblje, tj. za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 19. siječnja 2018., po kojoj osnovi potražuje ukupno 667.000,00 kn. Prema recentnom stavu sudske prakse, nepošteni posjednik duguje vlasniku naknadu za uporabu njegove stvari u visini zakupnine, po cijeni u vrijeme predaje stvari vlasniku. Stoga nije relevantno da li je tužitelj imao namjeru izdavati predmetnu nekretninu u zakup, a niti da li je tuženik za vrijeme posjedovanja nekretnine, istu gospodarski koristio. Stalna sudska vještakinja građevinske struke ĆŽ je u svom nalazu i mišljenju (str. 199.- 225. spisa), a kojeg je izradila na temelju podataka o identifikaciji nekretnine iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje geodetske struke Tatjane Radetić iz društva Geox d.o.o. Matulji (str. 175.-190. spisa), temeljem podataka s očevida na licu mjesta, utvrdila da tržišna vrijednost zakupnine za predmetno zemljište, s obzirom na položaj, namjenu, veličinu i druge relevantne parametre sukladno pravilima struke, za cijelo utvrđeno razdoblje, iznosi 605.397,26 kn. Vještakinja je dala tablični prikaz iznosa mjesečne zakupnine za svaku pojedinu utuženu godinu u razdoblju od 2015. pa do 2020. godine. Iz navedenog prikaza proizlazi da mjesečna zakupnina u tijeku 2018. godine iznosi 10.371,36 kn, u tijeku 2019. godine 11.040,48 kn, i u tijeku 2020. godine 11.653,84 kn. U usmenom izlaganju nalaza i mišljenja, vještakinja je pojasnila način izrade procjene, te da izvadak pribavljen od Upravnog odjela PGŽ br. ID 30734, sadrži zakupe u zemljišno-građevinskoj zoni, u zoni Jušići, radnoj zoni 1 Matulji, u Viškovu, građevinskom području gdje su izgrađeni industrijski objekti (radna zona 2 Matulji). Kao dodatne usporedbe, da su navedeni podaci o zakupima za područje Kozala, Rastočine, Pehlin i Kostrena, pored Industrijske zone Šoići. Usporedne nekretnine da su unutar traženog odnosno utuženog razdoblja. Pri izračunu zakupa, da nije mjerodavan koeficijent iskoristivosti odnosno izgrađenosti, jer se ovdje radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, u naravi ravnom platou, te se procjenjivao kao otvoreni skladišni prostor. Sud je nalazu i mišljenju vještakinje poklonio vjeru u cijelosti, smatrajući isto objektivnim, stručnim i potpunim. Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj ima pravo na naknadu koristi od posjedovanja njegove nekretnine, u iznosu od 10.371,36 kn mjesečno za 2018. godinu, 11.040,48 kn za 2019. i 11.653,84 kn za 2020. godinu, odnosno proporcionalno broju dana, imajući u vidu da je tužba podnesena 29. srpnja 2020., za siječanj 2018. u iznosu od 4.014,72 kn (10.371,36 kn * 12/31), a za srpanj 2020. godine u iznosu od 10.526,05 kn (11.653,84 kn * 28/31). Stoga je valjalo za navedene iznose tužbeni zahtjev usvojiti, i presuditi kao u točki I. izreke presude, odnosno u preostalom dijelu, do zahtijevanih 23.000,00 kn mjesečno, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Sud je uzeo u obzir da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, glede tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za posjedovanje nekretnine, s time da nije uspio s ¾ visine tog tužbenog zahtjeva. Sud je uzeo u obzir i da je tužitelj tužbu povukao u dijelu kojim je zahtijevao predaju nekretnine, po udovoljenju tužbenom zahtjevu, što znači da je i glede tog dijela tužbenog zahtjeva imao pravo na naknadu parničnih troškova. Sud, stoga, uspjeh stranaka u ovoj parnici ocjenjuje podjednakim.“

4. Tužitelj u žalbi navodi da je sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelju pravo na naknadu pripada temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ne na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima kojim su regulirana pravila vraćanja temelj stečenog bez osnove. Uostalom i sam prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke utvrđuje da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju kao vlasniku predmetnu nekretninu jer je otpao temelj njegovog posjedovanja što znači da je sud u predmetnoj pravnoj stvari trebao primijeniti pravila o stjecanju bez osnove odnosno pravilo sadržano u odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojemu obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Drugim riječima, a budući da tražbina stjecanja bez osnove zastarijeva u općem zastarom roku od pet godina, to je osnovano i tužiteljevo preostalo potraživanje za razdoblje unatrag pet godina od dana kada mu je stvar predana odnosno vraćena (19. siječnja 2021.). Stoga je sud pogrešnom primjenom materijalnog propisa neosnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim naknadu potražuje i za ranije razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. Nadalje, prvostupanjski sud odbio je dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza novim građevinskim vještačenjem iako je tužitelj tijekom postupka prigovarao nalazu i mišljenju imenovane vještakinje da je u njezinom nalazu korištena usporedna metoda s nekretninama čiji je dio iz tehničkih razloga potpuno neusporediv. Industrijska zona Kukuljanovo najopremljenija je industrijska zona na području Republike Hrvatske, a konkretna čestica opremljena je pristupom s autoceste, željeznicom, izravnom vezom s lukom, optičkom infrastrukturom, vodovodom, odvodnjom te svom ostalom komunalnom infrastrukturom što je čini potpuno neusporedivom s nekretninama s kojima je uspoređena. Parcele s kojima je vještakinja vršila usporedbu nalaze se na lokacijama koje su značajno slabije povezane i imaju znatno lošiju komunalnu infrastrukturu. Osim toga, u nekim je slučajevima vještakinja koristila usporedbu koja je starija od četiri godine što zakonski nije dopušteno, a u jednom slučaju usporedne nekretnine korišten je čak i podatak iz natječaja, što također nije dopušteno. S obzirom na navedeno tužitelj je predlagao da se u postupku provede novo vještačenje koje će biti objektivnije i stručnije međutim unatoč istaknutim primjedbama sud je taj tužiteljev dokaz odbio, zbog čega je činjenično stanje u pogledu visine naknade nepotpuno utvrđeno. Traži naknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi navodi da činjenica poštenja ili nepoštenja tuženika u konkretnom slučaju uopće nije relevantna te ni na koji način ne utječe na tuženikov prigovor zadržanja izjavljen po članku 72. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Zašto? Zakon o vlasništvu u člancima 164. i 165. regulira situaciju kada vlasnik traži povrat nekretnine, a posjednik traži od vlasnika naknadu za korisne i nužne troškove, odnosno situaciju kada posjednik stavlja prigovor zadržanja dok mu vlasnik ne nadoknadi upravo te korisne i nužne troškove koje posjednik traži od vlasnika. Zakon o vlasništvu niti jednom odredbom ne regulira situaciju kakvu imamo u ovom sporu: vlasnik traži posjed i naknadu za korištenje od posjednika, a posjednik ne traži ništa. Uostalom da bi se temeljem članaka 164. i 165. ZV-a moglo odlučivati o osnovanosti istaknutog prigovora zadržanja, tražbina posjednika prema vlasniku mora biti vezana za korisne i nužne troškove koje je posjednik imao prilikom posjedovanja nekretnine. Dakle, govorimo o tražbini na ime ulaganja, oplemenjivanja vlasnikove nekretnine. Povrat kupoprodajne cijene, kamata i troškova postupka, ne mogu nikako biti troškovi ulaganja u nekretninu tužitelja, pa prema tome ne mogu biti niti korisni niti nužni (niti luksuzni) troškovi. Ako tuženik ima pravo zadržati nekretninu tužitelja, onda tužitelj nema pravo tražiti naknadu od tuženika za takvo držanje nekretnine u posjedu. Ponavlja se, tužitelj potražuje naknadu za korištenje od tuženika zaključno sa srpnjem 2020. godine, a tražbinu je tuženiku (temeljem koje je izjavljen prigovor zadržanja) platio tek u svibnju 2021. godine. Slijedom svega navedenog sud je prilikom ocjene prava zadržanja pogrešno primijenio materijalno pravo iz članaka 164. i 165. ZV-a, odnosno propustio je pravilno primijeniti materijalno pravo iz Zakona o obveznim odnosima, a što je rezultiralo pogrešnom odlukom suda. Dakle, tuženik je u smislu članka 72. stavka 1. ZOO-a, ovlašten zadržati nekretninu tužitelja u posjedu sve dok tuženiku ne bude namirena ta tražbina. Potpuno identičan stav je zauzeo Županijski sud u Bjelovaru u presudi poslovni broj Gž-640/2017 od 13. prosinca 2018. Budući da se ovom žalbom pobija odluka o glavnoj stvari pod točkom 1. presude, to se pobija i odluka o troškovima pod točkom II. rješenja. Posebice je pogrešna odluka suda da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva za isplatu. Tužitelj jest povukao tužbeni zahtjev na predaju u posjed jer mu je tuženik dobrovoljno predao nekretninu u posjed. No, tuženik je već u odgovoru na tužbu najavio da će tužitelju predati nekretninu u posjed onoga trenutka kada se steknu zakonski uvjeti za to, odnosno kada se tužitelj upiše kao zk. vlasnik. Odmah po upisu tužitelja kao zk. vlasnika, tuženik mu je i predao nekretninu. Stoga je uslijed povlačenja ovog dijela zahtjeva, tužitelj taj koji bi bio dužan naknaditi troškove tuženiku, a ne obratno. Traži naknadu troška žalbenog postupka.

6. Stranke nisu odgovorile na žalbe.

7. Tužiteljeva žalba je neosnovana, a tuženikova žalba je osnovana.

8. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a, u granicama žalbenih navoda, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, te da su ispunjene pretpostavke za donošenje presude iz članka 373.a stavka 1. ZPP-a.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev kao vlasnika predmetne nekretnine za naknadu koristi koje je tuženik kao nepošteni posjednik imao za vrijeme svojeg posjedovanja te nekretnine, i to u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. srpnja 2020. Ova tužba je podnesena 29. srpnja 2020.

10. Iako se tužitelj tijekom cijelog postupka pa tako i u žalbi poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je propisan institut stjecanja bez osnove, prvostupanjski je sud s pravom dao prednost u primjeni odredbama članaka 164. i 165. ZV-a s obzirom na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj:

„Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“

11. Međutim, s tim u vezi, prvostupanjski sud je pogrešno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, primijenio odredbu članka 165. stavka 2. ZV-a kada je ocijenio djelomično osnovanim prigovor zastare u odnosu na utužene tražbine za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 19. siječnja 2018., a koja zakonska odredba glasi: „Vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.“

12. Naime, kako je nesporno da je tuženik predao tužitelju predmetnu nekretninu 19. siječnja 2021. zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći jer su predmetne tražbine utužene 29. srpnja 2020. Zato je u cijelosti neosnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

13. Stoga, u odnosu na žalbene navode tužitelja citirane u točki 4. ovoga obrazloženja valja, u bitnom, zaključiti da tužitelj neosnovano smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je propisan institut stjecanja bez osnove, dok je, druge strane, osnovan njegov žalbeni navod da utužena tražbina nije zastarjela ni u kojem dijelu. Žalbeni pak navodi koji se odnose na način obračuna visine utužene tražbine provedenim vještačenjem nisu relevantni (što uostalom vrijedi i za žalbene navode o prigovoru zastare koji su, međutim, ocijenjeni jer su očito osnovani i jer prigovor zastare, u pravilu, za razliku od prigovora visine, prethodi ocjeni osnovanosti tražbine), jer je tužbeni zahtjev zbog nepostojanja valjane osnove u cijelosti ocijenjen neosnovanim.

14. Time je dana ocjena tužiteljevih žalbenih navoda.

15. Sljedeće mjerodavne zakonske odredbe u konkretnom slučaju glase: „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ (članak 165. stavak 1. ZV-a). „Vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.“ (članak 72. stavak 1. ZOO-a).

16. S njima u vezi, nepravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik nije bio pošteni posjednik najkasnije od 17. prosinca 2008. budući da iz same činjenice da je imao pravo zadržati predmetnu nekretninu sve dok mu ne bude ispunjena tražbina, a što se nesporno dogodilo u svibnju 2021. godine, nakon utuženog razdoblja i nakon što je predao predmetnu nekretninu tužitelju, kako to navodi i prvostupanjski sud, proizlazi da je sve do ispunjenja tražbine bio i mogao biti (da je nije ranije predao) pošten posjednik.

17. Pritom osnovano tuženik u žalbi ističe da u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir primjena odredbe članka 165. stavka 4. ZV-a koja glasi:

„Nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode.“

18. To iz razloga jer u konkretnom slučaju tuženik ne potražuje od tužitelja naknadu nužnih troškova iz članka 165. stavka 3. ZV-a, na što se referira citirana odredba članka 165. stavka 4. ZV-a, nego je stvar zadržao dok tužitelj ne postupi po pravomoćnoj i ovršnoj presudi ovoga suda poslovni broj Pž-3092/2017-6 od 10. lipnja 2020. kojom mu je naloženo vraćanje kupoprodajne cijene koju mu je tuženik platio na temelju (pravomoćno utvrđeno) ništetnog ugovora o kupoprodaji.

19. Slijedom navedenog, tuženik je za cijelo vrijeme utuženog razdoblja, primjenom citirane i ovdje primjenjive odredbe članka 72. stavka 1. ZV-a, bio pošten posjednik, pa je prvostupanjski sud, pogrešnom primjenom članka 165. stavka 1.

ZV-a, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev.

20. Nadalje, odredba čl. 75. ZOO-a glasi:

„Vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.“

21. Iz te zakonske odredbe proizlazi da tuženik može, na temelju prava zadržanja, posjedovati zadržanu stvar odnosno uskratiti predaju te stvari tužitelju sve dok mu ne bude ispunjena tražbina, ali se ne može tom stvari i koristiti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 4063/2019-2 od 29. ožujka 2022.). Zato je pogrešno i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da nije relevantno je li „tuženik za vrijeme posjedovanja nekretnine, istu gospodarski koristio“ (što je posljedica pogrešnog shvaćanja o primjenjivosti odredbe članka 165. stavka 1. ZPP-a), čime je izostao razlog o toj odlučnoj činjenici.

22. Međutim, usprkos tome, tijekom cijelog postupka, od tužbe u kojoj navodi da tuženik drži u svom posjedu predmetnu nekretninu pa da mu pripada pravo na tržišnu zakupninu koju je mogao ostvariti, pa do žalbe u kojoj iznosi jednake navode, tužitelj niti ne tvrdi da je tuženik ikada gospodarski koristio predmetnu nekretninu ili da ju je davao u zakup trećima, a niti je u tom smislu postavio tužbeni zahtjev. Zato niti u tom dijelu ne dolazi u obzir primjena članka 1111. stavka 1. ZOO-a, imajući, osim toga, u vidu i članak 2. stavak 1. ZPP-a.

23. I konačno, mjerodavne odredbe u konkretnom slučaju su i:

„U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.“ (članak 323. ZOO-a).

24. No, tužitelj nema pravo na utuženi iznos ni u kojem dijelu niti na temelju tih zakonskih odredaba jer iz stanja spisa, i to prvenstveno presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-559/02 od 20. svibnja 2005. i presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5851/05 od 17. prosinca 2008. (koje prvostupanjski sud također nije u tom dijelu ocijenio), proizlazi da je tužitelj koji je protivno zakonu, bez provedenog natječaja i ispod tržišne cijene, prodao predmetnu nekretninu tuženiku znao za postojanje uzroka ništetnosti i da je, štoviše, zapravo prvenstveno on kriv za sklapanje predmetnog, ništetnog ugovora.

25. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanim jer tužitelj nema pravo na utuženi iznos ni u kojem dijelu na temelju bilo koje od, u ovom obrazloženju, navedenih, mjerodavnih, ali ne i primjenjivih, zakonskih odredaba.

26. Zato je, primjenom članka 368. stavka 1. i članka 373.a stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci presude.

27. S obzirom na to da je (djelomično) preinačena odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i da je tužitelj u konačnici u cijelosti izgubio ovu parnicu primjenom članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

28. Pritom tuženiku pripada pravo na naknadu troškova sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.746,20 EUR, primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT), sastava obrazloženih podnesaka od 20. listopada 2020., 29. prosinca 2020. i 6. travnja 2022. u iznosu od 8.238,60 EUR, primjenom Tbr. 8. t. 1. OT, zastupanja na ročištima od 29. listopada 2020., 20. siječnja 2021., 18. ožujka 2021., 30. lipnja 2022., 16. studenog 2022. i 19. siječnja 2023. u iznosu od 16.477,20 EUR, primjenom Tbr. 9. t. 1. OT, te pristupa očevidu od 5. studenog 2021. u iznosu od 2.746,20 EUR, primjenom Tbr. 9. t. 7. OT, što čini iznos od 30.208,20 EUR, na što mu, primjenom Tbr. 46. OT, pripada i porez na dodanu vrijednost u iznosu od 7.552,05 EUR, što sveukupno daje iznos od 37.760,25 EUR. Pripada mu i pravo na naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.000,00 EUR, primjenom Tbr. 10. t. 1. OT, imajući pritom u vidu da se tuženik žalio na točku I. izreke prvostupanjske presude čija je vrijednost predmeta spora 43.935,77 EUR, porez na dodanu vrijednost na taj iznos u iznosu od 250,00 EUR, te na trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u iznosu od 663,61 EUR, primjenom Tbr. 3. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), što čini trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.913,61 EUR. To sve u konačnici daje ukupan iznos troška tuženika od 39.673,86 EUR.

29. Budući da je tuženik vratio u posjed predmetnu nekretninu tužitelju prije nego što mu je tužitelj ispunio tražbinu, tužitelj nema pravo na naknadu troška niti u odnosu na povučeni dio tužbe radi predaje nekretnine.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić