REPUBLIKA HRVATSKA

P-4131/2018

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Starom Gradu

21 460 Stari Grad

Novo Riva 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Rino Barbić, odvjetnik u Jelsi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Porobija i Porobija d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom novčani iznos od ukupno 10.790,15 eura (81.298,27 kuna) iz naslova povrata više naplaćenog od strane tuženika u realizaciji Ugovora o kreditu broj 758 br 3208970540 - kreditna partija 7103626606 sklopljenom između parbenih stranaka 25. travnja 2007. neovlaštenim mijenjanjem kamatne stope, te neosnovanom primjenom valutne klauzule i to preplaćenih iznosa kao razlika anuiteta po ugovorenoj fiksnoj i promjenljivoj kamatnoj stopi, na pojedine iznose kako slijedi:

početak kune euri

01.01.2008 2.107,51 279,71

01.07.2008 8.630,06 1.145,41

01.08.2008 1.223,16 162,34

01.09.2008 1.223,16 162,34

01.10.2008 1.275,26 169,26

01.11.2008 1.294,36 171,79

01.12.2008 1.294,36 171,79

01.01.2009 1.356,72 180,07

01.02.2009 1.327,18 176,15

01.03.2009 1.342,41 178,17

01.04.2009 1.344,88 178,50

01.05.2009 1.320,30 175,23

01.06.2009 1.334,00 177,05

01.07.2009 1.317,54 174,87

01.08.2009 1.823,80 242,06

01.09.2009 1.797,87 238,62

01.10.2009 1.810,55 240,30

01.11.2009 1.812,89 240,61

01.12.2009 1.851,96 245,80

01.01.2010 1.878,05 249,26

01.02.2010 1.868,14 247,94

01.03.2010 1.907,05 253,11

sa zateznom kamatom koja teče na svaki navedeni iznos preplaćenog potraživanja (stupac 2 u kunama i stupac 3 u eurima) od navedenog nadnevka njegova dospijeća (stupac 1) pa do isplate po godišnjoj kamatnoj stopi određenoj primjenom čl. 29/2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 ., 78/15., 29/18 i 126/21 ) koja teče za razdoblje

od 1.1.2008. do 3o.o6.11 .g. po stopi od 14 %

od 1.7.2011. do 31.o7.15.g. po stopi od 12%

od 1.8.2015. do 31.12.15.g. po stopi od 8,14 %,

od 1.1.2016. do 3o.o6.16.g. po stopi od 8,o5 %,

od 1.7.2016. do 31.12.16.g. po stopi od 7,88 %.,

od 1.1.2017. do 3o.o6.17.g. po stopi od 7,68 5,

od 1.7.2017. do 31.12.17.g. po stopi od 7,41 %,

od 1.1.2018. do 3o.o6.18.g. po stopi od 7,o9 %

od 1.7.2018. do 31.12.18.g. po stopi od 6.82 %

od 1.1.2019. do 3o.o6.19.g. po stopi od 6.54%

od 1.7.2019. do 31.12.19.g. po stopi od 6.3o%

od 1.1.202o. do 3o.o6.2o.g. po stopi od 6.11%

od 1.7.202o. do 31.12.2o.g. po stopi od 5.89%

od 1.1.2021. do 3o.o6.21.g. po stopi od 5.75 %

od 1.7.2021 do 31.12.21.g. po stopi od 5.61 %

od 1.1.2022. do isplate po stopi od 5.49 %,

a za slučaj promjene kamatne stope po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena , a nakon 1.1.2023. u visini referentne stope koju objavljuje HNB za razdoblja od 1. siječnja do 30.lipnja i od 1. srpnja do 31. prosinca za tekuću godinu uvećane za tri postotna poena, pri čemu je referentna stopa ona kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila sa svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.343,39 eura, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Predmetni parnični postupak pokrenut je 8. travnja 2015. zaprimanjem tužbe tužitelja, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredi ugovora o kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka, te povrat više isplaćenih novčanih sredstava tužitelju. Naime, tužitelj navodi da su 25. travnja 2007. stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 3208970540. Predmetnim ugovorom da je kreditor odobrio ovdje tužitelju uplatu iznosa od 325.000,00 CHF, s rokom otplate od 360 mjesece. Uplata je ugovorena u kunskoj protuvrijednosti, odnosno, po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja, odnosno, primijenjena je valutna klauzula. Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,50%. Tužitelj da je započeo s otplatom kredita, te da je na dan 9. svibnja 2011. otplatio dio kredita u ukupnom iznosu od 190.000,00 EUR-a, dok je ostatak do punog iznosa kredita, uključivši kamate isplatio 30. studenog 2012. Naknadno, tužitelj tvrdi da je otkrio kako je banka ( tuženik) obračunavao mjesečne anuitete u većem iznosu od onog ugovorenog, pozivajući se na nevaljanu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koju da bi tuženik jednostrano povećavao, bez unaprijed ugovorenih objektivnih kriterija koje bi tužitelj mogao kontrolirati. Tužitelj se u tijeku postupka pozivao na praksu sudova u Republici Hrvatskoj, pa tako, između ostalog, i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Ovom odlukom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu odluke o ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati s promjenjivom kamatnom stopom kod kredita ugovorenog u švicarskim francima, što je ovdje slučaj. Predmetnom odlukom je zauzet stav da se odredbe temeljem kojih je donesena jednostrana odluka tuženika o mijenjanju ugovorene redovne kamatne stope, imaju smatrati nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, imaju se smatrati ništetnim odredbama. Iste da su bile nerazumljive i neodređene, potrošači da nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, te posljedično, da su takve ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, oznake U-III- 2521/2015 od 13. prosinca 2016. potvrđena je ova odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dakle, tužitelj tvrdi da je zaključak kako je tuženik u razdoblju otplate kredita, temeljem ništetne odredbe tužitelju obračunavao kamatnu stopu veću od ugovorene. Na ovaj način da je tuženik povrijedila odredbu članka 3. Zakona o obveznim odnosima, te je posljedično stekla bez osnove određeni novčani iznos (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima).

2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 donio presudu (tzv. slučaj Franak), kojom presudom je utvrđeno da su tamo tuženici (ukupno sedam banaka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kredit, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

3. Tužitelj je uz tužbu dostavio sve dokaze na koje se poziva, kao i sudsku praksu gore navedenu.

4. U nastavku postupka, nakon izvedenih dokaza i financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu visine, pa je tako podneskom od 8. travnja 2024. postavljen konačni tužbeni zahtjev, koji je dostavljen punomoćnicima tuženika, a koji zahtjev glasi onako kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Odgovor na tužbu je zaprimljen u spis, a u istom tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, te predlaže sudu, nakon provedenog dokaznog postupka, odbiti ga.

Što se merituma spora tiče, tuženik ističe da nije sporno kako je Ugovor o kreditu sklopljen 25. travnja 2007., kojim se tužitelj zadužio u protuvrijednost 325.000,00 CHF, na otplatu od 30 godina, uz 12 mjeseci počeka. Kamate su se mijenjale kako slijedi: početna kamata je iznosila 4,50%, s mijenjala se s učinkom 1. listopada 2007. – 5,15%; s učinkom 1. veljače 2008. – 5,80%; s učinkom 1. srpnja 2009. – 6,30%; te s učinkom 1. svibnja 2010. – 6,05%. Tužitelj da je 19. svibnja 2011. izvršio uvećanu uplatu na kredit u iznosu od 238.563,97 CHF, što da je imalo za posljedicu smanjenje mjesečnog anuiteta. Tako je 9. srpnja 2012. tužitelj otplatio u cijelosti kredit. Što se tiče promjenjive kamatne stope, tuženik ističe kako je ugovor o kreditu, člankom 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i to u slučaju promjene tržišnih uvjeta i to sukladno Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. Tvrdi se kako je tuženik ovlašten jednostrano izmijeniti kamatnu stopu, ukoliko za to ima valjani razlog, pa čak i po Zakonu o zaštiti potrošača. Ujedno se ističe i prigovor zastare. Tužitelj da je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznala sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

6. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznata i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

7. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelju prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom i solemnizacijom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

8. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženica, kao i ostale banke, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženica, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženica. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženice, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženice zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženica morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženica u ugovornom odnosu s tužiteljicom zasnovanim ugovorom iz 2006. nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Naime, da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane ), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženica, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženica, kao i sama tužiteljica, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju.

10. Vrijednost predmeta spora je utvrđena u iznosu od 50.000,00 kuna.

11. Parnične stranke su popisale parnični trošak.

12. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu, koji je dostavljen u spis; pregledom izračuna EKS-a i otplatnog plana za taj ugovor; pregled prometa po računu kredita, pregled prometa po računu preplate, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, dipl.oec. Stjepan Kolovrat.

13. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

14. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta, uslijed ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

15. Među strankama nije prijeporno da su zaključili Ugovor o kreditu, koji kredit je odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 325.000,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, dakle primjenom valutne klauzule. Ugovoren je rok otplate od 30 godina.

16. Pregledom ugovora o kreditu od 25. travnja 2007. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom Zagrebačka banka d.d. namjenski kredit (rekonstrukcija i obnova obiteljske kuće), koji joj je u skladu s člankom 1. Ugovora odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 325.000,00 CHF prema kupovnom tečaju za CHF kreditora, na dan korištenja kredita, te je, člankom 3. Ugovora, ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u valuti CHF, ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

17. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. Zakona.

18. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ovo znači da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Odredbom članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a po odredbi članka 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz članka 270. Zakona.

20. Odredbom članka 295. Zakona o obveznim odnosima je propisano kako su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom ( tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a članak 296. propisuje kako su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, odnosno kako se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

21. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li ugovorne odredbe sadržane u člancima predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tuženice i niza drugih poslovnih banaka, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

22. Tim odlukama utvrđeno je kako je tuženik ovdje (a i u tom postupku) u vremenu od 10. rujna 2003., odnosno od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica te da je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovoren obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupao suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Nastavno na gore izneseno, valja cijeniti odredbu iz članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 ) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ovo načelo izravnog učinka potvrđeno je u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, presude poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojima se navodi kako u pojedinačni sporovima potrošača postoji obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, a djelomično je dopunjeno i revidirano odlukama Ustavnog suda RH, primjerice U-III-5475/2021 od 30.6.2022. godine, u kojima je zauzeto pravno shvaćanje kako se u pojedinačnim postupcima potrošača bankama kao suprotnoj strani mora dozvoliti mogućnost dokazivanja saslušanjem njezinih djelatnika međutim isključivo na okolnost obaviještenosti pojedinog potrošača, što ovdje nije bio slučaj jer taj prijedlog tuženik nije podnio.

24. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ( tipskog) ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj (tako i citirana odluka Ustavnog suda, U-III-5475/2021 od 30.6.2022. točka 17., odluka U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021., točka 17., odluka U-III-1170/2021 i druga pripadajuća praksa), već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

25. U konkretnom slučaju, utvrđen je istovjetan način postupanja tuženika i time neravnopravan odnos ugovornih strana, jer je iz sadržaja samog ugovora, te navoda tužitelja jasno da je predmetni ugovor banka unaprijed formulirala i standardizirala te je tužitelju, kao budućem korisniku kredita kroz sadržaj ugovora, dala na uvid tek osnovne podatke o kreditu poput odobrenja ukupnog iznosa kredita, roka njegove isplate, iznosa mjesečnih anuiteta i visine ugovorene kamate, bez posebnih uputa ili informacija o rizičnosti valute švicarski franak i njezinim specifičnostima, posebice o tome kakve ekonomske posljedice ona kao takva ima u kombinaciji sa drugim ugovornim odredbama po ukupnu kreditnu obvezu tužitelja, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, odnosno sadržaju ugovornih odredbi. Tuženik tužitelju nije pružio niti relevantne informacije o načinu promjene kamatne stope odnosno nije mu je prezentirao jasno definirane parametare za promjenu kamatne stope, niti u pogledu dinamike niti u pogledu načina promjene te stope niti u pogledu uzročno posljedične veze takve promjene i drugim ugovornih odredbi i smislu pojedinačnih i zajedničkih ekonomskih učinaka na konkretan kredit, a koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču. Osim određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva pošto nisu bili jasno i razumljivo definirani parametri koji utječu na te jednostrane promjene, odnosno odluke tuženice.

26. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik, a istovremeno se kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

27. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik kao banka, koja je vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta što i sama potvrđuje u odgovoru na tužbu, a koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem povoljne i niske ugovorne kamate za ugovor u kojem je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženica je tužiteljicu kao potrošača potakla na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a već i sama činjenica da drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke bez preciznih, jasnih i razumljivih parametara na temelju kojih bi tužitelj kao potrošač mogao razumno predvidjeti svoju kreditnu obvezu, predstavlja neodređenu i neodredivu činidbu pa je i stoga, a slijedom izričite zakonske odredbe, ništetna.

28. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu nisu za tužitelja kao potrošača bile razumljive, te su imale za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze bila je neodređena i nerazumljiva, a slijedom iznesenog te pravilne primjene odredbi članaka 269., 270., 272, 295., 296., 323. Zakona o obveznim odnosima i članaka 81. i 87 Zakona o zaštiti potrošača (03) su takve ugovorne odredbe ništetne.

29. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na prvotno ugovorene uvjete, otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za financije i računovodstvo dipl. oec. Stjepanu Kolovratu, koji je u tu svrhu imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu. U svom vještvu, kao i kasnijim dopunama i očitovanjima na prigovore tuženika, vještak je utvrdio kako je predmetnim ugovorom tuženik odobrio tužitelju iznos od 325.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za tu valutu važećem na dan korištenja kreditnih sredstava. Isto tako, prema nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj da je preplatio tuženiku iznos od 81.080,75 kuna, a koji iznos predstavlja razilku između anuiteta obračunatih po promjenjivim kamata i anuiteta obračunatih po fiksnim kamatama, obračunat prema pojedinačnim iznosima s datumom dospijeća svakog iznosa kako je pobliže navedeno u nalazu i mišljenju.

30. Na nalaz i mišljenje tuženik je imao primjedbe i tražio dopunu, na što se vještak detaljno očitovao, te u cijelosti ostao pri pisanom nalazu.

31. Sud nalaz i mišljenje prihvaća kao stručno i objektivno, te kao relevantan prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u kojem je vještak izračunao više plaćeno po kamati i više plaćeno po valuti i to iznos od 81.080,75 kuna.

32. Članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima po utvrđenju ništetnosti podrazumijeva postojanje restitucijskog zahtjeva stranaka za povratom onog što je ništetnom odredom stečeno, a u ovom predmetu postoji samo restitucijski zahtjev jedne stranke - tužitelja. Suprotnim rezoniranjem i tumačenjem članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima bi se samo jednoj stranci u postupku omogućilo da svoje potraživanje temeljem ništetnosti ugovorne odredbe ostvari bez postavljanja ikakvog zahtjeva, što bi prema stajalištu ovog suda bilo protivno izričitoj zakonskoj odredbi, a predstavljalo i povredu ustavnih i konvencijskih načela i to prava na pošteno suđenje, prava na jednakost oružja, a u konačnici i povredu prava na mirno uživanje imovine. Osim toga sve i da restitucijski zahtjev tuženika postoji on bi bio, prema stajalištu ovog suda, prije svega neosnovan jer tužitelj ništa nije neosnovano od tuženika stekao pa da bi tuženiku imao vratiti.

33. Nakon zaprimljenog pisanog nalaza i mišljenja, kao i kasnijih dopuna, tužitelj je podneskom konačno postavio / precizirao tužbeni zahtjev usklađujući ga s nalazom vještaka, a sve na način koji je sadržajno istovjetan izreci ove presude.

34. Prigovor nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice, a slijedom činjenice da je kredit otplaćen, ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, ništetnost se slijedom pravilne primjene odredbe članka 328. Zakona o obveznim odnosima utvrđuje od samog početka, sklapanja ugovora, te naknadna otplata ugovora, njegov raskid i slično nemaju utjecaja na utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi (VSRH, Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.)

35. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako ga ovaj sud smatra neutemeljenim. Naime, odredbom iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

36. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, za valutu pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., odnosno za kamatu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 27. veljače 2020. nije nastupila zastara potraživanja, a što je potvrđeno recentnim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

37. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog novčanog iznosa.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Budući da je tužitelj uspio u cijelosti u parnici, valjalo je obvezati tuženika na naknadu parničnih troškova tužitelju. S obzirom da tužitelja zastupa punomoćnik odvjetnik, visina troška je odmjerena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22 ) i vrijednosti predmeta spora.

39. Tužitelju je tako, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 50.000,00 kuna, priznat trošak obavljenih radnji u visini 100 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura.

40. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe, podnesaka od 29. veljače 2016., 29. ožujka 2016., 3. prosinca 2018., 9. travnja 2020., 4. veljače 2021., 15. veljače 2021., 2. travnja 2021., 11. listopada 2021., 16. lipnja 2024., 23. lipnja 2024., sve po 100 bodova, odnosno ukupno 1.000 bodova (10 podnesaka). Priznat je u punom iznosu trošak pristupa na ročišta održana 29. veljače 2016., 27. travnja 2016., 8. srpnja 2019., 7. travnja 2021., 10. travnja 2021., 11. prosinca 2024., sve po 100 bodova, odnosno ukupno 600 bodova (šest ročišta na kojima se meritorno raspravljalo). Tužitelju je u cijelosti priznat u novčanom iznosu trošak predujma vještačenja u iznosu od 4.000,00 kuna (530,89 eura).

41. Tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 21. ožujka 2017. u visini od 50% jer se podneskom nije meritorno raspravljalo, niti dostavljali kakvi dokazi. Dakle, priznat je trošak u iznosu 50 bodova, odnosno, 100,00 eura.

42. Isto tako je priznat trošak pristupa na ročišta na kojima se procesno raspravljalo ili su se odgodila bez meritornog raspravljanja, u 50% iznosa, i to za ročišta 22. ožujka 2017., 5. prosinca 2018., 24. travnja 2019., odnosno, po 50 bodova ili 100,00 eura.

43. Trošak sastava podnesaka od 28. siječnja 2022., 27. veljače 2022., 23. lipnja 2024., te pristupa na ročište od 10. travnja 2024. priznat je sukladno pravomoćnom rješenju o upravljanju postupkom, kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora u visini 50.000,00 kuna. Tužitelj je nakon uređenja tužbe, obračunao daljnje radnje prema tako postavljenom tužbenom zahtjevu, unatoč tome što je vrijednost predmeta spora ranije utvrđena, prema kojoj se imaju računati radnje u postupku. Tako je trošak za ove radnje priznat tužitelju u iznosu po 100 bodova, odnosno, ukupno 400 bodova (tri podneska, jedno ročište), odnosno, 800,00 eura.

44. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 5. listopada 2022., 28. studenog 2022., 27. travnja 2023., 6. lipnja 2023., 22. kolovoza 2023., 24. rujna 2023., 22. studenog 2023., 24. srpnja 2024., te 7. listopada 2024., budući da isti podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka, istima se nisu isticale meritorne činjenice, niti predlagali dokazi, već su ovi podnesci samo predstavljali požurnice u smislu zakazivanja ročišta.

45. Dakle, kada se zbroje bodovi koji su tužitelju priznati kao opravdan trošak postupka, dobije se iznos od 1.925 bodova, odnosno, 3.850,00 eura. Ovome valja pridodati PDV 25% u iznosu od 962,50 eura, što daje 4.812,50 eura. Konačno, ovakvom iznosu valja dodati fiksni trošak predujma vještačenja u iznosu od 530,89 eura.

46. Dakle, ukupan trošak tužitelja iznosi 5.343,39 eura.

47. Prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/2022, 88/2022) i to članku 13. iznosi navedeni u kunama u pravnim instrumentima smatraju se iznosima u eurima, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog zakona.

48. Uredbom Vijeća Europske Unije broj 2022/1208 od 12. srpnja 2022. utvrđena je fiksna stopa konverzije kune u euro u visini od 7,53450 kuna za 1 euro. 49. Prema odredbi članka 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, preračunavanje iz kune u eure se vrši zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu sa matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje na dvije decimale, a na temelju treće decimale, s tim da ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena, a ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala se povećava za jedan. Stoga, a kako je tužba podnesena i uređena prije uvođenja eura kao službene valute, valjalo je na iznose primijeniti navedeno pravilo o konverziji.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u gornjoj izreci.

U Starom Gradu, 18. veljače 2025.

S U D A C

Ivan Strinić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od petnaest dana, računajući od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu, za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DOSTAVTI:

- tužitelju, po punomoćniku SN;

- tuženici po punomoćnicima OD Porobija & Porobija d.o.o. Zagreb;

- u spis.