REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4554/23-19

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, zastupanog po punomoćniku Dori Hanžeković Duda, odvjetniku iz odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 31. siječnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika SD, odvjetničkog vježbenika, dana 18. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 5102755921 od 08. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužiteljice GD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, platiti tužiteljici GD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, iznos od 3.039,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,15 eura od 08. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,88 eura od 08. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,12 eura od 08. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,56 eura od 08. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,69 eura od 08. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,51 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,18 eura od 09. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,86 eura od 08. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 0,61 eura od 08. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,52 eura od 08. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,06 eura od 08. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,49 eura od 08. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,66 eura od 08. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,80 eura od 08. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,18 eura od 09. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,96 eura od 09. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 10,88 eura od 08. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 12,94 eura od 08. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 15,52 eura od 08. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 21,26 eura od 08. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 08. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 28,18 eura od 08. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,53 eura od 08. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 22,73 eura od 09. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,40 eura od 08. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 37,80 eura od 08. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,57 eura od 08. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 32,91 eura od 08. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 30,22 eura od 08. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 35,63 eura od 08. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,14 eura od 08. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 47,56 eura od 08. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,23 eura od 09. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 50,55 eura od 08. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 45,28 eura od 08. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,73 eura od 08. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,38 eura od 08. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,13 eura od 08. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 51,63 eura od 08. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 51,36 eura od 08. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,59 eura od 08. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,14 eura od 08. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 52,12 eura od 09. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,07 eura od 08. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,63 eura od 08. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,14 eura od 08. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,82 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,04 eura od 08. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,58 eura od 08. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,53 eura od 08. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,11 eura od 08. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,79 eura od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 50,81 eura od 09. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,63 eura od 08. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,48 eura od 08. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,91 eura od 09. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,00 eura od 08. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 46,26 eura od 08. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 49,08 eura od 08. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,32 eura od 08. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 50,20 eura od 08. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,72 eura od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,71 eura od 08. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,15 eura od 08. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,36 eura od 08. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 49,76 eura od 08. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 49,48 eura od 08. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 49,89 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,88 eura od 08. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 52,85 eura od 09. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 52,20 eura od 08. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 54,29 eura od 07. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 54,29 eura od 09. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 54,85 eura od 08. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 10. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 08. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 08. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 08. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 53,63 eura od 08. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 53,63 eura od 08. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 08. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, platiti tužiteljici GD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 943,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, naknaditi tužiteljici GD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 244,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,71 eura od 02. veljače 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,67 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,65 eura od 04. travnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,51 eura od 04. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,92 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,64 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,72 eura od 03. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 08. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,89 eura od 10. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,94 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,52 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 6,18 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,06 eura od 04. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,40 eura od 08. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,86 eura od 08. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,35 eura od 08. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,87 eura od 09. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,24 eura od 08. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,38 eura od 08. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,22 eura od 08. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 10. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,56 eura od 08. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,56 eura od 08. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 8,74 eura od 08. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,00 eura od 08. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,59 eura od 08. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,51 eura od 08. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,86 eura od 08. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,18 eura od 08. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,70 eura od 08. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,98 eura od 08. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,73 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,70 eura od 08. listopada 2008. godine do isplate te na

- iznos od 3,12 eura od 09. prosinca 2008. godine do isplate.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica s tuženikom dana 08. prosinca 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu na iznos od 28.000,00 CHF. Naime odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 28.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dok je odredbom članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 245,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su ugovorne stranke dana 22. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je izvršena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je Visoki trgovački sud RH presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine odbio žalbu i ovdje tuženika te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, s time da je Vrhovni sud RH presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/18 odbio kao neosnovne revizije tuženika, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH je u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Nadalje punomoćnik tužiteljice je naglasivši kako samim sklapanjem Dodatka postojećeg ugovora i konvertiranjem obveze iz CHF u EUR tužiteljica nije izgubila pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka, koje pravno stajalište je zauzeo i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/18, a to iz razloga što tužiteljici nije u cijelosti podmiren dug, a osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, istaknuo da je Sud Europske unije u presudi poslovni broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine, u predmetu JD protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanje o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama a primjenjujući Direktivu 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrdio da se odredba članka 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovno uspostave i prave i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji, a činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 08. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa s osnove nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.039,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti tužiteljici na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 943,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je prvenstveno istaknuo prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Naime na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena 31. svibnja 2023. godine, dakle više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući kako se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, a teret dokaza je na tužiteljici, naglasio da su tužiteljica i tuženik dana 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je stvorena nova pravna osnova bez značaja obnove, zbog čega je na pitanje obeštećenja iz osnovnog ugovora isključena primjena Direktive 93/13/EEZ, jer je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a koji pravni stav je izražen u odluci Suda Europske unije poslovni broj C-81/19 i C-567/20 od 21. prosinca 2021. godine. Naime isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19, a ujedno je taj pravni stav izražen u nizu odluka županijskih sudova, primjerice odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1487/22 od 06. listopada 2022. godine, Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-529/18 od 21. rujna 2020. godine i Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-624/18 od 24. studenog 2020. godine. Jednako tako u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice kredita u CHF i EUR na dan konverzije punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare navodeći da je Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova glavnica u EUR sklopljen dana 22. siječnja 2016. godine, a do dana podnošenja tužbe je proteklo više od pet godina, s time da valjanost odredbi predmetnog Aneksa tužiteljica ne osporava, ne dovodi u pitanje. Nastavno punomoćnik tuženika je vezano uz odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik, povrijedili kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, istaknuo da su te odluke nepravilne i nezakonite, s obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je sukladno mišljenju Suda Europske unije u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što se osporava, jer su tužiteljici prilikom savjetovanja predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano objašnjava pojam valutne klauzule i promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana glavnica kredita, pa je neživotno i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik valute u kojoj je ugovorila kredit. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 244,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki potplaćen anuitet od prvog slijedećeg nakon dana izvršenog plaćanja anuiteta u manjem iznosu do isplate i predložio konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102755921 od 08. prosinca 2005. godine (stranica 16-21 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 22 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102755921 od 22. siječnja 2016. godine (stranica 24- 29 spisa), u presliku otplatnog plana za kredit (stranica 30-34 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 36-42 spisa), u presliku pregleda po partiji kredita 5102755921 za razdoblje od 14.12.2005. do 29.9.2015. (stranica 43-58 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 78-159 i 199-247 spisa), u presliku promotivnih letaka (stranica 154-174, 182-183 i 276-277 spisa), u presliku dopisa HNB (stranica 184-198 spisa), u presliku članaka (stranica 248-254 spisa), u presliku obavijesti o izračunu konverzije s obrascem za prihvat izračuna konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (stranica 255-269 i 278-279 spisa), u presliku nacrta aneksa broj XX ugovora o kreditu broj XXXXXXXXXX (stranica 270-275 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 304 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐD (stranica 310-319 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 08. prosinca 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu uz hipoteku, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 28.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 216 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 8,050%, koja je promjenjiva „u skladu s važećim odlukama Banke“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks br. 1 ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF te isplatu razliku preplaćenih iznosa po osnovi ništetinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF, kao i razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, kada je dakle tečaj CHF tijekom otplate osnovnog kredita uz valutnu klauzulu u CHF bio niži od početnog tečaja CHF, tečaja „na dan puštanje kredita u tečaj“.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tuženika podneskom od 21. veljače 2024. godine istaknuo da je sudac sukladno odredbi članka 72. ZPP-a u svezi s odredbom članka 71. točke 7. ZPP-a dužan uzeti u obzir da postoji mogućnost sumnje u njegovu nepristranost ako on ili njemu bliska osoba imaju ili su imali CHF kredit kod tuženika ili neke druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 ili ako osoba bliska sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa tužitelje u sličnim ili istovrsnim sporovima protiv tuženika ili protiv neke druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, pa ukoliko navedene okolnosti postoje tada se taj podnesak ima smatrati tuženikovim zahtjevom za izuzeće suda na temelju odredbe članka 71. točke 7. ZPP-a. U odnosu na navedene navode punomoćnika tuženika ističem da ne postoji niti jedna od navedenih okolnosti, a niti bilo koja druga okolnost koja bi mogla dovesti u sumnju moju nepristranost, pri čemu treba naglasiti da je potpuno nepotrebno da punomoćnik tuženika, koji navedenim podneskom niti nije podnio zahtjev za izuzeće, upozorava raspravnog suca na njegovu dužnost vezanu uz razloge, okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristranost, jer da ti razlozi, okolnosti postoje, tada bi sam zatražio izuzeće, bez čekanja da ga na tu dužnost upozori punomoćnik tuženika. S obzirom da dakle ne postoji nikakve okolnosti, pa niti okolnosti navedene u navedenom podnesku punomoćnika tuženika koje bi mogli dovesti u sumnju nepristranost, što punomoćnik tuženika niti ne tvrdi, nego samo postavlja upit da li takve okolnosti postoje, to navedeni podnesak niti ne predstavlja zahtjev za izuzeće.

7. U odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom br. 1 ugovoru o kreditu od 22. siječnja 2016. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, kao i razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev- 1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102755921 od 22. siječnja 2016. godine (stranica 24-29 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija. Inače tužiteljica ima pravo i na razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, jer konvezijom glavnica nije umanjena na onaj iznos na koji bi potrošači imali pravo temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 304 spisa) koja je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije obiteljske kuće, a iako je tražila kredit u eurima, u banci su joj ponudili kredit u CHF govoreći da je to „najpovoljniji kredit, da je niža kamatna stopa nego za druge kredite“, znala je što znači valutna klauzula, da „mjesečna rata kredita ovisi o tečaju te valute u kojoj diže kredit“, ali je „niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik CHF, nego su naprotiv u banci ponudili ovaj kredit kao siguran i najpovoljniji“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita adaptirala obiteljsku kuću u kojoj i danas živi sa suprugom i kćerkom, ta kuća je njihov „obiteljski dom“, nikada nije bila iznajmljivana, a u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u Hrvatskim šumama, nije imala svoj obrt, niti je vlasnica trgovačkog društva. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju kredita, jer je zbog porasta tečaja CHF mjesečna rata kredita jako narasla, u banci joj nisu ništa objašnjavali vezano uz konverziju, bilo joj je bitno da se „smanji mjesečna rata kredita“, mislila je da je to „jedini izlaz iz ove situacije u kojoj je rata CHF svaki mjesec rasla“, a za prihvat konverzije imala je rok od 30 dana, s time da je u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatila drugim kreditom. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 31. svibnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti za potraživanje po osnovi razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, jer je i taj dio potraživanja vezan uz pravni stav iz postupka kolektivne zaštite potrošača, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice i za taj dio potraživanja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a tužba je podnesena dana 31. svibnja 2023. godine, unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina. Ponovno treba naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima zadržavaju pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH i u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐD (stranica 310-319 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 22.901,14 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.039,50 eura, dok ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 7.105,64 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 943,08 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjani početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

15. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo podneskom od 21. veljače 2024. godine, s time da je iznos tog potraživanja tuženika prema tužiteljici konačno postavio podneskom od 20. rujna 2024. godine, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 244,51 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temelji na potplaćenim anuitetima s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, jer tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa činjenica da je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, odnosno tečaj CHF na dan isplate kredita, za to ne postoji odgovornost tužiteljice, koja u predmetnom ugovornom odnosu, za razliku od tuženika, trgovca, nije nepošten stjecatelj. Iako ugovorni odnos stranaka po predmetnom ugovoru o kreditu dakako determinira određena prava i obveze obje ugovorne stranke, tužiteljice, potrošača i tuženika, trgovca, upravo bit pravomoćnog utvrđenja iz kolektivnog spora pokrenutog radi zaštite prava potrošača, potvrđuje stav suda ne postoji potraživanje tuženika, trgovca prema tužiteljici, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Naime u kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđeno da je nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima iz razloga što tuženik, trgovac, nije informirao potrošače o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF na način da potrošač može donijeti valjanu, informiranu odluku koja podrazumijeva da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze, a to tim više što su ujedno u pitanju tzv. tipski, unaprijed formulirani ugovori, što je i predmetni osnovni Ugovor o kreditu, u kojima se potrošači pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo na način da je potrošač stvarno mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, zbog čega tuženik, trgovac, koji je dakle odgovoran za to što je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ne može imati nikakvo potraživanje prema tužiteljici, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta. Isto tako eventualno potraživanje tuženika prema tužiteljici je sukladno odredbi članka 225. ZOO-a u zastari, jer je u pitanju potraživanje u razdoblju od veljače 2006. godine do prosinca 2008. godine, a prigovor radi prebijanja je podnesen dana 21. veljače 2024. godine, s time da kolektivna tužba za zaštitu potrošača u odnosu na tuženika nije prekinula tijek zastare. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

16. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Isto tako u odnosu na potraživanje po osnovi razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF tužiteljica može osnovano potraživati zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. listopada 2015. godine do isplate, odnosno tekuću od prvog slijedećeg dana nakon stupanja na snagu ZIDZPK/15 do isplate.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 2. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 08. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te za isplatom po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od 3.039,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i za isplatom razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 943,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 31. svibnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 07. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 02. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 16. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 11. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 31. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 350,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 18. veljače 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 22. veljače 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer spisu niti ne prileži podnesak punomoćnika tužiteljice od 22. veljače 2024. godine. Naprotiv ukoliko je punomoćnik tužiteljice očitom omaškom umjesto troška sastava podneska od 22. veljače 2024. godine zapravo htio zatražiti trošak sastava podneska od 22. srpnja 2024. godine, koji prileži spisu, sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a isti odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 08. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 18. veljače 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 18. veljače 2025. godine