Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-784/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-141/2020-24 od 28. svibnja 2024., na sjednici vijeća dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-141/2020-24 od 28. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 3.539,73 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 2.325,00 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2024. do isplate.

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-141/2020-24 od 28. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.325,00 € kao i pod točkom II. izreke kojim je tužitelj odbijen za isplatu iznosa od 122,98 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2015. do isplate.

III. Žalba tužitelja uvažava se kao djelomično osnovana pa se preinačuje navedena presuda u dijelu izreke pod točkom II. kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznos od 103,06 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te se sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 103,06 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.03.2015. do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), u ostalim odnosima, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 28,12 €, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 3.539,73 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 2.325,00 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2024. do isplate. Pod točkom II. izreke s preostalim dijelom zahtjeva u ukupnom iznosu od 226,04 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužitelj je odbijen dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I. izreke.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. kako to proizlazi iz žalbe, žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, tužitelj je podnio žalbu protiv dijela navedene presude pod točkom I. u dijelu kojim nije uspio sa parničnim troškom preko iznosa od 2.325,00 € kao i pod točkom II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći u razdoblju od siječnja 2015. do prosinca 2019. s osnove neisplaćenog dodatka za vojnu službu.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelji ističu u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. U žalbenoj fazi postupka sporan je način obračuna dodatka za posebne uvjete vojne službe odnosno da li se vojni dodatak obračunava uvijek u fiksnom iznosu prema redovnom radnom vremenu i postotku od osnovice za obračun plaće ili se isti obračunava prema stvarno određenim satima dok nije sporno da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao dodatak za posebne uvjete vojne službe odnosno dodatak za vojnu službu u mjesečnom fiksnom iznosu u postotku od osnovice plaće.

9. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da se dodatak za vojnu službu iz čl. 139. st. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 - dalje: ZSOS) treba obračunavati prema stvarno odrađenom radu, a ne prema radu u redovnom radnom vremenu. Također, sud prvog stupnja smatra da okolnost što se dodatak za vojnu službu sukladno čl. 139. st. 5. ZSOS utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće ne znači da se predmetni dodatak mora isplaćivati u fiksnom iznosu kao da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu.

10. Tuženik žalbenim navodima osporava pobijanu presudu navodeći u žalbi da je sud prvog stupnja zauzeo pogrešno stajalište da se dodatak za vojnu službu određuje se u postotku od osnovice za obračun plaće državnih službenika i namještenika te da je pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu čl. 139. ZSOS. Također, tuženik u žalbi ističe i da sud nije dao jasno i dostatno obrazloženje zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev, te da stav suda da obračun dodatka treba izvršiti prema ukupnom radnom angažmanu nemaju uporišta u niti jednom pravnom propisu jer niti jednom odredbom nije propisano da bi se dodatak trebao tako obračunavati već je upravo suprotno u odredbi čl. 4. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18 i 44/19 - dalje: Pravilnik) jasno određen način obračuna dodatka na plaću djelatne vojne osobe u postotku od osnovice za obračun plaće.

11. Međutim, žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, odredbom čl. 1. st. 3. ZSOS propisano je da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbi zakona vojne osobe i državni službenici i namještenici. Odredbom čl. 3. ZSOS propisano je da su vojne osobe djelatna vojna osoba, ročnik, kadet i pričuvnik, dok je čl. 139. st. 3. ZSOS propisno da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe. Nadalje, odredbom čl. 155. ZSOS propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. zakona.

12. Dakle, sukladno odredbi čl. 155. ZSOS, u slučaju prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, turnusima i sl., djelatnoj vojnoj osobi pripada dodatak za vojnu službu u skladu s čl. 139. ZSOS. To nadalje znači da ako djelatna vojna osoba radi prekovremeno, noću i sl. ona neće ostvarivati pravo na povećanu plaću prema općim odredbama Zakona o radu ili Zakona o državnim službenim i namještenicima (dodatak za prekovremeni rad, smjenski rad i sl.), već će imati pravo na isplatu dodatka za vojnu službu.

13. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da odredba čl. 155. ZSOS propisuje isplatu dodatka u jednom mjesečnom fiksnom iznosu koji se obračunava prema ostvarenim satima u redovnom radnom vremenu i postotku od osnovice. Naime, dodatak za vojnu službu iz čl. 139. ZSOS predstavlja dodatak za plaću koji pripada djelatnim vojnim osobama dok obavljaju vojnu službu. To se odnosi kako na redovni, tako i na prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom i sl., jer i djelatna vojna osoba i kada radi prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom, u turnusima i sl. radi i obavlja poslove u vojnoj službi, pa je jedino logično i da mu i za taj rad odnosno za sate u tom radu, uz osnovnu plaću, treba obračunati i dodatke na plaću, pa tako i dodatak za vojnu službu (čl. 136. st. 1. u svezi s čl. 139. st. 3. i 5. i čl. 155. ZSOS). Djelatna vojna osoba, dakle, sukladno odredbi čl. 139. st. 3. i odredbi čl. 155 ZSOS, ima pravo da joj se dodatak za vojnu službu obračuna za sve odrađene radne sate, a ne samo one koji su ostvareni u redovnom radnom vremenu u fiksnom iznosu koji se određuje u postotku od osnovice za obračun plaće.

14. Slijedom toga, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. i čl. 139. ZSOS kada je, na temelju pravnog shvaćanja da se tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi dodatak za vojnu službu treba obračunavati prema stvarno odrađenom broju sati, tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.

15. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojim osporava prihvaćenu varijantu nalaza i mišljenja u kojoj je vještak sukladno traženju tužitelja na osnovicu za izračun plaće dodavao iznose plaće koje je utvrđivao računajući radni angažman tužitelja i potom izračunavao dodatak za posebne uvjete vojne službe u iznosu od 15% od tako povećane plaće umjesto od fiksne osnovice za obračun plaće koja je propisana odlukom Vlade RH. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u dvije varijante i to prvoj, prema kojoj je dodatak za vojnu službu obračunao na ukupno odrađene sate rada prema kojoj postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.765,77 € i drugoj, prema kojoj je dodatak za vojnu službu obračunavao u postotku u osnovice i prema kojoj ne postoji tražbina tužitelja prema tuženiku. Sud prvog stupnja je iz ranije obrazloženih razloga pravilno prihvatio izračun tražbine prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

16. Također, neosnovano je i pozivanje tuženika na odluku Ustavnog suda broj U- I/8058/2014, U-I/2776/2017, jer se ista odnosi na potraživanja kada djelatne vojne osobe ostvaruju prekovremeni rad, dežurstva, službe i slično koji se onda vrednuje i kroz slobodne dane koje koriste nakon takvih službi, kao i na pozivanje na Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

17. Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. kojom je naloženo tuženiku isplatiti bruto iznos od 3.765,77 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kao pod točkom I. izreke ove presude.

18. Međutim, djelomično osnovano tužitelj ističe da potraživanje tužitelja za mjesec veljaču 2015. koje dospijeva 16. ožujka 2015. nije zastarjelo, a imajući u vidu da je tužitelj prijedlog za mirno rješenje spora tužitelj po svome punomoćniku poslao 23. prosinca 2019. pa sukladno čl. 186. a st. 3. ZPP-a za taj period nastao je zastoj zastarijevanja u trajanju od 3 mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu, a što nije učinjeno te rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od 5 godina (tako Vrhovni sud RH u predmetu Revrv-1081/13-2 od 3. siječnja 2017.). Slijedom navedenog, kako tražbina za mjesec veljaču dospijeva 16. ožujka 2015., kojem roku treba pribrojiti 3 mjeseca pa imajući u vidu da je tužba podnesena 16. lipnja 2020, za zaključiti je da tražbina tužitelja iz veljače 2015. nije zastarjela jer nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/04), pa tužitelju pripada iznos od 103,06 € s pripadajućim zateznim kamatama.

19. U odnosu na potraživanje tužitelja za mjesec siječanj 2015. pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je nastupila zastara potraživanja. Naime, imajući u vidu da je prijedlog za mirno rješenje spora tužitelj po svome punomoćniku predao 23. prosinca 2019. tada je nastupio sukladno čl. 186. a st. 3. ZPP-a zastoj zastarijevanja. Kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od pet godina. Slijedom navedenog, kako je do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do dospijeća tražbine iz siječnja 2015. prošlo ukupno 4 godine 10 mjeseci i 8 dana, do isteka roka je preostalo 1 mjesec i 23 dana koje treba pribrojiti nakon isteka roka od 3 mjeseci odnosno za zaključiti je da je zastara nastupila 16. svibnja 2020. za potraživanje iz siječnja 2019.

20. Stoga je zahtjev tužitelja za mjesec veljaču 2015. valjalo prihvatiti za iznos od 103,06 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu kao pod točkom III. izreke.

21. U pogledu odluke o trošku, valja reći da je odluka o parničnom trošku pravilna kako po osnovi tako i visini te pravilno prvostupanjski sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 9. siječnja 2024. jer isti nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Isto tako, pravilno su tužitelju priznati troškovi sastava podnesaka od 20. siječnja 2023., 16. lipnja 2023., 8. siječnja 2024. te 19. travnja 2024. po Tbr. 8/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023 - dalje Tarifa) jer se ne radi o obrazloženim podnescima u kojima se iznose nove činjenice već ponavljaju već izneseni navodi.

22. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u omjeru od 45%, to su mu dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove zatraženog troška sastava žalbe (vps. 226,04 €) u iznosu od 62,50 € (Tbr. 10.1. OT/12) sukladno uspjehu u sporu odnosno ukupno 28,12 € te je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

23. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer je sa žalbom uspio djelomično samo u pogledu sporednog potraživanja te je stoga valjalo odlučiti kao pod toč. IV. izreke ove odluke.

24. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat