Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Kž-825/2022-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika UŽ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici, protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja K- 166/2021-9, od 8. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Velikoj Gorici je, na temelju odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, , dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenika UŽ oslobodio optužbe da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11.
2. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08, oštećenik LŽ je sa "eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu".
3. Na temelju odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. – 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
4. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu.
5. Odgovor na žalbu podnio je okrivljenik UŽ, po svom branitelju Krešimiru Vilajtoviću, odvjetniku u Zagrebu, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana, a žalbi je zamoljeno okrivljenika i njegovog branitelja pozvati na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda, kada se o žalbi bude odlučivalo.
6. Prije održavanja sjednice vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.
7. Sjednica drugostupanjskog vijeća je, na temelju odredbe članka 475. stavka 3. ZKP/08, održana u odsutnosti uredno izvještenih državnog odvjetnika, okrivljenika i njegovog branitelja.
8. Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici je neosnovana.
9. S obzirom na to da je državni odvjetnik žalbu podnio samo zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud, kao sud drugog stupnja je, postupajući u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), povodom žalbe državnog odvjetnika, pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba.
10. Što se tiče žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik navodi kako prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio rezultate izvedenih dokaza te je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak, držeći kako je ocjena suda da u ovom postupku nije bilo dokazano da je okrivljenik počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, koje mu je stavljeno na teret optužnicom, pogrešno. U tom smislu državni odvjetnik u svojoj žalbi daje vlastitu, subjektivnu analizu dokaza koji su tijekom postupka izvedeni, koja se razlikuje od analize dokaza prvostupanjskog suda, u kojoj rezultate dokaznog postupka tumači na način koji ide u prilog navodima iz optužnice, s konačnim zaključkom kako je u ovom postupku trebalo okrivljenika proglasiti krivim za kazneno djelo za koje je optužen. Međutim, ovim žalbenim navodima državni odvjetnik nije s uspjehom osporio osnovanost odluke prvostupanjskog suda, koji je o svim svojim utvrđenjima i zaključcima dao detaljne, logične i valjano obrazložene razloge, koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
11. U žalbi se posebice ukazuje na iskaz oštećenika LŽ, koji je na raspravi naveo kako je okrivljenik rekao da će ih "sve poubijati", da ima uvjetnu kaznu, a kad to prođe da će ih sve srediti, što da je ponovio više puta. Međutim, i u samoj žalbi, kada se reproduciraju iskazi CŽ, sina oštećenika i KŽ, supruge oštećenika, se ističe kako su ti svjedoci naveli da bi okrivljenik kritične prigode kazao da pričekaju da mu prođe uvjetna pa da će "vidjeti". Već iz navedenog očigledno proizlazi kako navedeni svjedoci ne potvrđuju iskaz oštećenika LŽ, koji je tvrdio da je okrivljenik kritične prigode rekao da će ih sve poubijati. Istina, državni odvjetnik u svojoj žalbi pokušava prikazati kako se, unatoč toj razlici, radi o sadržajno istom značenju, odnosno istom kontekstu, međutim takav stav državnog odvjetnika se ne može prihvatiti i prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su ti svjedoci, koji su u uskim obiteljskim odnosnima s oštećenikom, različito opisali ovaj događaj i to u pogledu odlučne činjenice jer potpuno je jasno da nije ista stvar je li okrivljenik kazao da će ih poubijati ili da će oni "vidjeti". Naime, odredbom članka 139. stavka 2. KZ/11 je propisan kvalificirani oblik kaznenog djela prijetnje u kojem je, između ostalog, kao obilježje tog kaznenog djela predviđena prijetnja da će oštećenog ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti ili mu oduzeti slobodu, odnosno nanijeti mu zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućem zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak.
11.1. S druge strane, osnovni oblik kaznenog djela prijetnje se sastoji u tome da se drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom, da bi ga se ustrašilo ili uznemirilo. Očito je da se ono što opisuju svjedoci U i KŽ, koji navode kako im je okrivljenik kazao da pričekaju da mu prođe uvjetna pa da će "vidjeti", ne može podvesti ni pod koju od radnji kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 jer se u slučaju kojeg su opisali navedeni svjedoci, radi o nekakvoj neodređenoj prijetnji, koja bi se eventualno mogla podvesti pod biće kaznenog djela iz članka 139. stavka 1. KZ/11, međutim za to kazneno djelo progon se poduzima po privatnoj tužbi, za koje državni odvjetnik nije ovlašteni tužitelj.
12. Kod takvog stanja stvari, kada okrivljenik poriče da bi oštećenom prijetio kritične prigode i kada svjedoci, koji su najbliži srodnici oštećenog, u pogledu ključne riječi koju bi im navodno uputio okrivljenik ne potvrđuju iskaz oštećenog, potpuno opravdano je prvostupanjski sud okrivljenika oslobodio optužbe. Naime, postojanje kaznenog djela mora biti dokazano potpuno izvjesno i izvan svake razumne sumnje te za osudu okrivljenika moraju biti izvedeni dokazi koji jasno i nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je optužen, što u konkretnom slučaju nije bilo ostvareno. Prema odredbi članaka 3. stavka 3. ZKP/08, dvojbu oko postojanja činjenice koje tvore obilježje kaznenog djela, sud je dužan riješiti presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, a iz te odredbe proizlazi i pravilo koje se odnosi na standard dokazivanje odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika, prema kojem se te činjenice treba uzeti dokazanima čak i kada su samo vjerojatne, dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije, nego postojanje činjenice koja mu ide u korist. U takvoj situaciji potpuno opravdano je prvostupanjski sud okrivljenika UŽ oslobodio optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11 pa se državni odvjetnik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
13. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Split, 18. veljače 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Maria Majić
