Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3410/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj tužitelja CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Vujčić, odvjetnica u Sisku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj: P-238/2022-4 od 28. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj: P-238/2022-4 od 28. srpnja 2022. pod stavcima I. i II. izreke, te pod stavkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naloženo naknaditi tužitelju CĐ trošak parničnog postupka u iznosu od 9.020,00 kuna/1.197,16 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2022. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj: P-238/2022-4 od 28. srpnja 2022. pod stavkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naloženo naknaditi tužitelju CĐ daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 770,00 kuna/102,20 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2022. pa do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja CĐ za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 770,00 kuna/102,20 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2022. pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj P-238/2022-4 od 28. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj: P-238/2022-4 od 28. srpnja 2022. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 31.137,30 kuna/4.132,63 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope iznos od 9.318,09 kuna/1.236,72 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom II. izreke pobijane presude. Stavkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.790,00 kuna/1.299,36 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2022. pa do isplate. Rješenjem Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj: P-238/2022-4 od 28. srpnja 2022. odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.

2. Protiv navedene presude i rješenja prvostupanjskog suda žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže presudu i rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.317,50 kuna/307,59 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke pa do isplate, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 6. srpnja 2022., za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o [broj kredita] od 29. svibnja 2006. (dalje: Ugovor) u ukupnom iznosu od 40.455,39 kuna/5.369,35 EUR (na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 31.137,30 kuna/4.132,63 EUR, a na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope iznos od 9.318,09 kuna/1.236,72 EUR), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud u predmetnom postupku prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a. Naime, tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je Ugovorom ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta tuženika, što bi konkretno značilo nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Međutim, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredaba temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se, osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te dovodi li do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. Teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja je na tuženiku, a isti u predmetnom postupku nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 12. Ugovora, s obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču na koju isti nije mogao utjecati, o čemu je i sam tužitelj iskazivao. Nadalje, prema odredbi iz čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice (a konkretni spor je nastao u povodu djelatnosti podružnice tuženika u [adresa]), pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi. Dakle, tužitelj je i temeljem prava o izberivoj nadležnosti imao pravo izbora između Općinskog građanskog suda u Zagrebu i Općinskog suda u Sisku, kao suda na čijem se području poslovna jedinca tuženika nalazi. Osim toga, tužitelj ima prebivalište u [adresa], pa suđenje pred prvostupanjskim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje postupka pred sudom u Zagrebu predstavljalo otegotnu okolnost u financijskom smislu za tužitelja s obzirom na udaljenost od njegovog mjesta prebivališta.

6. S obzirom na sve navedeno, pobijanim rješenjem pravilno je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

7. Nadalje, presuda i rješenje prvostupanjskog suda mogu se ispitati, izreka presude i rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje i rješavanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude i rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.

8. Prilikom ispitivanja pobijane presude i rješenja i postupka koji im je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.

9. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, a konkretno Ugovora, dokumentacije, otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice i računa za vozilo Peugeot, dokumentacije tuženika, financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Lidiji Jurković koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje, te je usmeno saslušana kao vještak, te iskaza tužitelja koji je saslušan kao stranka u postupku, utvrdio sljedeće:

- da su dana 29. svibnja 2006. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novog vozila Peugeot, u iznosu od 39.480,00 CHF, uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora), na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je člankom 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu dostavljenom korisniku kredita po isplati kredita,

- da je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću pod poslovnim brojem OU-737/2006 dana 29. svibnja 2006.,

- da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita, pa je tako u razdoblju od 31. svibnja 2008. ista iznosila 6,75% godišnje do 31. ožujka 2009. kada je kamatna stopa bila 7,75%, sve do 31. srpnja 2011., a od 31. srpnja 2011. do 31. listopada 2011. da je ista iznosila 6,75%, a što je razvidno iz prijepisa knjigovodstvene kartice,

- da je kredit otplaćen 11. lipnja 2013.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti imao izrazito sužene mogućnosti pregovaranja pri čemu je pregovaranje vršeno putem djelatnika auto kuće, a ne djelatnika banke, i to putem unaprijed formuliranog obrasca ugovora na koji tužitelj nije mogao utjecati,

- da iz iskaza tužitelja također proizlazi da mu kao potrošaču u konkretnom slučaju od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje ugovora s promjenjivom kamatom i valutnom klauzulom, a koja obveza proizlazi iz načela transparentnosti,

- da tuženik nije dokazao da je tužitelju putem [obrt] ponudio više vrsta ugovora o kreditu, a što je trebao tužitelju objasniti osobni bankar tuženika,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Lidije Jurković proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita u razdoblju otplate kredita od 30. lipnja 2006. do 11. lipnja 2013. na ime više plaćenog kredita s naslova povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovoreno platio iznos od 9.318,09 kuna/1.236,72 EUR, te da je preplatio na ime tečajne razlike za naprijed navedeno razdoblje ukupno iznos od 32.237,36 kuna/4.278,63 EUR, s time da je obračun tečajne razlike vršen prema tečaju na dan dospijeća anuiteta, a u razdoblju kada je tečaj na dan dospijeća bio manji od tečaja na dan isplate da je nastala negativna razlika u visini od 2.382,69 kuna/316,24 EUR, dok u razdoblju kada je tečaj na dan dospijeća bio veći od tečaja na dan isplate da je nastala pozitivna tečajna razlika u visini od 32.237,36 kuna/4.278,63 EUR.

10. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio da je u tom dijelu (čl. 2. i čl. 7.) ugovor ništetan u smislu čl. 322. st. 1. u svezi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), slijedom čega je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a.

11. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

12. Nadalje je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

13. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

14. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

15. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

16. Drukčija pravna shvaćanja tuženika koja on opširno izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

17. Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

18. Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

19. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

20. Zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C- 186/16 C i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.45., presuda suda C-26/13., D i DĐ od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, par.. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i na ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti, a što u postupku nije utvrđeno da bi tuženik činio.

21. Dokazi provedeni u predmetnom postupku jasno i nedvosmisleno ukazuju da su odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, a što je razvidno iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužitelja teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima u odnosu na članak 2. i 7. Ugovora o kreditu.

22. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik mogao i trebao, sukladno osnovnim načelima obveznog prava (načelu savjesnosti i poštenja, zlouporabe prava, jednake vrijednosti činidaba i samom ponašanju u ispunjavanju obveza), utjecati na kamatnu stopu i ne povoditi se isključivo načelom ostvarenja vlastitog profita, već regulirati povećanje kamata na kredit tužitelja u CHF na način da korisnik kredita ne bude izložen u tolikoj mjeri povećanom riziku promjene kamatnih stopa, a što tuženik očito nije učinio. Dakle, obvezno pravni odnos koji je između stranka nastao sklapanjem ugovora o kreditu predstavlja dvostrano obvezni pravni posao u kojemu su se stranke bile dužne pridržavati gore navedenih osnovnih načela obveznog prava, pa je tuženik primjenom istih mogao regulirati pitanje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na način koji bi bio manje nepovoljan za tužitelja, a što isti nije učinio.

23. Iz iskaza tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud pravilno ocijenio životno uvjerljivim i istinitim, proizlazi da je ugovor pročitao, ali da mu nisu bile jasne sve odredbe ugovora, nije znao što znači valutna klauzula, niti promjenjiva kamatna stopa, a da mu [obrt] nije ponudila nijednu drugu vrstu načina kreditiranja kupnje vozila, niti da je tužitelj u vezi navedenog pregovarao s djelatnikom tuženika.

24. Analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) pravilno je prvostupanjski sud odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da obrazloženje presude ne sadrži sve što je propisano odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

25. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika, prvostupanjski sud je ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

26. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO-a koji glasi: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“

27. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaku.

28. Vezano za žalbene navode tuženika kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja kazati da tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

29. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev- 116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

30. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

31. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

32. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

33. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženica), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

34. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 7. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 7. lipnja 2019., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

36. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 31.137,30 kuna/4.132,63 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom I. izreke pobijane presude, te na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope iznos od 9.318,09 kuna/1.236,72 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom II. izreke pobijane presude, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

37. U odnosu na odluku o trošku parničnog postupka valja reći da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju priznao pravo na naknadu troška sastava tužbe od 7. lipnja 2019. u iznosu od 1.000,00 kuna/132,72 EUR, sastava obrazloženih podnesaka od 22. ožujka 2022. i 6. srpnja 2022. u iznosu od po 1.000,00 kuna/132,72 EUR, nadalje zastupanja na ročištima održanima 31. ožujka 2022. i 7. srpnja 2022. u iznosu od po 1.000,00 kuna/132,72 EUR, odnosno ukupno 5.000,00 kuna/663,61 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 1.250,00 kuna/165,90 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna/265,45 EUR, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 770,00 kuna/102,20 EUR (list 6 spisa) ukupno iznosi 9.020,00 kuna/1.197,16 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2022. pa do isplate, sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

38. Međutim, tužitelj nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 770,00 kuna/102,20 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2022. pa do isplate, s obzirom da u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao da je istu zaista i platio.

39. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude, a primjenom odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao pod stavkom II. izreke ove presude.

40. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je isti sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok u pogledu glavnog potraživanja nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža