Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2972/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Petriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. iz Varaždina, protiv tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3, zastupane po punomoćnici Irini Jelčić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P- 830/2019-10 od 6. travnja 2023., dana 18. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-830/2019-10 od 6. travnja 2023.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvoga stupnja citiranim u izreci odlučeno je:
„Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, kao neosnovan.“
2. Protiv navedenog rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupu (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23– dalje ZPP) uz prijedlog da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinači u skladu sa žalbenim navodima.
3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora jest isplata preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu zbog valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Tuženik je prigovorio nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu navodeći da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5101986402 od 19. srpnja 2004. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, čime da su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP, da su sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
5.1. Tužitelj se istom usprotivio navodeći da se radi o odredbi ugovora o kreditu o kojoj stranke nisu pregovarale niti se sporazumjele već je ista jednostrano nametnuta od strane tuženika, suprotno odredbama Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu ZZP), uključujući ZZP/03 te ZZP/07.
6. Prvostupanjski je sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.
7. S obzirom na to, da se predmet spora odnosi na ugovor stranaka sklopljen 2004. godine, u primjeni su odredbe čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03, dalje: ZZPP).
7.1. Odredbom čl. 81. st. i 2. ZZPP propisano je, da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.
8. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Odlukom suda Europske unije u predmetu C-240/98 do C-244/98 je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom je odlukom zaključeno, da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom i u smislu članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije bila predmet pregovaranja već je, nesporno, sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a da bi putovanje tužitelja u Rijeku, budući da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu takvog putovanja i potrebno vrijeme, prvostupanjski je sud pravilno zaključio, da se radi o nepoštenoj odredbi.
11. Prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. broj Su IV-308/2020 prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
12. Žalbeni prigovori, da sud nije ocijenio sve okolnosti odlučne za ocjenu je li sporna ugovorna odredba poštena ili nije, nisu osnovani jer je sud, kako je već navedeno, ocijenio da se radi o odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo a da bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava trebao putovati u Rijeku, što bi s obzirom na činjenicu, da živi na području nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Rijeku i natrag i za to potrebno vrijeme, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.
13. I po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa], gdje tužitelj prebiva od Rijeke i troškovi putovanja javnim prijevozom (ukoliko je isto izvedivo u jednom danu, u oba smjera, uz pristup ročištu pred sudom) uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. U postupku je predloženo provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, pa se ti troškovi ne mogu u cijelosti anulirati angažiranjem punomoćnika u Rijeci.
14. Odredbom čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).
16. Zato je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenjeno citirano materijalno pravo, kada je odbio prigovor tuženika kao neosnovan, a o istom je dao i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
17. Na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 18. veljače 2025.
S u d a c:
Gordana Bošković Majerović
