Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1775/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ rođene AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], a ranije [adresa], zastupana po punomoćniku AĐ iz [adresa], protiv 1. tuženika INA-Industrija nafte d.d. OIB: 27759560625, Zagreb, Avenija V. Holjevca 10, po odvjetniku Josipu Mađariću iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba i 2. tuženika ŠĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić, Osijek, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj Pn-166/2021-27 od 22. veljače 2023., na sjednici vijeća 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj Pn-166/2021-27 od 22. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ŽĐ rođena AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], a ranije [adresa], koji glasi: "Nalaže se 1. tuženiku INA-Industrija nafte d.d. OIB: 27759560625 iz Zagreba, Avenija V. Holjevca 10 i 2. tuženiku ŠĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] da tužiteljici CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] s osnova naknade štete solidarno isplate iznos od ukupno 25.000,00 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom od 22. siječnja 2020. pa do isplate.

2. Nalaže se 1. tuženiku i 2. tuženiku da tužiteljici solidarno naknade prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena tekuće od presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici ŽĐ rođena CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] da 1. tuženiku INA-Industrija nafte d.d. OIB: 27759560625 iz Zagreba, Avenija V. Holjevca 10, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 995,40 eura / 7.499,84 kn, u roku od 15 dana.

III Nalaže se ŽĐ rođena CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] da 2. tuženiku ŠĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.493,10 eura / 11.249,76 kn, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže da se presuda ukine i vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Pobijanom presudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju ističe žaliteljica jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6. Nadalje, nije došlo niti do bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju ističe žaliteljica jer joj nije, nezakonitim postupanjem suda, derogirana mogućnost da raspravlja pred sudom, dok ovim žalbenim navodom žaliteljica sadržajno ističe pogrešno odnosno nepotpuno činjenično stanje.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete do koje je, prema navodima iz tužbe, došlo izvanrednim otkazom ugovora i sprječavanjem povećanja imovine (izmakle koristi), a kao posljedice nezakonitog postupanja I.-tuženika koji je kao voditelj zbirke osobnih podataka prikupljao, obrađivao i prosljeđivao osobne podatke tužiteljice prikupljene nezakonitim video nadzorom na radnom mjestu te je iste dostavio II.-tuženiku, a što je dovelo do otkaza ugovora o radu. Predmet spora je i zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a za koju tužiteljica navodi da joj uzrokovana uznemiravajućim i prijetećim postupanjem II.- tuženika usmjerenim prema njoj i njezinom ocu, zbog čega trpi posljedice po psihičko zdravlje.

8. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužiteljica, temeljem Ugovora o radu od 25. siječnja 2016. (list 192-193), bila zaposlena kod poslodavca, društva Benzinski servisi d.o.o., na radnom mjestu prodavač na benzinskoj postaji,

- da su I.-tuženik, INA d.d., i Benzinski servisi bili u poslovnom odnosu na način da su Benzinski servisi s INA d.d. imali ugovor o upravljanju jednom od benzinskih postaja,

- da je II.-tuženik KĐ, tada direktor društva Benzinski servisi d.o.o., 7. veljače 2017. otkazao tužiteljici ugovor o radu, Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 25. siječnja 2016. (list 186-189), a zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa,

- da iz obrazloženja Odluke o otkazu sumarno proizlazi da je 24. siječnja 2017. direktor poslodavca, ovdje II. -tuženik, provjerom nadzornih kamera pregledavajući snimke utvrdio da je tužiteljica 23. siječnja 2017. radeći na blagajni postupila na protupravan način jer korisniku usluge benzinske crpke nije izdala račun, odnosno od korisnika usluge benzinske postaje je uzela iznos od 200,00 kn, iz blagajne izvadila iznos od 50,00 kn koje je vratila korisniku usluge bez da mu je izdala i uručila račun, te nakon što je korisnik usluge benzinske crpke izašao iz poslovnice, tužiteljica je kroz pos uređaj provukla VISA karticu, odnosno premetni račun platila tekućom VISA karticom, račun izlistanja pos uređaja zadržala za sebe te iz blagajne uzela iznos od 150,00 kn,

- iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi i da je 7. veljače 2017. poslodavac primio izvješće Sektora upravljanja sigurnosti društva INA d.d. od 6. veljače 2017. o uočenim nepravilnostima koje su utvrđene prilikom kontrole te je temeljem naloga direktora Službe internih istraga, a temeljem zaprimljene informacije, utvrđeno da je tužiteljica obavljala nesavjesno poslovanje na način da ne izdaje račune za izvršenu uslugu kupcu, već po odlasku kupca provlači karticu i uzima gotovinu iz blagajne, kao i da je tužiteljica kršila Upute izdavanja računa na maloprodajnom mjestu i Postupak plaćanja kreditnim i debitnim karticama na benzinskoj postaji te je nadalje utvrđeno da je prijavu na blagajni napravila pod imenom BĐ,

- Odlukom o otkazu je konačno utvrđeno da radni odnos između tužiteljice i poslodavca više nije moguć jer je došlo do osobito teškog narušavanja povjerenja između poslodavca i radnika, uslijed neispunjavanja zakonskih i ugovornih obveza od strane tužiteljice,

- da se kod Općinskog suda u Bjelovaru vodio postupak pod brojem Pr-139/17 radi utvrđenja nezakonitom i nedopuštenom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu te je postupak obustavljen jer je poslodavac Benzinski servisi d.o.o. otišao u stečaj.

9. Sud prvog stupnja u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

10. Tužiteljica u žalbi ističe da sud u presudi ne navodi gdje je pisalo što je to točno tužiteljica nepravilno napravila pri izdavanju računa i što bi točno bilo pravilno ponašanje tužiteljice, da sud nije cijenio kakve veze ima odluka o otkazu ugovora o radu s naknadom štete, da sud ne obrazlaže tko je od dva partnera trebao tužiteljici dati "Pravila", da tužiteljica ni od koga nije dobila Upute za izdavanje računa, da sud nije cijenio što je račun izdan pod imenom BĐ čije se skrivljeno ponašanja u presudi i ne spominje te da se interna istraga poslodavca tužiteljice ne temelji na zakonu.

11. Ovakvim žalbenim navodima, kao i pretežito iznesenim navodima tijekom prvostupanjskog postupka, tužiteljica ističe razloge koji se tiču ocjene zakonitosti Odluke o otkazu ugovora o radu, a koji se otkaz ne može pobijati u predmetnom postupku radi naknade štete, što je prvostupanjski sud pravilno otklonio.

12. Kako je prethodno obrazloženo, predmetnu tužbu tužiteljica temelji na navodima da poslodavac nije smio koristiti video-nadzor na radnom mjestu odnosno da to nije smio bez privole tužiteljice.

13. Jedna od kumulativno previđenih pretpostavki odgovornosti za štetu jest protupravnost štetne radnje, odnosno u predmetnom postupku, protupravno djelovanje I.-tuženika i II.-tuženika na način kako to tužiteljica opisuje - dakle nedozvoljeni video-nadzor na radnom mjestu, a na temelju kojeg je video-nadzora bivši poslodavac tužiteljice dobio saznanja o kršenju radne obveze tužiteljice te joj otkazao ugovor o radu.

14. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je mjerodavna odredba čl. 43. st. 2. Zakona o zaštiti na radu koji je bio na snazi u vrijeme kada su kod poslodavca tužiteljice postavljeni nadzorni uređaji ("Narodne novine" br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14 - dalje: ZZR) iz koje proizlazi da je dopušteno korištenje nadzornih uređaja radi kontrole, između ostalog, na radu ili u svezi s radom te da stoga sud ne smatra da je tužiteljica trebala dati poseban pristanak kako bi tijekom radnog vremena bila pod video nadzorom.

15. Osim navedenog, i čl. 7. st. 1. toč. 14. Zakona o zaštiti novčarskih institucija ("Narodne novine" br. 56/15, 46/21, 114/22) propisano je da se novčarske institucije, a pod koju kategoriju prema članku 3. točka 13. tog zakona spada i benzinska postaja, obavezno štite primjenom sljedećih mjera zaštite: Objekti pravnih osoba i obrta koji obavljaju novčarsko poslovanje putem uplatno-isplatnih transakcija gotovim novcem štite se osnovnim mjerama zaštite, među ostalim, i neprekidnim sustavom video-nadzora unutar i izvan objekta s pohranom video-zapisa u digitalnom obliku.

16. Dakle radi se o prostorijama pravne osobe koje se nedvojbeno smiju nadzirati sustavom video-nadzora.

17. Nadalje, prema čl. 43. st. 6. ZZR-a, poslodavac je obvezan prilikom zapošljavanja pisanim putem obavijestiti radnika da će biti nadziran nadzornim audio, odnosno video uređajima, a prema čl. 43. st. 7. ZZR-a, poslodavac ne smije koristiti snimljene materijale u svrhe koje nisu propisane tim člankom, ne smije ih emitirati u javnosti niti pred osobama koje nemaju ovlasti na nadzor opće sigurnosti i zaštite na radu te je obvezan osigurati da snimljeni materijali ne budu dostupni neovlaštenim osobama.

18. Sama tužiteljica je na ročištu kazala kako je bila informirana o postavljanju kamera za video-nadzor u poslovnici poslodavca te je navela da su iste postavljene nakon što je ona već bila zaposlena te da su bile vidljive. Ujedno je tužiteljica navela da smatra i da je na ulazu u benzinsku postaju postojala oznaka da se radi o prostoru pod video nadzorom. Kako se radi o naknadnom postavljanju kamera za video-nadzor, o čemu je tužiteljica nedvojbeno bila informirana, ne radi se o kršenju obveze iz čl. 54. st. 6. ZZR-a.

19. Ujedno ovaj sud ističe da, suprotno promašenim navodima tužiteljice, uvid u snimke kamere od strane direktora poslodavca odnosno prethodno uvidom Sektora upravljanja sigurnosti društva INA d.d., nije došlo niti do korištenja snimljenih materijala u nedopuštene svrhe iz čl. 43. st. 7. ZZR-a, jer su snimke korištenje isključivo u svrhu internog nadzora poslovanja poslodavca tužiteljice, iste nisu emitirane u javnosti niti pred osobama koje nemaju ovlasti na nadzor opće sigurnosti i zaštite na radu, niti su učinjene dostupnim neovlaštenim osobama.

20. Tužiteljica u žalbi navodi i da je sud morao utvrditi činjenicu je li postojalo radničko vijeće i je li isto donijelo suglasnost za korištenje nadzornih uređaja, sukladno odredbi čl. 43. st. 2. ZZR-a. Navedenim je člankom propisano da, ako nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova, odnosno ako su nadzorni uređaji postavljeni tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom polju nadzornih uređaja, poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje isključivo na temelju prethodne suglasnosti radničkog vijeća.

21. Navedene navode sud nije posebno cijenio jer sama tužiteljica tijekom postupka nije niti tvrdila, niti dokazivala, da bi se radilo o nadzornom uređaju koji bi čitavo radno vrijeme pratili pokrete radnika, a osobito s obzirom na njezine raznovrsne radne obveze iz čl. 1. Ugovora o radu (str. 192. spisa) koje se obavljaju u različitim prostorima poslodavca, a ne samo na blagajni. Osim toga, prigovor (ne)postojanja prethodne suglasnosti radničkog vijeća, predstavlja prigovor koji je zasnovan na novim činjenicama, koje tužiteljica nije isticala tijekom prvostupanjskog postupka, a niti u prilog navedenom predlagala dokaze. Dakle, kako se radi o novim činjenicama, koje je stranka nedvojbeno imala mogućnost iznijeti tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, primjenom čl. 352. st. 1. ZPP-a, ovaj žalbeni navod sud nije razmatrao.

22. U odnosu na brojne žalbene navode kako se sud nije očitovao na pojedine navode tužiteljice iznesene tijekom postupka, ovaj sud ističe da pravo na obrazloženu sudsku odluku, sadržano u čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, ali se isto ne može se tumačiti na način da su sudovi dužni dati detaljan odgovor na svaku tvrdnju (García Ruiz protiv Španjolske, 1999., st. 26.; Perez protiv Francuske, 2004., st. 81.; Van de Hurk protiv Nizozemske, 1994., st. 61.; Jahnke i Lenoble protiv Francuske, 2000.), a sud prvog stupnja cijenio je sve činjenice relevantne za donošenje odluke u predmetnom sporu.

23. Sud je pravilno odlučio i odbivši dokazne prijedloge na okolnosti kako je detaljno obrazloženo pod točkom 9. obrazloženja pobijane presude i to jer isti nisu odlučujući za ishod ovog postupka, a prije svega jer predmetni postupak nije postupak koji se vodi radi zakonitosti odluke poslodavaca o izvanrednom otkazu, već se radi o postupku naknade štete za koju tužiteljica smatra da joj je počinjena radnjama I. i II.- tuženika.

24. Dakle, kako iz svega navedenog nije utvrđeno da je djelovanje I.-tuženika i II.- tuženika bilo protupravno, nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za imovinsku štetu, u smislu izgubljene zarade.

25. Tužiteljica je, osim imovinske štete, potraživala i neimovinsku štetu u iznosu od 5.000,00 kn za koju tužbom navodi bi joj ista bila uzrokovana od strane II. -tuženika koji joj je vikanjem, tjeranjem kući, unošenjem u lice, prisiljavanjem na potpisivanje izjava s neistinitim sadržajem, čestim napadnim obilascima tužiteljice na novom radnom mjestu, u više navrata na ulici fizičkim nasrtanjem na oca - punomoćnika tužiteljice, vožnjom bliskih prijatelja II. -tuženika koji oponašaju pucanje na punomoćnika tužiteljice ispred kuće tužiteljice, uzrokovao da je tužiteljica više puta primljena u hitnoj bolnici te je primala terapiju i liječila se od bolesti P41 i P43, te još uvijek osjeća uznemirenost i strah za sebe i obitelj kad joj se 2. tuženik približi.

26. Tužiteljica odluku u navedenom dijelu izričito i ne osporava, a uzimajući u obzir iskaze svjedoka i tužiteljice u postupku, prije svega iskaz tužiteljice iz kojeg uopće ne proizlazi da bi ponašanje II.- tuženika prema njoj bilo takvo kako se to navodi u tužbi i na osnovu kojeg potražuje naknadu štete, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da nije dokazano da je II. tuženik neprimjerenim ponašanjem nanio tužiteljici neimovinsku štetu na način kao to ista potražuje tužbom i tužbenim zahtjevom. Ujedno sud ističe da tužiteljica nije predlagala medicinsko vještačenje, a niti druge dokaze u odnosu na utvrđenje povrede prava osobnosti te je i sama, od tako nepredloženog vještačenja, tijekom postupka izričito odustala.

27. Na temelju svega navedenog sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

28. Pobijajući odluku o trošku tužiteljica ističe da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: Tarifa) koja je bila važeća u trenutku donošenja pobijane odluke. Sud prvog stupnja je za radnje u postupku primijenio odredbu Tbr. 48. Tarife računajući kao vrijednost boda iznos 2,00 eura za sve radnje u postupku.

29. Člankom 155. st. 2. ZPP-a propisano je da, ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi, a prema Tbr. 52/3 Tarife sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok prema Tbr. 54 Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Uzimajući u obzir da je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude na snazi bila odredba Tarife prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura, to je kao vrijednost boda valjalo uzeti iznos od 2,00 eura te prema tome odmjeriti troškove postupka. Osim što ovo proizlazi iz prethodno citiranih odredbi Tarife i ZPP-a, isto je sukladno stajalištu Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 14. lipnja 2024., poslovni broj Su IV-184/2024-3, kao i odluci VSRH poslovni broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

30. Tužiteljica određeno pobija odluku o trošku i u visini priznatih bodova za radnje pristupa pripremnom ročištu i sastava podnesaka.

31. Kako se u konkretnom slučaju radi o prvom pripremnom ročištu održanom 25. listopada 2022. koje, prema čl. 287. st. 1. ZPP-a, počinje izlaganjem tužbe, a nakon čega tuženik iznosi svoj odgovor na tužbu, kako to proizlazi i iz zapisnika, na tom ročištu se raspravljalo o glavnoj stvari te se stoga prvo pripremno ročište na kojemu je tužitelj izložio tužbu, a tuženik odgovor na tužbu, smatra ročištem na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari u smislu odredbe Tbr. 9.1. Tarife (tako i Vrhovni sud republike Hrvatske u odluci broj Rev 771/2021-2 od 1. veljače 2023.), a kako je to pobijanom odlukom i pravilno priznato.

32. Nadalje, uvidom u podnesak I. -tuženika od 23. svibnja 2022. te podneske II. - tuženika od 24. svibnja 2022., 25. veljače 2022. i 30. prosinca 2021., razvidno je da se radi o obrazloženim podnescima kojima su se tuženici očitovali na činjenice koje je u svojim podnescima iznosila tužiteljica, a kojima su ujedno i dostavljane isprave koje sama tužiteljica nije prilagala. Navedene je podneske sud pravilno priznao kao obrazložene podneske, sukladno Tbr. 8.1. Tarife.

33. Dakle, odluka o troškovima postupka zakonita je i osnovana, kako po osnovi tako i po visini, pa je stoga istu valjalo potvrditi.

34. Slijedom svega navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić