Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2291/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Neda Mihaljević, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ante Mihaljević i Neda Mihaljević u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-173/2020-39 od 13. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-173/2020-39 od 13. ožujka 2024. pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-173/2020-39 od 13. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o [broj kredita], sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 29. studenog 2005., koji je pravni posao solemniziran potvrdom privatne isprave broj OU- 1024/05 od strane javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, dana 6. prosinca 2005.. kojeg su sklopili tužitelj ĆV kao korisnik kredita, MV kao sudužnik, te Gradnja-Trgovina d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 27, kao založni dužnik, s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Podružnica Velika Gorica, Trg kralja Petra Krešimira IV 3 (pravni slijednik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), s druge strane, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u dijelu odredbe članka 2. st. 1. koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.900,00 CHF (četrdesetšesttisućadevetsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. ...“, te u dijelu odredbe članka 4. st. 3. koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 474,62 CHF (četiristosedamdesetčetiri švicarskih franka i 62/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan.“

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju ĆV, isplati iznos od 7.466,10 eura / 56.253,54 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to pobliže određeno u izreci.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.703,12 eura /20.366,65 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2024. do isplate, a pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura / 1.412,72 kuna sa zateznim kamatama od 13. ožujka 2024. pa do isplate kao neosnovan.

Pod točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.799,77 eura / 21.094,88 kuna sa zateznim kamatama od 13. ožujka 2024. do isplate kao neosnovan.

Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom od 31. siječnja 2023. u točki II. izreke uređena podneskom od 18. travnja 2023. sukladno ispravku osnovnog nalaza i mišljenja vještaka od 11. svibnja 2022.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II., III. i V. izreke i protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjske odluke preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredaba Ugovoru o [broj kredita], sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 29. studenog 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, te posljedično tome zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.466,10 eura / 56.253,54 kuna s osnova povećanja tečaja CHF valute, sve sa zateznim kamatama.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio ovaj sud nije ustanovio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi upire tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude i rješenja su razumljive, ne proturječe sama sebi niti razlozima, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati.

6. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije otklonio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, između ostalog da je vještak pogrešno uračunao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pa da je takvim postupanjem prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud, usmeno saslušavši vještaka na prigovore tuženika (list 343 spisa), tuženiku omogućio da raspravlja u ovoj pravnoj stvari. Okolnosti na koje se tuženik ponovo poziva u svojoj žalbi, a koje se svode na njegovu ocjenu provedenog vještačenja, nisu odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo usmeno dopunsko očitovanje kojim je otklonio sve prigovore tuženika, pa tako i prigovor da je vještak pogrešno uračunao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, pravilno primijenio odredbu čl. 259. st. 1. i čl. 260. st. 1. i 2. ZPP-a.

7. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je propisano odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001. 55/2001., 78/2010. i dr., dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je o spornoj situaciji odlučivao sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je sproveden u skladu sa mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je ne jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta i obrazloženje pobijanih odluka ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Pobijanim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 31. siječnja 2023. u točki II. izreke uređena podneskom od 18. travnja 2023. sukladno ispravku osnovnog nalaza i mišljenja vještaka od 11. svibnja 2022. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja (tako i u zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021.), pa suprotni žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

10. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

-da je tužitelj s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. 29. studenoga 2005. sklopio Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik tužitelju stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 46.900,00 CHF, da se na iznos kredita zaračunavaju kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje, da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 474,62 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja, te da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio,

-da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 46.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

-da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.,dalje:ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007, 75/2009, 7920/09, 89/2009, 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda,

-da je tužitelj u svom iskazu u bitnom naveo da je predmetni ugovor o kreditu od 29. studenoga 2005. sklopio s tuženikom radi rješenja stambenog pitanja, da je za tu namjenu potrošio dobivena sredstva, da ga nitko nije upozorio na mogućnost rasta kredita, da ga prodajni predstavnik nije pokazao što bi značilo za njega da se poveća tečaj te da je on sve posljedice toga vidio kada mu se rata kredita povećala,

-da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti dan kao stambeni kredit te da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, da je predmetni ugovor potrošački ugovor, zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača,

-da tuženik nije uspio dokazati da je konkretno postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe,

-da iz iskaza svjedoka SV, radnika prednika tuženika i tuženika do 2018. godine koji je kada je tužitelj dizao predmetni kredit obavljao poslove financijskog savjetnika na kreditnom odjelu, proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru te da djelatnici prednika tuženika nisu niti jednu odredbu ugovora posebno objasnili tužitelju,

-da sud nije posebno cijenio izjavu ĆVF ( list 246- 249 spisa) kao dokaz u ovom postupku jer se ne radi o djelatnici tuženice koja je neposredno sudjelovala pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a da iz njene izjave niti ne proizlazi da je u konkretnom slučaju ovdje tužitelj bio upozoren da bi rata kredita mogla tako značajno rasti i da je bila mogućnost pojedinačnog pregovaranja,

-da je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku prof. dr. sc. Vatroslavu Zovku,

-da se vještak na ročištu 3. travnja 2023. očitovao na primjedbe iz podneska tuženice od 27. lipnja 2022. u kojem ista osporava njegov nalaz i mišljenje u cijelosti 11. svibnja 2022. i u kojem podnesku naglašava kako uplate tužitelja nisu umanjene za naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

-da je vještak iskazao da to nije niti bio zadatak vještačenja, a i kako tuženik i sam navodi predmetna naknada nije bila niti predmet njegovog nalaza i mišljenja,

-da je u odnosu na ponovljene navode tuženika da vještak prilikom vještačenja nije svoj izračun umanjio za naplaćenu naknadu za prijevremenu obradu kredita prvostupanjski sud utvrdio da ta naknada nije niti bila predmet postupka pa samim time niti predmet ovog vještačenja, a sami podaci o naplaćenoj navodnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu nikad niti dostavljeni od strane tuženika niti su vidljivi iz dokumentacije tuženika koja prileži spisu,

-da je prvostupanjski sud prihvatio ispravljeni nalaz i mišljenje vještaka u kojem utvrđuje pretplatu uslijed rasta tečaja u iznosu od 7.466,10 eura / 56.253,54 kuna uzimajući u konačni obračun jedino razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita (pozitivne pretplate),

-da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem,

-da se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. i čl. 29. st. 2 . Zakona o obveznim odnosima, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa,

-da je neosnovan prigovor zastare.

11. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

12. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

13. Tužitelj se pravilno pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv tuženika, a po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Neosnovano žalitelj problematizira pravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, a što za posljedicu ima ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

14. Dakle, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

15. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

16. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo niti je na te okolnosti predlagao provođenje dokaza.

18. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valute i nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne kako je to u konačnosti utvrđeno i u kolektivnom sporu.

19. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima u bitnome obrazlaže svoje tvrdnje da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga, kraj činjenice da je na sporne okolnosti prvostupanjski sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

21. Na žalbene navode tuženika da je tužitelj nije uložio dužnu pažnju jer prije potpisivanja nije pročitao predmetni ugovor o kreditu, valja odgovoriti kako iz iskaza tužitelja (stranica 320 spisa) proizlazi kako mu djelatnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu protumačili odredbe koje se odnose na tečaj, a niti je u postupku dokazano da bi tužitelja djelatnici prednika tuženika osobno informirali, odnosno dali odgovarajuće obavijesti o fluktuaciji tečaja švicarskog franka i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu potrošača. Sud prvog stupnja je u tom smislu pravilno zaključio kako je dužnost prednika tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač, te da je prednik tuženika trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužitelja o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača, neosnovani su žalbeni navodi kako se tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju ne bi mogla pružiti apsolutna zaštita kao potrošaču.

22. Stoga se suprotni žalbeni navodi tuženika, koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni.

23. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (17. lipnja 2020.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91), odnosno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/05). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz 210. ZOO/91, odnosno čl. 1111. ZOO/05.

24. Nadalje, pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 214. ZOO/91, odnosno čl. 1115. ZOO/05 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

25. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, pa žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže postupanje suda vezano za primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a nisu od značaja za odlučivanje. Nadalje, s obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj nije smanjivao tužbeni zahtjev (nego povisio), nisu od značaja niti žalbeni navodi tuženika vezano za pravo na trošak u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva.

26. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj