Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-577/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Toniju Benzonu, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta br. 69, OIB:53056966535, zastupan po punomoćnici Aniti Marković, odvjetnici u OD Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi ništetnost i isplate, odlučujuči o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Poslovni broj P-4030/2024 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Poslovni broj P-4030/2024 od 10. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] od 25. listopada 2005. sklopljenog između stranaka u, čl. 7. koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita."

Točkom II. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 2.045,83 Eur, sa pripadajućom kamatom, pobliže navedenom u toč. II. izreke.

Točkom III. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.216,91 Eur, sa pripadajućom kamatom, tekućom od dana 9. prosinca 2024. do isplate.

2. Presudu pobija tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga. Predlaže, preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka i troškova žalbe. Podredno, da se presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke dana 25. listopada 2005. zaključile Ugovora o [broj kredita] (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 26.703,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseci; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tijekom otplate kredita više puta rastao tečaj CHF; da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je kredit digao radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe. Konačno, utvrđeno je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

9. Presudom Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO/05).

10. Iz pravnih shvaćanja izraženim u gore navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te čl. 5. Direktive 03713 EEZ, proizlazi da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je pravilno prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, koji je utemeljen na nalazu i mišljenju vještaka Ante Beusa, i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

11. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Suprotno navodima žalbe, uz valjane je razloge prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te je posljedično tome pravilno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi.

13. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Tuženik u žalbi navodi da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03.

17. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

18. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je plaćao dospjele anuitete kredita tuženiku, odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve temeljem odredbe čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

19. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO.

20. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primjeno materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kad je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 2.045,83 Eur, sa kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

21. Neosnovano navodi žalitelj da je sud trebao uzeti u obzir i izračun negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na negativnu razliku potrebno je navesti da prvostupanjski sud pravilno nije odlučivao o istoj. Naime, u svojoj odluci poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na postavljeno pitanje: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?" odgovorio: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita."

22. Vezano za istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako je dana 31. siječnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio objedinjeno pravno shvaćanje, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu "ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite".

23. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. svibnja 2020. ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

24. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

25. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, potvrđena i odluka o troškovima postupka, sadržana u toč. III. izreke presude.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis