Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-985/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 (OIB: 53056966535), zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3561/21-23 od 28. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3561/21-23 od 28. kolovoza 2024. u točkama I. i II. izreke.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3561/21- 23 od 28. kolovoza 2024. u točkama III. i IV. izreke, kao i rješenje sadržano u istoj presudi te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja, presuđeno je:
''I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 041-50-4736869 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 03.03.2008.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:
-članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost
CHF 9.995,02 po srednjem tečaju Kreditora"
-članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“
-članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:" Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF..."
II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIJA d.d. OIB:53056966535 isplatiti tužitelju VT OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 14.079,12 kuna / 1.868,74 € sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi
35,88 kn /4,76 € sa zzk od 31.10.2008 do isplate
45,80 kn /6,08 € sa zzk od 31.12.2008 do isplate
52,94 kn /7,03 € sa zzk od 31.01.2009 do isplate
56,17 kn /7,46 € sa zzk od 28.02.2009 do isplate
46,28 kn /6,14 € sa zzk od 31.03.2009 do isplate
47,97 kn /6,37 € sa zzk od 30.04.2009 do isplate
34,65 kn /4,60 € sa zzk od 31.05.2009 do isplate
24,86 kn /3,30 € sa zzk od 30.06.2009 do isplate
27,48 kn /3,65 € sa zzk od 31.07.2009 do isplate
32,67 kn /4,34 € sa zzk od 31.08.2009 do isplate
32,24 kn /4,28 € sa zzk od 30.09.2009 do isplate
27,00 kn /3,58 € sa zzk od 31.10.2009 do isplate
36,86 kn /4,89 € sa zzk od 30.11.2009 do isplate
44,77 kn /5,94 € sa zzk od 31.12.2009 do isplate
56,02 kn /7,44 € sa zzk od 31.01.2010 do isplate
53,47 kn /7,10 € sa zzk od 28.02.2010 do isplate
68,76 kn /9,13 € sa zzk od 31.03.2010 do isplate
65,90 kn /8,75 € sa zzk od 30.04.2010 do isplate
71,58 kn /9,50 € sa zzk od 31.05.2010 do isplate
120,54 kn /16,00 € sa zzk od 30.06.2010 do isplate
110,53 kn /14,67 € sa zzk od 02.08.2010 do isplate
141,38 kn /18,77 € sa zzk od 31.08.2010 do isplate
130,81 kn /17,36 € sa zzk od 30.09.2010 do isplate
113,74 kn /15,10 € sa zzk od 31.10.2010 do isplate
149,98 kn /19,91 € sa zzk od 30.11.2010 do isplate
196,10 kn /26,03 € sa zzk od 31.12.2010 do isplate
167,92 kn /22,29 € sa zzk od 21.02.2011 do isplate
175,14 kn /23,25 € sa zzk od 28.02.2011 do isplate
160,67 kn /21,33 € sa zzk od 31.03.2011 do isplate
163,38 kn /21,69 € sa zzk od 30.04.2011 do isplate
225,38 kn /29,92 € sa zzk od 31.05.2011 do isplate
231,53 kn /30,73 € sa zzk od 30.06.2011 do isplate
284,49 kn /37,76 € sa zzk od 31.07.2011 do isplate
257,92 kn /34,23 € sa zzk od 31.08.2011 do isplate
228,80 kn /30,37 € sa zzk od 30.09.2011 do isplate
228,15 kn /30,28 € sa zzk od 31.10.2011 do isplate
225,87 kn /29,98 € sa zzk od 30.11.2011 do isplate
239,99 kn /31,85 € sa zzk od 31.12.2011 do isplate
252,31 kn /33,49 € sa zzk od 31.01.2012 do isplate
253,97 kn /33,71 € sa zzk od 29.02.2012 do isplate
245,48 kn /32,58 € sa zzk od 31.03.2012 do isplate
251,23 kn /33,35 € sa zzk od 30.04.2012 do isplate
255,17 kn /33,87 € sa zzk od 31.05.2012 do isplate
248,57 kn /32,99 € sa zzk od 30.06.2012 do isplate
250,33 kn /33,23 € sa zzk od 31.07.2012 do isplate
245,39 kn /32,57 € sa zzk od 31.08.2012 do isplate
234,67 kn /31,15 € sa zzk od 30.09.2012 do isplate
246,13 kn /32,67 € sa zzk od 31.10.2012 do isplate
251,63 kn /33,40 € sa zzk od 30.11.2012 do isplate
247,78 kn /32,89 € sa zzk od 31.12.2012 do isplate
226,25 kn /30,03 € sa zzk od 31.01.2013 do isplate
244,57 kn /32,46 € sa zzk od 28.02.2013 do isplate
246,17 kn /32,67 € sa zzk od 31.03.2013 do isplate
239,01 kn /31,72 € sa zzk od 30.04.2013 do isplate
216,70 kn /28,76 € sa zzk od 31.05.2013 do isplate
216,13 kn /28,69 € sa zzk od 01.07.2013 do isplate
221,65 kn /29,42 € sa zzk od 31.07.2013 do isplate
230,44 kn /30,59 € sa zzk od 31.08.2013 do isplate
242,63 kn /32,20 € sa zzk od 30.09.2013 do isplate
236,36 kn /31,37 € sa zzk od 31.10.2013 do isplate
240,83 kn /31,97 € sa zzk od 30.11.2013 do isplate
245,89 kn /32,64 € sa zzk od 31.12.2013 do isplate
249,05 kn /33,06 € sa zzk od 31.01.2014 do isplate
255,68 kn /33,94 € sa zzk od 28.02.2014 do isplate
253,52 kn /33,65 € sa zzk od 31.03.2014 do isplate
246,23 kn /32,68 € sa zzk od 30.04.2014 do isplate
243,90 kn /32,37 € sa zzk od 31.05.2014 do isplate
244,96 kn /32,51 € sa zzk od 30.06.2014 do isplate
253,31 kn /33,62 € sa zzk od 31.07.2014 do isplate
260,34 kn /34,56 € sa zzk od 31.08.2014 do isplate
258,88 kn /34,36 € sa zzk od 30.09.2014 do isplate
264,97 kn /35,17 € sa zzk od 31.10.2014 do isplate
269,11 kn /35,72 € sa zzk od 30.11.2014 do isplate
266,68 kn /35,40 € sa zzk od 31.12.2014 do isplate
270,02 kn /35,84 € sa zzk od 31.01.2015 do isplate
270,03 kn /35,84 € sa zzk od 28.02.2015 do isplate
269,53 kn /35,78 € sa zzk od 31.03.2015 do isplate
te na ime jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 329,83 CHF potuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, odnosno u protuvrijednosti u EUR po fiksnom tečaju konverzije 1€=7.5340 kuna , sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.10.2005. do isplate, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.528,91 € zajedno sa zateznom kamatom počevši od donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana. IV Odbija se tužbeni zahtjev za iznos 322,82 €/ 2.432,27 kn.''
1.1. Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:
''Odbacuje se dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 041-50-4736869 sklopljenom između prednika tužitelja i tuženika dana 03.03.2008.g -članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata 6,75% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te u dijelu -članak 9. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor."
2. Tužiteljica je uložila žalbu protiv točke IV. izreke presude, kojom je tužbeni zahtjev djelomično odbijen i odluke o troškovima, te rješenja kojim je dio deklaratornog tužbenog zahtjeva odbačen radi čega je tužitelju umanjeno pravo na naknadu parničnih troškova. Žalba se podnosi iz svih žalbenih razloga, a posebno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka vezano na primjenu čl. 502. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Odredba čl. 338. st. 4. ZPP propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati, a navedenu odredbu prvostupanjski sud nije primijenio, jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile. Donošenjem presude u pobijanom dijelu i pobijanog rješenja sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda i rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Tužitelj, kao stranka ugovora o kreditu, ima pravni interes da se sve nepoštene odredbe ugovora o kreditu proglase ništetnim. Sud pobijanim rješenjem odbacuje dio deklaratornog tužbenog zahtjeva sa obrazloženjem da tužitelj nema pravni interes. Nejasan je i neobrazložen zaključak suda da tužitelj kao ugovorna stranka nije ovlašten zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi koje obvezuju njega kao ugovornu stranu, pa je time je odlučna činjenica ostala neutvrđena. Odbacivanjem dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva i odbijanjem dijela kondemnatornog dijela zahtjeva sud je potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj se kao ugovorna strana i potrošač pozvao na konkretne odredbe materijalnog prava kao i na javno objavljene presude. Iz citiranih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako su ništetne ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu. Navedenim su uzrokovali neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene. Tužitelj smatra da je pogrešan obračun troškova koje sud odbija priznati tužitelju. Smatra da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, zbog čega su u stvari nastali troškovi parničnog postupka, tužitelju treba priznati troškove u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa. Obzirom da tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, tužitelj smatra da je sud donošenjem odluke o troškovima postupka kaznio tužitelja, jer tuženik nema pravo potraživati troškove niti za eventualni razmjerni uspjeh u postupku. Predlaže se preinačiti odluku o troškovima postupka uz naknadu troškova tužitelju za sastav žalbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke pa do isplate.
3. Tužena je uložila žalbu protiv presude pobijajući točke I., II. i III. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga. Tuženik smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, te nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski je sud počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz konkretnog ugovora o kreditu smatra ništetnima jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik je iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima, koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne osporene odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili bez valutne klauzule (kunskog kredita), a tuženik je na te okolnosti dostavio promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Iz zahtjeva za kredit jasno proizlazi da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da ugovori kredit u EUR ili bez valutne klauzule. Promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, sud propušta cijeniti. Sud odredbu o jednokratnoj naknadi smatra ništetnom jer da je ista nepoštena jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Postojanje odnosno nepostojanje pojedinačnog pregovaranja predstavlja tek jednu od pretpostavki koja mora biti ispunjena da bi se ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je nalazu i mišljenju vještaka prigovorio, jer je izrađen kao da je ugovoren kunski kredit, a sud prigovore tuženika nije otklonio. Sud odbija prigovor zastare, pozivajući se na pravilo o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti. Pri tome ništetnost u odnosu na zahtjeve s osnove valutne klauzule smatra utvrđenom u postupku kolektivne zaštite, a u odnosu na zahtjev s osnove ulazne naknade donošenjem pobijane presude. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita, a pri tome sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Odluka je utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju obzirom da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, odnosno jesu li sporne odredbe u ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne. U kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili kako to nije predmet kolektivne zaštite jer da se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu. Tuženik je tvrdio da se o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, a sud zanemaruje dokaze provedene na ove okolnosti, te nije proveo test poštenosti. U odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 3. ugovora o kreditu, navodi se da je činidba u konkretnom slučaju određena kao 3,30% od iznosa kredita, a iznos kredita propisan je u članku 1. ugovora. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, pa sve da su osporene odredbe djelomično ništetne, radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Tuženik smatra da je sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojoj se navodi da je sudska praksa zauzela stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora. Pobija se odluka o trošku, obzirom da tuženik smatra da presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti. Sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP sud o trošku postupka odlučuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, uzimajući u obzir uspjeh kako u pogledu osnovanosti, tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva uspio sa 50% jer su zahtjevi za utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i izlazne naknade odbačeni, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i ulazne naknade usvojeni. U pogledu visine zahtjeva tužitelj je uspio sa 85,27%, pa je ukupni uspjeh tužitelja eventualno 67,64%, no potrebno je oduzeti tuženikov uspjeh u sporu (32,37%). Sud tužitelju pogrešno sve poduzete radnje dosuđuje prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, te tužitelju dosuđuje i trošak financijskog vještačenja u cijelosti, neovisno o dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.
4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u dijelu koji žalbom pobija tuženik, nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Pravilno prvostupanjski sud smatra da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.
6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.
6.1. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.
6.2. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio, a vještak je otklonio prigovore na svoj nalaz i mišljenje. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano.
6.3. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.
7. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima za kupnju osobnog vozila, a ugovorena je valutna klauzula.
8. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvoga stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
10. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.
11. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.
12. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).
13. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:
- da je tužiteljica 03.03.2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 041-50-4736869 za kupovinu osobnog vozila
- da je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 9.995,02 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom
- da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika
- da je tuženik ugovorom obvezao tužiteljicu i na obveznu uplatu posebne jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 3,3 % od iznosa cjelokupnog kredita
- da je sklapanjem ugovora o kreditu u švicarskim francima, te ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima
- da je povrijedio prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te valutnu klauzulu u švicarskim francima, bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta
- da je jednokratna naknada za obradu kredita proizvoljna naknada tuženika
- da na visinu naknade potrošač ne može utjecati
- da predlaže utvrditi ništetnima odredbe ugovora u dijelu u kojima je ugovorena kunska protuvrijednost CHF 9.995,02 po srednjem tečaju Kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata 6,75 % godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora., te u dijelu koji glasi:"Naknada: 3,30 % od iznosa kredita
- da potražuje kao posljedicu ništetnosti pojedinih odredba ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz švicarski franak, iznos od 16.511,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom
- da je na ročištu 02.05.22. tužiteljica odustala od potraživanja koje se odnosi na razliku temeljem kamatne stope
- da nakon provedenog vještačenja tužiteljica potražuje 1.868,74 € - razliku nastalu po osnovni promjene tečaja i iznos jednokratne naknade za obradu kredita
- da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe
- da je tuženik osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, prigovarao visini tužbenog zahtjeva te istakao prigovor zastare
- da je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor
- da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao
- da javni bilježnik nije imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru
- da iz zahtjeva za kredit nije utvrđeno da su tužiteljici nuđeni krediti u drugim valutama, već su iste predviđene u unaprijed pripremljenom formularu, što ne znači da je tužiteljica mogla izabrati valutu obveze
- da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku po osnovi promjenjive kamatne stope
- da sud smatra da zbog toga tužitelj nema pravnog interesa tražiti utvrđenje dijela odredbi ugovora ništetnima, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu
- da je u tom dijelu odbacio tužbu
- da je isto postupio i glede članka 9. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu…“, obzirom da tužiteljica ne potražuje po toj osnovi novčani iznos, već potražuje povrat jednokratne naknade za obradu kredita
- da je sud je u toč I. izreke utvrdio da su ništetna odredba članka čl 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF…, te članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:" Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF , te naložio tuženiku da plati tužiteljici iznos od 14.079,12 kn odnosno 1.868,74 €, a po mjesecima sa zateznim kamatama
- da je sud u toč I. izreke, utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“
- da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade
- da tuženik to nije dokazao, a nije osporavao da je prilikom isplate kredita 08.10.2005. naplatio naknadu u iznosu od 329,83 CHF
- da je sud naložio tuženiku da tužiteljici vrati taj iznos
- da je vještak financijske struke utvrdio da iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na da isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznosi 1.868,74 €
- da tuženik nije prigovorio na matematički izračun
- da tuženik smatra da vještak utvrđuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita
- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, utvrđujući da se prigovori tuženika ne odnose na izračun vještaka, već na zadatak vještaku
- da nije osnovan prigovor zastare
- da u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka TS Zagreb P-1401/12 je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
- da je tužba podnesena 29.04.2021. za razliku u valuti, pa je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina
- da nije osnovan prigovor zastare u odnosu na povrat jednokratne naknade za obradu
- da je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora
- da se u odnosu na zahtjev za isplatu radi o restitucijskom zahtjevu
- da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem presude
- da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici presuđene iznose s pripadajućim zateznim kamatama, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj, kada vraća stečeno bez osnove, mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.
17. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03) pa su zbog navedenog neosnovani žalbeni navodi glede primjene Zakona o zaštiti potrošača.
18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 4. kolovoza 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.
19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, neovisno o činjenici što je kredit otplaćen.
20. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
21. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
22. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29. travnja 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.
23. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužitelja kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a te isto za ugovorne odredbe kojima je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedene odredbe Ugovora utvrdio ništetnima, jer tuženik u postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita, te za prijevremenu otplatu kredita.
24. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.
25. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.
26. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. ZZP/07 koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/14 ništetna. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/14, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
27. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.
28. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
29. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke.
30. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje suda prvog stupnja, u dijelu koji žalbom pobija tužiteljica, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako se pobijana presuda i rješenje ne može ispitati, jer u presudi nema razloga o svim odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužiteljica.
31. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je sud donošenjem presude u pobijanom dijelu i rješenja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda i rješenje imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. U pravu je tužitelj kada navodi da ima pravni interes da se sve nepoštene odredbe ugovora o kreditu proglase ništetnim. Sud pobijanim rješenjem odbacuje dio deklaratornog tužbenog zahtjeva sa obrazloženjem da tužitelj nema pravni interes. Žaliteljica smatra da je neobrazložen zaključak suda da tužitelj kao ugovorna stranka nije ovlašten zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.
32. Prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku po osnovi promjenjive kamatne stope, odnosno nakon nalaza vještaka, nije tražio isplatu po toj osnovi, pa sud smatra da tužitelj nema pravnog interesa tražiti utvrđenje dijela odredbi ugovora ništetnima, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, pa je u tom dijelu odbacio tužbu. Isto se odnosi i na članak 9. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu…“, a obzirom da tužiteljica i ne potražuje po toj osnovi novčani iznos, već potražuje povrat jednokratne naknade za obradu kredit.
33. Prvostupanjski sud u obrazloženju uopće nije naveo razloge iz kojih odbija tužbeni zahtjev za iznos 322,82 €/ 2.432,27 kn, pa se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Jednako tako nisu navedeni razlozi zbog čega je odbačen dio deklaratornog tužbenog zahtjeva, jer je u tom dijelu obrazloženje u protivnosti s navodima za zapisnika od 2.svibnja 2022. gdje je navedeno da tužitelj odustaje od potraživanja koje se odnosi na razliku temeljem promjenjiva kamatne stope. Treba raditi razliku između deklaratornog tužbenog zahtjeva i potraživanja na temelju istog. Također nisu jasni razlozi za odbacivanje dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o prijevremenoj otplati, jer ne stoji navod da se o takvom zahtjevu ne može raspravljati ako tužitelj ne potražuje po toj osnovi novčani iznos, već potražuje povrat jednokratne naknade za obradu kredit.
34. Slijedom navedenog, valjalo prihvatiti žalbu tužiteljice kao osnovanu i u skladu s odredbom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja u točkama III. i IV. izreke, te rješenje i predmet vratiti na ponovno suđenje.
35. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će ukloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem
36. S obzirom da je djelomično ukinuta presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima cjelokupnog postupka, uključivo i u povodu pravnih lijekova odluči u konačnoj odluci, a kako je to riješeno pod točkom II. izreke ovog rješenja, temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a.
U Velikoj Gorici 18. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Ankica Jakovina
