Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-137/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Angeliki Rajačić Bonifačić, odvjetnici u Rijeci, protiv tužene Addiko banke d.d., [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog u Rijeci poslovni broj P-1167/24 od 2. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1167/24 od 2. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu br. 306-018/2008 od 15. siječnja 2008. godine, sklopljenog između tužitelja OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), solemniziranog po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke pod brojem OV-1077/08, i to odredba čl. 6. i odredba čl. 3. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“ (st. I. izreke). Utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu br. 306-018/2008 od 15. siječnja 2008. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika solemniziranog po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke pod brojem OV-1077/08, u čl. 3. u dijelu koji glasi: „kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja”, i u čl. 4. u dijelu koji glasi: “u kunskoj protuvrijednosti 1.293,31 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja” (st. II. izreke). Naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 16.290,11 € s osnova ništetne valutne kauzule, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 31.10.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, po stopi od 8,14% za razdoblje od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g., po stopi od 8,05% za razdoblje od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g., po stopi od 7,88% za razdoblje od 01.07.2016. g. do 31.12.2016.g., po stopi od 7,68% za razdoblje od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g., po stopi od 7,41% za razdoblje od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g., po stopi od 7,09% za razdoblje od 01.01.2018.g. do 30.06.2018. g., po stopi od 6,82% za razdoblje od 01.07.2018. g. do 31.12.2018.g., po stopi od 6,54% za razdoblje od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g., po stopi od 6,305 za razdoblje od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01.01.2020.g. do 30.06.2020.g., po stopi od 5,89% za razdoblje od 01.07.2020. g. do 31.12.2020.g., po stopi od 5,75% za razdoblje od 01.01.2021.g. do 30.06.2021.g., po stopi od 5,61% za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine, po stopi od 5,49% za razdoblje od 01.01.2022.g. do 30.06.2022.g., po stopi od 5,31% za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine, po stopi od 5,50% za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine, a nadalje do isplate po stopi izračunatoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, na iznose i od datuma navedene pobliže u izreci (st. III. izreke). Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 306- 018/2008 od 15. siječnja 2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), solemniziranog po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke pod brojem OV-1077/08, u dijelu koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita” (st. IV. izreke). Naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 820,45 € s osnova ništetne ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 23.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, po stopi od 8,14% za razdoblje od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g., po stopi od 8,05% za razdoblje od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g., po stopi od 7,88% za razdoblje od 01.07.2016. g. do 31.12.2016.g., po stopi od 7,68% za razdoblje od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g., po stopi od 7,41 % za razdoblje od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g., po stopi od 7,09% za razdoblje od 01.01.2018.g. do 30.06.2018. g., po stopi od 6,82% za razdoblje od 01.07.2018. g. do 31.12.2018.g., po stopi od 6,54% za razdoblje od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g., po stopi od 6,305 za razdoblje od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01.01.2020.g. do 30.06.2020.g., po stopi od 5,89% za razdoblje od 01.07.2020. g. do 31.12.2020.g., po stopi od 5,75% za razdoblje od 01.01.2021.g. do 30.06.2021.g., po stopi od 5,61% za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine, po stopi od 5,49% za razdoblje od 01.01.2022.g. do 30.06.2022.g., po stopi od 5,31% za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine, po stopi od 5,50% za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine, a nadalje do isplate po stopi izračunatoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku 15 dana (st. V. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 6.842,33 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 02. prosinca 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe (st. VI. izreke).

2. Tužena je uložila žalbu protiv presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Sud je usvojio tužbeni zahtjev navodeći da su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu povrijeđena prava tužitelja te utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. U obrazloženju se navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, dok prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika, posebno jer je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog navedenog neosnovani su navodi da tužitelj nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza. U odnosu na odbijeni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, ukazuje se na presudu VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, u kojoj se navodi kako potpis solemniziranog ugovora predstavlja odraz prave volje stranke. Odbijanjem dokaznog prijedloga sud je teže pogriješio odredbe parničnog postupka, te pogrešno utvrdio činjenično stanje te primijenio materijalno pravo. Sud je arbitrarno i bez navođenja jasnih, argumentiranih i na zakonu utemeljenih razloga, svojevoljno ukinuo pravni institut zastare. Tuženik smatra da je pozivanje na materijalnopravni prigovor zastare valjano, obzirom da su potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 04.08.2016. zastarjela, odnosno u roku 5 godina prije podnošenja tužbe 04.08.2021. Sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka. Tuženik ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Neosnovano je sud usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku. Na opisani način je tuženiku onemogućeno raspravljanje u postupku. Sud nije dao jasne razloge zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne, pa presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Tužitelj je imao mogućnost, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, o čemu je pregovarao prije sklapanja Ugovora o kreditu s tuženikom. Pozitivne zakonske odredbe dopuštaju ugovaranje promjenjive kamatne stope, a Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, sa čime su potrošači bili upoznati. Tužitelj je potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, a podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tuženik ističe da je predao troškovnik u spis, a sud je propustio odbiti u presudi tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sve za sve radnje tužitelja primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti tuženikovu žalbu u cijelosti i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika, jer smatra da isti nije odlučan za razjašnjenje ove pravne stvari što je dostatno obrazložio u svojoj odluci. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika, jer je pravilno smatrao da se saslušavanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

5.1. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio, a vještak je otklonio prigovore na svoj nalaz i mišljenje. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6.1. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6.2. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

7. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima.

8. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvoga stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

10. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

12. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

13. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu nitko u banci nije ništa objasnio vezano za naknadu za obradu kredita, niti da je imao mogućnost pregovarati sa bankom, o navedenoj ugovornoj odredbi

- da u vrijeme kada je uzimao kredit u CHF, da su mu od strane banke rekli da je to super valuta, stabilna, da je to dobro i za njega i za banku

- da su ga praktički nagovarali na kredit u CHF, međutim kasnije usred rasta anuiteta da je skoro doživio osobni bankrot

- da je kredit podignut za dovršetak obiteljske kuće

- da je u vidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu br. 306-018/2008 15. siječnja 2008. na iznos od 90.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita

- da je kredit odobren za dovršetak kuće uz rok otplate od 7 godina uz promjenjivu kamatnu stopu

- da je u odredbi čl. 3. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,50 % godišnje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke

- da u dijelu sporne odredbe čl. 6. predmetnoga ugovora se navodi „Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke

- da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatom

- da se u čl.3. st. 2. navodi „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja“

- da je sporno da li su odredbe čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu ništetne ugovorne odredbe, te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od rujna 2008. pa do veljače 2015. naplatio temeljem valutne klauzule

- da je sporna i visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 16.290,11 eura, kao i prigovor zastare

- da nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50 %

- da je utvrđeno da se prije sklapanja ugovora o kreditu 15. siječnja 2008. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl. 3., čl. 4. i čl. 6. predmetnog ugovora nije pregovaralo, a iz sadržaja ugovora je vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu

- da tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, pri čemu teret dokaza tih činjenica je ležao na tuženiku

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da odredba čl. 3. zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,50 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora

- da tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,50 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran

- da se takvom odredbom tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope

- da sporni dio odredbi Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij te parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora

- da su odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF ovisne isključivo o odluci tuženika, kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena

- da takve ugovorne odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja

- da je prvostupanjski sud utvrdio da su sporne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su ništetne

- da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne, pa je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, a kako je presuđeno u toč. I. i II. izreke pobijane presude

- da ništetnost odredbi čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, pa da Ugovor o kreditu od 15. siječnja 2008. može opstati i bez tih ništetnih odredbi

- da je tuženik u slučaju ništetnosti dužan tužitelju vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora

- da je vještačenjem knjigovodstvenog vještaka Goranke Šmer Maraš utvrđeno da je tuženik na temelju odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u razdoblju od rujna 2008. pa do veljače 2015. primio ukupni novčani iznos od 16.290,11 eura

- da se vještak očitovao na sve primjedbe tuženika, te da tuženik, iako je potraživao rok za očitovanje na dopunsko očitovanje vještaka, nije se očitovao na isto

- da sud rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku

- da je tuženik nezadovoljan danim zadatkom vještačenja, a izuzev navedenog ni sa čim nije doveo u dvojbu utvrđenja vještaka

- da je utvrđeno da je u čl. 5. Ugovora o kreditu navedeno "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.”

- da sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja, koji je naveo da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio odredbe koje se odnose na navedenu odredbu

- da nije imao mogućnost pregovarati sa bankom o navedenoj ugovornoj odredbi a tuženik nije dokazao suprotno

- da je utvrđeno da se naknada za obradu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane

- da predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača

- da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je nepoštena ugovorna odredba, a nepoštena ugovorna odredba je ništava

- da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe osnovan, te da je tuženik na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita primio iznos od 820,45 eura

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je tužitelj tužbu kojom zahtijeva povrat plaćenog, s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, podnio unutar zastarnog roka

- da nije osnovan ni prigovor zastare za naknadu za obradu kredita, to iz razloga što zastara individualnih restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je odluka o parničnom trošku donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, a svezi s odredbom čl. 155. istog Zakona.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

17. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03) pa su zbog navedenog neosnovani žalbeni navodi glede primjene Zakona o zaštiti potrošača.

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 15. siječnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti.

20. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

21. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. kolovoza 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

23. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužitelja kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a te isto za ugovorne odredbe kojima je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedene odredbe Ugovora utvrdio ništetnima, jer tuženik u postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita, te za prijevremenu otplatu kredita.

24. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

25. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

26. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. ZZP/07 koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/14 ništetna. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imalo utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/14, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

27. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ovdje mjerodavnog ZZP/14, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

28. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

29. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

30. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23), a parnični trošak je odmjeren u skladu s Tarifom koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

32. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina