REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1334/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivi Karin Šipek, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja KH, vl. Auto Kuća Novosel iz Karlovca, Mirka Bogovića 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene 22. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, s danom objave 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 232,75 EUR sa zateznom kamatom od 25. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 263,28 EUR sa zateznom kamatom od 18. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 31,25 EUR sa zateznom kamatom od 18. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 17. veljače 2024. nastala šteta na vozilu, marke Volkswagen Golf, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Tvrdi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, a prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 19. veljače 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili Zapisnik o izvidu štete ref. broj 248203200798, a da visina štete sukladno izvidu tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete. Tuženik je prema tvrdnjama tužitelja utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim, tvrdi da je time tuženik samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako tvrdi da je tužitelj preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 981/11562/3, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.603,61 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 1.370,86 EUR, a da razliku od 232,75 EUR po računu tuženik nije platio, a što tuženik prema tvrdnjama tužitelja opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika u cijeni rada je prema tvrdnjama tužitelja predmet ovog spora, pri čemu tužitelj tvrdi da tuženik neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada drugog gospodarskog subjekta. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 21. svibnja 2024. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, o čemu je tuženik prema tvrdnjama tužitelja obaviješten. Stoga je razlika u cijeni rada predmet ovoga spora te tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 232,75 EUR sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika te tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini. Ističe kako ne bi trebalo biti sporno da je dužnost oštećenika poduzeti sve potrebne mjere da bi smanjio štetu, a u konkretnom slučaju tvrdi da je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila na istom području i iste vrste i kvalitete servisa kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj, ali je bez obzira na to odabrana opcija popravka po skupljoj cijeni. Tvrdi da su oštećene osobe prilikom ostvarivanja prava na naknadu štete, dužne pridržavati se članka 8. i članka 10. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, a što u ovom slučaju predstavlja odabir sanacije popravka predmetne štete na vozilu u servisu tužitelja sa cijenama sata rada koje su znatno više od tržišnih cijena ostalih neovisnih autoservisa. Tuženik tvrdi da je isplatio iznose naknade štete dostatne da se u cijelosti saniraju oštećenja koja su bila predmet odštetnog zahtjeva te je odbio zahtjeve za naknadom štete preko tržišnih cijena radnog sata jer je oštećena osoba neopravdano doprinijela da trošak sanacije bude veći nego u drugim jednako kvalitetnim neovisnih servisima na području prebivališta tužitelja pa smatra tužiteljevo potraživanje u cijelosti neosnovanim.

3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 28. kolovoza 2024. na način da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva s time da navodi da od tuženika potražuje iznos od 232,75 EUR pa se generalno protivi svim navodima iz odgovora na tužbu kao neosnovanima. Smatra neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj (oštećenik) TH ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu, a sve kako istu tuženik do danas nije podmirio tužitelju. Također smatra neosnovanim prigovor pasivne legitimacije jer iz ponude tuženika od 25. travnja 2024. jasno proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev oštećenika podnesen tuženiku kao odgovornom osiguravatelju prema polici kasko osiguranja oštećenika pravno osnovan te se tuženik putem te ponude obvezao na isplatu u iznosu od 1.370,86 EUR ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu. Spori i navode tuženika te ukazuje na osnovnu dužnost odgovornog osiguratelja da u skladu s odredbom čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala, a što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika kojim je to stanje uspostavljeno. Sama činjenica što tuženik kao osiguravatelj štetnika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao ovlaštenoga servisera smatra potpuno neodlučnom i ne znači da nije dužan taj trošak nadoknaditi jer tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao ovlaštenog servisera, niti na bilo koji način ima pravo ograničiti svoju obvezu u odnosu na visinu satnice rada. Imajući u vidu da tuženik nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u odnosu na visinu satnice popravka odnosno nije imao/nema bilo kakav ograničavajući ugovor sa serviserima, a niti bi isto proizlazilo iz zakonskih normi, smatra da je tuženik dužan u cijelosti namiriti tužitelju nastalu štetu.

4. Tijekom postupka stranke su suglasno utvrdile da je pravna osnova pravne kvalifikacije spora naknada štete te su učinile nespornim da je predmet spora razlika između priznate cijene sata rada od strane tuženika i cijene sata rada koju je oštećenik platio za popravak svog vozila (cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj).

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta, i to u račun broj 981/11562/3 od 24. travnja 2024. (list 9. spisa), Izvid štete broj 248203200798 (list 10. i 72. spisa), Ponuda bez I/S od 25. travnja 2024. (list 11. spisa), promet po transakcijskom računu (list 12. spisa), Cjenik Auto kuće Novosel (list 13. spisa), e-mail dopis od 24. travnja 2024. (list 14. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 21. svibnja 2024. (list 15. do 16. spisa), Notifikacija o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 21. svibnja 2024. i dopis (list 17. do 18. spisa), sudska praksa (list 19. do 24. spisa, list 27. do 43. spisa, list 48. do 58. spisa te list 94. do 112. spisa), e-mail dopis – suradnja s osiguravajućim kućama (list 25. do 26. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 44. do 47. spisa), Uputa o radionici za popravak vozila od 19. veljače 2024. (list 70. do 71. spisa), računi te dokazi o plaćanju drugih neovlaštenih servisera (list 77. do 91. spisa), dopis CROATIA osiguranje d.d. (list 92. do 93. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka TH (iskaz na listu 124. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja (iskaz na listu 125. spisa).

5.2. Ovaj sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predloženo prometno vještačenje na okolnost visine cijene sata rada niti je smatrao potrebnim provesti po tuženiku predloženo prometno vještačenje na okolnost da je oštećenik imao mogućnost popraviti vozilo jednakom kvalitetom za manji iznos novaca te na visinu cijene sata rada iz razloga što su ti dokazi ocijenjeni nepotrebnim s obzirom da se odluka u ovoj pravnoj stvari mogla donijeti temeljem isprava u spisu i provedenih dokaza saslušanjem svjedoka TH i tužitelja, pri čemu valja istaknuti i da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa bi provođenje predloženih prometnih vještačenja u svakom slučaju bilo povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima.

6. Sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 232,75 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila oštećenog TH, marke Volkswagen Golf, registarskih oznaka [registarska oznaka].

8. Među strankama su u konkretnom predmetu sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva te je sporna aktivna legitimacija tužitelja te pasivna legitimacija tuženika.

8. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se slijedeće. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu na listovima 15. do 16. spisa proizlazi da su tužitelj i TH navedeni Ugovor sklopili 21. svibnja 2024. te da je istim TH kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 232,75 EUR, a sve prema računu popravka za štetu broj 981/11562/3 u ukupnom iznosu od 1.603,61 EUR i temeljem izvida štete dužnika broj 248203200798 (oznaka štete dužnika). Time je oštećenik TH ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženog izvida štete tuženika broj 248203200798 (list 10. spisa) razvidno je da se izvid štete odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a iz računa tužitelja broj 981/11562/3 (list 9. spisa) proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja. Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete TH prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom na listu 17. spisa, što je razvidno iz e-mail poruke na listu 18. spisa. Činjenicu da su stranke sklopile navedeni Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja proizlazi i iz iskaza svjedoka TH, kao i iskaza tužitelja. Stoga je prema ocjeni ovog suda istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

9.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je oštećenik TH imao s tuženikom sklopljenu policu kasko osiguranja temeljem koje je i prijavljena predmetna šteta i temeljem koje prijave je tuženik pregledao vozilo, procijenio štetu i napravio Zapisnik o izvidu štete broj 248203200798. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio pasivnu legitimaciju, međutim, taj prigovor nije tijekom postupka konkretizirao.

9.2. Činjenica da je oštećenik s tuženikom imao sklopljenu policu kasko osiguranja proizlazi iz iskaza svjedoka TH koji je iskazao kako je upravo tuženik njegov kasko osiguratelj kojem je i prijavio predmetnu štetu. Nadalje, uvidom u Izvid štete broj 248203200798 na listu 10. spisa te u ponudu tuženika na listu 11. spisa razvidno je da je tuženik potvrdio svoju obvezu po odštetnom zahtjevu podnesenom povodom predmetnog štetnog događaja od strane njegovog osiguranika te da je isti odštetni zahtjev oštećenog TH ocijenio pravno osnovanim. Osim toga, valja istaknuti i kako je tuženik već u mirnom postupku isplatio nesporan dio štete u iznosu od 1.370,85 EUR, kako to tužitelj i tvrdi (potvrda na listu 12. spisa). Iz svega navedenog proizlazi da je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovom predmetu pa je ovaj sud prigovor promašene pasivne legitimacije također ocijenio neosnovanim.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i odgovornost za štetu, međutim, tuženik je kao kasko osiguratelj dužan naknaditi svom osiguraniku štetu nastalu na osiguranom vozilu bez obzira na to tko je ili što uzrokovali štetu na njemu pa je i taj prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim, pri čemu se ponovo ističe kako je i sam tuženik u mirnom postupku odštetni zahtjev svog osiguranika, oštećenog TH, ocijenio pravno osnovanim te je isplatio i nesporni dio štete.

11. Među strankama nije sporno da je predmet konkretnog spora razlika između priznate cijene sata rada od strane tuženika i one koju tužitelj naplaćuje.

12. Iz iskaza svjedoka TH proizlazi kako mu je tuženik predložio dva servisa kako bi u njima popravio vozilo, ali da je on bio slobodan birati u kojem servisu će svoje vozilo popraviti te je htio ići u ovlašteni servis gdje je znao da će majstori stručno odraditi svoj posao i najbolje popraviti vozilo, pri čemu je iskazivao da su kod tužitelja bez pretjerivanja najbolji majstori. Osim toga, iskazivao je kako i dodatni razlog zašto je popravio vozila kod tužitelja i to da je u drugom ovlaštenom servisu gdje je otišao prije tužitelja trebao dugo čekati na popravak.

13. Iz računa tužitelja broj 981/11562/3 (list 9. spisa) utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila TH za ukupnu cijenu od 1.603,61 EUR (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). Nadalje, u navedenom računu je navedeno da je utrošena količina 6 radnih sati limarskih radova te 7,30 radnih sati lakirerskih radova, a koja količina radnih sati je u skladu s tuženikovim Izvidom štete broj 248203200798 (list 10. spisa). Navedenim računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 41,00 EUR, što uvećano za pripadajući PDV iznosi ukupno 51,25 EUR. Navedena cijena je u skladu s cijenom radnog sata limarsko lakirerskih popravaka iskazanim u tužiteljevim Cjeniku radnog sata koji prileži spisu na listu 13. Tuženik je u mirnom postupku priznao štetu u visini od 1.370,86 EUR, u kojoj visini je i tužitelju štetu namirio, a kako je ukupni račun popravka ispostavljen na iznos od 1.603,61 EUR, razvidno je kako je upravo utužena razlika u iznosu od 232,75 EUR koja se odnosi na cijenu radnog sata koju naplaćuje tužitelj i onu koju priznaje tuženik, a što među strankama nije bilo niti sporno. 14. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako se tužitelj u količini radnih sati potrebnih za limarske i lakirerske radove držao upravo tuženikovog Izvida štete te je u toj količini i račun ispostavljen te da jedino postoji razlika u cijeni radnog sata. Iz iskaza nadalje proizlazi da tužitelj određuje cijenu radnog sata prema metodologiji odobrenoj od strane Hrvatske gospodarske komore, i to na način da se prema godišnjem financijskom izvješću za prethodnu godinu, uzimajući u obzir realne troškove, određuje cijena radnog sata. Tužitelj je potvrdio da je Cjenik koji prileži spisu službeni cjenik tužitelja za 2024. na kojem su sve cijene formirane prema ranije spomenutoj metodologiji, osim što je cijena limarsko lakirerskih popravaka ostala ista kao i prethodne godine jer se u tom smislu tužitelj nije mogao dogovoriti s osiguravajućim kućama.

15. Prema ocjeni ovog suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 44. do 47. spisa). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Kako to proizlazi iz provedenih dokaza, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu radnog sata koju naplaćuje prema svom službenom Cjeniku te je i račun za popravak u skladu s istim. Činjenica da tuženik kao osiguravatelj ustupitelja predmetne tražbine ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisera, ovdje tužitelja, stoga prema ocjeni ovog suda nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako je i obujam rada upravo u skladu s tuženikovim Izvidom štete, a tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima pri čemu takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

16. Imajući tako u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 981/11562/3 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata utvrđenoj službenim cjenikom tužitelja, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao kasko osiguratelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17.1. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

17.2. Tužiteljev račun za popravak vozila ispostavljen je 24. travnja 2024. te je u istome naznačeno da račun dospijeva na plaćanje 24. svibnja 2024. Tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana nakon dospijeća računa tužitelja pa je tužitelj pravilno postavio zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 25. svibnja 2024. pa do isplate.

17.3. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

18.1. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 128. spisa) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

18.2. Tužitelju je kao potreban priznat sljedeći trošak:

-trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 5. studenog 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 22. siječnja 2025 (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 EUR

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 263,28 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

18.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer mu taj trošak nije ni nastao s obzirom da na navedeno ročište nije pristupio pa je slijedom toga tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen za iznos od 31,25 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).