Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1255/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Petri Sokač, odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P- 68/2023-14 od 28. travnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika uvažava se te se preinačuju presuda i rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-68/2023-14 od 28. travnja 2023. u točki I. izreke presude i točki II. izreke rješenja tako da se sudi:
1.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da vrati tužiteljici RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.136,03 EUR / 23.628,39 kn na ime više plaćenih redovnih kamata i iznos od 7.682,99 EUR / 57.887,51 kn na ime preplate po valutnoj klauzuli, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koje teku od dana 01.10.2015. godine sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.12.2015. godine, a od 1.1.2016. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31.12.2022. godine, te od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do isplate, u roku od 15 dana.“
2. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
II. Nepobijane točke II. izreke presude i I. izreke rješenja nisu ispitivane u ovom drugostupanjskom postupku.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da vrati tužiteljici RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.136,03 EUR / 23.628,39 kn na ime više plaćenih redovnih kamata i iznos od 7.682,99 EUR / 57.887,51 kn na ime preplate po valutnoj klauzuli, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koje teku od dana 01.10.2015. godine sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.12.2015. godine, a od 1.1.2016. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31.12.2022. godine, te od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do isplate, u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev koji se odnosi na vraćanje iznosa od 38,02 EUR / 286,46 kn, na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete, te se odbija tužbeni zahtjev preko iznosa od 7.682,99 EUR utvrđen pod točkom I. izreke presude do zatraženog iznosa od 7.683,00 EUR."
1.1. Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:
"I. Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da plati tužiteljici RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.731,42 EUR / 20.579,90 kn na ime uvećanja glavnice kredita do koje je došlo sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu i konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koje teku od dana 01.10.2015. godine sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do isplate, u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.425,84 EUR / 10.742,99 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena počev od 29. travnja 2023. godine do isplate, u roku od 15 dana."
2. Protiv točke I. izreke presude i točke II. izreke rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i rješenje tako da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice i obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno da presudu i rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Tuženik u žalbi tvrdi da je tijekom postupka sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 295. ZPP-a time što nije utvrdio da je tužba povučena iako na ročište glavne rasprave 13. ožujka 2023. nije pristupila tužiteljica, a tuženik se nije upustio u raspravljanje te je tražio da se donese rješenje kojim bi se utvrdilo da je tužba povučena.
5.1. Odredbom članka 295. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako s ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj ili ako na to ročište ne dođe tuženik, a uredno su pozvani, rasprava će se održati s prisutnom strankom. Prema stavku 2. istog članka u slučaju ako s ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostanu obje stranke ili ako s ročišta neopravdano izostane tužitelj, a tuženik se ne upusti u raspravljanje smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu. Stavkom 3. istog članka propisane su iznimke od odredbe stavka 2. istog članka prema kojima sud može, ocjenjujući sve okolnosti, zaključiti glavnu raspravu i odlučiti o tužbi odnosno tužbenom zahtjevu na temelju već izvedenih dokaza te stanja spisa ako smatra da je predmet dovoljno raspravljen ili zbog važnih razloga odgoditi ročište za glavnu raspravu, no najviše jednom tijekom cjelokupne glavne rasprave.
5.2. U konkretnom slučaju sud je na zapisniku o održanoj glavnoj raspravi od 13. ožujka 2023. naveo da je prije rasprave telefonom punomoćnica tužiteljice obavijestila sud da zbog bolesti ne može pristupiti na tu raspravu te je zamolila odgodu nakon čega je sud donio rješenje da se glavna rasprava odgađa za 4. travnja 2023. Po ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 295. stavak 3. alineja 2. ZPP-a kada je zbog bolesti punomoćnice tužiteljice odgodio glavnu raspravu jer se radi o važnom razlogu zbog čega su žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 295. ZPP-a neosnovane.
5.3. Tuženik nadalje tvrdi da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a time što je na ročištu održanom 23. listopada 2020. saslušao tužiteljicu, a da prethodno nije postupio prema odredbi članka 392. stavak 3. i 393. stavak 3. ZPP-a čime je onemogućio tuženiku sudjelovanje pri izvođenju ovog dokaza, odnosno oduzeo mu je pravo na raspravljanje u postupku. Također tvrdi u žalbi da odredbe koje uređuju prethodni postupak ne omogućuju sudu da već u toj fazi postupka odluči da će se na prvom pripremnom ročištu saslušati tužitelj.
5.4. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane prije svega iz razloga što je na ročište 23. listopada 2020. tuženik bio uredno pozvan te nije opravdao svoj nedolazak. Odredbom članka 292.a stavak 2. ZPP-a propisano je da ako sud ocijeni da je to moguće s obzirom na okolnosti slučaja tada će na pripremnom ročištu zaključiti prethodni postupak i na istom ročištu održati i zaključiti glavnu raspravu. U konkretnom slučaju sud je na ročištu 23. listopada 2020. zaključio prethodni postupak, odlučio da će se izvesti svi dokazi koje su stranke predložile te da će održati ročište za glavnu raspravu na kojem ročištu je saslušana tužiteljica što je sukladno odredbi članka 292.a. stavak 2. ZPP-a te takvim postupkom sud nije oduzeo tuženiku pravo na raspravljanje pred sudom zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.
6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova izvršene preplate temeljem ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208621060 od 20. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) kojeg su zaključili tužiteljica i tuženik. Tužiteljica se u tužbi sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP/14) te odredbi članaka 502.a i 502.b ZPP-a pozvala na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača tvrdeći da presude imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i promjenjive kamatne stope.
7. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana visina anuiteta, kao i odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se redovna kamatna stopa može mijenjati temeljem jednostrane odluke tuženika sud pozivom na pravne učinke iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene po kolektivnoj tužbi, zatim na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te na članak 502.c ZPP i ZZP/03.), utvrđuje se da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne stoga što je tuženik promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ugovorio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno stoga što ovise isključivo o volji tuženika i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane. Kako je tužiteljica tuženiku temeljem ništetnih odredbi o povećanju kamatnih stopa i ništetnih odredbi o vezanju anuiteta za švicarski franak otplaćivala kredit po ocjeni suda s obzirom da su te odredbe utvrđene ništetnima tužiteljica ima pravo od tuženika tražiti isplatu temeljem odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).
7.1. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 3.136,03 eura, a na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.682,99 eura, iz kojeg razloga je na temelju odredbe članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a naložio tuženiku da tužiteljici te iznose plati sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 1115. ZOO- a od dana stjecanja do isplate, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj.
7.2. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da zastara nije nastupila iznoseći pravno shvaćanje da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Prema utvrđenju suda zastara je za preplaćenu kamatu počela teći 13. lipnja 2014., a za preplaćeni iznos zbog ništetnog ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF od 14. lipnja 2018. pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 28. svibnja 2019., tužba je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
7.3. Raspravljajući utjecaj konverzije na osnovanost tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja ocjenjuje da tužiteljici pripada pravo tražiti isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope jer je konverzija sačinjena sukladno ZID ZPK-u, a cilj tog zakona nije bio obeštećenje dužnika zbog ništetnih odredbi, već isključivo izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u CHF sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u EUR. Iz tih razloga sud smatra da tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbe o promjenjivoj valutnoj stopi i klauzuli.
8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje, međutim, pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu sadržanu u točki I. izreke presude.
9. Prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, također je pravilno sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužiteljica i učinila. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je promjena kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja određena na temelju jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredba Ugovora o kreditu kojim se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka.
10. Međutim, pogrešno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja o tome da provedena konverzija temeljem Dodatka Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. (dalje: Dodatak) zaključenog sukladno članku 19.c stavak 1. točka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK) kojim je obveza kredita denominiranog CHF u kredit u EUR, ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu.
10.1. Pravno je shvaćanje ovog suda da je nakon izvršene konverzije sklapanjem Dodatka tužiteljica nastavila otplatu kredita plaćanjem anuiteta vezanim uz euro, a preplatu je iskoristila za plaćanje obveza po konvertiranom kreditu i po tome je tužiteljica isplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka iskoristila za podmirenje valjane obveze. Doista, ZID ZPK ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi niti način restitucije potrošača, ali predviđa da se iznosi koji su plaćeni na ime obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF iskorištavaju u korist potrošača za ispunjenje ugovornih obveza prema novom otplatnom planu, odnosno u konkretnom slučaju koje su ugovorene valjanim Dodatkom pa u takvoj pravnoj situaciji Dodatak u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe za tužiteljicu ima restitucijski učinak. Naime, tuženik je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija, za razliku od tužiteljice koja nije trebala prihvatiti konverziju, ako joj ponuda nije odgovarala, zbog čega je po ocjeni ovog suda predmetni kredit konvertiran na temelju očitovanja volje ugovornih strana. Obzirom na to da je prisilne zakonske odredbe ZID ZPK-a unaprijed odredio zakonodavac, koji je morao voditi računa o pravičnoj ravnoteži potrošača i trgovca, a ne tuženik, te da na temelju ZID ZPK-a kao posebnog zakonskog uređenja (lex specialis) prijašnja obveza ne postoji, naknadnim utvrđenjem ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi nisu otpali razlozi za preuzimanje obveze zbog sklopljenog Dodatka, odnosno sporazuma o konverziji na strani potrošača. To pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Dakle, sporazum o sklapanju Dodatka kojim je tužitelj prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i u smislu članka 145. stavak 1. ZOO-a došlo je do obnove (novacije), odnosno promjene sadržaja postojećeg ugovornog odnosa, kako je to utvrđeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Slijedom toga, pogrešno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je tuženik dužan isplatiti razliku nastalu zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi unatoč tome što je izvršena konverzija, a budući da je tuženik sa tužiteljicom kao ugovornom strankom na temelju kogentnih odredbi iz članka 19.a i 19.b ZID ZPK-a izvršio valjanu novaciju Ugovora o kreditu i u skladu s člankom 19.c ZID ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, nema pretpostavki za povrat zbog stjecanja bez osnove. Naime, tužiteljica izračunu sukladno ZID ZPK-a ne prigovara i po njemu je u cijelosti obeštećena, odnosno iznos koji zahtijeva tužbom nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa ne postoji pravna osnova na temelju koje bi imala pravo na isplatu koju potražuje u ovom parničnom predmetu.
11. Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.
11.1. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa drugostupanjskih sudova razlikuje zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh (slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu Cindrić i Bešlić, zahtjev broj 72152/2013).
Koprivnica, 18. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
