Poslovni broj Pr-105/2023-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja TĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku u Novoj Gradiški, Alojzija Stepinca 16a, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 13. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene, 18. veljače 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 20.670,46 Eura (155.741,58 kn) bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 638,56 Eura od 16.05.2011.,

- na iznos od 587,49 Eura od 16.06.2011.,

- na iznos od 1.021,74 Eura od 16.07.2011..

- na iznos od 914,19 Eura od 16.08.2011.,

- na iznos od 1.202,96 Eura od 16.09.2011.,

- na iznos od 898,12 Eura od 16.10.2011.,

- na iznos od 482,81 Eura od 16.12.2011.,

- na iznos od 785,16 Eura od 16.01.2012.,

- na iznos od 946,33 Eura od 16.02.2012.,

- na iznos od 233,78 Eura od 16.03.2012.,

- na iznos od 60,61 Eura od 16.04.2012.,

- na iznos od 189,18 Eura od 16.05.2012.,

- na iznos od 275,30 Eura od 16.06.2012.,

- na iznos od 416,04 Eura od 16.07.2012.,

- na iznos od 357,70 Eura od 16.08.2012.,

- na iznos od 761,06 Eura od 16.09.2012.,

- na iznos od 479,47 Eura od 16.10.2012.,

- na iznos od 317,66 Eura od 16.11.2012.,

- na iznos od 182,65 Eura od 16.12.2012.,

- na iznos od 497,95 Eura od 16.01.2013.,

- na iznos od 574,43 Eura od 16.02.2013.,

- na iznos od 780,03 Eura od 16.03.2013.,

- na iznos od 929,98 Eura od 16.04.2013.,

- na iznos od 922,61 Eura od 16.05.2013.,

- na iznos od 763,04 Eura od 16.06.2013.,

- na iznos od 475,68 Eura od 16.07.2013.,

- na iznos od 1.152,26 Eura od 16.08.2013.,

- na iznos od 938,06 Eura od 16.09.2013.,

- na iznos od 890,58 Eura od 16.10.2013.,

- na iznos od 316,00 Eura od 16.11.2013.,

- na iznos od 657,73 Eura od 16.12.2013.,

- na iznos od 1.021,23 Eura od 16.01.2014.

pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve ovo u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 9.958,34 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 3.843,78 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u visini od 6.024,88 Eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj TĆ iz [adresa] (dalje: tužitelj) 16. kolovoza 2014. podnosi tužbu protiv tužene Republike Hrvatske (dalje: tužena) u kojoj navodi da je kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Postaje pomorske policije Zadar, tijekom 2011., 2012. i 2013. godine ostvarivao plaću kod tužene obavljajući poslove radnog mjesta policijskog službenika. Priroda posla da je iziskivala prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i blagdanom. Sukladno odredbi čl. 86. Zakona o radu, čl. 92. Zakona o policiji i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike da se osnovna plaća službenika i namještenika za rad noću uvećava za 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25% i za rad nedjeljom 35%, međutim, tužena da tijekom 2011., 2012. i 2013. godine tužitelju nije pravilno obračunala i stoga niti isplatila dio plaće koji da mu je bila dužna isplatiti za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanom, iako je iz evidencije o prisutnosti na radu i radnih naloga razvidno da je tužitelj radio prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom i blagdanom. Tužitelj da je spor pokušao riješiti mirnim putem, tuženoj 14. svibnja 2014. podnijevši zahtjev za mirno rješenje spora, međutim, tužena da nije odgovorila na njegov zahtjev za mirno rješenje spora, poradi čega tužitelj ovom tužbom od tužene potražuje isplatu neisplaćenog dijela plaće u bruto iznosu od ukupno 33.000,00 kn za razdoblje od travnja 2011. do prosinca 2013. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 03. studenog 2014. tužena osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti te ga predlaže odbiti uz naknadu parničnih troškova tuženoj. Tužitelju da je pravilno obračunata i isplaćivana razlika uvećane plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanom. Nadalje, tužitelju da je isplaćivana i naknada za pasivno dežurstvo sukladno odredbi čl. 57. Kolektivnog ugovora koja propisuje da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Naime, rad da je organiziran na način da zaposlenici provode na brodu više dana uzastopce i to na način da 12 sati rade i nakon toga imaju 12 sati odmora. Ukoliko bi za vrijeme odmora od 12 sati bilo hitnih intervencija u izvješću da bi to bilo naznačeno te da se takav rad evidentirao kao prekovremeni rad koji je zatim kao takav bio i plaćen. Dakle, ovdje da se radi o radu na drugačiji način sukladno odredbi čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora („Narodne novine“ br. 93/08) i to prema potrebama službe. Tužena navodi i to da je vezano za rad na terenu djelatnika Pomorske policije Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora dala tumačenje odredbe čl. 44. u svezi čl. 56. Kolektivnog ugovora iz kojeg da u bitnom proizlazi da bez obzira što je tužitelji na terenu proveo nekoliko dana, pravo na uvećanje plaće iz čl. 44. Kolektivnog ugovora ostvaruje samo za stvarno odrađene sate, a ne za sate koje je na terenu proveo spavajući, odmarajući se te za sate kada nije izvršavao radne zadaće odnosno putujući do mjesta rada na terenu. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske da u rješenju broj Revr-369/09-2 od 27. siječnja 2010. odgovara na pitanje da li je sud u primjeni Kolektivnog ugovora vezan za tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te navodi da je za pravilnu primjenu odredaba Kolektivnog ugovora mjerodavno tumačenje Zajedničke komisije, budući su se ugovorne strane dužne pridržavati tumačenja odredaba Kolektivnog ugovora Zajedničke komisije jer su se na to obvezali čl. 118. Kolektivnog ugovora. U odnosu na pitanje prekovremenog rada, tužena ističe kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-466/07-2 od 05. rujna 2007. izraženo pravno shvaćanje vezano za prekovremeni rad koji glasi da iz odredbe čl. 33. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 137/04) proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Dakle, citiranom da je presudom jasno protumačeno koji kriteriji moraju biti ispunjeni da bi se u pojedinom konkretnom slučaju vrijeme provedeno na radu duže od predviđenog smatralo prekovremenim radom, što da u konkretnoj situaciji nije slučaj.

3. U podnesku dostavljenom sudu 02. prosinca 2015. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu kao te dalje tijekom postupka, tužitelj ističe da tužena priznaje da je služba pa time i rad tužitelja organizirana na način da se isti upućuje na višednevne službe na moru i da je tužitelji bio dužan raditi po nalozima iz radnih naloga. Međutim, tužena u evidencijama o prisustvu na radu tužiteljev rad da ne evidentira na ispravan način već proizvoljno, iako joj je dobro poznato da tužitelj u službi i na brodu provodi cijelo vrijeme. Zato da se evidencija tužene ne može prihvatiti kao valjana, a posljedično tome niti obračuni plaća vršeni po takvoj (nepotpunoj i netočnoj) evidenciji. Budući da je tužitelj cijelo vrijeme boravka na brodu dužan obavijati zadatke po nalogu tužene i na moru i na kopnu te joj biti na raspolaganju, da je jasno da su isplaćeni dodaci za rad noću i drugi proizvoljno određeni i daleko manji od onoga što je tužitelj stvarno odradio. Stoga da je jasno da evidencija tuženika o prisustvu tužitelja na radu (ona iz službenog registra) nije točna i da je u suprotnosti s radnim nalozima u kojima da se tužitelju nalaže da radi cijelo vrijeme službe, a tužena da tužitelju rad na terenu uvijek evidentira na isti način, 12 sati rada i 12 sati neprekidnog odmora (kojega u stvari da nije bilo), što da nije niti može biti pravilno. Također, tužena da tužitelju nije omogućila korištenje dnevnog i tjednog odmora u smislu čl. 10., 11. i 12. Kolektivnog ugovora te čl. 53. i 54. tada važećeg Zakona o radu. U ovakvoj organizaciji rada da je jasno da tužitelj ne ostvaruje puno pravo na dnevni i jedni odmor. Tužena da navodi da je rad organiziran na drugačiji način sukladno čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora i time da priznaje tužbeni zahtjev. Naime, ova odredba propisuje da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad da je rad duži od 40 sati tjedno. To da znači da kada tužitelj u 7 ili 4 dana provedenih na moru ostvari 40 sati rada, da je sav ostali rad prekovremeni rad. Odredbe Kolektivnog ugovora da su obvezujuće za tuženu, da su jasnije i preciznije od odredbi Zakona o radu, a kao lex specialis da imaju i prednost pri primjeni. Stoga da se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da je tužitelj radio 12 sati (8 dnevnih + 4 noćna sata), kada da je očito da je tužena samo formalno upisivala takvo radno vrijeme kako bi udovoljila odredbi Kolektivnog ugovora i manje platila tužitelju njegov rad. Ističe da je formulacija prekovremenog sata da je to svaki sat rada duži od 8 sati dnevno (ukoliko je rad organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka). Tužena da priznaje da se tužitelj radi potrebe službe upućuje na more više dana, a iz toga da se zaključuje da je isti 24 sata na brodu i toliko u službi (navodi da je notorna činjenica da će tužitelj u slučaju potrebe intervencija tako i postupiti unutar 24 sata, a ne da će se u slučaju incidenta oglušiti o potrebe službe jer mu je „isteklo radno vrijeme" evidentirano u registru službenih poslova). Tužena da je omogućila tužitelju da koristi slobodne dane čime da mu omogućava da za ostvarene prekovremene sate koristi slobodne dane. U pravilu da je tužena tužitelju omogućavala korištenje onoliko slobodnih dana koliko je proveo na moru ili pak manje. No, omjer da nije 1:1, nego da za ostvaren jedan prekovremeni sat rada tužitelju pripada pravo na 1,30 sati odmora odnosno omjer je 1:1,5. Ukoliko je tužena omogućavala tužitelju da koristi slobodne dane za ostvarene prekovremene sati, tada da je trebala donijeti i rješenje o tome, što da tužena ne dostavlja. Dalje tužitelj ističe da nije u pravu tužena kada se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-466/07 od 05. rujna 2007. jer da ta odluka nipošto ne govori u prilog navodima tuženika, dapače, u obrazloženju te odluke da jasno stoji da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena mora vrednovati i platiti tužitelju, a ne da tužena nije dužna ništa platiti. Dakle, Vrhovni sud da daje za pravo tužitelju i kaže da tužitelju pripada pravo na naknadu za izvršeni rad nakon redovnog radnog vremena. Uzimajući u obzir čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora, ta naknada da pripada tužitelju u visini naknade za prekovremeni rad. Osim toga, tužitelju da je formalno radno vrijeme propisano na način da radi cijelo vrijeme dok je u službi, pa da se tumačenje iz rješenja Vrhovnog suda ne može primijeniti na ovaj slučaj. Također, u tom predmetu da Vrhovni sud nije zauzeo obvezatan pravni stav u smislu odredbe čl. 35. Zakona o sudovima, radi čega da niži sudovi nisu vezani ovim shvaćanjem koje se odnosi na potpuno drugačiju činjeničnu situaciju od ove u ovom predmetu. Naime, tamo da je Vrhovni sud odlučivao o pravu na isplatu uvećane plaće djelatnika postaje granične policije koja rad obavlja u smjenama - turnusima, što da nije slučaj ovdje jer da je rad tužitelja kao djelatnika Postaje pomorske policije specifičan i radi se o višednevnim boravcima na moru. U radnim nalozima policijskog službenika postaje granične policije da stoji da on radi 12 sati, a kod tužitelja da radi 24 sata. Uzimajući u obzir gore navedeno te sadržaj odluke na koju se tužena poziva, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-466/07 od 05. rujna 2007., da se mora reći da ova odluka upravo ide u prilog tužitelju jer da Vrhovni sud kaže da se vrijeme provedeno na radnom mjestu mora platiti tužitelju. Nadalje tužitelj ističe da se, s obzirom na organizaciju rada, njegov posao sastoji od vremena efektivnog rada i vremena obvezne prisutnosti radnika na radnom mjestu. Zajednička komisija za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike da prilikom tumačenja tadašnjeg čl. 39. Kolektivnog ugovora (sada čl. 44.) govori o dežurstvu na radnom mjestu izvan radnog vremena te tumači: "ako službenik dežura na radnom mjestu izvan redovnog radnog vremena nema pravo na dodatak za pasivno dežurstvo, ali ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora." To da je nepobitan dokaza da je tužiteljeva tražbina u cijelosti osnovana te da je jedino pitanje visine njegove tražbine, a što da treba utvrditi u ovom postupku provođenjem vještačenja. Dalje tužitelj ističe da je Županijski sud u Splitu u nizu svojih odluka donesenih u predmetima identičnim ovom u kojima se također radi o djelatnicima pomorske policije, zauzeo stav da se rad djelatnika pomorske policije duzi od 40 sati tjedno smatra prekovremenim radom, a što da govori u prilog osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Bez obzira što je tužitelju isplaćivana naknada za pasivno dežurstvo, tužena da nije u pravu kada misli da tužitelj nije ostvario prekovremeni rad. Naime, iz čl. 57. Kolektivnog ugovora da je razvidno da ista regulira slobodno vrijeme tijekom terenskog rada. Tužitelj da je zbog specifičnosti obavljanja posla u Pomorskoj policiji 24 sata bude na policijskoj radio vezi i javlja se šefu smjene, nadzire državnu granicu i radar, javlja se na pomorsku radio-vezu itd. te zbog nedostatka djelatnika i nepostojanja "duple posade" koja bi zamijenila onu koja bi se trebala odmarati 12 sati neprekidno (zapovjednik plovila, strojar i mornar) bio dužan biti na raspolaganju i raditi cijelo vrijeme boravka na brodu (tako da nije imao mogućnost ostvariti pravo na dnevni i tjedni odmor zagarantiran Kolektivnim ugovorom). Zato da se ova odredba i pojam pasivnog dežurstva ne može primijeniti na njega. Na ovaj način da je tužena pokušala platiti tužitelju simboličan iznos koji da je znatno manji od onoga koji mu je trebala platiti za prekovremeni rad, iako svjesna da se ovdje ne može raditi o pasivnom dežurstvu. Osim toga, ovakav pojam pasivnog dežurstva da je u suprotnosti s odredbom čl. 42. tada važećeg Zakona o radu koji regulira pojam radnog vremena. Radnim vremenom da se smatra razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove odnosno u kojem je spreman obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se ti poslovi obavljaju. Budući da je u opisanoj situaciji iz Zakona o radu radio tužitelj, to je jasno da se ne može raditi o pasivnom dežurstvu. Iz gore navedenoga da tuženičino protivljenje osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovano jer da tužena priznaje da je tužitelj radio prekovremeno, da tužiteljev rad nije organiziran u smjenama odnosno turnusima te da je tužitelj u višednevnim službama radio na moru. Jedino da se može zaključiti da je sporna visina tužbenog zahtjeva, a ne i osnova s obzirom da je tužena svojim navodima posredno potvrdila osnovanost tužbenog zahtjeva. Budući da je Republika Hrvatska članica Europske unije, da je dužna poštivati direktive Unije kao i odluke Suda Europske unije u Luxembourgu (Europski sud). Tužitelj prilaze ovjereni prijevod izreke presude Europskog suda u predmetu C-151/02 (predmet " T") od 09. ruina 2003. u kojoj da Europski sud bavio tumačenjem Direktive Vijeća broj 93/104/EC o određenim aspektima organizacije radnog remena od 23. studenog 1993. Ova direktiva da je zamijenjena Direktivom 2003/88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 04. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja je stupila na snagu 02. kolovoza 2004. No, i ta nova direktiva da na isti način definira radno vrijeme pa da se u pogledu sudske prakse, stavovi Suda primjenjuju i na novu direktivu. U predmetu " T" kao i u sličnom predmetu C-303/98 (predmet "SIMAP") od 03. listopada 2000. u pogledu „dežurstva" Europski sud da je presudio da se razdoblje dežurstva tijekom kojeg radnik mora bitni na mjestu koje je odredio poslodavac mora uračunati u radno vrijeme s ograničenjima predviđenima Direktivom te se ne može uračunati u minimalno vrijeme odmora. Za radnike da to znači da se njihovo dežurstvo mora u potpunosti uračunati pri određivanju prava na odmor i najvećeg tjednog broja radnih sati. Za poslodavce da to znači da pri organizaciji i planiranju radnog vremena u okviru ograničenja iz Direktive moraju u potpunosti uračunati dežurstvo svojih zaposlenika kao radno vrijeme. U pogledu „vremena pripravnosti" Europski sud da je presudio i da se vrijeme pripravnosti, u kojemu je radnik dostupan za pružanje usluga ako ga se pozove, ali ne mora biti na radnom mjestu te može, primjerice, ostati kod kuće ili boraviti drugdje prema svom izboru, ne mora smatrati radnim vremenom u okviru Direktive, u tim da se slučajevima samo vrijeme kada je radnik pozvan raditi mora smatrati radnim vremenom. Europski sud da je nadalje smatrao da bi isključivanje obveze "na poziv" (duty on call) iz okvira radnog vremena, uz istovremeno zahtijevanje fizičke nazočnosti, značilo ozbiljno potkopavanje svrhe smjernice. Tužitelj se poziva na ove presude Europskog suda jer da se u ovom predmetu radi o identičnom pitanju o kojemu je Europski sud zauzeo jasan stav i to u prilog radnika: dežurstvo na radnom mjestu ili pripravnost uz obvezu fizičke nazočnosti na radnom mjestu jest sastavni dio radnog vremena, pa da se to radno vrijeme tužitelju mora i naknaditi. Tužitelj pri tome napominje da su presude Europskog suda obvezujuće za sve nacionalne sudove, uključujući i najviše, poput ustavnih i vrhovnih sudova. Presuda Europskog suda koja se odnos na jednu državu članicu da obvezuje sve države članice i sve njihove sudove. Svaki pojedinac u postupku pred nacionalnim sudom da se može pozivati na pravo EU i na praksu Europskog suda, a nacionalni sudovi imaju obavezu, koja proizlazi iz Osnivačkih ugovora, primjenjivati ih. Zaključno navodi da su ovaka stav Europskog suda i tumačenje navedene Direktive preuzeti u hrvatski Zakon o radu te da se pojam radnog vremena ima tumačiti upravo onako kako to tvrdi tužitelj.

4. Rješenjem od 24. studenog 2015. sud je odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstveno-financijske poslove Vladimiru Krklecu, temeljem čijeg je nalaza i mišljenja tužitelj u podnesku od 11. prosinca 2015. uredio tužbeni zahtjev na način da je iznos isplatu kojeg potražuje od tužene odredio na 77.698,94 kn sa u specificiranim zakonskim zateznim kamatama. Kako je početno tužbom tužitelj od tužene tražio isplatu iznosa od 33.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, to ovim podneskom od 11. prosinca 2015. tužitelj vrši preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP). Tužena se nije usprotivila ovoj preinaci tužbe već se upustila u raspravljanje o ovako preinačenoj tužbi, a prema ocjeni suda tužitelj nije mogao ovu preinaku tužbe izvršiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje (budući se vještačenje na temelju rezultata kojeg tužitelj vrši preinaku tužbe provodi kao dokaz tek u tijeku glavne rasprave).

4.1. Rješenjem od 02. kolovoza 2019. sud je odredio provođenje novog financijskog vještačenja ovaj put po stalnom sudskom vještaku KĆ temeljem čijeg je nalaza i mišljenja tužitelj u podnesku od 11. rujna 2020. uredio tužbeni zahtjev na način da je iznos isplatu kojeg potražuje od tužene odredio na 155.741,58 kn sa u specificiranim zakonskim zateznim kamatama. Kako je prethodno preinačenom tužbom tužitelj od tužene tražio isplatu iznosa od 77.698,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama, to ovim podneskom od 11. rujna 2020. tužitelj (ponovno) vrši preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP (povećanjem tužbenog zahtjeva), kojoj se preinaci tužena nije protivila već se je upustila u raspravljanje o ovako preinačenoj tužbi, a prema ocjeni suda tužitelj nije mogao ovu preinaku tužbe izvršiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje (budući se vještačenje na temelju rezultata kojeg tužitelj vrši preinaku tužbe provodi kao dokaz tek u tijeku glavne rasprave), poradi čega je sud u ovom postupku odlučivao po ovako preinačenoj tužbi. Istaknimo pri tome da je tužitelj obzirom na promjenu službene valute Republike Hrvatske u podnesku od 29. studenog 2024. iznose isplatu kojih potražuje (preinačenom) tužbom izrazio u valuti Euro na način da od tužene potražuje isplatu iznosa od 20.670,46 Eura (155.741,58 kn) sa zakonskim zateznim kamatama (specificiranim u izreci ove presude).

5. U dokaznom je postupku sud pregledao i pročitao zahtjev TĆ za mirno rješenje spora podnesen Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru 14. svibnja 2014. (list spisa 7-9), dopis Policijske uprave zadarske broj: 511-18-01/735/1-14 od 12. lipnja 2014. (list spisa 12), sudsku praksu (list spisa 24-29, 34-37, 41-48, 54-57, 89-94, 114-123, 127- 144, 167-165, 173-187, 202-204, 208-211, 256-261, 341-346, 415-430, 566-586, 592-614, 632-638, 694-723, 725-753), vještvo br. 19/14 (list spisa 30-33), vještvo u predmetu broj Pr- 416/13 (list spisa 49-53), evidenciju radnog vremena za TĆ u razdoblju od 04/2011 do 12/2013 (prileži predmetnom spisu), obračunske liste plaće za TĆ u razdoblju od 04/2011 do 12/2013 (prileže predmetnom spisu), naloge za prekovremeni rad (prileže predmetnom spisu), radne naloge (prileže predmetnom spisu), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 3.000,00 kn (list spisa 88), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove Vladimira Krkleca od 07. prosinca 2015. (list spisa 95-101), izvadak iz Zbornika radova iz 2014. godine (list spisa 169-170), izvadak iz Detaljnog komentara Zakona o radu (list spisa 171-172), iskaz svjedoka LĆ (list spisa 196-198), Tumačenja odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike Komisije (list spisa 205-208), iskaz svjedoka BĆ (list spisa 230), iskaz svjedoka ŽĆ (list spisa 230-231), iskaz svjedoka MĆ (list spisa 231-232), iskaz svjedoka AĆ (list spisa 231-232), financijsko-knjigovodstveno vještačenje od 01. ožujka 2019. (list spisa 235-246), iskaz tužitelja TĆ (list spisa 247-248), Izvješće Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru od 26. travnja 2017. (list spisa 253-255), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 3.000,00 kn (list spisa 266), vještvo u predmetu broj Pr-95/18 (271-278), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ od 10. lipnja 2020. (list spisa 284-305), iskaz stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ (list spisa 354-355), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ od 25. siječnja 2021. (list spisa 356-358), pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj 25. travnja 2019. (list spisa 414), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 27. kolovoza 2021. (list spisa 436-452), nalaz i mišljenje u predmetu Pr-159/15 (list spisa 471-511), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 500,00 Eura (list spisa 654), iskaz stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ (list spisa 656), iskaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove Vladimira Krkleca (list spisa 656), iskaz stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla (list spisa 656-657), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ od 11. travnja 2024. (list spisa 667-670), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 250,000 Eura (list spisa 684), iskaz stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ (list spisa 756) i potvrdu o plaćanju troškova vještačenja u iznosu od 162,00 Eura (list spisa 762). Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ČĆ budući je tužitelj na ročištu održanom 16. svibnja 2019. odustao od ovog dokaznog prijedloga. Nadalje, sud nije izveo dokaz saslušanjem EĆ, a budući je pravno relevantno činjenično stanje za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu cijenio dovoljno raspravljenim temeljem izvedenih dokaza poradi čega bi daljnje izvođenje dokaza bilo protivno načelu ekonomično i efikasnosti parničnog postupka, uz napomenu da je tužena saslušanje ovog svjedoka predložila na iste okolnosti na koje je već u postupku po prijedlogu tužene saslušano četvero svjedoka. Konačno, sud nije izveo dokaz očevidom na predmetnom plovilu, ovo stoga što činjenice koje bi se mogle utvrditi neposrednim opažanjem suda o naravi i stanju plovila nisu pravno relevantne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a što znači da bi izvođenje ovog dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka. Što se pak tiče dokaznog prijedloga tužene za saslušanje svjedoka VĆ, tužena je ovaj dokazni prijedlog iznijela tek nakon zaključenja dokaznog prijedloga, a kako sud nije našao da tužena bez svoje krivnje prethodno zaključenju prethodnog postupka nije mogla predložiti izvođenje ovog dokaza, to sud sukladno čl. 299. st. 3. ZPP nije uzeo u obzir ni izveo tijekom dokaznog postupka. Valja ovdje istaknuti to da je sud dokaze koji su prethodno u postupku izvedeni pred drugim raspravnim sucem obnovio čitanjem čemu se stranke nisu protivile, dakle, s čime su stranke bile suglasne budući na glavnoj raspravi koja je 13. prosinca 2024. počela iznova zbog izmjene uređujućeg suca stranke nisu predlagale da sud ponovno sasluša svjedoke i tužitelja koji su ranije saslušani u tijeku postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 1095/2013-2 od 18. ožujka 2015.).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Isplatu iznosa u visini od 20.670,46 Eura (155.741,58 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tužitelj od tužene potražuje kao iznos plaće koji da mu tužena nije isplatila za rad izvan redovnog radnog vremena u razdoblju od travnja 2011. do uključno prosinca 2013. uvećan za sve pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te neradnim danom pa je tako predmet ovog spora pravo tužitelja kao policijskog službenika pomorske policije na isplatu plaće za rad izvan redovnog radnog vremena tijekom višednevnih plovidbi na koje je u utuženom periodu upućivan radnim nalogom tužene kao poslodavca.

6.2. Sukladno čl. 42. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, dalje: ZoR/09) radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac pri čemu se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, ali se vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.

6.3. U svezi s navedenim, sud ističe Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 04. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u odredbi čl. 2. toč. 1. i toč. 2. radno vrijeme definira kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, dok vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

6.4. Odredba čl. 43. st. 2. ZoR/09 propisuje da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno dok je odredbom čl. 92. Zakona o policiji („Narodne novine“ br. 129/00, 41/08, 76/09, 34/11) propisano da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punog radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla i za koji rad policijskom službeniku pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

6.5. Pri tome, čl. 42. Zakona o policiji propisuje da je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a koji poseban raspored rada uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drugačiji način. 6.6. Sukladno odredbi čl. 5. st. 1. ZoR/09 poslodavac je radniku dužan u radnom odnosu za obavljeni rad isplatiti plaću, a u svezi čega odredba čl. 82. st. 1. ZoR/09 određuje da poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom.

6.7. Konačno, sukladno čl. 86. ZoR/09 radnik za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, ima pravo na povećanu plaću, a u svezi čega čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, dalje: KU/08, „Narodne novine“ br. 89/12 i „Narodne novine“ br. 104/13, dalje: KU/13) propisuju da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećat za svaki sat rada i to za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10% i za rad u turnusu 5% te koji se dodaci međusobno se ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni, a u odnosu na prekovremeni rad, ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno pri čemu umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren.

6.8. Sukladno 41. KU/08 i KU/12 i KU/13 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

6.9. Istaknimo pri tome da je čl. 7. ZoR/09 propisano da se ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

7. U ovom postupku među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju od travnja 2011. do uključno prosinca 2013. bio policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Postaje pomorske policije Zadar, te da je tijekom utuženog razdoblja ostvarivao plaću kod tužene obavljajući poslove radnog mjesta policijskog službenika pomorske policije.

7.1. Također, u postupku nije sporno da je rad tužitelja kod tužene u utuženom razdoblju bio organiziran na način da tužena tužitelja radnim nalogom upućuje na višednevnu plovidbu (službu), pri čemu su u radnom nalogu kojim se posada među kojom i tužitelj kao jedan od članova posade upućuje na plovidbu određeni članovi posade, brod (plovilo) na kojem posada plovi, početak i završetak plovidbe (ophodne službe na moru) datumom i satom, mjesto tj. sektor (pozorničko-ophodno područje) obavljanja djelatnosti te opći i posebni radni zadaci posade za višednevne plovidbe. Nesporno je i to da se u radnim nalozima kojima se tužitelja upućuje na višednevnu plovidbu ne navodi njegovo (aktivno) radno vrijeme po pojedinom danu višednevne plovidbe već da je o radnom vremenu tijekom višednevne plovidbe vođena posebna evidencija kao prilog radnim nalozima.

7.2. Nadalje, među strankama nije sporno da je u utuženom razdoblju tužena tužitelju obračunala i isplatila kao prvo, plaću obračunatu za rad u (aktivnom) radnom vremenu prema satnici evidentiranoj u evidenciji radnih sati uz pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te prekovremenog rada (za satnicu aktivnog radnog vremena); kao drugo, naknadu za pasivno dežurstvo koju tužena tužitelju priznaje kao naknadu za dežurstvo na plovilu tuženika u vrijeme izvan satnice (aktivnog) radnog vremena i evidentiranog prekovremenog rada; te kao treće, plaću za rad u vremenu koje je tužitelj proveo obavljajući poslove po posebnom nalogu tužene za prekovremeni rad izvan satnice (aktivnog) radnog vremena uz pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te prekovremenog rada (tzv. vrijeme intervencija).

7.3. Istaknimo pri tome da činjenica da je tužena u utuženom razdoblju tužitelju po osnovi pasivnog dežurstva za trajanja višednevnih plovidbi isplatila naknadu za pasivno dežurstvo među strankama nije sporna, a kako ta naknada sukladno čl. 44. KU/08, KU/12 i KU/13 predstavlja naknadu koju službenik ostvaruje temeljem činjenice da je pripravan za rad i u svakom se trenutku spreman i obvezan odazvati pozivu poslodavca radi obavljanja poslova po njegovom nalogu, pravo na isplatu ove naknade za pasivno dežurstvo prema ocjeni suda nije od utjecaja na eventualna prava tužitelja na isplatu plaće za ukupni efektivno stvarno obavljeni rad tijekom trajanja višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju. Ovo jer, a koju činjenicu sud detaljno obrazlaže u nastavku presude, tužitelj u utuženom razdoblju nije radio neprekidno 24 sata unutar jednog dana tijekom višednevne plovidbe već je imao vrijeme dnevnog odmora, i upravo je u tom razdoblju tužitelj bio pasivno dežuran i s osnova te činjenice ostvario naknadu za pasivno dežurstvo.

7.4. Također valja istaknuti i to da pravo na terenski dodatak (dodatak za rad na terenu) sukladno čl. 56. KU/08, KU/12 i KU/13 predstavlja naknadu koju službenik ostvaruje za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio pri čemu pored terenskog dodatka službenik ima pravo i na dodatke iz čl. 44. KU/08, KU/12 i KU/13 za svaki stvarno odrađeni sat rada, što znači da pravo na terenski dodatak ne isključuje pravo na uvećanje plaće po osnovi čl. 56. KU/08, KU/12 i KU/13, a poradi čega se isplatom terenskog dodatka ne može kompenzirati neisplata plaće za efektivno odrađene sate rada državnog službenika. Nastavno sud ističe i to da niti dodatak za smjenski rad (rad u drugoj smjeni) i rad u turnusu ne isključuju pravo na uvećanje plaće po osnovi čl. 44. KU/08, KU/12 i KU/13 (osim što se međusobno isključuju dodatak za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni), a iz čega proizlazi i utvrđenje suda da je postojanje prekovremenog rada neovisno o pitanju radi li tužitelj u drugoj smjeni ili u turnusu. Štoviše, čl. 44. KU/08, KU/12 i KU/13 precizira vrijeme koje se smatra prekovremenim radom za slučaj kada službenik radi u drugoj smjeni odnosno u turnusu, a iz čega logično proizlazi nedvojbeni zaključak da je prekovremeni rad moguć i onda kad radnik radi u drugoj smjeni odnosno u turnusu.

7.5. Konačno, među strankama nije sporno niti to da tužena za tužitelja u utuženom razdoblju nije donijela pisana rješenja o preraspodjeli radnog vremena pa se stoga na rad tužitelja u utuženom razdoblju ne primjenjuju odredbe o preraspodijeljenom radu.

8. Međutim, kao sporno se u postupku postavilo pitanje da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu plaće u većem iznosu od onog koji mu je tužena obračunala i isplatila za rad u utuženom razdoblju odnosno da li je tužitelj efektivno obavljao radne zadatke svog radnog mjesta za trajanja višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju u duljoj satnici od one koju mu tužena evidentira kao (aktivno) radno vrijeme, a budući tužitelj tvrdi da je poslove svog radnog mjesta za tuženu obavljao i izvan po tuženoj evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena i zbog kojeg da mu razloga osim plaće koju mu je tužena obračunala i isplatila za rad u (aktivnom) radnom vremenu pripada i pravo na isplatu plaće za rad i u preostalom razdoblju višednevnih plovidbi u kojem je tužitelj efektivno radio, uvećane za sve pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom.

8.1. Iz isprava u svezi rada i radnog vremena tužitelja koje prileže spisu, evidencije radnog vremena za TĆ u razdoblju od 04/2011 do 12/2013 (prileži predmetnom spisu), obračunskih lista plaće za TĆ u razdoblju od 04/2011 do 12/2013 (prileže predmetnom spisu), naloga za prekovremeni rad (prileže predmetnom spisu) i radnih naloga (prileže predmetnom spisu), kao nedvojbeno proizlazi to da je tužitelj opće i posebne radne zadatke tj. poslove svog radnog mjesta obavljao za (aktivnog) radnog vremena čija je satnica točno određena u tim ispravama (u pravilu 8, 10 ili 12 sati dnevno) te u pojedinim slučajevima i izvan određene satnice (aktivnog) radnog vremena odnosno tijekom tzv. intervencije kao aktivnog rada izvan unaprijed određene satnice radnog vremena (i satnica kojih je sati tužitelju nesporno evidentirana kao vrijeme rada za potrebe obračuna plaće). Iako tako iz ovih materijalnih dokaza izričito ne proizlazi da bi tužitelj u utuženom razdoblju, osim za u tim ispravama evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, radne zadatke obavljao i za preostalog vremena trajanja višednevnih plovidbi, sud je već cijeneći samu vrstu (općih i posebnih) radnih zadataka članova posade broda određenih u radnim nalozima u međusobnoj svezi sa sadržajem u postupku izvedenih personalnih dokaza, a sve navedeno dalje cijeneći u kontekstu općepoznatih činjenica o radnjama koje članovi posade broda nužno moraju obavljati za vrijeme boravka na službenom plovilu bilo da se isto nalazi na otvorenom moru ili na vezu, ovo posebno u pogledu osiguranja života članova posade te zaštite plovila i imovine na plovilu od oštećenja, ali i nadalje općepoznate činjenice da biološki nije moguće neprekidno aktivno i efektivno obavljati radne zadatke tijekom nekoliko dana bez fizičkog i psihičkog odmora, kao nedvojbeno utvrdio da je tužitelj efektivno obavljao radne zadatke svog radnog mjesta sukladno uputama i u korist tužene i izvan satnice (aktivnog) radnog vremena evidentiranog u predmetnim ispravama, međutim, ne neprekidno (24 sata dnevno) za trajanja višednevnih plovidbi, budući je prema utvrđenju suda tužitelj unutar svaka 24 sata višednevne plovidbe imao 8 sati dnevnog odmora. Istaknimo pri tome da je neosnovan navod tužene da se broj stvarno odrađenih sati rada koji je upisan u Registru službenih poslova koji predstavlja službenu evidenciju ne bi trebao posebno utvrđivati jer da ne treba posebno utvrđivati činjenice koje se nalaze u službenim evidencijama javnopravnih tijela, ovo jer evidencija radnog vremena, čak i kad se radi o evidenciji koju vodi javnopravno tijelo, nije jedini i isključivi dokaz niti dokaz koji bi imao jaču dokaznu snagu od drugih adekvatnih dokaza u pogledu utvrđivanja činjenice o stvarnom broju efektivno odrađenih sati rada tužitelja u određenom vremenskom periodu. Naime, kako ZPP nema pravila o dokaznoj snazi određenih dokaza naspram nekih drugih dokaza tj. ne sadrži pravila o tzv. privilegiranim dokazima, to je tužitelju dopušteno dokazivati da ono što je evidentirano kao radno vrijeme u evidenciji radnog vremena koju vodi tužena, nije ispravno te da je tužitelj efektivno radio veći broj sati od onog broja koji mu tužena kao poslodavac evidentira u službenoj evidenciji (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-850/2024 od 17. rujna 2024.).

8.2. Kao osnovni radni zadaci tužitelja i preostalih članova posade plovila za vrijeme višednevne plovidbe u radnim nalozima su određeni, među ostalim, nadzor i osiguranje državne granice uz uporabu ugrađenih sustava na plovilu, koordinacija rada sa Operaterom pomorskog prometa u PPP Zadar, nadzor nezakonitog prikupljanja školjki, praćenje ribarskih plovidba korištenjem sustava VMS, osmatranje ribogojilišta putem termovizije, zaštita pomorskih brodova i luka, nadzor protuzakonitog ribolova kao i nadalje sprječavanje kaznenih djela i prekršaja te postupanje prema strancima i traganje za počiniteljima kaznenih djela, a već narav kojih radnih zadataka svjedoči u prilog utvrđenju ovog suda da članovi posade broda među kojima i tužitelj ove poslove ne obavljaju isključivo za vrijeme evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena već da nadzor državne granice i sve ostale poslove na moru i unutarnjim morskim vodama iz nadležnosti policije označene u radnim nalozima vrše kontinuirano za cijelog trajanja višednevne plovidbe budući se ovi radni zadaci, a kako je to razvidno iz sadržaja radnih naloga te osim toga i općepoznato, osim neposrednim obilaskom državne granice i teritorijalnih voda (tijekom evidentiranog (aktivnog) radnog vremena), obavljaju i promatranjem indikatora rizika za svako promatrano plovilo (brzina plova, smjer plova, fizički kontakt, atipična plovidba, zastava plovila, prolazna i odredišna luka, vrsta plovila, obavljanje ribolova u suprotnosti sa pozitivnim propisima) kao i kontinuiranim cjelodnevnim korištenjem telekomunikacijskih i radijskih veza te brodskih sustava praćenja i nadzora na moru te korištenjem svih raspoloživih evidencija preko udaljenih računala iz otvorenih i zatvorenih izvora (VMS, AIS, Interpol, IS MUP-a, e-crew evidencija, evidencija izdanih dozvola u R/Š ribolovu), a kako to proizlazi i iz prema ocjeni ovog suda sasvim životnih i logičnih iskaza svjedoka LĆ (list spisa 196-198) i iskaza tužitelja TĆ (list spisa 247-248). Tako svjedok LĆ, policijski službenik koji navodi da u pomorskoj policiji radi od 1991. uz pojašnjene da je prošao sve poslove od mornara, upravitelja stroja, zapovjednika i zamjenika zapovjednika, iskazuje da je on zaposlen na radnom mjestu zapovjednika broda tipa A te da su u utuženom razdoblju svi oni, policajci pomorske policije Zadar, radili na jednak način, tako da su morali biti aktivni u službi od 0-24 sata za one dane koji su bili obuhvaćeni radnim nalogom, iako im je radni nalog glasio samo na točno određeno vrijeme od do, pojašnjavajući da oni nisu smjeli skidati službenu odoru u cijelom razdoblju od 24 sata dnevno kroz cijelo razdoblje na koje je glasio radni nalog, što da je bilo na 4 ili 5 dana, jer su morali biti u pripravnosti 0-24 neovisno o tome je li brod na moru, na sidru ili u luci, jer nisu smjeli napuštati brod za cijelog trajanja višednevne plovidbe, osim u slučaju postupanja po dojavi kada jedan dio posade ide po dojavi, a drugi ostaje na brodu, pojašnjavajući da nitko od članova posade nije imao klasičan dnevni odmor, u zakonskom smislu, već da su se oni odmarali i spavali kako su uspjeli uhvatiti vremena, pa da su tako oni za cijelog trajanja višednevnih plovidbi bili u pripravnosti odnosno dostupni i aktivni, pojašnjavajući da nisu dobili rješenja o preraspodjeli radnog vremena ili o drugačijoj organizaciji rada. Svjedok je iskazao i to da je tužitelj radio na tipu broda C i to kao voditelj ophodne brodice tipa C, iako svjedok ne zna za točno koje je radno mjesto tužitelj imao rješenje, pojašnjavajući da plovilo tipa C uglavnom ima zaduženja u trajanju od 2 dana i to uglavnom u kanalima odnosno unutarnjim morskim vodama. U svezi odmora za trajanja službe je svjedok dalje iskazao da on nije definiran te da to nije niti moguće jer da oni za svaku službu imaju opće i posebne zadatke te da postupaju po dojavi kad god ona dođe neovisno o vremenu službe, pojašnjavajući da te dojave oni mogu zaprimiti od OKC-a (nesporno se radi o Operativno-komunikacijskom centru policije), od dežurstva, od Nacionalnog centra za praćenje pomorskog prometa kao i od bilo koje osobe na moru, od građana, pojašnjavajući da su oni tijekom višednevne službe jedna plutajuća postaja kojoj se svatko može obratiti kao što se svatko može obratiti policiji na kopnu. Svjedok je iskazao i to da ne postoji mogućnost tužitelja kao člana posade broda da odbije postupati zbog korištenja (dnevnog) odmora, pojašnjavajući da brod nije šalterski posao, da na brodu ne postoji izvješeno radno vrijeme u kojem bi pisalo vrijeme za odmor ili vrijeme kada se građani mogu obratiti policiji niti vrijeme za stanke. Upitan što bi predstavljalo njihov efektivan rad u utuženom razdoblju, svjedok je iskazao da bi oni u radnom nalogu dobili napismeno da efektivan rad (nesporno je ovdje da svjedok iskazuje o tzv. aktivnom radnom vremenu) traje npr. 12 sati, što znači da ukoliko se isplovljava u 7,00 sati ujutro da slijedećih 12 sati traje njihov efektivan rad, a po proteku tih 12 sati da su oni na brodu i svaki moment na raspolaganju kao članovi posade, dodajući da ono ne znači da oni nisu (efektivno) radili više od tih 12 sati već samo znači da to nisu smjeli evidentirati jer im je od strane čelnika rečeno da nema prekovremenih sati i da im se neće evidentirati prekovremeni rad ako posada navede da su radili više od 12 sati, pojašnjavajući u svezi navedenog da zapovjednik broda radi i upisuje evidenciju tko i kada radi od članova posade, ali da to čini na temelju jedne tabele koju je potpisao načelnik postaje, a po kojoj tabeli nitko od članova posade nije smio preći više od onih sati koji su mu u toj tabeli evidentirani, navodeći da je njima zapovijed koliko smiju upisati efektivnih sati. Upitan o obavljanju poslova nakon evidentiranog radnog vremena, svjedok je prvo naglasio da članovi posade ne smiju napuštati brod, dalje navodeći da u ovom periodu nakon evidentiranih radnog vremena članovi posade obavljaju poslove održavanja broda, provjeravanja elektronike, brodskih sustava, ventila, palube, bokobrana, vrše eventualne popravne, servis na brodu, odnosno sve poslove oko samog plovila kako bi posada bila spremna ispuniti zadatke koje im daje poslodavac, napominjući da ovaj brod nije auto koje zaključaš i ostaviš vučnoj službi da dođe već da je ovo brod koji košta 22.500.000,00 kn, dodajući dalje da ove poslove za koje je naveo da posada obavlja izvan evidentiranih radnog vremena nije moguće obavljati za vrijeme evidentiranog radnog vremena zbog toga što su to zadaci koji se ne mogu raditi dok je plovilo u pokretu ili dok oni obavljaju neku zadaću ili dok su loši vremenski uvjeti. Na upit da li član posade nakon završetka (aktivnog) radnog vremena u danu može otići prošetati po otoku, sjesti u kafić ili restoran svjedok odgovara da takvo što nije dopušteno u uniformi, osim ako se za to nema opravdani razlog, pojašnjavajući da bi opravdani razlog bilo postupanje službenika za dobivanje potrebnih informacija, ispitivanje nečeg u okviru policijskih zadaća, izvida i slično. Iskazao je da su članovi posade 24 sata dnevno (tijekom višednevne plovidbe) u uniformi, ali da zbog higijenskih razloga kada idu leći skinu uniformu i cipele. Takav svjedočki iskaz u bitnom potvrđuje iskaz tužitelja TĆ koji sudu iskazuje da je on u utuženom razdoblju bio zapovjednik plovila i to 90% na plovilu tipa C gdje je radio dvodnevne smjene, a ostalo da je bio zapovjednik plovila tipa B gdje se radilo 4-5 dana, pojašnjavajući da se na tipu C smjene rade na način da se odrađivao cijeli dan i noć jednog dana te cijeli sutrašnji dan i povratak na večer. Na plovilu tipa C da je uz njega kao zapovjednika još jedan član posade mornar, a na plovilu tipa B da su uz njega kao zapovjednika još upravitelj stroja i mornar. Iskazao je da kad brod ne plovi (nesporno se radi o vremenu izvan evidentiranog (aktivnog) radnog vremena) oni obavljaju tekuće poslove, održavaju brod, rade provjere na brodu, pišu pismena koja su potrebna za službu i slično, pojašnjavajući da u tom vremenu oni spavaju, ako se to uopće može nazvati spavanjem jer da uspiju zaspati oko sat ili dva, dodajući da na plovilu nema mogućnosti da jedan član posade zamijeni drugog člana posade. Upitan o organizaciji odmora za vrijeme višednevnih plovidbi tužitelj je iskazao da je to bila nemoguća misija, da su ono doslovni bili ispaćeni ovim radom, jer se ovdje radi o brodu od 8 metara koji se non-stop ljulja, u koji udaraju valovi, a non-stop im je uključena veza na kojoj oni moraju biti dostupni pa da je tako bila nemoguća misija odrediti bilo kakav odmor, odnosno da bi se odmor mogao odrediti jedino na papiru, ali ne i u praksi pa da bi se oni odmarali kada bi došlo doma. Na brodu da su non-stop veze MUP-a, alarmi koji se non-stop pale, na brodu da član posade mora biti konstantno pristupan jer su ti sistemi veze takvi da oni uvijek moraju biti dostupni. Pojasnio je da on ne smije napustiti brod dok je brod vezan, da je on za brod odgovoran pa da ga ne smije napustiti da ga netko ne ošteti. Nadalje je iskazao i to da oni i nakon određenog im radnog vremena moraju biti dostupni centrali i šefu smjene, pojašnjavajući da primjerice ako je njemu smjena do 20:00 sati, a u 22:00 sata dobije poziv da se nešto dogodilo na Premudi i da to naprave odmah kao prvu stvar ujutro ili primjerice da on u 20:00 sati dobije poziv da je brod uplovio u naše vode i da ga mora zaustaviti pa da stoga on kreće i negdje na Lošinju uhvati brod, ali jedno da je presresti brod, a drugo je loviti brod pogotovo ako se radi o većem brodu i visokim valovima na koju da proceduru ode dosta vremena. Izneseni je svjedočki iskaz LĆ kao i tužiteljev iskaz sud ocijenio životnim i logičnim kao i u bitnom identičnim te ih je prihvatio kao istinite obzirom izneseni iskazi odgovaraju općepoznatim činjenicama o brodskim sustavima na policijskim plovilima koje pomorska policija koristi za obavljanje svojih radnih zadataka kao i nespornim činjenicama o vrsi i naravi poslova pomorskih policajaca tijekom višednevnih plovidbi i boravka na plovilu. Radni zadatak za kojeg svjedok i tužitelj iskazuju da su članovi posade obavljali neprekidno za višednevnih plovidbi, poslove osiguranja broda i čuvanja brodskog inventara od prijetećih oštećenja, dakle, posao nadzora i čuvanja plovila u vlasništvu tužene, a koji posao nedvojbeno obavljaju po nalogu same tužene, prema ocjeni suda članovi posade dakle i tužitelj nedvojbeno obavljaju ne samo za trajanja evidentiranog im (aktivnog) radnog vremena već za cijelog trajanja višednevne plovidbe budući nadzor nad vremenskim uvjetima radi sigurnosti plovila i imovine na plovilu, članovi posade na brodu nesporno ne prestaju vršiti onim trenutkom kada se plovilo priveže na vez po završetku evidentiranog im (aktivnog) radnog vremena. Priroda opisanih poslova kao i opisanog načina obavljanja istih, prema ocjeni ovog suda govori u prilog zaključku da se radi o poslovima koje članovi posade nužno obavljaju i prije početka radnog vremena (provjera strojeva i brodskih sustava te priprema motora i broda za isplovljavanje) kao i po završetku radnog vremena (održavanje i pregled strojeva i sustava broda, popravci kvarova, održavanje strojeva, punjenje generatora) odnosno kontinuirano kroz 24 sata dnevno (briga o sigurnosti broda i imovini na brodu, sigurnost članova posade, kontrola brodskih sustava, kontrola pomoćnih motora, praćenje službenih veza i službenog mobitela, nadzor vremenskih uvjeta, briga o vezu broda, nadzor integriranih brodskih sustava). Ipak, iskazujući o efektivnom obavljanju radnih zadataka i izvan evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, i svjedok i tužitelj sudu iskazuju da su za vrijeme višednevne plovidbe imali dnevni odmor dakle vrijeme kada su spavali, trajanje kojeg odmora obzirom na narav poslova službenika pomorske policije kao i mjesta gdje se isti nalaze tijekom višednevne plovidbe (na brodu), logično ovisi o događajima pojedinog dana kao i vremenskim uvjetima radi čega često taj odmor nije neprekidan i nije jednake kvalitete kao odmor „kod kuće“, ali koji ukupno ipak traje više sati dnevno. Sud je cijenio neosnovanim prigovor tužene iznesen na iskaz svjedoka LĆ budući je cijenio da činjenica da je svjedok također kao tužitelj protiv tužene ustao tužbom radi isplate neisplaćenih plaća, nije na nikoji način dovela u pitanje vjerodostojnost njegova logičnog i životnih iskaza koji je pri tome potvrđen i sadržajem radnopravne dokumentacije u spisu u svezi vrste i opsega poslova pomorskih policajaca, štoviše, ta činjenica svjedoči na tužitelj o činjenicama o kojima iskazuje u ovom sporu ima osobnih neposrednih saznanja i da iskazuje okolnosno. Osim toga, uspjeh tužitelja u ovom sporu na koji način ne dokazuje osnovanost tužbenog zahtjeva koji je svjedok postavio u sporu u kojem on nastupa kao tužitelj, ovo stoga što ova presuda nije dokaz u prilog njegovom tužbenom zahtjevu.

8.3. Cijeneći izneseni iskaz svjedoka LĆ te iskaz tužitelja u međusobnoj svezi sa kao prvo, činjenicom koja proizlazi iz iskaza gore iznesenih iskaza da policijski službenici pomorske policije za cijelog trajanja višednevne plovidbe, dakle i nakon evidentiranog (aktivnog) radnog vremena moraju biti u službenoj uniformi (osim za potrebe higijene) što prema ocjeni suda nedvojbeno svjedoči u prilog činjenici da isti i izvan evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena moraju imati vidljivo obilježje svojstva policijskog službenika i biti na službenom plovilu kao svom mjestu rada za čime nedvojbeno ne bi bilo potrebe da oni i izvan evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena ne obavljaju radne zadatke svog radnog mjesta u svojstvu policijskog službenika; kao drugo, činjenicom da su članovi posade sve pripreme za isplovljavanje s plovilom dužni obaviti prije početka evidentiranog (aktivnog) radnog vremena budući plovilo isplovljava s veza u sat početka njihovog (aktivnog) radnog vremena (kada govore o određenom radnom vremenu svjedok i tužitelj govore o plovidbi broda), a što logično znači da svakodnevno prije početka evidentiranog (aktivnog) radnog vremena članovi posade vrše kontrolu broda u smislu da li svi brodski uređaji uredno rade te da li brod ima svu potrebnu opremu za isplovljavanje te u smislu paljenja i pripreme brodskih sustava za plovidbu budući bi u protivnom isplovljavanje bilo nemoguće; kao treće, činjenicom koja također proizlazi iz sadržaja iznesenih iskaza kao i sadržaja radnih naloga u spisu, tom da članovi posade niz poslova na brodu čak po izričitom nalogu tužene obavljaju tek po završenoj plovidbi i time izvan evidentiranog (aktivnog) radnog vremena pa tako primjerice poslove održavanja plovila urednim i čistim za operativnu uporabu i poslove popravaka i održavanja strojeva na brodu; kao četvrto, činjenicom da opće i posebne poslove određene u radnim nalozima članovi posade vrše i izvan evidentirane satnice redovnog vremena budući ove poslove vrše i kontinuiranim praćenjem telekomunikacijskih i radijskih veza te brodskih sustava praćenja i nadzora na moru uz korištenje svih raspoloživih evidencija preko udaljenih računala iz otvorenih i zatvorenih izvora (VMS, AIS, Interpol, IS MUP-a, e-crew evidencija, evidencija izdanih dozvola u R/Š ribolovu), a koje su sustave i veze prema nalogu tužene dužni nadzirati neprekidno poradi čega se, o čemu sudu iskazuju i svjedok LĆ i tužitelj, ne smiju udaljavati s broda ni nakon završetka (aktivnog) radog vremena (osim u slučaju postupanja po dojavi); kao peto, općepoznatom činjenicom da boravak na plovilu bez obzira da li se plovilo nalazi na otvorenom moru ili vezu zahtjeva opetovanu aktivnost članova posade kroz 24 sata dnevno u pogledu kontrole vremenskih uvjeta radi osiguranja sigurnosti plovila i života članova posade, a u pogledu čega sud ističe da je nesporno da svi članovi posade za cijelog trajanja višednevne plovidbe poduzimaju radnje za osiguranje sigurnosti plovila i sigurnosti članova posade te čuvanja brodskog inventara od prijetećih oštećenja upravo po nalogu tužene koja ne zapošljava treće osobe za potrebe čuvanja i nadzora broda kroz ono vrijeme koje se članovima posade na brodu tijekom višednevne plovidbe evidentira kao dnevni odmor; te kao šesto, činjenicom da je posao djelatnika pomorske policije specifičan i složen jer oni obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, čuvaju državnu granicu i održavaju plovilo na kojem rade, a koje činjenice osim iz priloženih naloga za terenski rad proizlaze i iz iskaza svjedoka LĆ i samog tužitelja; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj efektivno poslove svog radnog mjesta u utuženom razdoblju obavljao ne samo za trajanja evidentiranog (aktivnog) radnog vremena već i izvan tako evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, međutim, ne za cjelokupnog trajanja višednevne plovidbe (službe) budući je općepoznato da biološki nije moguće, a ovom sudu niti životno ni logično da članovi posade uopće ne spavaju niti odmaraju za cjelokupnog trajanja višednevne plovidbe (službe), kako to uostalom zaključuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Revr 1483/14 od 21. rujna 2016., Revr-1332-16-2 od 26. listopada 2016. i Revr-1084/13-2 od 23. studenog 2016.; dakle, da je tužitelj efektivno poslove svog radnog mjesta u utuženom razdoblju obavljao za cijelog vremena višednevne plovidbe (službe) osim za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od 8 sati dnevno (unutar 24 sata), a poradi čega sukladno primjenjivom ZoR i KU tužitelj ostvaruje pravo na isplatu plaće za svaki sat kada je na mjestu rada efektivno obavljao radne zadatke u korist tužene neovisno što se radi o vremenu izvan po tuženoj evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena dok to pravo ne ostvaruje za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od 8 sati dnevno budući u to vrijeme tužitelj efektivno ne obavlja radne zadatke (tako i Županijski sud u Zagrebu presudi poslovni broj Gž R-1150/2023 od 29. listopada 2024., Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-3196/2021 od 24. rujna 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-3197/2021-3 od 15. veljače 2022.). Napominje se pri tome da sud uvažava činjenicu koja proizlazi iz iskaza tužitelja, da vrijeme dnevnog odmora tužitelja na plovilu (zbog uvjeta na plovilu i kontinuiranog nadzora veza i brodskih sustava) nije jednako kvalitetno kao vrijeme odmora izvan mjesta rada osim čega isto predstavlja i vrijeme pasivnog dežurstva što nedvojbeno utječe na kvalitetu odmora te da dnevni odmor tužitelj nije koristio u neprekidnom trajanju već da je spavao po sat-dva, međutim, ove činjenice ne opravdavaju dosudu plaće tužitelju i za vrijeme trajanja dnevnog odmora budući tijekom istog tužitelj spava i odmara, dakle, efektivno ne obavlja radne zadatke svog radnog mjesta u korist tužene, dok se nedostatak kvalitete tog dnevnog odmora prema ocjeni suda tužitelju kompenzira upravo kroz naknadu za pasivno dežurstvo, kakvo stajalište potvrđuje primjerice i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-1061/2020-2 od 04. studenog 2020. u kojoj navodi da u situaciji kad je policijski službenik boravio više dana na brodu po 24 sata dnevno, pravilno zaključuje prvostupanjski sud kad za obračun plaće uračunava 8 sati dnevnog odmora odnosno kad službeniku priznaje pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad samo za stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena, ali ne i za sate kad službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke već se odmara kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji u presudama broj Revd-3474/2023-2 od 21. veljače 2024. i broj Rev 908/2023-2 od 30. travnja 2024. daje shvaćanje da nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika pomorske policije trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu taj sud i u odluci broj Revr 753/09-2 od 17. studenog 2009.) već je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može smatrati prekovremenim radom. Takvim je pravnim shvaćanjem Vrhovni sud Republike Hrvatske reafirmirao pravno shvaćanje zauzeto u odlukama broj Revr 1085/2013 od 25. siječnja 2017., Rev 487/2023-2 od 22. studenog 2023. i Rev 400/2022-2 od 11. siječnja 2024.

8.4. Izneseno utvrđenje suda nije dovedeno u pitanje niti iskazima svjedoka BĆ (list spisa 230), ŽĆ (list spisa 230-231), MĆ (list spisa 231-232) i AĆ (list spisa 231-232), čije je saslušanje u ovom postupku predložila tužena, a budući niti jedan od navedenih svjedoka, što kao nedvojbeno proizlazi iz njihovih iskaza, nije član posade koji je u utuženom periodu boravio na plovilu pa da bi o načinu rada pomorskih policajaca odnosno o efektivnom radu tužitelja kroz utuženi period i izvan evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena, mogao iznijeti osobna i neposredna te time okolnosna saznanja. Dapače, svjedok BĆ čak izrijekom iskazuje da on s tužiteljem koji je bio zapovjednik ophodne brodice tipa C, a ponekad i na plovilu tipa B, nije osobno radio. Poradi navedenog je sud iskaz ovih četvero svjedoka, a kada iste cijeni u svezi sa iskazima svjedoka LĆ koji je kroz utuženi period i sam bio član posade pomorski policajac koji je o obavljanju radnih zadataka tijekom višednevne plovidbe iznio svoja osobna i neposredna te prema ocjeni ovog suda sasvim životna i logična saznanja, ocijenio nevjerodostojnim te konstruiranim sa svrhom uspjeha tužene u ovom sporu, a u većem dijelu i irelevantnim u pogledu pravno odlučnih činjenica u ovom sporu. U potpunosti je pri tome sudu neuvjerljiv iskaz svjedoka ŽĆ i MĆ u dijelu u kojem iskazuju da je tužitelj nakon proteka efektivnog radnog vremena (za to vrijeme u ovoj presudi sud koristi pojam evidentiranog (aktivnog) radnog vremena) mogao izaći s broda, obući civilnu odjeću, popiti negdje kavu, prošetati, što da je tužitelj i činio, ovo kao prvo, jer ove svjedokinje nemaju neposrednih saznanja stečenih za višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju pa da bi mogle iskazivati što je tužitelj radio nakon što bi završilo evidentirano radno vrijeme te kao drugo, jer je takav navod dijametralno suprotan iskazima svjedoka LĆ i tužitelja, a pri tome i nelogičan jer ukoliko je istina to što svjedokinje iskazuju, da je tužitelj mogao izaći van broda, popiti kavu i prošetati, onda je logično to mogao i drugi član posade plovila tipa C (mornar) što bi značilo da na brodu nakon završetka evidentiranog radnog vremena nije bilo nikog, a što je pak kontradiktorno drugom dijelu iskaza svjedokinje MĆ u kojem iskazuje da se je tužitelj morao javiti na svaki poziv koji bi bio upućen posadi broda. Također, u potpunosti je sudu neuvjerljiv iskaz svjedoka ŽĆ, a čime je također dovedena u pitanje vjerodostojnost njenog iskaza, u dijelu u kojem iskazuje da se tužitelj prije podnošenja ove tužbe nije obraćao nadređenima ili pisao bilo što vezano za prekovremene sate, a budući spisu prileži zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora koji predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu prekovremenih sati koji mu tužena nije isplatila i koji je podnesen tuženoj (putem zakonskog zastupnika), osim čega iz iskaza svjedoka LĆ proizlazi i to da su se oni (nesporno pomorski policajci) obraćali i svom sindikatu i svojim čelnicima, to da su bila usmena obraćanja, a kako sindikat nije htio stati iza njih oni da su osnovali jedan sindikat u policiji za pomorce i njihov predstavnik da je išao baš u Ministarstvo u Zagreb vezano za ovaj problem, međutim, tamo da su ga ismijali. Istaknimo ovdje da je i općepoznata činjenica da je tužena, a uslijed kontinuiranih zahtjeva pomorskih policajca za pravno uređenje (regulativu) pitanja primjerene naknade za boravak pomorskih policajaca na brodu (tijekom višednevnih službi) 2021. godine donijela odluku o reorganizaciji rada pomorskih policajaca na način da su ukinute višednevne plovidbe te je rad pomorskih policajaca organiziran na način da plovidbe (službe) jedne posade na moru traju (samo) 12 sati unutar jednog dana.

10. Sud je u tijeku postupka odredio provođenje financijskog vještačenja po tri različita financijska vještaka. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno- financijske poslove Vladimira Krkleca od 07. prosinca 2015. (list spisa 95-101) proizlazi da je ovaj sudski vještak, koristeći ravnopravnu dokumentaciju u spisu, u svom nalazu utvrdio broj sati prekovremenog rada tužitelja, rada noću, subotama, nedjeljama i blagdanom u razdoblju od 01. travnja 2011. do 31. prosinca 2013. te dao mišljenje o visini naknade za taj rad na iznos od 77.698,94 kn, mjesečno u iznosima koji su specificirani u tablici koja je sastavni dio nalaza i mišljenja. Prilikom usmenog iznošenja svog nalaza i mišljenja, sudski vještak Vladimir Krklec (list spisa 656) je naveo da je nalaz i mišljenje izradio u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora, tumačenjem Zajedničke komisije te okružnice Ministarstva pravosuđa od 12. listopada 2007. kao i presude Europskog suda C-151/02, a sve temeljem čega je pri izračunu uzeo u obzir pasivno dežurstvo tj. 16 sati rada od čega je 8 sati tretirano kao redovan rad, dodajući da on nije dobio uputu da tako dani nalaz i mišljenje dopuni uvažavanjem stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske tj. da izračun izradi na način da koristi 24 sata od čega 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora koji se ne plaća. Iz navedenog tako proizlazi da sudski vještak Vladimir Krklec u nalazu i mišljenju od 07. prosinca 2015. (list spisa 95-101) ne daje obračun razlike između bruto iznosa plaće koji je tužena u utuženom razdoblju obračunala tužitelju i onog koji bi mu obračunala da je uzela da je tužitelj efektivno poslove svog radnog mjesta obavljao za cijelog vremena višednevne plovidbe (službe) osim za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od 8 sati dnevno (unutar 24 sata), a što znači da ovaj nalaz i mišljenje ne sadrži obračun razlike u bruto plaći za koju je ovaj sud kao nedvojbeno utvrdio da tužitelj na nju ostvaruje pravo sukladno primjenjivom ZoR i KU, pravo na isplatu plaće za svaki sat kada je u utuženom razdoblju za trajanja višednevnih plovidbi na mjestu rada efektivno obavljao radne zadatke u korist tužene neovisno što se radi o vremenu izvan po tuženoj evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena osim za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od 8 sati dnevno budući u to vrijeme tužitelj efektivno nije obavljao radne zadatke. Izračun navedenog je prema ocjeni suda sadržan upravo u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ od 10. lipnja 2020. (list spisa 284-305), a kako to sud utvrđuje kako ocjenom sadržaja nalaza i mišljenja od 10. lipnja 2020. tako i ocjenom pisanog očitovanja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ od 25. siječnja 2021. (list spisa 356-358) i pisanog očitovanja od 11. travnja 2024. koje očitovanje uključuje i dopunu prikazom izračunatog iznosa u valuti Euro (list spisa 667-670) te iskaza stalnog sudskog vještaka KĆ danih u tijeku postupka (list spisa 354-355, 656, 756). Naime, u svom je nalazu i mišljenju sudski vještak KĆ utvrdio broj sati prekovremenog rada tužitelja, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u utuženom razdoblju od 01. travnja 2011. do 31. prosinca 2013. uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar 24 sata, dajući potom obračun razlike u bruto plaći koju je tužena obračunala tužitelju u utuženom razdoblju i iznosa bruto plaće koji bi mu bio obračunat da je da je osim obračuna plaće za redovno radno vrijeme i evidentirani prekovremeni rad (unutar svakih 24 sata) plaća tužitelju obračunata kao da je radio 16 sati dnevno (24 sata umanjena za 8 sati dnevnog odmora), na iznos od ukupno 155.741,58 kn, mjesečno u iznosima prikazanim u Tablici br. 4, stupcu 19 nalaza i mišljenja od 10. lipnja 2020. odnosno na iznos od ukupno 20.670,46 Eura, mjesečno u iznosima prikazanim u Tablici br. 4, stupcu 20 dopune nalaza i mišljenja od 11. travnja 2024. Ispravno pri tome sudski vještak KĆ postupa kada obračun utužene razlike u plaći daje tako što period od 24 sata računa od 00:00 do 24:00 sata pa unutar tog perioda računa 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora, budući bi, a kako to sudski vještak pojašnjava pri usmenom iznošenju nalaza i mišljenja (list spisa 756), u protivnom bilo nemoguće dati ispravan izračun jer se period od 24 sata ne može računati prema različitim počecima rada budući bi to dovelo do neispravnog obračuna uvećanja plaće po osnovi rada na dane blagdana, subota, nedjelja i slično, dodajući da je ovu metodu obračuna primijenio u puno sporova ove vrste i da nikada u njegovim nalazima nisu utvrđeni nedostaci. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka KĆ tužitelj nije imao prigovora dok je sud prigovore koje je na ovaj nalaz i mišljenje iznijela tužena u podnesku dostavljenom sudu 20. srpnja 2020. sud ocijenio neosnovanima. Naime, tužena navodi da je ovo financijsko vještačenje subjektivno, spekulativno i činjenično neutemeljeno, uz daljnji navod da je pogrešan zaključak suda da je tužitelj unutar 24 sata radio 16 sati i odmarao 8 sati te da se nalaz i mišljenje vještaka ne temelji na utvrđenim, sigurnim i razumnim podacima za koje postoje objektivne evidencije. Takav prigovor u svojoj biti nije usmjeren na matematičku ispravnog obračuna sudskog vještaka već na osporavanje pravne osnove tužbenog zahtjeva odnosno činjenice na temelju koje je sudski vještak dao traženi obračun, međutim, kako je sud u postupku kao nedvojbeno utvrdio je tužitelj u utuženom razdoblju tijekom višednevnih plovidbi poslove svog radnog mjesta obavljao ukupno 16 sati dnevno (24 sata umanjeno za 8 sati dnevnog odmora), temeljem koje je činjenice sudski vještak i izradio ovaj obračun, to se ovaj prigovor tužene ukazuje neosnovanim. Naime, sud je vrijeme efektivnog rada tužitelja u utuženom razdoblju utvrdio upravo ocjenom dokaza izvedenih u ovom postupku, ne samo materijalnih već i personalnih, a gore izloženom ocjenom kojih je dokaza utvrdio narav i opseg poslova koje je tužitelj obavljao i izvan evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, cijeneći pri tome posebno specifičnosti radnog mjesta tužitelja i specifičnost organizacije rada policijske službe, a poradi čega zadatak dan sudskom vještaku kao i nalaz i mišljenje sudskog vještaka KĆ nisu u protivnosti sa odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje tužena upire tijekom ovog postupka. U odnosu na drugi prigovor tužene, onaj da nalaz i mišljenje vještaka ne sadrži niti sažeto tumačenje podataka iz nalaza, a koji bi podaci trebali biti iznijeti u skladu sa zakonskim propisima koji se odnose na predmet vještačenja i da bi svi dokazi trebali biti valjano i brižljivo proučeni što da ovdje nije slučaj, sud ističe da je i taj prigovor tužene neosnovan, ovo stoga što je sudski vještak KĆ svoj nalaz i mišljenje izradio temeljem radnopravne dokumentacije u spisu, ali i naloga ovog suda obzirom na pravno relevantno činjenično utvrđenje suda o satima efektivnog rada tužitelja u utuženom razdoblju, pri čemu je vještak prema ocjeni ovog suda traženi obračun dao sukladno primjenjivim zakonskim odredbama kao i primjenjivim odredbama KU, cijeneći sve one podatke koji su sukladno pravilima struke bili relevantni za davanje traženog obračuna u razlici plaće, a kako to vještak i navodi u svom pisanom očitovanju od 25. siječnja 2021. (list spisa 356-358). Što se pak tiče prigovora tužene da je vještak propustio prikazati koliko je iznosila naknada za terenski rad tužitelja u utuženom periodu pa od ukupnog iznosa utvrđenog vještačenjem odbiti tu naknadu, za istaknuti je da pravo na terenski dodatak (dodatak za rad na terenu) sukladno čl. 56. KU/08, KU/12 i KU/13 predstavlja naknadu koju službenik ostvaruje za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio pri čemu pored terenskog dodatka službenik ima pravo i na dodatke iz čl. 44. KU/08, KU/12 i KU/13 za svaki stvarno odrađeni sat rada, što znači da pravo na terenski dodatak ne isključuje pravo na uvećanje plaće po osnovi čl. 56. KU/08, KU/12 i KU/13, a uslijed čega se i ovaj prigovor tužene ukazuje neosnovanim. U svezi navedenog sudski vještak u svom očitovanju (list spisa 356-358) pojašnjava da se terenski dodatak isplaćuje u neto iznosu i da ovaj dodatak ne treba miješati sa razlikama naknada za prekovremeni rad, rad noću, blagdanima, subotom i nedjeljom, kao razlikom koju tužitelj potražuje od tužene. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim i prigovor tužene da je vještak izvan okvira zakonske regulative i netočno u stupcu 14 Tablice iskazao preostale neplaćen sate rada, utvrđene na način da je sate rada iz stupca 12 Tablice umanjio za iskorištene slobodne dane, jer da vještak pogrešno zaključuje da se radi o iskorištenim slobodnim danima budući se ovdje radi o danima kad je policijski službenik van rasporeda rada, a budući sudski vještak svojim očitovanjem od 25. siječnja 2021. (list spisa 356-358) otklanja ovaj prigovor navodom da je evidentno da tužitelj za vrijeme navedenih slobodnih dana ili kako ih tužena naziva dana kada je tužitelj van rasporeda rada, nije radio, a poradi čega da u pogledu obračuna ne mijenja na stvari da li se ovo naziva slobodni dani ili dani kada je tužitelj bio van rasporeda rada budući se u svakom slučaju radi o danima kada nije radio.

11.1. Što se tiče nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 27. kolovoza 2021. (list spisa 436-452), sud ocjenom istog utvrđuje da je ovaj sudski vještak u svom nalazu dao usporedbu stvarno odrađenog broja sati tužitelja evidentiranih u Registru službenih poslova i broja radnih sati za koje je tužitelju Obračunskim listama plaće obračunata plaća za mjesece utuženog perioda od travnja 2011. do prosinca 2013. te prikaz da li su tužitelju za svaki radni sat obračunavani i pripadajući dodaci, a temeljem kojih podataka ovaj sudski vještak daje mišljenje da je ukupan broj evidentiranih sati rada i evidencije radnog vremena tužene jednak onom iskazanom u obračunskim listama plaće tužitelja, ali da pri tome kao prvo, postoje razlike u dijelu obračuna plaće za sate redovnog rada i naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora što da ukupno iznosi 898,59 kn bruto; kao drugo, da postoje razlike u dijelu evidentiranih sati rada za vrste rada na koje se obračunavaju dodaci na plaću što da ukupno iznosi 193,36 kn bruto; te kao treće, da obračunati terenski dodaci u Obračunskim listama ne odgovaraju iznosu terenskih dodataka na koje tužitelj ima pravo prema satima evidentiran u Evidenciji radnog vremena, a razlika kojih iznosi 13.335,00 kn neto. Već iz takvog sadržaja pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla proizlazi da ovaj nalaz i mišljenje ne daje obračun razlike u plaći za koju je ovaj sud utvrdio da tužitelj na istu ostvaruje pravo, poradi čega sud nije prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 27. kolovoza 2021. (list spisa 436-452) za potrebe utvrđivanja visine tužitelju neisplaćenog dijela plaće, isplatu kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Osim toga, i prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Petra Bajla (list spisa 656-657) navodi kako se njegovo vještačenje ne može uspoređivati sa vještačenjima Krkleca i KĆ, obzirom da su oni dobili drugačije naloge, poradi čega on smatra da njih trojica ne mogu usuglasiti računski dio nalaza i mišljenja već da sud mora utvrditi pravnu osnovanost svakog od tri izračuna i onda odrediti koji od tri naloga je relevantan odnosno koji će od tri izračuna koristiti. Ovo potvrđuju i navodi stalnog sudskog vještaka KĆ iz očitovanja od 11. travnja 2024. (list spisa 667-670) u kojem ovaj sudski vještak navodi da je pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka Petra Bajla utvrdio da je sud tom vještaku dao sasvim drugi zadatak od onog koji je dao vještaku KĆ, poradi čega da se njihova vještva nikako ne mogu uspoređivati.

11.2. Dakle, obzirom na činjenicu značajne razlike u obračunima koje daju sudski vještaci Vladmir Krklec i KĆ, sud je u postupku održao ročište kojem su nazočili svi sudski vještaci radi usmenog iznošenja svojih nalaza i mišljenja, pojašnjena primijenjene metodologije obračuna i međusobne usporedbe njihovih nalaza i mišljenja te je pozvao sudskog vještaka KĆ dati pisano očitovanje o razlikama iznosa obračunatih u nalazima i mišljenjima, nakon čega je sud cijeneći iskaze sudskih vještaka u svezi sa pisanim očitovanjima sudskog vještaka KĆ pa sve navedeno cijeneći u svezi sadržaja pisanih nalaza i mišljenja svih troje sudskih vještaka (kako je to prethodno obrazloženo), sud utvrdio da je isključivo stalni sudski vještak KĆ u svom nalazu i mišljenju dao obračun razlike između (bruto) iznosa plaće koji je tužena obračunala i isplatila tužitelju u utuženom razdoblju i iznosa koji bi tužitelju bio obračunat u utuženom razdoblju da je osim obračuna plaće za redovno radno vrijeme i evidentirani prekovremeni rad (unutar svakih 24 sata) plaća tužitelju obračunata kao da je radio 16 sati dnevno (24 sata umanjena za 8 sati dnevnog odmora), a kakav obračun odgovara gore iznesenom činjeničnom utvrđenju suda, utvrđenju da je tužitelj efektivno poslove svog radnog mjesta u utuženom razdoblju obavljao za cijelog vremena višednevne plovidbe (službe) osim za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od 8 sati dnevno (unutar 24 sata). Ocijenivši pri tome nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka KĆ potpunim, detaljnim, objektivnim i sastavljenim sukladno pravilima struke, sud je upravo temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo KĆ od 10. lipnja 2020. (list spisa 284-305) dopunjenog očitovanjem od 11. travnja 2024. (list spisa 667-670) kao nedvojbeno utvrdio da s obzirom na efektivno odrađene sate rada tijekom višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju uz pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenog rada tužitelju uz iznos koji mu je po osnovi plaće i naknade plaće tužena obračunala i isplatila za utuženo razdoblje pripada i dodatni iznos od ukupno 20.670,46 Eura (155.741,58 kn) bruto, poradi čega je ovom presudom tuženoj naložio isplatiti tužitelju traženi iznos od 20.670,46 Eura (155.741,58 kn) bruto sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose razlika plaća, odluka o kojoj je kamati utemeljena na čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu zatezne kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zakonske zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. ZoR. Obzirom na navod drugostupanjskog suda da je kod prvostupanjskog suda vođeno više parničnih postupaka povodom tužbi drugih policijskih službenika zaposlenih u Postaji pomorske policije Zadar, koji su utemeljeni na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a u kojima da su iznosi pravomoćno dosuđenih razlika u plaći značajno manji od ovog koji je dosuđen tužitelju, ističe se da je u nizu pravno i činjenično istovrsnih postupaka tužiteljima dosuđen i iznos koji je približan onom dosuđenom u ovom postupku pri čemu sud kao osobito značajnu ističe činjenicu da je tužitelj u ovom sporu većinu utuženog razdoblja radio na plovilu tipa C dok su tužitelji u drugim postupcima u pravilu radili na plovilima tipa A i tip B, a već koja činjenica obzirom na različitu organizaciju rada na ovim vrstama plovila utječe na razliku u obračunatim iznosima utuženih razlika u plaći.

11.3. Istaknimo pri tome da sud nije cijenio osnovanim navod tužene da su izvješća po radnim nalozima u kojima je navedeno efektivno odrađeno radno vrijeme sastavljena upravo od strane policijskih službenika koji su sada tužitelji odnosno svjedoci čime tužena u biti navodi da je u radnim nalozima evidentirano radno vrijeme upisano upravo od samih pomorskih policajaca (ovdje tužitelja i svjedoka), ovo stoga što je zapovjednik brod kao član posade koji evidentira radno vrijeme u pogledu evidentiranja stvarno odrađenih sati rada nedvojbeno ograničen kako unaprijed od strane tužene zadanim radnim vremenom tako i usmenim nalogom nadređenih službenika, kako to uostalom proizlazi i iz iskaza svjedoka LĆ, a sudu nije niti životno niti logično da zapovjednik broda, ukoliko je stvarno imao tu mogućnost, članovima posade koji su prema nedvojbenom utvrđenju suda poslove svog radnog mjesta efektivno obavljali i izvan određenog i evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, o čemu sudu uvjerljivo, životno i logično iskazuju upravo saslušani član posade, takve sate ne bi i upisao u službenu evidenciju.

11.4. U odnosu na navod tužene da je Zajednička komisija za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora dala tumačenje čl. 44. u svezi čl. 56. Kolektivnog ugovora, pri čemu je nedvojbeno da tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-1231/2021- 2 od 26. rujna 2023.), sukladno kojem djelatnik pomorske policije, bez obzira na to što na terenu provodi nekoliko dana, pravo na uvećanje plaće iz čl. 44. odnosno čl. 38. Kolektivnog ugovora ostvaruje samo za stvarno odrađene sate, ali ne i sate koje je na terenu proveo spavajući, odmarajući se i sate kad nije izvršavao radne zadatke, sud ističe da je u ovoj pravnoj stvari kao nedvojbeno utvrdio koliko je tužitelj i izvan u evidenciji radnog vremena evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, efektivno obavljao radne zadatke svog radnog mjesta te mu je upravo i isključivo za te sate, a ne i za one sate koje je tužitelj proveo odmarajući i spavajući (8 sati unutar 24 sata sud uzima kao dnevni odmor u kojem tužitelj nije efektivno radio) priznao pravo na isplatu plaće uz sva pripadajuća uvećanja sukladno čl. 44. KU/08, KU/12 i KU/13. Stoga ovakva odluka suda nije u suprotnosti s iznesenim tumačenjem Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

12. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP/19) koji propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a budući je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu sa tužbenim zahtjevom. Temeljem citirane je odredbe sud odbio kao neosnovan (ukupni) zahtjev tužene sa naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.024,88 Eura dok je tužitelju priznao pravo na naknadu parničnih troškova, onih koji su sukladno čl. 155. ZPP bili nužni za vođenje ovog postupka, u visini koju je sud utvrdio prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa). Tužitelju je priznato pravo na naknadu troška nastalog po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 32. toč., 1. Tarife), troška sastava tužbe (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 07. studenog 2014. (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska kojim se očituje na odgovor na tužbu od 30. studenog 2015. zaprimljen na sudu 02. prosinca 2015. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na (pripremnom) ročištu održanom 07. srpnja 2016. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 23. studenog 2016. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 08. ožujka 2018. zaprimljen na sudu 12. ožujka 2018. kojim se očituje na tijek spora (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave na kojem se je raspravljalo o predmetu spora 17. travnja 2018. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave na kojem se je provodio dokazni postupak 16. siječnja 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava drugog obrazloženog podneska od 07. siječnja 2019. zaprimljen na sudu 10. siječnja 2019. kojim predlaže dopunu vještva (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave na kojima se je provodio dokazni postupak 14. ožujka 2019. i 16. svibnja 2019. (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 11. rujna 2020. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i sukladno istim uređuje tužbeni zahtjev (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave 21. rujna 2020. i 02. prosinca 2020. koja su odgođena prije provođenja dokaznog postupka (2 x 25% od 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave na kojem se je provodio dokazni postupak 25. siječnja 2021. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 06. prosinca 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave na kojem se je raspravljalo o predmetu spora 17. prosinca 2021. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava žalbe protiv presude od 04. veljače 2022. (1 x 312,50 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave na kojima se je raspravljalo o predmetu spora 19. siječnja 2024. i 26. ožujka 2024. (2 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 29. studenog 2024. kojim tužbeni zahtjev uređuje obzirom na promjenu službene valute (1 x 25% od 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave na kojem se je raspravljalo o predmetu spora 13. prosinca 2024. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uvećano za materijalne troškove nastale po osnovi provedenih financijskih vještačenja (398,17 Eura + 398,17 Eura + 500,00 Eura + 250,00 Eura) iznosi ukupno 9.796,34 Eura. Tužitelju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) pripada pravo na zatraženu zakonsku zateznu kamatu na priznati mu iznos parničnog troška tekuću od dana donošenja ove odluke do isplate.

12.1. Nije kao osnovan priznat zahtjev tužitelja za sastav podneska od 09. prosinca 2015. (zaprimljen na sudu 11. prosinca 2015.) budući sastav tog podneska (kojim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka Vladimira Krkleca prethodno očitovanju vještaka na prigovore tužene, koji su se ukazali osnovanima) nije bio nužan za vođenje postupka poradi čega sukladno čl. 155. ZPP/19 tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova sastava istog. Nije kao osnovan priznat niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podnesaka od 29. travnja 2016. (zaprimljen na sudu 02. svibnja 2016.), podneska od 23. lipnja 2016. (zaprimljen na sudu 27. lipnja 2016.) i podneska od 31. svibnja 2019. (zaprimljen na sudu 05. lipnja 2016.) budući u istima tužitelj iznosi navode koje je već prethodno iznio u očitovanju na odgovor na tužbu te ponovno dostavlja sudsku praksu iz istovrsnih pravnih stvari, a kako sud osim prava poznaje i sudsku praksu pri čemu se ovdje ne radi o presudama koje su donesene među strankama ovog postupka pa da iste služe kao dokaz u postupku, tužitelju sukladno čl. 155. ZPP/19 ne pripada naknada troškova za sastav ovih podnesaka jer isti nisu bili nužni za vođenje postupka. Nadalje, nisu priznati niti zahtjevi tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 12. kolovoza 2019. (zaprimljen na sudu 14. kolovoza 2019.) i podneska od 13. svibnja 2021. kojima se očituje na zadaću sudskog vještaka budući je tužitelj prethodno tijekom postupka predložio na koje okolnosti predlaže provesti financijsko vještačenje pa sastav ovog podneska nije bio nužan za vođenje postupka i poradi čega tužitelju sukladno čl. 155. ZPP/19 ne pripada pravo na naknadu troškova sastava istog. Konačno, nije kao osnovan priznat niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova razmatranja i pregleda spisa te konferencije sa strankom budući su sve odluke, dopisi i podnesci tijekom postupka uredno dostavljani tužitelju poradi čega je isti raspolagao ispravama identičnim onima u spisu te nije bilo potrebe za uvidom u spis (niti je tužitelj od suda zatražio uvid u spis) kao ni troška konferencije sa strankom jer je naknada ovog troška tužitelju već obistinjena priznavanjem naknade za obavljanje gore označenih radnji njegova punomoćnika.

U Zadru, 18. veljače 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženoj po ODO GUO Zadar.