REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Benkovcu
Benkovac, Stjepana Radića 10
Poslovni broj 156 P-1954/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sucu Igoru Berghausu, a na prijedlog sudske savjetnice Ane Kajtazi u pravnoj stvari tužitelja ŽA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Anti Galešiću odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude 18. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.477,86 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 2,49 EUR
od dana 21.03.2008. godine do isplate, na iznos od 0,99 EUR
od dana 16.04.2008. godine do isplate, na iznos od 1,70 EUR
od dana 15.10.2008. godine do isplate, na iznos od 5,10 EUR
od dana 18.11.2008. godine do isplate, na iznos od 0,27 EUR
od dana 16.12.2008. godine do isplate, na iznos od 13,31 EUR
od dana 16.01.2009. godine do isplate, na iznos od 13,45 EUR
od dana 17.02.2009. godine do isplate, na iznos od 9,06 EUR
od dana 17.03.2009. godine do isplate, na iznos od 10,07 EUR
od dana 16.04.2009. godine do isplate, na iznos od 10,27 EUR
od dana 16.05.2009. godine do isplate, na iznos od 8,54 EUR
od dana 16.06.2009. godine do isplate, na iznos od 8,84 EUR
od dana 16.07.2009. godine do isplate, na iznos od 7,57 EUR
od dana 18.08.2009. godine do isplate, na iznos od 9,45 EUR
od dana 16.09.2009. godine do isplate, na iznos od 7,36 EUR
od dana 16.10.2009. godine do isplate, na iznos od 8,71 EUR
od dana 17.11.2009. godine do isplate, na iznos od 8,50 EUR
od dana 16.12.2009. godine do isplate, na iznos od 12,13 EUR
od dana 16.01.2010. godine do isplate, na iznos od 14,47 EUR
od dana 16.02.2010. godine do isplate, na iznos od 13,96 EUR
od dana 16.03.2010. godine do isplate, na iznos od 16,29 EUR
od dana 16.04.2010. godine do isplate, na iznos od 20,54 EUR
od dana 18.05.2010. godine do isplate, na iznos od 21,45 EUR
od dana 16.06.2010. godine do isplate, na iznos od 26,45 EUR
od dana 16.07.2010. godine do isplate, na iznos od 26,28 EUR
od dana 16.08.2010. godine do isplate, na iznos od 36,64 EUR
od dana 16.09.2010. godine do isplate, na iznos od 30,61 EUR
od dana 16.10.2010. godine do isplate, na iznos od 32,00 EUR
od dana 16.11.2010. godine do isplate, na iznos od 38,56 EUR
od dana 16.12.2010. godine do isplate, na iznos od 39,14 EUR
od dana 18.01.2011. godine do isplate, na iznos od 36,81 EUR
od dana 16.02.2011. godine do isplate, na iznos od 38,22 EUR
od dana 16.03.2011. godine do isplate, na iznos od 38,29 EUR
od dana 16.04.2011. godine do isplate, na iznos od 42,60 EUR
od dana 17.05.2011. godine do isplate, na iznos od 51,76 EUR
od dana 16.06.2011. godine do isplate, na iznos od 62,18 EUR
od dana 16.07.2011. godine do isplate, na iznos od 73,55 EUR
od dana 17.08.2011. godine do isplate, na iznos od 55,59 EUR
od dana 16.09.2011. godine do isplate, na iznos od 49,55 EUR
od dana 18.10.2011. godine do isplate, na iznos od 49,96 EUR
od dana 16.11.2011. godine do isplate, na iznos od 50,79 EUR
od dana 16.12.2011. godine do isplate, na iznos od 56,00 EUR
od dana 16.01.2012. godine do isplate, na iznos od 57,57 EUR
od dana 16.02.2012. godine do isplate, na iznos od 55,86 EUR
od dana 16.03.2012. godine do isplate, na iznos od 55,60 EUR
od dana 17.04.2012. godine do isplate, na iznos od 56,47 EUR
od dana 16.05.2012. godine do isplate, na iznos od 57,97 EUR
od dana 16.06.2012. godine do isplate, na iznos od 56,10 EUR
od dana 16.07.2012. godine do isplate, na iznos od 55,58 EUR
od dana 16.08.2012. godine do isplate, na iznos od 50,98 EUR
od dana 18.09.2012. godine do isplate, na iznos od 54,94 EUR
od dana 16.10.2012. godine do isplate, na iznos od 56,79 EUR
od dana 16.11.2012. godine do isplate, na iznos od 55,56 EUR
od dana 18.12.2012. godine do isplate, na iznos od 54,09 EUR
od dana 16.01.2013. godine do isplate, na iznos od 53,59 EUR
od dana 16.02.2013. godine do isplate, na iznos od 53,06 EUR
od dana 16.03.2013. godine do isplate, na iznos od 56,73 EUR
od dana 16.04.2013. godine do isplate, na iznos od 51,33 EUR
od dana 16.05.2013. godine do isplate, na iznos od 49,23 EUR
od dana 04.07.2013. godine do isplate, na iznos od 50,98 EUR
od dana 16.07.2013. godine do isplate, na iznos od 50,43 EUR
od dana 17.08.2013. godine do isplate, na iznos od 52,40 EUR
od dana 17.09.2013. godine do isplate, na iznos od 53,67 EUR
od dana 16.10.2013. godine do isplate, na iznos od 54,30 EUR
od dana 16.11.2013. godine do isplate, na iznos od 55,72 EUR
od dana 24.12.2013. godine do isplate, na iznos od 54,28 EUR
od dana 16.01.2014. godine do isplate, na iznos od 57,03 EUR
od dana 18.02.2014. godine do isplate, na iznos od 58,41 EUR
od dana 18.03.2014. godine do isplate, na iznos od 57,02 EUR
od dana 16.04.2014. godine do isplate,
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.666,86 EUR u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, dok se u preostalom dijelu za iznos koji predstavlja razliku preko dosuđenog do zatraženog iznosa, zahtjev odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je njezin suprug ĐA dana **.**.2007. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208673244 kojim je istom odobren kredit u iznosu od 16.697,26 CHF sa rokom otplate od 180 mjeseci. U čl. 1. navedenog Ugovora navedeno je da se korisniku stavlja na raspolaganje navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Navedenom odredbom glavnica je vezana uz valutu švicarski franak. Odredbe predmetnog ugovora iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak su ništetne te je tuženik temeljem ništetnih odredbi bez osnove stekao određene novčane iznose koje tužiteljica potražuje ovom tužbom. Poziva se na presudu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule uz CHF i odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. Također ističe da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je sastavila banka te predniku tužiteljice nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama niti mu je tuženik pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok koji u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi sa čl. 230. Zakona o obveznim odnosima teče od plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da prava i obveze iz Ugovora o kreditu nisu navedena kao ostavina iza pokojnog, pa tužiteljica nije u mogućnosti naslijediti navedena prava i obveze. Nadalje nije dokazao da je potrošač niti da se automobil kupljen sredstvima kredita koristi isključivo u potrošačke svrhe. Ističe i da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak.
3. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu, Gž-4872/2023 od 16. srpnja 2024 predmet je vraćen na ponovni postupak jer je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naloženo je saslušati tužiteljicu na okolnost obaviještenosti u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora te okolnosti da li je banka prije sklapanja ugovora obavijestio/la potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.
4. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 22. ožujka 2007. br. 3208673244 ( l.s. 8-13), rješenje o nasljeđivanju JB Martine Ž u [adresa] broj O-73/15 od 08. srpnja 2015. (l.s. 14-16), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Martini Mate iz Zadra (l.s. 207-213) te saslušao tužiteljicu.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Ugovorom o kreditu od 22. ožujka 2007. br. 3208673244 tuženik je plasirao ĐA kredit od 16.697,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Navedeni kredit je namijenjen za kupnju vozila marke Renault Clio kako proizlazi iz čl. 5 kredita.
7. Iz rješenja o nasljeđivanju slijedi da je iza smrti ĐA utvrđena je njegova ostavinska imovina te je njegovom nasljednicom temeljem zakona i ustupa proglašena supruga ŽA za cijelo. Navedeno rješenje je pravomoćno.
8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene tečaja i promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu zajedno sa zateznom kamatom.
9. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
10. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 22. ožujka 2007. br. 3208673244 tuženik je plasirao tužitelju kredit od 16.697,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.
11. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare. Sporna je i aktivna legitimacija tužitelja obzirom na navode tuženika da obveze i prava iz Ugovora o kreditu nisu bile predmet rješenja o nasljeđivanju.
12. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.
13. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije isti je neosnovan. Naime, tužiteljica je nesporno nasljednica ĐA koji je bio sudionik sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u kojem ugovoru je ista navedena i kao sudužnik, te stoga ima aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe te nije od značaja za isto da prava i obveze iz predmetnog kredita nisu navedene kao ostavinska imovina u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju.
14. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.
15. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i UIII-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
16. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
17. Dakle, tužiteljica je u konkretnom slučaju dokazala činjeničnu osnovu tužbe - da je njezin pravni prednik s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
18. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Martine Mate, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost, te ni tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka glede izvršenog dijela vještačenja već osporava osnovu potraživanja.
19. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.
20. Sudski vještak Martina Mate je izračunala preplatu koja predstavlja razliku između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane banke u odnosu na terećenja za ukupan iznos anuiteta bez promjene tečaja CHF i uz primjenjenu promjenjivu kamatnu stopu od početka otplate kredita do kraja otplate što sveukupno iznosi 18.669,56 kn odnosno 2.477,88 eura.
21. U odnosu na stav tuženika da prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike ovaj sud navedeno pravno pitanje (materijalnopravne prirode) smatra neosnovanim. Naime, pored činjenice da tuženik u postupku nije postavio nikakav određeni zahtjev, kako protutužbeni, tako niti prigovor prijeboja, ne postoji nikakav osnov za umanjenje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF stekao od tužitelja po predmetnim ugovorima o kreditu, time da kada bi takav zahtjev i postojao isti bi bio u direktnoj suprotnosti s čl. 323. st. 2. ZOO prema kojoj ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla (a to je u konkretnom slučaju tuženik) odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osim toga tužitelji plaćanjem anuiteta kredita nisu ništa primili zbog čega niti nemaju obvezu bilo što vratiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.
22. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 12.listopada 2021., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika je odbijen.
23. Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je dana definicija potrošača i trgovca, proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Na gotovo identičan način određenje potrošača te trgovca dano je i u kasnije donesenim zakonima pa i u sada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 19/22. - dalje: ZZP/22). Prema tome potrošački kredit je kredit namijenjen potrošaču za osobne, obiteljske odnosno kućanske svrhe te se odobrava za različite namjene. Predmetni kredit je sklopljen radi kupnje motornog vozila i radi se o klasičnom primjeru potrošačkog kredita. Primatelj kredita nije trgovačko društvo, odnosno obrt, samo u tom slučaju bi se radilo o kupnji radi obavljanja poslovne djelatnosti. Tužiteljica je u svom iskazu navela da misli da njen suprug nije imao mogućnost pregovaranja o posebnim odredbama ugovora te da nije bio upoznat s rizicima valutne klauzule. Isto tako da je kredit podigao za kupnju automobila. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio životnim, a i logičnim jer sud vjeruje da je tužiteljica kao supruga bila upoznata sa okolnostima u kojima je njenom suprugu odobren kredit.
24. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.
25. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
26. O trošku je odlučeno sukladno čl. (154. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022.) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 05. srpnja 2022., 31. svibnja 2023. i 04. veljače 2025. od po 200,00 EUR (Tbr. 9. 1.), za sastav podneska od 17. svibnja 2023. iznos od 200,00 EUR ( Tbr. 8.1.), za sastav odgovora na žalbu od 05. travnja 2022. iznos od 100,00 EUR, što uz trošak vještačenja u ovom postupku ( 398,16 EUR) kao i trošak prethodnog vještačenja za potrebe podnošenja tužbe sukladno priloženom računu ( 132,72 EUR) i pristojbu za tužbu ( 35,98 EUR) ukupno iznosi 1.666,86 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka kao i za sudsku pristojbu na presudu.
Benkovac, 18. veljače 2025.
Sudska savjetnica
Sudac
Ana Kajtazi
Igor Berghaus
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopušteno je podnijeti žalbu o kojoj odlučuje Županijski sud, a ista se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke na ročištu za objavu, odnosno od dana objave ove odluke na mrežnim stranicama e-Oglasne ploče sudova. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka.
DNA :
- tužitelju po punomoćniku,
- tuženiku po punomoćniku.
