REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-2045/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Ankici Zorić, u upravnom sporu tužitelja Adrialin GmbH, OIB: 12971901564, iz Švicarske, Luzern, Werftestrasse 4, kojeg zastupa opunomoćenik Krešimir Lipovšćak, odvjetnik u Zagrebu, Petra Hektorovića 2, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi povrata poreza na dodanu vrijednost, 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-19/20- 01/101, URBROJ: 513-04-21-4 od 4. svibnja 2021. te se predmet vraća na ponovni postupak u kojem je potrebno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvije tisuće petsto eura).

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora preko iznosa iz točke II. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-19/20-01/101, URBROJ: 513- 04-21-4 od 4. svibnja 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente KLASA: UP/I-410-03/2016-002/00832, URBROJ: 513-07-24-01/2020- 23 od 22. listopada 2020. kojim je u ponovljenom postupku utvrđivanja prava na povrat poreza na dodanu vrijednost odbijen tužitelju, poreznom obvezniku, povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. u iznosu od 3.169.997,29 kn.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je u postupku u pogledu priznavanja prava na povrat poreza na dodanu vrijednost koji se vodio pred tuženikom nesporno utvrđeno da on pruža turističku uslugu - uslugu organiziranja boravka stranih gostiju u destinaciji - Hrvatskoj, tj. pronalaženja i organiziranja smještaja te obavljanja svih drugih usluga vezano za dolazak gosta na destinaciju (putno osiguranje, prevođenje, podrška itd.). Ističe da s obzirom na to da se radi o specifičnoj vrsti usluge - jedinstvenoj turističkoj usluzi, za koju nije predviđen nikakav poseban način oporezivanja sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost takva se usluga treba oporezivati sukladno članku 17. stavku 2. navedenog Zakona prema sjedištu pružatelja usluge, tj. u Švicarskoj, gdje je njegovo sjedište. Dodaje da je u postupku koji je prethodio podnošenju upravne tužbe sporna mogućnost odbitka pretporeza prilikom oporezivanja turističke usluge prema njegovom sjedištu. Iznosi da je tuženik u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku iznio istovjetnu argumentaciju za odbijanje njegovog zahtjeva. Nastavlja da se s jedne strane, tuženik prilikom utvrđivanja prava na povrat pretporeza za usluge koje su oporezive sukladno članku 17. Zakona o porezu na dodanu vrijednost pozivao na odredbe članka 58. istog Zakona te da je tuženik mišljenja da je člankom 58. predviđeno koje su to transakcije oslobođene PDV-a kod kojih je unatoč oslobođenju moguće odbiti pretporez, pri čemu to nije predviđeno za transakcije, odnosno usluge, koje on obavlja. Opisuje da je s druge strane, argumentacija tuženika da budući da on obavlja uslugu koja je sukladno članku 17. Zakona o porezu na dodanu vrijednost oporeziva prema njegovom sjedištu, a prema odredbama države njegova sjedišta također nije oporeziva, nije moguće utvrditi da je ispunjen uvjet za odbitak pretporeza koji su mu obračunali drugi obveznici na isporučena dobra ili usluge za potrebe oporezivih transakcija. Navodi da, u odnosu na pozivanje tuženika na članak 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kao razlog za odbijanje zahtjeva, odnosno njegove žalbe, nigdje u odredbama tog članka nije propisano da se pretporez ne može odbiti za transakcije/usluge koje se oporezuju sukladno članku 17. stavku 2. Zakona, odnosno izvan Hrvatske, kao što je to slučaj kod njega. Dodaje da upravo suprotno, članak 58. stavak 4. propisuje u kojim slučajevima porezni obveznik ne može odbiti PDV, a to su isporuke oslobođene plaćanja PDV-a sukladno člancima 39., 40. i 114. Zakona, koje bi bile oslobođene PDV-a sukladno istim člancima da su obavljene u tuzemstvu. Iznosi da ostale relevantne odredbe koje propisuju pravo na povrat, odnosno članak 61. Zakona, propisuju da se PDV ne može odbiti za nabavu dobara i usluga za potrebe reprezentacije te ograničava odbitak pretporeza za nabavu automobila, uz određene iznimke, no da to sve nije slučaj kod njega. Nastavlja da s obzirom da on ne obavlja uslugu koja je oporeziva u Hrvatskoj, kao niti usluge koje bi bile oslobođene oporezivanja sukladno prethodno navedenim člancima 39., 40,. i 114. Zakona, a za koje je propisana nemogućnost odbitka pretporeza, iz navedenih odredbi članka 58. ne proizlazi da on nema pravo na odbitak pretporeza. Smatra da mu je tuženik dakle pogrešno odbio pravo na povrat poreza pozivanjem na odredbe članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a u odredbama citiranog članka nije propisano da se pretporez ne može odbiti za transakcije/usluge koje se oporezuju sukladno članku 17. stavku 2. Zakona, odnosno izvan Hrvatske, kao što je to slučaj kod njega. Obrazlaže, s obzirom da navedenim člancima usluga koju on pruža nije izričito isključena od mogućnosti odbitka pretporeza, proizlazi da je on imao pravo odbiti za njih pretporez. Napominje da konstatacijom tuženika da nije bilo moguće utvrditi uvjete za odbitak pretporeza zbog toga jer se njegove usluge oporezuju u Švicarskoj, a tamo nisu oporezovane prema švicarskim propisima, ukazuje samo na činjenicu da trenutno važećim propisima takva situacija nije definirana. Mišljenja je da se takva odsutnost regulative ne može tumačiti na njegovu štetu. Ističe da sukladno članku 67. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik koji na području Europske unije nema sjedište, stalnu poslovnu jedinicu iz koje su obavljene isporuke, prebivalište ili uobičajeno boravište, ima pod uvjetima propisanima Zakonom pravo na povrat PDV- a zaračunatog za pokretna dobra i usluge koje su mu obavili drugi porezni obveznici u Republici Hrvatskoj ili koji mu je zaračunan prilikom uvoza dobara u Republici Hrvatskoj. Navodi da se pravo na povrat PDV-a ostvaruje pod uvjetom da u državi njegovog podrijetla zahtjeva tuzemni porezni obveznik također ima pravo na povrat PDV-a, pri čemu se ta uzajamnost utvrđuje razmjenom obavijesti između poreznog tijela Republike Hrvatske i poreznog tijela treće zemlje. Dodaje da između Švicarske i Hrvatske nesporno postoji uzajamnost po tom pitanju. Opisuje da sukladno stavku 2. istog članka, pravo na povrat PDV-a ima porezni obveznik koji u razdoblju za koje traži povrat PDV-a nije obavljao isporuke dobara i usluge za koje je mjesto oporezivanja u Republici Hrvatskoj (osim određenih prijevoznih usluga te određenih isporuka za koje je PDV obvezna platiti osoba kojoj su isporuke obavljene). Iznosi da je nesporno da on nije obavljao usluge čije je mjesto oporezivanja u Republici Hrvatskoj. Nastavlja da pored toga članak 67. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisuje da se kod povrata PDV-a poreznim obveznicima bez sjedišta u EU primjenjuju odredbe Zakona koje se odnose na odbitak pretporeza. Ističe da prema tim odredbama, odnosno članku 58. stavku 1., porezni obveznik ima pravo odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Zaključuje da je pobijano rješenje u cijelosti neosnovano iz svih gore obrazloženih razloga. Poziva se na presudu ovog suda poslovni broj: UsI-2043/2021 od 24. studenog 2022. u kojoj je sud usvojio njegov tužbeni zahtjev i priznao mu pravo na povrat PDV-a za 2016., jer je zaključeno da iz članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost proizlazi da on ima pravo na povrat PDV-a, dok nijedna odredba tog članka ne isključuje takvo pravo. Predlaže da se ponište drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te da mu se prizna pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 3.169.997,29 kuna uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nakon što je razmotrio tužbu smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj 11. svibnja 2016. podnio zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. koji zahtjev je odbijen osporavanim prvostupanjskim rješenjem.

7. Sporno je, je li pravilno tuženik odbio žalbu tužitelja protiv tog rješenja.

8. Tuženik je u osporavanom rješenju u bitnome naveo da tužitelj ima sjedište izvan Europske unije te da se pravo na povrat PDV-a utvrđuje sukladno odredbama članka 67. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, uz uvjet uzajamnosti. Dodao je da je u postupku utvrđivanja postojanja uzajamnosti između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije, Ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova utvrdilo postojanje uzajamnosti između dviju država na području povrata poreza na dodanu vrijednost inozemnim poreznim obveznicima od 1. siječnja 2011. Iznio je da je člankom 67. stavkom 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13., 143/14., 99/13 i 153/13.) propisano da se kod povrata PDV-a koji se utvrđuju obveznicima sa sjedištem izvan Europske unije primjenjuju odredbe Zakona koje se odnose na odbitak pretporeza. Nastavio je da se stoga navod tužitelja da prema članku 29. švicarskog Zakona o PDV-u ima pravo na odbitak pretporeza nije od utjecaja i nije primjenjiv prilikom odlučivanja o pravu na odbitak pretporeza sukladno hrvatskom propisu. Istaknuo je da je člankom 58. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Napomenuo je da se prilikom odlučivanja o pravu na odbitak pretporeza u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Zaključio je da kako tužitelj obavlja uslugu koja je sukladno članku 17. Zakona o porezu na dodanu vrijednost oporeziva prema sjedištu, tj. nije oporeziva u Republici Hrvatskoj, a prema odredbama švicarskih propisa također nije oporezovana nije moguće utvrditi da je ispunjen uvjet za odbitak pretporeza prema kojem tužitelj isti ima pravo odbiti kao su mu ga drugi obveznici zaračunali na isporučena dobra ili usluge za potrebe oporezivih transakcija. Dodao je da je člankom 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost predviđeno koje su to transakcije oslobođene PDV-a kod kojih je unatoč oslobođenju moguće odbiti pretporez, pri čemu isto nije predviđeno za transakcije odnosno usluge koje obavlja tužitelj.

9. Člankom 67. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13. i 143/14.) propisano je da porezni obveznik koji na području Europske unije nema sjedište, stalnu poslovnu jedinicu iz koje su obavljene isporuke, prebivalište ili uobičajeno boravište ima pod uvjetima propisanima ovim Zakonom pravo na povrat PDV-a zaračunanog za pokretna dobra i usluge koje su mu obavili drugi porezni obveznici u Republici Hrvatskoj ili koji mu je zaračunan prilikom uvoza dobara u Republici Hrvatskoj, s time da pravo na povrat PDV-a ostvaruje pod uvjetom da u državi podrijetla podnositelja zahtjeva tuzemni porezni obveznik također ima pravo na povrat PDV-a (stavak 1.). Nadalje, propisano je da pravo na povrat PDV-a iz stavka 1. toga članka ima porezni obveznik koji u razdoblju za koje traži povrat PDV-a nije obavljao isporuke dobara i usluge za koje je mjesto oporezivanja u Republici Hrvatskoj, osim:

a) prijevoznih i s prijevozom povezanih usluga, oslobođenih plaćanja PDV-a u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom 35., člancima 45., 46. i 47., člankom 48. stavkom 1. i člankom 49. ovoga Zakona,

b) usluga za koje je u skladu s člankom 75. stavkom 1. točkom 6. ovoga Zakona PDV obvezna platiti osoba kojoj su usluge obavljene (stavak 2.).

Također, propisano je da se kod povrata PDV-a iz stavka 1. toga članka primjenjuju odredbe toga Zakona koje se odnose na odbitak pretporeza (stavak 3.), a da porezni obveznik iz stavka 1. toga članka nema pravo na povrat PDV-a za:

a) iznose PDV-a koji su, prema odredbama toga Zakona netočno zaračunani, b) iznose PDV-a koji su zaračunani za isporuke dobara koje su oslobođene ili mogu biti oslobođene plaćanja PDV-a u skladu s odredbama članka 41. stavka 1. te članka 45. stavka 1. točke 2. toga Zakona (stavak 4.) te da porezni obveznik iz stavka 2. toga članka da bi ostvario pravo na povrat PDV-a mora Poreznoj upravi predati zahtjev za povrat PDV-a najkasnije do 30. lipnja kalendarske godine nakon završetka kalendarske godine na koju se zahtjev odnosi (stavak 5.).

10. Imajući u vidu da tužitelj nema sjedište u Europskoj uniji, već u Švicarskoj Konfederaciji, na njegov zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. podnesen 11. svibnja 2016. primjenjuje se članak 67. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

11. Nadalje, utvrđuje se da je tužitelj zahtjev podnio pravovremeno u skladu s člankom 67. stavkom 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

12. Ističe se da su porezna tijela navela da je Ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova utvrdilo da između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije, postoji uzajamnosti na području povrata poreza na dodanu vrijednost inozemnim poreznim obveznicima od 1. siječnja 2011.

13. Člankom 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija (stavak 1.) te da porezni obveznik ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra i obavljene usluge što ih koristi za isporuke dobara i obavljanje usluga: 1. oslobođenih plaćanja PDV-a u tuzemstvu prema člancima 39., 40. i 114. toga Zakona,

2. u inozemstvu, koje bi prema člancima 39., 40. i 114. toga Zakona bile oslobođene PDV-a da su obavljene u tuzemstvu (stavak 4.).

Nadalje, propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na transakcije koje su oslobođene PDV-a prema odredbama članka 40. stavka 1. točaka a), b), c), d), e) i f) toga Zakona, ako primatelj usluga ima sjedište izvan Europske unije ili ako se te transakcije izravno odnose na dobra namijenjena izvozu (stavak 7.).

14. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredba Zakona o porezu na dodanu vrijednost pogrešno porezna tijela utvrđuju da tužitelj nema pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. , budući da se na predmetnu situaciju primjenjuje članak 67. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, da je zahtjev podnesen pravovremeno te da je utvrđena uzajamnost. Pri tome se napominje da je tužitelj dostavio rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente KLASA: UP/I- 410-03/2015-002/00982, URBROJ: 513-007-01-12/2019-0021 od 11. travnja 2019. kojim mu je odobren zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. te rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente KLASA: UP/I-410-03/2019-002/001937, URBROJ: 513-007-01-12/2019-02 od 6. kolovoza 2019. kojim mu je odobren povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018.

15. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) u vezi članka 119. stavka 4. istog Zakona.

16. Kako je tužitelj uspio u sporu priznati su mu kao opravdani troškovi trošak sastava tužbe i trošak sastava podneska predanog na ročištu 21. siječnja 2025. u skladu s člankom 144. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima i Tbr. 27. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa) u vezi Tbr. 54. Tarife, a sve uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife.

17. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena, dok je protiv točke II. izreke ove presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnik Krešimir Lipovšćak – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom – uz spis tuženika

3. U spis