REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-493/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Bistra d.o.o. Đurđevac, A. Radića 8/c, OIB 54591734025, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica u Đurđevcu, Basaričekova 1, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi isplate iznosa od 14.116,33 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-42/2024-30 od 18. prosinca 2024. ispravljene rješenjem poslovni broj P-42/2024-37 od 7. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-42/2024-30 od 18. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke, ispravljena rješenjem poslovni broj P-42/2024-37 od 7. siječnja 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 625,00 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-42/2024-30 od 18. prosinca 2024. ispravljene rješenjem poslovni broj P-42/2024-37 od 7. siječnja 2025. odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Filijala Koprivnica, Bana Jelačića 9 da plati tužitelju Bistra d.o.o., Antuna Radića 8/c, Đurđevac, OIB: 54591734025, iznos od 14.116,33 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29 ZOO-a tekućom od 18. prosinca 2024. do plateža, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi propisanoj čl. 29 ZOO-a tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.664,98 eur sa zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.213,02 eur sa zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2024. do isplate, kao neosnovan.“

2. Protiv presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška postupka i trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava tužiteljeve žalbene navode kao neosnovne predlaže potvrditi presudu u pobijanom dijelu, traži naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 625,00 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tužitelj posebno poziva u žalbi. Suprotno žalbenim navodima ocjena je ovog suda da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni. Prema ocjeni ovog suda neosnovani su navodi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 261. stavkom 2. ZPP-a jer je prvostupanjski sud postupio prema uputi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 127/2024-2 od 1. veljače 2024. i otklonio manjkavosti iz nalaza i mišljenja te dopunskog nalaza i mišljenja vještaka dr. sc. Borisa Kirina dr. med. na način da je odredio izvođenje vještačenja po drugom vještaku s jasnim zadatkom.

7. Tužitelj je na temelju presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-32/2008 od 12. studenog 2008., Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-151/2009 od 17. veljače 2009. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-405/2009 od 14. veljače 2012. isplatio PĆ rentu zbog izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 212.739,03 kn jer je PĆ otišao u invalidsku mirovinu 2006. godine zbog posljedica ozljede na radu uslijed pada s kamiona 2004. godine. Tužitelj tvrdi da je u svojstvu poslodavca isplatom predmetnog iznosa PĆ, u vidu izgubljene zarade zbog odlaska u invalidsku mirovinu, podmirio i dio štete za koju je odgovoran tuženik. PĆ je kao putnik stradao u prometnoj nesreći 1978. godine u vozilu koje je bilo osigurano kod prednika tuženika, tuženik je PĆ isplatio naknadu štete s osnove police osnovnog osiguranja. Tužitelj smatra da su i posljedice ozljeda iz prometne nesreće iz 1978. godine zajedno s ozljedama iz 2004. i 2005. godine utjecale na nastanak profesionalne nesposobnosti PĆ i njegov odlazak u invalidsku mirovinu. Tužitelj stoga od tuženika regresno zahtijeva isplatu dijela štete u svojstvu osiguratelja po osnovi ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu iznosa od 14.116,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, odnosno 50% od izvršene isplate.

8. Iz spisa proizlazi da je Trgovački sud u Bjelovaru presudom poslovni broj P-34/2015-50 od 14. srpnja 2016. prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 106.359,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama (list 151.-157. spisa), a rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6238/2016-2 od 23. srpnja 2020. presuda je ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje (list 183. -188. spisa). Trgovački sud u Bjelovaru je 30. prosinca 2021. donio presudu poslovni broj P-94/2020-4 kojom je odbio tužiteljev zahtjev na isplatu (list 303.-311. spisa), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-803/2022 od 22. ožujka 2022. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu (list 332. -335. spisa). Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev 127/2024-2 od 1. veljače 2024. ukinuo presudu poslovni broj Pž-803/2022 od 22. ožujka 2022. i presudu poslovi broj P-94/2020-4 od 30. prosinca 2021. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (list 394.-397. spisa).

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je PĆ u prometnoj nesreći od 22. rujna 1978. zadobio teške tjelesne ozljede, zatim padom 8. prosinca 2004. otvoreni više komadni prijelom desne nadlaktice i padom 18. lipnja 2005. ozljedu desnog ramena i prijelom desne ključne kosti, tri međusobno nepovezana traumatska događaja. Prvostupanjski sud je utvrdio cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicine rada Veronike Laušin dr. med. spec. da je štetni događaj iz 1978. godine sudjelovao u nastanku tjelesnog oštećenja PĆ, ali da je njegova radna sposobnost prema potrebama radnog mjesta ostala očuvana, da je PĆ nastavio raditi i obavljati poslove svog radnog mjesta idućih 25 godina sve do štetnog događaja iz 2004. godine. Upravo iz tog razloga sud je utvrdio da nije došlo do uzročno- posljedične veze između ozljeda koje je PĆ zadobio u prometnoj nesreći iz 1978. godine i njegovog umirovljenja 2006. godine. Ozljede iz 2004. i 2005. godine su bile neposredan uzrok njegovog umirovljenja, jer da nije bilo tih ozljeda PĆ bi i dalje radio na istom radnom mjestu. Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje Veronike Laušin dr. med. spec. kao stručan, detaljan i argumentiran kao i jasne odgovore koje je vještakinja dala na tužiteljeve prigovore. U odnosu na tužiteljev prigovor da je rezultat vještačenja Veronike Laušin dr. med. spec. protivan nalazu i mišljenju Hrvatske strukovne udruge eksperata i sudskih vještaka od 27. lipnja 2008. i nalazu i mišljenju vještaka dr. sc. Borisa Kirina dr. med., prvostupanjski sud je obrazložio da je dao prednost nalazu i mišljenju vještaka Veronike Laušin dr. med. spec. iz razloga što je nalaz i mišljenje Hrvatske strukovne udruge eksperata i sudskih vještaka od 27. lipnja 2008. sačinjen u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-32/2008 povodom tužbe PĆ protiv ovdje tužitelja radi naknade štete zbog ozljede na radu iz 2004. godine, pa je taj nalaz i mišljenje cijenjen kao dokaz ispravom, a ne kao dokaz vještačenjem u smislu odredbe članka 250. ZPP-a. Osim toga tuženik nije sudjelovao u postupku poslovni broj P-32/2008. Isto tako, sud je dao prednost nalazu i mišljenju vještaka Veronike Laušin dr. med. spec., pred nalazom i mišljenjem dr. sc. Borisa Kirina dr. med. imajući u vidu činjenicu da je to vještačenje u ranijem tijeku postupka ocijenjeno kao nejasno i proturječno. Osim toga, sud je o pitanjima gubitka radne sposobnosti odnosno uzroka nastanka profesionalne nesposobnosti za rad dao prednost mišljenju stalnog sudskog vještaka iz područja medicine rada, a ne vještaku iz područja ortopedije i traumatologije. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da nema uzročno posljedične veze između ozljeda koje je zadobio tužiteljev djelatnik PĆ u prometnoj nezgodi iz 1978. godine i njegovog umirovljenja 2006. godine.

10. Ovaj sud se slaže s zaključkom prvostupanjskog suda da nema uzročno posljedične veze između ozljeda koje je zadobio tužiteljev djelatnik PĆ u prometnoj nezgodi iz 1978. godine i njegovog umirovljenja 2006. godine, jer je PĆ nakon prometne nezgode iz 1978. godine nastavio raditi daljnjih 25 godina. Ovaj sud se slaže s utvrđenjem prvostupanjskog suda da je neposredan uzrok umirovljenja PĆ štetni događaji iz 2004. i 2005. godine jer su ozljede koje su tada nastale uzrokovale odlazak PĆ u invalidsku mirovinu, jer da tih ozljeda nije bilo, PĆ bi nastavio raditi kod tužitelja. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revr-405/09-2 od 14. veljače 2012. (list 26.-33. spisa) povodom izjavljene revizije PĆ kao tužitelja u tom postupku.

11. Ovaj sud nalazi da se prvostupanjski sud pravilno zaključio da se tužiteljev zahtjev temelji na pretpostavkama kumulativne uzročnosti iz članka 1107. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), pa je uzimajući u obzir da tuženik odgovora za štetu po osnovi ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i da je PĆ ozljede u prometnoj nezgodi iz 1978. godine zadobio kao putnik bilo potrebno u odnosu na tuženika utvrditi opće pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. ZOO-a. Prvostupanjski sud je stoga ispitao postojanje uzročne veze između gubitka radne sposobnosti PĆ, njegovog odlaska u invalidsku mirovinu i štetnog događaja iz 1978. godine, a slijedom toga i odgovornost tuženika.

12. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je dao jasne razloge zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Veronike Laušin dr. med. spec. Zadatak vještaka određen rješenjem od 11. srpnja 2024. (list 408. spisa) bio je da na temelju dokumentacije u spisu izradi nalaz i mišljenje, uz navođenje kriterija temeljem kojih iznosi mišljenje o utjecaju prometne nezgode iz 1978. godine na nastanak nesposobnosti za rad i gubitak zarade PĆ, odnosno da se očituje u kojem postotku je prometna nezgoda iz 1978. godine utjecala na gubitak radne sposobnosti PĆ, da li bi PĆ otišao u invalidsku mirovinu da nije bilo povrede iz 1978. godine, te jesu li povrede koje je PĆ zadobio 2004. i 2005. godine same za sebe rezultirale njegovim odlaskom u invalidsku mirovinu. Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud dao jasan zadatak vještaku koji je sukladno tom zadatku izradio nalaz i mišljenje i odgovorio na sve tužiteljeve prigovore jasno i argumentirano. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je jasno obrazložio razloge zašto je prihvatio nalaza i mišljenje vještakinje Veronike Laušin dr. med. spec. u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. Borisa Kirina dr. med. koje ovaj sud prihvaća kao pravilno. Tome valja dodati da i ovaj sud nalazi da liječnik medicine rada ima ključnu ulogu u procjeni zdravlja i (ne)sposobnosti zaposlenika za obavljanje određenih radnih zadataka pa je vještakinja Veronika Laušin dr. med. svakako bila ta koja je mogla procijeniti radnu sposobnost PĆ i svih okolnosti koje su utjecale na njegovu radnu sposobnost i odlazak u invalidsku mirovinu u 2006. godini. Vještakinja Veronika Laušin dr. med. je na ročištu 6. studenog 2024. u svom usmenom iskazu jasno razlučila vrste i utjecaj ozljeda nastalih 1978. godine, kao i onih nastalih 2004. i 2005. godine i razjasnila da je PĆ 2004. godine zadobio povredu desne ruke padom s kamiona te imao prijelom nadlaktice više komadni u području lakta, provedeno je liječenje i rehabilitacija. Međutim PĆ je imao novu nezgodu u 2005. godini i prilikom toga zadobio prijelom ključne kosti i ozljedu desnog ramena provedeno je liječenje i fizikalna rehabilitacija ali nije uspostavljena funkcija desne ruke kao ni desnog lakta što je utjecalo na radnu sposobnost PĆ i razloge odlaska u invalidsku mirovinu jer nije mogao obavljati poslove na dotadašnjem radnom mjestu, niti je poslodavac imao neko drugo radno mjesto na kojem je mogao premjestiti PĆ. Slijedom toga zaključak je vještaka da je gubitak radne sposobnosti nastao uslijed povreda iz 2004. i 2005. godine. U odnosu na povrede koje je PĆ zadobio 1978. godine vještakinja se izjasnila da nisu od značaja za obavljanje poslova jer je PĆ i slijedećih 25 godina radio na istim poslovnima. Osim toga, iz iskaza svjedoka PĆ danog na ročištu 21. rujna 2015. proizlazi da se kod tužitelja zaposlio 1978. godine, da je te godine doživio prometnu nesreću i da je nakon liječenja nastavio raditi na istim poslovima održavanja kanalske mreže koje je opisao kao težak fizički posao, osim ovih poslova radio je i na poslovima dostave i čuvarskim poslovima, koje je obavljalo do ozljede na radu 2004. godine (list 88. -89. spisa).

13. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima nije bilo potrebno izvoditi novo vještačenje jer je vještakinja u svom nalazu i mišljenju tako i odgovorima na ročištu 6. studenog 2024. (list 440. -445. spisa) jasno razlučila posljedice prometne nesreće 1978. godine, činjenice da je PĆ u prometnoj nesreći zadobio povrede koje nisu bile od značaja za obavljanje poslova, da nakon zaključenog bolovanja nakon prometne nezgode nije određeno daljnje liječenje, te da je nakon liječenja nastavio raditi slijedećih 25 godina. Jednako tako prvostupanjski sud se jasno i argumentirano izjasnio o ozljedama iz 2004. i 2005. godine kao onima koje su bile razlog za odlazak tužiteljevog djelatnika u invalidsku mirovinu s obzirom na prirodu ozljeda i nemogućnost poslodavca da nađe odgovarajuće drugo radno mjesto.

14. Tužitelj u žalbi navodi da postupanje vještakinje u postupku koji se vodio protiv Veronike Laušin dr. med. kao zamjenice ravnatelja HZZO-a dovodi u sumnju njezinu nepristranost u ovom postupku. U odnosu na ove žalbene navode valja navesti da je tužitelj zahtjev za izuzeće vještakinje podnio nakon zaključenja glavne rasprave, da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj P-42/2024-29 od 18. prosinca 2024. odbio zahtjev za izuzeće stalne sudske vještakinje medicine rada Veronike Lauš dr. med. kao neosnovan (list 479. spisa). Tužitelj se i u žalbi pozvao na sadržaj rješenja od 8. srpnja 2019. Povjerenstva o odlučivanju o sukobu interesa (dalje: Povjerenstvo) međutim, Povjerenstvo je tim rješenjem donijelo odluku da se neće pokrenuti postupak odlučivanja o sukobu interesa Veronike Laušin dr. med. zamjenice ravnatelja HZZO-a (list 459. spisa).

15. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a, članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) koje tako pojedinačno određene troškove tužitelj konkretnim žalbenim navodima nije osporavao.

16. Valjalo je slijedom navedenog odlučiti kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a. Ovaj sud nalazi da tuženik nema pravo na naknadu troška odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a. Stoga je tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 625,00 EUR odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec