Poslovni broj: Usž-1949/2023-6

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mirjane Čačić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HRVATSKOG OPERATORA PRIJENOSNOG SUSTAVA d.d., Zagreb, Kupska 4, zastupanog po opunomoćeniku Zoranu Zoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba ČM, [adresa], ČMP, Dinka [adresa], GMP, [adresa], DMP, [adresa], GM, [adresa], DM, 1915 Bridgepointer Cir Unit 41, Vero Beach, FL 32967-6849, [adresa], FM, [adresa], Umirovljenički dom "BM", SM, 348 Highwood Ave, Leonia NJ07605, SAD, JM, [adresa], AMKurira, Zoranićeva 11, Split, ZM, [adresa], MM, [adresa], TM, [adresa] i IM, [adresa], svi zastupani po opunomoćeniku Vlahi Duplančiću, odvjetniku u [adresa], radi eksproprijacije, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15 UsI- 1675/21-22 od 17. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15 UsI-1675/21-22 od 17. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-943-04/17-01/116, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-21-17 od 29. siječnja 2021. i zahtjev za određivanjem daljnje naknade radi umanjenja vrijednosti zemljišta zbog ustanovljene služnosti na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ujedno je rješenjem, istog poslovnog broja i datuma, odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora i nalaženo tužitelju da zainteresiranim osobama naknadi trošak spora u iznosu od 3.417,18 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev zainteresiranih osoba za naknadom troškova spora odbijen kao neosnovan.

2. Rješenjem tuženika, po žalbama tužitelja i zainteresiranih osoba, poništeno je rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko- pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/95-01/64, URBROJ: 2181-05-01-16-80/MM od 3. siječnja 2017. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zainteresiranim osobama određena je naknada za umanjenje tržišne cijene zemljišta označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 796 m² i čest. zem. [katastarska čestica] površine 9224 m², obje k. o. [katastarska općina], na kojim nekretninama je, rješenjem Ureda za imovinsko-pravne poslove u Splitu, KLASA: UP- I-944-17/93-01/6, URBROJ: 2181-08-94-61 od 5. svibnja 1994. (dalje: rješenje od 5. svibnja 1994.), ustanovljeno pravo služnosti u korist Hrvatske elektroprivrede-Direkcije za upravljanje i prijenos, Odjel izgradnje prijenosne mreže u Splitu, radi izgradnje dalekovoda DV 2x110 kV trase Dujmovača-Vrboran, uz daljnja popratna utvrđenja.

4. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe navodi da iz obrazloženja pobijane presude, u bitnom, proizlazi kako prvostupanjski sud nalazi osnovanim iste razloge ili se slaže s obrazloženjima tuženikova rješenja ili je s istima suglasan, odnosno istog stajališta, pa čak i s onim stajalištima tuženika koje tužitelj svojom tužbom nije uopće označio glede ocjene zakonitosti. Tužitelj je u točki II. i III. tužbe, čije dijelove citira, osporavao tuženikova pravna shvaćanja i upute dane prvostupanjskom tijelu i s tim u vezi predlagao izvođenje dokaza. Prvostupanjski sud nije obrazložio zašto prihvaća tuženikova stajališta te nije izveo dokaze i time propustio koristiti se stručnim znanjima radi razjašnjenja pojma zaštitnog pojasa (mišljenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, pribavljanje tekstualnog i grafičkog dijela prostornog plana, vještačenje po vještaku građevinske struke) u odnosu na pravo stvarne služnosti koje se uspostavlja nepotpunim izvlaštenjem. Iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika proizlazi da tuženik upućuje prvostupanjsko tijelo da naknadu za umanjenje tržišne vrijednosti odredi na teret tužitelja kao korisnika izvlaštenja i u odnosu na tzv. zaštitni koridor širine 50 m, što je u potpunoj suprotnosti sa svim osiguranjima dokaza i svim postupcima nepotpunog izvlaštenja jer zaštitni koridor svojom površinom nije dio prava služnosti, već samo ona površina zemljišta koja se nalazi ispod žica samog dalekovoda, a koja se izračunava spuštanjem okomice od dalekovoda ka zemlji. Nadalje, stajališta tuženika, koji očigledno sugerira da bi tužitelj zainteresiranim osobama kao korisnik izvlaštenja morao platiti naknadu za umanjenje tržišne vrijednosti i u odnosu na tzv. zaštitni koridor širine 50 m, a koja prihvaća sud usprkos tome što taj koridor ni u kom slučaju nije dio prava stvarne služnosti, u osnovi jest nezakonito prisiljavanje tužitelja da plati nešto u odnosu na pravo (stvarne služnosti) koje nije ni stekao, jer taj koridor po svojoj pravno-tehničkoj prirodi nikada nije ni bio predmet nepotpunog izvlaštenja niti postoji pravna norma koja propisuje da uopće mora biti u takvoj širini. Pojašnjava da se naknada radi umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine u odnosu na zaštitni pojas ne utvrđuje jer zainteresirane osobe u tom koridoru mogu graditi poštujući posebne uvjete koje im izdaju pravne osobe s javnopravnim ovlastima u postupku izdavanja lokacijske odnosno, građevinske dozvole, kao i da mogu izvršavati svoja vlasnička prava. Štoviše, izvlaštenici mogu graditi čak i ispod samog dalekovoda (dakle i na onoj površini za koju već jesu primili naknadu za nepotpuno izvlaštenje), ali uz, jasno, restriktivnije prostornoplanske uvjete, pa, dakle i u tom prostoru mogu izvršavati svoja vlasnička prava. Ustraje u navodima da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog neprovođenja dokaza građevinskim vještačenjem glede razjašnjenja zaštitnog pojasa (koridora) i njegove funkcije u kontekstu prostornoplanske dokumentacije. S tim u vezi, poziva se na odredbu članka 46. Generalnog urbanističkog plana Grada Splita (GUP) prema kojoj je za sporni dalekovod pod kolonom „postojeći“ propisana širina koridora od 50 m, a pod kolonom „planirani“ širina od 60 m. Dakle, kolona „planirani“ odnosi se na širinu od 60 m, ali isključivo za vrijeme planiranja i gradnje tog infrastrukturnog zahvata, a nakon ishođenja uporabne dozvole ta širina nikako ne može biti veća od 50 m, odnosno kako je propisano kolonom „postojeći“. Međutim, širinu koridora kao postojeću, ali unutar najveće dopuštene širine od 50 m određuje upravo korisnik izvlaštenja prema kriteriju nužnosti, odnosno svojih tehničkih potreba, te tehničko- tehnoloških kriterija, u ovom slučaju ta širina nije bila niti je nužna izvan same trase dalekovoda, odnosno površine ispod žica. Uostalom, člankom 46. stavkom 1. GUP-a propisano je da se koridori elektroenergetskih vodova i lokacije elektroenergetskih građevina, utvrđeni GUP-om, određuju vodeći računa o dva temeljna uvjeta i to: zadovoljenju tehničko-tehnoloških kriterija i sprječavanju nepovoljnog utjecaja na okoliš. Prvostupanjski sud nije utvrdio koja širina zaštitnog pojasa (koridora) od najveće propisane od 50 m kao postojeće uopće zadovoljava tehničko-tehnološke kriterija tužitelja, niti je utvrdio temeljem kojih to parametara Grad Split prostornim planom određuje koridore (energetske, vodovodne, cestovne). Sud se nije uopće bavio ni drugom odredbom GUP-a kojom je propisano da korištenje i uređenje prostora unutar zaštitnih koridora dalekovoda treba biti u skladu s posebnim propisima i uvjetima nadležnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima. Argumentum a contrario, jasno je da korištenje i uređenje prostora unutar zaštitnih koridora dalekovoda nije uopće isključeno, a zainteresirane osobe nisu dostavile dokaz o tome da su za zahvat u prostoru koridora zatražili uvjete nadležnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima, pa da im je takav zahtjev (ili više njih) odbijen odnosno da su ikada zahtijevali lokacijsku dozvolu za nekakav zahvat u tom prostoru. Poziva se na odredbu GUP-a, koja propisuje da je tijelo koje vodi upravni postupak izdavanja dozvola za zahvat u prostoru (provođenje dokumenata prostornog uređenja) i dozvola za gradnju građevina u zaštitnom koridoru dalekovoda, kabela ili prostoru u okruženju transformatorske i kabelske stanice, dužno zatražiti posebne uvjete gradnje od nadležnog elektroprivrednog društva (operator prijenosnog sustava ili operator distribucijskog sustava) u čijoj se nadležnosti nalazi postojeći ili planirani dalekovod/kabel ili transformatorska/ kabelska stanica. Ta ista odredba GUP-a jedino ispod samog zračnog voda zabranjuje izgradnju građevina, ali čak ni to potpuno, obzirom da ta odredba propisuje da prostor ispod dalekovoda, u pravilu, nije namijenjen za gradnju stambenih građevina, rekonstrukciju stambenih građevina kojom se povećava visina građevina ili građevina u kojima boravi više Ijudi te da se taj prostor može koristiti primarno za vođenje prometne i ostale infrastrukture i u druge svrhe u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i standardima. Tužitelj je usprkos i toj odredbi isplatio zainteresiranim osobama naknadu za nepotpuno izvlaštenje jer je ispod samog dalekovoda ipak ustanovljeno pravo stvarne služnosti u njegovu korist, a u odnosu na novo zauzeće u površini od 257 m[2] . Pojašnjava da zainteresirane osobe nisu od tužitelja tražile nikakve posebne uvjete za gradnju u zaštitnom koridoru (bilo koje širine) niti znaju bi li im ta gradnja bila dopuštena ili ne, kao što ne znaju ni to hoće li im biti odbijeno izdavanje posebnih uvjeta za tu gradnju (ako uopće pokrenu postupak u kojem se takvi uvjete moraju tražiti), ali s druge strane traže iznos naknade za umanjenje tržišne cijene zemljišta. Sud prihvaća tuženikovo stajalište da se zainteresiranim osobama naknada utvrdi za površinu od 6250 m[2] , a u odnosu na cijelu površinu obiju čestica koja iznosi 10.020 m[2] , iako iz podataka koje su utvrđivali geodetski vještaci proizlazi da cijela trasa dalekovoda (staro zauzeće iz 1979. i novo iz 1994.) ima ukupnu površinu od 1761 m[2] . Pogrešno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo jer, in concreto, zaštitni pojas (koridor) nije dio služnosti izvan one površine zemljišta koja se nalazi ispod žica samog dalekovoda, a koja je u prvostupanjskom upravnom postupku izračunana spuštanjem okomice od dalekovoda ka zemlji, jer ništa šire od toga tužitelju kao korisniku nije bilo tehnički potrebno niti je danas niti on izvan tako izračunanog prostora nešto uskraćuje zainteresiranim osobama. lstodobno, sud je propustio sagledati da je i ova površina ispod žica samog dalekovoda zapravo dio jednog te istog zaštitnog pojasa (koridora) koju GUP prepoznaje kao prostor ispod dalekovoda koje propuštanje tužitelj također vidi pogrešnom primjenom materijalnog prava odnosno samog GUP-a. Naime, ukoliko prostor ispod dalekovoda nije dio tog istog zaštitnog pojasa (koridora) čega bi onda bio dio i po kojoj to pravnoj normi? Dakle, taj prostor ispod dalekovoda nije, niti fizički uopće može biti izvan zaštitnog pojasa (koridora), jer od te centralne okomice spuštene od žice ka zemlji taj se pojas širi, pa je geometrijski uzevši taj prostor ispod dalekovoda njegov integralan, neodvojiv dio, a jedina razlika između toga dijela i preostalog dijela koridora također jasno proizlazi iz već citiranih odredbi GUP-a koja razlika se sastoji u tome da je u zaštitnom pojasu moguća gradnja, dok je onom dijelu pojasa kao prostora ispod dalekovoda također moguća gradnja, ali uz nešto restriktivnije uvjete. Poziva se na zemljišnoknjižne propise u vezi upisa prava služnosti i stvarnih tereta, odnosno njihova sadržaja i opsega koji se moraju što detaljnije upisati, što uključuje i točne prostorne granice izvršavanja služnosti, što ovdje nije slučaj jer je zemljišnim knjigama za k. o. [katastarska općina] 1995. upisana služnost, ali bez upisa ikakve prostorne granice, a od sadržaja i opsega prava je upisano samo „u svrhu izgradnje dalekovoda 2 x 110 kV“, temeljem rješenja od 5. svibnja 1994. godine. Kada bi zaštitni koridori u onoj širini kako to prihvaća sud bili dio služnosti, tada bi se poništila i pravna i stvarna razlika između potpunog i nepotpunog izvlaštenja, pa bi tek to bilo u potpunoj suprotnosti upravo s odredbama Zakona o izvlaštenju, te načelima i ciljevima toga propisa, jer je zadaća toga propisa provedba ustavne odredbe o onemogućivanju oduzimanja ili ograničavanja prava vlasništva bez naknade i to je njegov osnovni smisao, te je i iz ovoga razloga pogrešno primijenjen Zakon o izvlaštenju. Stoga je sud pogrešno prihvatio obrazloženje tuženika da se u ponovnom postupku treba utvrdi naknada u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine zbog širine zaštitnog pojasa. Tužitelj zainteresiranim osobama nije priječio da izvršavaju svoje zajamčene vlasničke ovlasti na predmetnim nekretninama, niti koristi njihovu imovinu bez ikakve naknade. Cilj zainteresiranih osoba je da im se nekretnina nepotpuno izvlasti unatrag, od 1979. kada je tužitelj izgradio predmetni dalekovod glede kojeg služnost vrši i danas i u odnosu na koji je zainteresiranim osobama platio naknadu. Ustraje u navodima da 1994. nije izgradio novi dalekovod, već da se radi o tehničkoj devijaciji unutar onog iz 1979. godine, a rješenjem od 5. svibnja 1994. nije bilo moguće ustanoviti služnost u svrhu gradnje dalekovoda obzirom da je dalekovod već 1979. bio izgrađen. Osporava i odluku o trošku jer takva odluka posljedica nezakonite presude. Slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu i sam riješi stvar, podredno, poništi pobijanu presudu i rješenja upravnih tijela, uz naknadu troška sastava žalbe.

5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

6. Zainteresirane osobe, u odgovoru na žalbu, navode da je prvostupanjski sud dao valjano obrazloženje utemeljeno na propisima, a dokazni prijedlozi tužitelja su promašeni, o čemu su se zainteresirane osobe očitovale tijekom spora. Zaštitni pojas i služnost su zakonom propisane kategorije o kojima se nema što raspravljati, već samo treba primijeniti zakonske propise, kao i postojeće akte kojima je definiran zaštitni pojas. Neosnovani su i žalbeni prigovori glede pogrešne primjene mjerodavnih zakonskih odredbi. Navode da se radi o izgradnji novog dalekovoda, sa proširenom trasom u odnosu na trasu ranijeg dalekovoda, pri čemu tužitelj pogrešno želi prikazati da je služnost ustanovljena prije 1995., što je netočno jer je služnost pravo koje se upisuje u zemljišnoj knjizi, a predmetna služnost je upisana u zemljišnoj knjizi tek 1996. godine. Istina je da je i ranije postojao dalekovod, ali to ne znači da je i ranije bila ustanovljena stvarna služnost u korist tužitelja. Uostalom, čak i da je bila ustanovljena služnost prije 1996., ona nije bila plaćena, a ranije plaćeno odnosi se na naknadu za plaćenu posječenu šumu, a takva naknada nije i ne može biti naknada za ustanovljenu služnost na predmetnim nekretninama. Slijedom navedenog, predlažu odbiti žalbu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud pobijanom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, te da je za svoju odluku naveo pravno prihvatljive razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava.

9. Prema podacima spisa, predmet ove upravne stvari je utvrđivanje naknade za umanjenje tržišne cijene zemljišta na kojem je ustanovljena služnost, primjenom odredbe članka 37. Zakona o izvlaštenju (“Narodne novine”, broj: 9/94., 35/94., 112/00., 114/01., 79/06., 45/11. i 34/12.).

10. Poništenim prvostupanjskim rješenjem zainteresiranim osobama utvrđena je naknada za umanjenu tržišnu vrijednost za cjelokupnu površinu predmetnog zemljišta opterećenog služnošću, odnosno za površinu na kojoj je, u korist prednika tužitelja, ustanovljena služnost radi gradnje dalekovoda DV 110 kV Meterize-Sućidar, uvod u TS 220/110 kV Vrboran, temeljem rješenja Skupštine Općine Split, broj: 07/UP/I- 5125/78 od 28. prosinca 1978. i za površinu na kojoj je ustanovljena služnost rješenjem

Ureda za imovinsko-pravne poslove u Splitu od 5. svibnja 1994., radi izgradnje dalekovoda DV 2x110 kV trase Dujmovača-Vrboran.

11. Tuženik je poništio navedeno prvostupanjsko rješenje iz više razloga, jedan da se, u konkretnom slučaju, naknada može odrediti samo za umanjenje tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina uslijed proširenja površine opterećene pravom služnosti jer je u postupku utvrđeno da je postupak ustanovljenja služnosti radi izgradnje dalekovoda iz 1979. proveden sukladno tada važećim propisima, kao i da je prednik tužitelja, tada utvrđenim korisnicima zemljišta, naknadio štetu uzrokovanu izgradnjom dalekovoda, također sukladno tada važećim propisima. Pri tom je tuženik otklonio navode tužitelja koje ponavlja i u žalbi, a kojima pogrešno ustraje na tvrdnji da pravo vlasnika predmetnog zemljišta sadržajno nije ograničeno, odnosno nije ustanovljeno rješenjem od 5. svibnja 1994., već rješenjem o utvrđenju prava interesa iz 1978. i vršenjem služnosti i to činom izgradnje i korištenja predmetnog dalekovoda od 1979. pa do danas. Ovo stoga jer je u postupku pravilno utvrđeno, a što ne spori ni tužitelj, da je zahvatom iz 1994. izvedena devijacija unutar koridora postojećeg dalekovoda iz 1979., kojom je proširena površina na kojoj se na predmetnom zemljištu izvršava služnost u svrhu izgradnje dalekovoda, kako je to i ustanovljeno rješenjem od 5. svibnja 1994. godine. Stoga se, u nastavku ovog postupka, naknadu za umanjenje tržišne vrijednosti nekretnine može utvrditi isključivo za razliku, odnosno povećanje površine služnosti u odnosu na opterećenu površinu do 1994. godine.

12. Nadalje, tuženik nije našao osnovanim ni navode tužitelja da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je kao površinu služnosti na predmetnim nekretninama uzelo površinu zemljišta koja se nalazi ispod žičanih vodova dalekovoda. Naime, pravilno je prvostupanjskom presudom potvrđen osnovanim zaključak tuženika da prilikom izračuna naknade treba uzeti u obzir površinu koridora dalekovoda u širini iz uvjeta uređenja prostora. Ovo stoga jer se dalekovodi planiraju uvažavajući uvjete razgraničenja prostora prema obilježju korištenja i namjeni te se prostornoplanskom dokumentacijom određuje širina zaštitnih koridora.

12.1. U konkretnom slučaju, Uvjetima uređenja prostora Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša Republike Hrvatske, KLASA: 350-05/94-02/07, URBROJ: 531-05-94-2 od 15. veljače 1994., širina koridora predmetnog dalekovoda određena je u širini od 50 metara. Takav zaštitni koridor, i prema ocjeni ovog Suda, predstavlja radnu zonu za potrebe sanacije, kontrola i održavanja dalekovoda. Osim toga, tuženik je valjano obrazložio da je u istom moguća gradnja, ali isključivo uz obveznu prethodnu suglasnost nadležnih tijela Hrvatske elektroprivrede d.d., a sve navedeno ima utjecaja na umanjenu vrijednost cijele nekretnine.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je također pravilno prihvatio i stajalište tuženika da je umanjenu tržišnu vrijednost zemljišta potrebno utvrditi obzirom na površinu cijele nekretnine na kojoj je ustanovljena služnost. Ovo stoga jer, iako se služnost ustanovljava na određenom dijelu nekretnina, ona ne umanjuje samo vrijednost dijela nekretnine na kojem je ustanovljena, već neminovno i vrijednost cijele nekretnine, a što treba imati u vidu jer se ovdje radi o zadiranju u pravo zainteresiranih osoba na mirno uživanje prava vlasništva.

14. Glede žalbenih prigovora da bi služnost trebalo utvrditi za površinu od 257 m[2] , odnosno u površini od 6250 m (kako su to tražile zainteresirane osobe), tuženik je obrazložio da obje stranke zanemaruju činjenicu da je i dalekovodu izgrađenom 1979. godine, također, trebalo osigurati odgovarajući zaštitni pojas, sukladno tada važećoj prostornoplanskoj dokumentaciji i izdanim urbanističkim rješenjima, o čemu prvostupanjsko tijelo i vještaci nisu vodili računa, pa je ostala neutvrđena površina predmetnih nekretnina koja je opterećena služnosti od 1979., a slijedom navedenog nije na nesporan način utvrđena površina za koju je proširena služnost rješenjem od 5. svibnja 1994. godine.

15. Konačno, valja ukazati da je rješenjem tuženika također utvrđeno i da nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke nisu izrađeni sukladno metodologiji koja se primjenjivala u trenutku pokretanja ovog postupaka, kao i da je prvostupanjsko tijelo propustilo kritički preispitati taj nalaz.

16. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, osnovano zaključivši da je tuženik dao argumentirano obrazložene razloge zbog kojih je poništio prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, uz detaljnu uputu prvostupanjskom tijelu glede daljnjeg postupanja.

17. Što se tiče prigovora da sud nije proveo predložene dokaze, valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi, ali je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora. Prvostupanjski sud je to i učinio, osnovano ocijenivši da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na ostale dokaze koji prileže spisu predmeta.

18. Imajući u vidu sve navedeno, a obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

19. Kako tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom, to je, temeljem članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., - dalje: ZUS), pravilno odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova spora, a iz istog razloga odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

20. Zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer taj podnesak, kao procesna radnja, po ocjeni ovog Suda, nije bio potreban za donošenje odluke u ovoj stvari, radi čega se navedeni trošak ne smatra opravdanim izdatkom učinjenim u povodu spora u smislu odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a.

21. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.), odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović