Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-801/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice CON iz [adresa], zastupane po punomoćnici Orjani Makovac, odvjetnici iz Buja, protiv tuženika UNIQA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Planinska 13A, zastupanom po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Ilijevski i Cibralić, odvjetnicima iz Pule, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-340/18-67 od 14. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-340/18-67 od 14. veljače 2024., u točkama I, II, IV i V izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I Nalaže se tuženiku Uniqa osiguranje d.d., OIB: 75665455333, da isplati tužiteljici CON, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.585,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od od 14. veljače 2024. pa do isplate sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 2.714,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2024. do isplate tužiteljica odbija.

II Nalaže se tuženiku Uniqa osiguranju d.d., OIB: 75665455333, da isplati tužiteljici CON, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.800,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 03.11.2017. godine pa do konačne isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.945,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 504,46 EUR od dana 01.12.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 23,03 EUR od dana 01.03.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 23,03 EUR od dana 02.05.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 362,38 EUR od dana 02.11.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,73 EUR od dana 01.12.2017.godine pa do isplate,

- na iznos od 190,90 EUR od dana 02.01.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,56 EUR od dana 01.02.2018.godine pa do isplate,

- na iznos od 213,07 EUR od dana 01.03.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 291,26 EUR od dana 03.04.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 403,84 EUR od dana 02.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 395,97 EUR od dana 01.06.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 418,62 EUR od dana 02.07.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 407,29 EUR od dana 01.08.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 395,97 EUR od dana 03.09.2018. godine pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku Uniqa osiguranju d.d., OIB: 75665466333 naknaditi tužiteljici CON, OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročene troškove postupka u iznosu od 5.114,31 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 14. veljače 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a sud prvog stupnja nije niti prekoračio tužbeni zahtjev. Sud prvog stupnja je jasno i određeno naveo temeljem čega je utvrdio nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika za štetu koju je tužiteljica pretrpjela u tom događaju.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženik u žalbi preocjenjuje provedene dokaze. No, sud prvog stupnja o svemu što je pravno relevantno, a vezano je uz utvrđenje činjeničnog stanja, očitovao se. Ovaj sud ne prihvaća žaliteljevu ocjenu koja je bez realne podloge u rezultatima postupka te u cijelosti prihvaća ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

Isto tako, sud prvog stupnja nije trebao provoditi daljnje dokaze jer je i temeljem provedenog dokaznog postupka u dovoljnoj mjeri utvrdio sve potrebne pravno relevantne činjenice.

6. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 9. studenoga 2016. imala nezgodu na način da je pala na stubišnom dijelu stambeno poslovne zgrade Uniqa osiguranja d.d. u [adresa] te je radi predmetne nezgode sačinjena i evidentirana prijava o ozljedi na radu od poslodavca i ista prijavljena HZZO-u. Odmah nakon predmetne nezgode tužiteljica je pregledana u Općoj bolnici Pula te su joj postavljene sljedeće dijagnoze: fractura processus posterioris talus sin, infractio marginis posterioris acetabuli sin., distorsio et laesio interna genus sin. i drugo, sve pobliže opisano u medicinskoj dokumentaciji koju prilaže uz tužbu. Tužiteljica nadalje navodi da i nakon završenog liječenja ima bolove u lijevom koljenu, znatno reducirane kretnje, i nadalje šepa na lijevu nogu, ne može dugo hodati niti stajati, ne može ni na koji način opteretiti nogu bez bolne reakcije i oticanja, te joj je potrebno znatno više ulagati napora za obavljanje svih potreba u svakodnevnom životu. Po zanimanju tužiteljica je ekonomski tehničar, no zaposlena je u Uniqa osiguranju d.d. kao zastupnik osiguranja, na kojem radnom mjestu mora obilaziti klijente pa time dosta hodati i voziti automobil, te zbog zadobivenih povreda i zaostalih posljedica više nije u mogućnosti obavljati posao istim intenzitetom, te ispunjavati redovite radne zadatke koji se od nje očekuju od strane poslodavca. Isto tako tužiteljici je potrebno ulagati znatno više truda prilikom obavljanja svakodnevnih poslova i van redovnog zanimanja.

6.1. Dana 9. studenoga 2016., kada se predmetna nezgoda dogodila, tužiteljica je bila u prostorijama poslodavca radi edukacije koju je poslodavac organizirao te je nakon edukacije krenula na dogovor sa klijentom, a sve u skladu sa njezinim radnim zadacima i radnim mjestom – pribave klijenata i zaključenja polica osiguranja za poslodavca. Članak 111. st. 1. Zakona o radu propisuje ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava te st. 2. istog Zakona propisano je da pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.“

Zbog svih zadobivenih povreda te posljedica na zdravstveno stanje tužiteljice kako fizičko tako i duševno, tužiteljica potražuje pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 50.000,00 kn i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u visini od 5.000,00 kn, kao i izgubljenu zaradu u iznosu od 29.724,27 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate. Tužiteljica je svoja prava pokušala ostvariti mirnim vansudskim putem koji zahtjev je tuženik kao neosnovan.

6.2. Tužiteljica je osigurana i policom životnog osiguranja po kojoj je isto tako pokušala ostvariti svoja prava i to prijavom nesretnog slučaja od dana 18. listopada 2017., ali je ista od strane tuženika odbijena. Obzirom da je tužiteljica osigurana policom životnog osiguranja kod tuženika i to za trajnu invalidnost na iznos od 54.000,00 EUR, temeljem navedene police potražuje na ime invalidnosti od 15% iznos od 8.100,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 2. studenoga 2017. pa do konačne isplate.

7. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem provedenih dokaza utvrdio da se tužiteljica predmetnog dana ozlijedila na radu dok je obavljala redovite radne zadatke kao zaposlenica tuženika, konkretno pala je na stepenicama koje vod od kancelarije u kojoj je radila prema izlazu jer je sa kolegom CO trebala otići do određenih stranaka.

Sam događaj odnosno trenutak pada nije nitko vidio jer se tužiteljica u tom trenutku sama kretala stepenicama međutim iz iskaza svjedoka, kolega tužiteljice koji su joj priskočili u pomoć, proizlazi da te stepenice u vrijeme nezgode nisu imale zaštitne trake, da su vrlo vjerojatno bile mokre jer se istima kreće veći broj stranaka, a i skliske su.

Pri tome treba istaknuti da je pravno neodlučno jesu li stepenice od mramora ili nekog drugog materijala pored činjenice da su svjedoci iskazivali da su pločice bile skliske. Isto tako, iz fotografija stepeništa koje u spis dostavlja tuženik (list 62 – 64 spisa) vidljvo je da se svjetlo sa stropa reflektira od pločice, a što ne bi bilo vidljivo da pločice nisu skliske.

Nadalje, svi saslušani svjedoci potvrđuju i tvrdnju tužiteljice da prostor gdje su sporne stepenice nije bio baš najbolje osvijetljen već da se na osvjetljenju kasnije poradilo. S obzirom na navedeno nije bilo potrebno proevsti očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka zaštite na radu.

7.1. Dakle, tužiteljica se ozljedila na radu u dogođaju vezanim uz proces rada, pa je tuženik odgovaran za naknadu štete sukladno čl. 111. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/ 14 i dr.) i 25. Zakonu o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18).

7.2. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18) ozljeda na radu je ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojemu obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad. Dakle, pravno je nevažno to što se ozljeda dgodila u stubištu zgrade u kojoj se nalazio poslovni prostor tuženika u kojem je tužiteljica radila.

Zbog toga niti eventualni propust suvlasnika zgrade u održavanju zgrade u kojoj se nalazio poslovni prostor ne predstavlja radnju treće osobe znog koje bi se tuženik mogao osloboditi od odgovornosti.

7.3. Odgovornost poslodavca temeljem odredbe čl. 25. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18) u svezi čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05…, dalje ZOO-a), je objektivna, a na poslodavcu, ovdje tuženiku, je teret dokazivanja činjenica koje ga temeljem odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a, mogu osloboditi odgovornosti, pa kako tuženik isto u provedenom postupku nije dokazao to je pravilno utvrđeno da je u cijelosti odgovoran tužiteljici za štetu iz predmetnog štetnog događaja.

7.4. Naime, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužiteljica na bilo koji način doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja.

Činjenica da se tužiteljica pri silasku stepenicama nije držala za rukohvat nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer tužiteljica u trenutku dok se kretala prema izlasku iz zgrade u rukama je držala fascikl s dokumentima za posao i svoju ručnu trobicu, a do pada je došlo odmah pri silasku na prvu stepenicu, dok je iz fotografija stepeništa vidljivo da pri silasku stepeništem kod prve stepenice zbog betonskog stupa nije dostupan rukohvat, već tek u razini druge stepeniice, pa u opisanim okolnostima nepridržavanje rukohvata ne predstavlja propust u postupanju tužiteljice koji bi predstavljao njen doprinos nastanku štete.

8. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ortopeda dr. Tine Tepšić proizlazi da je tužiteljica bol jakog intenziteta trpjela 1 dan, bol srednjeg intenziteta 10 dana te bol slabijeg intenziteta 60 dana koji bolovi se javljaju u svim fazama liječenja, osobito kako se liječenje privodi kraju nastavkom na bolove srednjeg intenziteta. Nadalje proizlazi da je strah primarni strah srednjeg intenziteta trajao jedan dan te je vezan uz samo ozljeđivanje a sekundarni strah lakog intenziteta javlja se radi neizvjesnosti liječenja te je mogao trajati oko 3 mjeseca. Kao posljedica predmetne ozljede nije zaostalo naruženje tužiteljice.

Tužiteljici je tuđa pomoć i njega bila potrebna pri održavanju higijene, oblačenju, nošenju stvari, nabavci namirnica i pripremi obroka, kućanskim poslovima te prijevozu na liječničke preglede i terapije.

Tijekom nošenja imobilizacije u trajanju 36 dana, tuđa pomoć i njega bila joj je potrebna 4 sata dnevno, potom povremeno, radi prijevoza na terapije i preglede, još ukupno 10 sati. Ukupno tuđa pomoć: 36 dana x 4 sata = 144 sata 10 sati, ukupno : 154 sata.

Nastavno kod tužiteljice je radi predmetne ozljede došlo do trajnog umanjenja životnih i radnih sposobnosti za 5-7%, radi se o labavosti koljena u dva smjera klinički značajnog stupnja, o srednjem stupnju planus deformacije lijevog stopala te umanjenoj pokretljivosti lijevog kuka bez znakova deformirajuće artroze.

8.1. S obzirom na prethodno navedeno, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete, a vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom čl. 1100. st. 2. ZOO-a), u iznosu od 4.200,00 eur-a.

8.2. Isto tako, prvilno je sud prvog stupnja na ime pravične novčane naknade zbog tuđe pomoći, tužiteljici primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a priznao iznos od 385,00 eur uzevši u obzir da je tužiteljici bila pomoć potrebna u trajnju od 4 sata dnevno tijekom nošenja imobilizacije u trajanju 36 dana, a potom povremeno, radi prijevoza na terapije i preglede, još ukupno 10 sati odnosno ukupno joj je tuđa pomoć bila potrebna:154 sata, a prema cijeni sata tuđe pomoći i njega cijenjena od 2,50 eura s obzirom su joj pomoć pružali članovi kućanstva dakle ne radi se o stručnoj pomoći.

9. Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio i iznos po polici životnog osiguranja, za koju tuženik ne spori da ju je tužiteljica imala sklopljenu sa tuženikom u vrijeme štetnog događaja, u kojoj polici je između ostalog ugovoreno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode).

Ukupan iznos osigurane svote za posljedicu nesretnog slučaja je 54.000,00. Matematičkim izračunom je dobijen iznos stupnja invaliditeta prema priloženim Tablicama od 20%, pa je pravilno sud prvog stupnja tužiteljici dosudio iznos od 10.800 eura koji predstavlja 20% osigurane svote sukladno Posebnim uvjetima za dopunsko osiguranje od posljedica nezgode uz životno osiguranje i Tablicama invaliditeta. Tih 20% invaliditeta prema nalazu i mišljenju vještaka odnosi se na utvrđenu nestabinost koljena nakon ozljede ligamenata te deformaciju stopala.

9.1. U odnosu na žalbene navode tuženika vezane uz utvrđeni invaliditet po osnovi deformacije stopala treba istaknuti da Tablice invaliditeta ne propisuju invaliditet u jednom točno određenom postotku za deformaciju stopala već formulacijom do 10 odnosno do 20%, što znači da pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je medicinski vještak ovlašten ocijeniti stupanj invaliditeta unutar raspona od 0 do propisnog postotka.

Pravilno je pri tome priznata manja deformacija koja iznosi do 10 %, s obzirom da je Tablicama propisan postotak za laki i teški stupanj, a kod tužiteljice je utvrđen srednji stupanj deformacije. Naime, u okolnostima kada je utvrđena deformacija u srednjem stupnju, a sud je tužiteljici priznao kao da je riječ o lakšem stupnju sukladno Tablicama invaliditeta, neosnovano tuženik smatra da tužiteljici ne pripada pravo za tu defomaciju niti kao da je riječ o defomaciji u manjem stupnju kako je to tužiteljica zatražila te joj sud prvog stupnja i odredio.

9.2. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja tuženika obvezao da tužiteljici isplati ukupno iznos od 10.800,00 eura, i to sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja vansudskog zahtjeva tuženiku, a temeljem ugovora o osiguranju u iznosu utvrđenog postotka invaliditeta (iznos osigurane svote za posljedicu nesretnog slučaja = 54.000,00 eur, utvrđeni stupanj invaliditeta 20% = 10.800,00 eur).

10. Zatezna kamata tužiteljici pripada sukladno odredbi čl. 1103., čl. 1086. i čl. 29. ZOO-a, pa je pravilno sud prvog stupnja na neimovinsku štetu i imovinsku na ime tuđe pomoći i njege tužiteljici kamata dosuđena od dana donošenja prvostupanjske presude kako to tužiteljica potražuje, dok na iznos od 10.800,00 eur tužiteljici kamata pripada od dana podnošenja vansudskog zahtjeva.

10.1. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da za povišeni dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete tužiteljici zatezne kamate mogu pripadati samo od dana preinake. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je do preinake tužbe došlo zbog provedenog medicinskog vještačenja, to oštećenica - tužiteljica nije imala saznanje o opsegu moguće novčane satisfakcije.

Tijekom postupka je provedeno vještačenje, za ocjenu osnovanosti prigovora zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva pravno relevantan je trenutak podnošenja tužbe, a ne trenutak preinake povišenjem tužbenog zahtjeva.

Ovo posebice imajući u vidu da se kod zastare tražbine samo gubi pravo zahtijevati prisilno ostvarenje tražbine (a sama tražbina ne prestaje), te i činjenicu da je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete egzistentan od dana podnošenja tužbe. U trenutku kada je tužiteljica u ostvarenju svog prava na novčanu satisfakciju zbog povrede prava osobnosti, podnijela predmetnu tužbu, ona nije ni znala za mogućnost postavljanja svog novčanog zahtjeva u visini koji se u trenutku podnošenja tužbe mogao smatrati enormnim i suprotnim cilju i svrsi koju je zakonodavac imao u vidu kada je propisivao pretpostavke pravične novčane naknade štete zbog povrede prava osobnosti.

Prema stabilnoj praksi Ustavnog suda RH i ESLJP, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, a pravo na pristup sudu je najvažnije jamstvo prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. U postupcima naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na zdravlje, računanje tijeka zastarnog roka predviđenog odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a počev od dana preinake tužbe, predstavljalo bi povredu prava na pošteno suđenje,

U smislu svega navedenog, u konkretnom slučaju primijeniti je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj

27. svibnja 2024., a koje glasi:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

11. U odnosu na žalbene navode da je sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev treba istaknuti da je sud prvog stupnja odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, a navođenje kvalifikatornih okolnosti za dosuđivanje visine naknade štete ne može dovesti do drugačijeg zaključka jer se za povredu prava osobnosti dosuđuje jedan iznos s obzirom na ukupnu povredu prava na zdravlje. Sud prvog stupnja odlučio je o visini naknade štete za povredu prava na zdravlje u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva pa nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a.

12. I odluka o troškovima postupka žalbenim navodima tuženika nije s uspjehom osporena. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da je sud prvog stupnja tužiteljici za jedan bod temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,126/22, 138/23a). priznao po dva eura, što je u skladu tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Isto tako, pravilno je kao vrijednost boda uzeo iznos od 2,00 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećoj na dan presuđenja jer se vrijednost boda određuje prema vrijednosti koja je važeća na dan donošenja sudske odluke.

13. Slijedom svega navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

14. O trošku sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević