Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5472/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Sisak, Ferde Hefelea 57, protiv tuženika MS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dragan Crnković, odvjetnik u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-235/2024-6 od 18. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-235/2024-6 od 18. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 41.719,20 eura zajedno s zatraženim zateznim kamatama te troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka I izreke) te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženom parnični trošak u iznosu od 7.500,00 eura (točka II izreke).

2. Prvostupanjsku presudu pobija tužiteljica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno podredno istu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tužiteljice nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa koji je tuženik, kao zakupodavac, ostvario naplatom zakupnine od Optotip d.o.o., kao zakupoprimca, za poslovni prostor u [adresa], A. i [adresa], u razdoblju od 15. prosinca 2016. do 30. svibnja 2020. a koji poslovni prostor je u vlasništvu tužiteljice, po pravilima vraćanja stečenog bez osnove.

5. U ovoj žalbenoj fazi među strankama nije bilo sporno da je predmetna nekretnina (poslovni prostor u prizemlju zgrade u [adresa], s jugoistočne strane, koji se sastoji od poslovnog prostora od 60,30 m2) vlasništvo tužiteljice koje vlasništvo je ista stekla 1. listopada 1997. temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 40/92), da u utuženom razdoblju tužiteljica nije bila u posjedu predmetne nekretnine već je u posjedu bio tuženik koji je predmetni poslovni prostor, temeljem sklopljenog ugovora o zakupu od 30. studenog 2016. i aneksa ugovora o zakupu od 14. listopada 2019., dao u zakup trgovačkom društvu Optotip d.o.o. koji je tuženiku, sukladno sklopljenom ugovoru o zakupu, isplaćivao ugovorenu zakupninu i to u razdoblju od 15. prosinca 2016. do 30. svibnja 2020. utuženom iznosu.

6. Pošavši od utvrđenja u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), na koji se tužiteljica poziva u ovoj pravnoj stvari, jer da se ne radi o prelasku imovine (novčanog iznosa) tužiteljice u imovinu tuženika bez pravne osnove već da pravni odnos stranaka treba razmatrati kroz primjenu odredaba čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12, 152/14, 8115 i 94/17, u daljnjem tekstu ZV), da je prije stjecanja prava vlasništva tužiteljice predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja "Fruška Gora" odnosno Tvornice obuće i kože Ruma, da je AD Fruška Gora Ruma - u stečaju kao izvanknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora predugovorom o kupoprodaji od 27. prosinca 2002. i ugovorom o kupoprodaji od 1. travnja 2003. prodao isti tuženiku (uz obvezu pokretanja postupka u Republici Hrvatskoj radi vraćanja vlasništva, čl.4. predugovora i čl. 4. ugovora), da tužiteljica u vrijeme predaje spornog poslovnog prostora tuženiku u posjed (22. ožujka 2003.) nije bila u posjedu istog niti je osoba od koje je tuženik preuzeo posjed svoj posjed izvela iz posjeda tužiteljice, da tužiteljica očevidima službenih osoba Ministarstva državne imovine i trgovačkog društva Državne nekretnine d.o.o. izvršenim 2018., 2019. i 2020. utvrđuje tko je u posjedu spornog poslovnog prostora i po kojoj osnovi s time da ne pokreće parnični postupak protiv tuženika radi predaje spornog poslovnog prostora u posjed niti tužiteljica u ovom postupku podnosi kakav dokaz da je izvansudskim putem zatražila predaju predmetnog poslovnog prostora u posjed sud prvog stupnja zaključuje da je u utuženom periodu, sukladno odredbi čl. 18. st. 3. ZV, tuženik bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora s time da tužiteljica nije dokazala suprotno (čl. 18. st. 4. ZV) te da tuženik, kao pošteni posjednik, nije dužan tužiteljici isplatiti naknadu za korištenje njene stvari odnosno korist koju je upotrebom ostvario te posljedično navedenom odbija tužbeni zahtjev.

7. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9. Tako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužiteljica od tuženika nije zahtijevala predaju predmetne nekretnine u posjed niti podnošenjem tužbe ili pokretanjem odgovarajućeg postupka niti na bilo koji drugi način posljedično čemu se tuženik ne može smatrati nepoštenim posjednikom predmetne nekretnine. Izneseno utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi tužiteljice nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužiteljice u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza i ocjene predmetne pravne situacije prema kojoj je tuženik u utuženom razdoblju bio nepošteni posjednici. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP).

10. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio i materijalno pravo odnosno odluku u ovoj pravnoj stvari donio primjenom odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV te zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovnim.

11. Na žalbene navode valja reći da prema odredbi čl. 1120. ZOO, kada je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Upotreba tuđe stvari u vlastitu korist u smislu odredbe predstavlja poseban vid stjecanja bez osnove. Opće pravilo o stjecanju bez osnove kaže da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Upotreba tuđe stvari u svoju korist u smislu čl. 1120. ZOO je dakle prelazak imovine ili dijela imovine (bez osnove) kada naturalna restitucija nije moguća ili kada gospodarski razlozi to ne opravdavaju a obzirom da stjecatelj tuđe stvari tu stvar više ne drži u posjedu jer je ta stvar potrošena ili je promijenila identitet.

12. Dakle plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu naprijed navedene odredbe moguće je samo u slučaju kada je nekretnina (ili neka druga stvar) uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vračanje te nekretnine (ili neke određene stvari), dok se u situaciji kada je predaja nekretnine moguća (ili stvari) u posjed naknada koristi prosuđuje prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZV. Posljedično navedenom a imajući u vidu nespornu činjenicu da se trgovačko društvo Optotip d.o.o., u utuženom periodu koristilo predmetnim poslovnim prostorom temeljem ugovora o zakupu istog sklopljenog sa tuženikom kao zakupodavcem te da tužiteljica nije bila u posjedu istog obveza tuženika za isplatu utužene naknade za korist koju je tuženik imao od te upotrebe, u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV, postojala bi samo u slučaju da je tuženik bili nepošten posjednik.

13. Prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021., na koji se tužiteljica i poziva, pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari. Kako tužiteljica u konkretnom slučaju tuženog uopće nije tražila predaju u posjed utvrđenje prvostupanjskog suda da u utuženom razdoblju tuženik nije bio nepošten posjednik pa da od njega tužiteljica ne može, sukladno odredbama 164. i 165. ZV, osnovano potraživati naknadu plaćanje vrijednosti postignute koristi ukazuje se pravilnim.

14. Kako tužiteljica nije uspjela u sporu pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je u cijelosti i njezin zahtjev za naknadu parničnog troška.

15. Slijedom svega iznesenog, a kako nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

16. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II izreke kojom je prihvaćen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 u daljnjem tekstu Tarife) s time da u svojoj žalbi tužiteljica niti ne navodi u kojem dijelu (za koje radnje) bi troškovi bili previsoko odmjereni.

17. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš